Zoran Žmirić: Moje pisanje nalik je na gothic rock

Sa svojom jubilarnom, desetom knjigom Zoran Žmirić predstavio se u novom, svojim čitateljima pomalo neočekivanom izdanju. Naravno, i dalje je to onaj dobri, stari Žmirić koji svojim prepoznatljivim stilom ispisuje rečenice pune emotivnog naboja, ali ovaj put pisac se uhvatio teme kojom se prije nije bavio i nije se moglo ni naslutiti da će ona biti u središtu njegova autorskog interesa. 

Ovo je tvoja deseta knjiga. Ako uzmemo u obzir da se pisac mijenja i raste iz knjige u knjigu – po čemu je ova različita od svih drugih? Ima li u njoj nečega čega u prethodnima nije bilo, jesi li zagazio na neki teritorij kojim prije nisi kročio?

Hotel Wartburg se ponajviše razlikuje od ostalih knjiga po tome što je svaka ideja o kojoj sam do sad pisao došla iznutra, nakon dosta promišljanja nekih meni važnih tema i još važnijih poruka koje sam htio kroz te tekstove izreći. No Hotel Wartburg nastao je na nagovor Marine Vujčić. Naime, napisao sam tri kratke scene, a koje su se vrtjele oko automobila Wartburg. Napisao sam to bez bilo kakve ambicije, jednostavno mi se učinilo da bi to ljudima koji prate moju FB stranicu moglo biti zgodno čitati uz jutarnju kavu. Marina je to pročitala i rekla kako tu leži potencijal za roman, na što sam se ja kratko zamislio, a onda slatko nasmijao. No nakon što sam prespavao, shvatio sam da taj triptih doista otvara jednu vrlo posebnu temu za koju nikad nisam mislio da bih se njom mogao baviti. No kad sam krenuo, onda su kola (ili auto, da budemo bliži tekstu romana) krenula nizbrdo i povratka nije bilo.

Wartburg iz naslova, naravno, nije samo automobil. On je i simbol, lajtmotiv i pokretač radnje i još štošta. Možeš li zamisliti ovu knjigu pod nekim drugim naslovom i što misliš, načelno, koliko je naslov važan, koliko čitatelj kroz njega percipira čitavo djelo?

Wartburg je sve to zato što sam priču odlučio graditi oko automobila kao lika, a ne kao obiteljskog prijevoznog sredstva. Taj lik, kao i svi ostali likovi u romanu, trpi posljedice koje na njega ostavlja vrijeme, pa iako je on mehanički lik, nimalo mu ne nedostaje emotivne aure. Zbog svega toga nezamisliv mi je bilo koji drugi naslov. Kad je o naslovima općenito riječ, o nekima razmišljam dugo, za neke otpočetka jednostavno znam da sažimaju ideju romana. Meni je naslov jako važan, on je za čitatelja prva informacija o knjizi, a može biti i posljednja, ako naslov nije pogođen :-) 

Meni je naslov jako važan, on je za čitatelja prva informacija o knjizi, a može biti i posljednja, ako naslov nije pogođen.

Odmaknuo si se od ratnih, tj. antiratnih tema po kojima si bio poznat, a zaronio u nešto što može biti jednako traumatično – u obiteljske odnose. Je li pisanje o traumi (ne nužno onoj koju si osobno proživio i iskusio na vlastitoj koži) potenciranje traume ili može biti ljekovito? 

Da nije ljekovito, psihoterapeuti ne bi imali posla, a ni neki pisci :-)

Pišeš romane, kratke proze, poeziju, eseje… Kako odlučuješ koja je tema prikladna kojoj književnoj formi i je li to uopće svjesna odluka ili su to procesi koji se odvijaju negdje drugdje, izvan racionalne spoznaje?

Gotovo svakodnevno zapisujem scene kojima svjedočim. OK, ne zapisujem ih uvijek, ali tako zvuči romantičnije :-) Češće ih diktiram u mobitel. Neke od tih scena ispadnu takve da pružaju cijeli niz mogućnosti i tad znam da imam roman. Neke pak funkcioniraju samostalno, pa kad više njih s vremenom posložim na papir, vidim da zajedno tvore zbirku priča. Kod poezije je slično, dosta pjesama prvotno su bile skice za priče, ali sam procijenio da će bolje funkcionirati u poetskom metru. No svima njima zajedničko je to što dijele isti svemir. Volim glavne likove svojih romana stavljati u sporedne uloge u pričama ili dva stiha iz zbirke pretvoriti u poglavlje iz romana. Tako premrežujem sve svoje rukopise i dajem im dodatnu autorsku autentičnost. 

Nisi samo pisac, nego si i rocker, nekoć i aktivni. Kako vidiš vezu između svog pisanja i (rock) muzike, postoji li ona uopće? 

Nedavno sam se oduševio kad su me u jednom intervju pitali s kojim bih glazbenim pravcem usporedio svoje pisanje. Nisam o tome nikad razmišljao iako sam godinama jednakopravno funkcionirao u tom metajeziku povezanosti dva medija koja mogu pružiti jednako zadovoljstvo i onome tko djelo isporučuje i onome tko ga prima. Meni je na pamet palo da je moje pisanje nalik na gothic rock iako ga zadnjih godina rijetko slušam. No tijekom pisanja slušam glazbu, važna mi je pogotovo ako se glazba u tekstu pojavljuje kao kulisa, što je i u Hotelu Wartburg bio slučaj. 

Kad smo već kod toga, nedostaje li ti muzika? Pozornica, bend, publika, onaj živi, pulsirajući rokenrol?

Gotovo da nema stvari koju sam ostavio iza sebe, a da mi nedostaje. Jednostavno ne napuštam ono bez čega ne mogu :-)