Zrinka Posavec glazbenica je, profesorica glazbe, pjevačica, ali i pjesnikinja. Kroz njezinu novu zbirku pjesama Maria Callas se baca u more, koja je konceptom orijentirana na glas i glazbu, upoznajemo jedan sasvim novi, drugi svijet umjetnosti. Izlazak te njezine nove knjige povod je ovog kratkog razgovora.
Glas. Glas se propinje, glas traži nas, mi tražimo glas. Kako je došlo do ideje da svoju novu zbirku pjesama orijentiraš baš oko tog motiva?
Glas je tema koja me impresionira od najranijeg djetinjstva. Uvijek me je zanimalo zašto pojedini glas zvuči baš tako, tehnike pjevanja, način na koji pjevači imitiraju svoj glas, način na koji ljudi govore, promatranje glasa u različitim životnim situacijama (trauma, radost, strah). Kroz različite životne faze promatrala sam svoj vlastiti glas, učila o glasu, učila sam što je bitno da glas zvuči dobro i kako se dolazi do dobrih izvedbi, na vlastitom iskustvu i iskustvima drugim promatrala sam različite procese otvaranja glasa, zacjeljivanja trauma kroz otvaranje glasa kao i rast ljudskog duha kad se oslobodi vlastiti glas.
Glas je do danas naprosto središnja tema moga zanimanja. Sve djelatnosti kojima se bavim usko su vezane uz glas, čak i pjesništvo, jer i pjesništvo je stvaranje glazbe kroz različite vrste glasova, riječi, stihova. Pjesnički i pjevački glas iz iste sjemenke vuku plod.
Glas je do danas naprosto središnja tema moga zanimanja. Sve djelatnosti kojima se bavim usko su vezane uz glas, čak i pjesništvo, jer i pjesništvo je stvaranje glazbe kroz različite vrste glasova, riječi, stihova.
Stvaraš i skladaš i kao glazbenica. Koliko je za tebe proces pisanja drugačiji od kreativnog procesa u glazbi? Gdje se ti procesi dodiruju?
U početnoj fazi proces pisanja glazbe i poezije je gotovo isti; ideja, motiv, rečenica (čak i u glazbi koristimo pojam glazbena rečenica), no već u sljedećem koraku u pisanju glazbe čuješ i pišeš za druge instrumente, slažeš boje, zamišljaš koji bi to glazbenik najbolje izveo… i već smo kod telefonskog razgovora – suradnje. Suradnja se širi, kreću probe, glazbenici donose svoju energiju, često i svoje prijedloge, suradnja se produbljuje, energija grupe raste, slijede kompromisi, odluke… U novom koraku slijedi koncert ili snimanje, novi prostor, tonski majstori, producenti… novi suradnici… glazba je uvijek suradnja.
U poeziji si sam, imaš svoje vrijeme, svoj ritam, svoj prostor. Nastupa se u manjim prostorima, čita se u intimi svoje sobe. Jedina suradnja je rad s urednikom, koja dolazi na samom kraju, što, ako imate iskustva sa suradnjama, postaje jedan ugodan izazov, samo treba vjerovati.
I sama se baviš i pjevanjem, a u knjizi si dala glas i mnogim nepoznatim pjevačicama, ali i nekim velikim pjevačkim imenima poput Marije Callas. Zašto ti je bilo bitno dati te glasove njima i kroz poeziju?
Maria Callas je zadužila pjevački svijet svojim izvedbama, načinom glume i pristupom samom tekstu. Nema nijednog pjevača koji ne poznaje njezino pjevanje. Svojim fascinantnim interpretacijama donijela je u opernu glumu sasvim novi pristup, a svojim snažnim i otvorenim prikazom emotivnih stanja na sceni dala je glasove mnogim ženskim ulogama.
Maria Callas je uza sve imala još nešto jako snažno – GLAS. Slijedom okolnosti, u četrdesetima je odlučila pauzirati i povukla se sa scene. Nakon te pauze od osam godina nikad se nije vratila na scenu punog kapaciteta, iako je to željela – glas je više nije slušao.
Zato je Maria Callas simbol glasa, onog glasa koji je pun radosti, snage i zvona, onog glasa koji se pretače u sva emotivna stanja, ali i onog glasa koji je zatomljen pod težinom traume, onog koji stoji kao knedla zarobljen u opni ždrijela i mi ga ne možemo pustiti.
Maria Callas je simbol ranjivosti, mogućnosti da za svaku našu kreativnost postoji opasnost krize, mentalne i fizičke bolesti, dizanja starih trauma ili nastanka novih.
Maria Callas je simbol ranjivosti, mogućnosti da za svaku našu kreativnost postoji opasnost krize, mentalne i fizičke bolesti, dizanja starih trauma ili nastanka novih.
Zanimljiv ciklus u knjizi svakako je onaj o kastratima. Zašto su te oni fascinirali? Što za tebe predstavljaju? Koliko smo danas svjesni takvih društvenih nepravdi?
Tema kastrata je tragična. Procjenjuje se da je od nepravilno izvedene kastracije umrlo na tisuće dječaka, a ni oni koji su preživjeli nisu bili sretni u svojoj koži. Samo je nekolicina njih zaista i postala bogata uz zvjezdani status, kako su im svima obećavali na početku. U doba baroka natprirodnost je bila popularna, uz perike raznih boja, napudrano lice, umjetne madeže koje su crtali po licu i bogatu ornamenturu u svim umjetnostima. Kastrati su se sa svojim natprirodnim visinama glasa i velikim kapacitetom daha uklapali u to doba kao normalni produkt vremena, dapače, oni najbolji bili su zvijezde, ali i seksualno roblje u viskom društvu.
No postoji i druga strana medalje: u vrijeme kastrata razvijaju se škole pjevanja, koje su do danas ostale relevantne u učenju belkanta.
Papa je kastraciju zabranio 1901. – prekasno! – ali droga uspjeha je jača od svega. To danas svjedočimo svakim danom jer ona kastracija prikazivanja lažnog sebe, lažnog glasa, lažnog tijela, lažne slike o sebi koje svakodnevno stavljamo na društvene mreže govori o dubokoj usamljenosti i nezadovoljstvu samim sobom te pokušaju da kroz društveno popularne norme – uspjeh pod svaku cijenu, budemo prihvaćeni, a time i ispunjeni. Je li za to krivo društvo? Sigurno jest, ali svaki pojedinac odgovoran je za svoje izbore. Edukacija, svjesnost o sebi, duhovnost i kreativnost ključni su pojmovi na kojima, ako volimo ovaj život, moramo raditi, no kapitalizam vodi ovo društvo u sasvim drugom smjeru.
Maria Callas se baca u more konceptualna je zbirka pjesama. Koliko ti je bilo izazovno raditi na takvom projektu? Što su prednosti, a što mane pisanja unutar zadanih okvira?
Vjerovala sam u ovu temu. Moj je jedni cilj bio da stojim iza svake pjesme i da temu glasa prikažem u svim stanjima. Kroz cijelo vrijeme pisanja knjige osjetila sam jak stvaralački proces i to da imam jasan koncept samo je pojačavalo moje uzbuđenje. Na kraju procesa pomogao mi je rad s urednicom, tijekom kojeg su neke pjesme dobile bolji prostor.
Ciklusi su povezani jednom temom koja se pretače u manje motive, ali se uvijek vraća na temu glasa. Zato je moja preporuka da se knjiga čita kao cjelina.
Vjerovala sam u ovu temu. Moj je jedni cilj bio da stojim iza svake pjesme i da temu glasa prikažem u svim stanjima
I za kraj, pitanje na koje uvijek i sama tražim odgovor: što je za tebe poezija? Kada te je uhvatila?
Poeziju sam počela prije pisati prije desetak godina u razdoblju kad sam odlučila napraviti pauzu od pjevanja. U toj jednoj godini života bez pjevačkog glasa, pronašla sam ga, samo na drugoj strani. Kao što rekoh, poezija je glazba!
