Željka Somun: Prijevod romana "Patria" pamtit ću po velikom veselju i silnim emocijama

U okviru projekta Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe Željka Somun na hrvatski jezik  je prevela roman Patria, nezaboravnu obiteljsku i povijesnu sagu španjolskog pisca Fernanda Aramburua.

Željka Somun rođena je 1967., u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost i francuski jezik i književnost 1992. Književnim prevođenjem bavi se od 2000. godine. Članica je DHKP-a od 2005. Članica je francuskog i španjolskog TransLaba.

Sa Željkom Somun razgovarali smo o iskustvu prevođenja ovog velikog i značajnog romana.

Po čemu ste posebno upamtili ovaj prijevod, po čemu je bio specifičan ili posebno izazovan?

Ovaj prijevod pamtit ću po velikom veselju i silnim emocijama koje mi je donio. Uvijek zavolim knjige koje prevodim i posebno sam im privržena, ali ovo je bilo novo iskustvo. Od prve stranice osvojio me poseban ugođaj pripovijedanja i stil pisanja, da bih ubrzo otkrila domišljatu organizaciju teksta i začudnu polifoniju glasova. Opravdanost teme i snažni likovi veliki su aduti ove knjige. Smatram je izuzetno važnom, dobrodošlom i duboko humanom. Djelo ovakvih razmjera veliki je izazov za prevoditelja i može se činiti nemogućom misijom, ali bilo je dovoljno slijediti autora kojem sam bezrezervno vjerovala. Polifonija glasova devet glavnih likova kojom je autor majstorski ispričao ovu priču predstavljala je pravi užitak za iznalaženje istovjetnog odjeka na hrvatskom. Čak i kao prevoditeljici, bilo mi je žao okrenuti posljednju stranicu i rastati se s knjigom

S obzirom na to da je riječ o suvremenim, živim piscima, jeste li imali potrebu kontaktirati autora kako biste razriješili neku nedoumicu? Činite li to inače?

Nisam sklona kontaktirati autora, pokušavam pustiti djelu da mi se razotkriva i objasni. Osluškujem tekst, tražim, saznajem, neprestano učim. Imam dojam da bih s prvim postavljenim pitanjem pokrenula lavinu pitanja i da onda nikad ne bih stala, a s druge pak strane, nikad mi se nijedno pitanje ne čini dovoljno opravdanim da ga postavim, uvjerena sam da svakome mogu sama doskočiti. Jedan od primarnih zadataka je da se posvetim tekstu i uživim u radnju, tad postižem razumijevanje teksta i likova. U tom htijenju nikad ne posustajem i mozgam dok sve ne shvatim i dok sve ne sjedne na svoje mjesto.

Izuzetak je bilo iskustvo prevođenja meksičkog autora Yurija Herrere, gdje je u pitanju bila alegorija i mnogi pojmovi koje je autor sam iskovao, stoga tu nije bilo zgorega provjeriti mjesta koja su se možda malčice otimala, ili tek u svrhu potvrde vlastita shvaćanja. I ta razmjena također je bila vrlo ugodno i korisno iskustvo.

Prevođenje, dakako, nije samo prevođenje teksta, nego i dubinsko upoznavanje s drugom kulturom. Kako je, u ovom primjeru, izgledao taj susret s kulturom koja vam je sigurno bliska, ali je ipak druga?

Upravo iz velike želje za upoznavanjem i spoznavanjem drugih prostora, drugih ljudi, drugih kultura, prevođenje je uvijek nalik lijepom putovanju koje vam donosi brojne spoznaje. Sve je tu, uzbuđenje, strah, iznenađenja i neopisiva sreća. Ovom sam se knjigom dodatno približila i jednom izuzetnom, starom jeziku. Iako pisana na španjolskom, odnosno na kastiljanskom jeziku, vezano za temu kojom se bavi i autorovo porijeklo, knjiga spretno otvara prostor baskijskom jeziku, koji se tek gdjegdje oglasi, ali ga možemo slobodno smatrati jednim od likova koji u djelu igra značajnu ulogu. Toliko me osvojio svojom posebnošću da sam ga odmah poželjela početi učiti. Koliki bi to zalogaj bio, shvatila sam kad sam kroz nekoliko dana pokušavala naučiti i zapamtiti tek nekoliko rečenica na baskijskom jeziku, s kojima sam htjela pozdraviti autora i izraziti mu dobrodošlicu u Zagreb, u rujnu prošle godine kad je bio gost Frakturina Festivala svjetske književnosti. Čini mi se da sam to dosta uspješno izvela i u pozitivnom smislu iznenadila g. Aramburua.

Veseli me želja za razumijevanjem, za posredovanjem, za igrom iznalaženja rečenice na hrvatskom koja će mi donijeti sve ono isto što osjećam u originalu, tako da i čitatelji onda imaju isti takav doživljaj.

Što inače smatrate najljepšim, a što najtežim u prevoditeljskom poslu? Koje su najveće prednosti, a koji najveći nedostaci? Mislite li da su prevoditelji u Hrvatskoj dovoljno cijenjeni i prepoznati ne samo kao važna nego i nezaobilazna karika u procesu objavljivanja stranog naslova na hrvatskom jeziku?

Za mene je najljepši osjećaj da ću uzeti novu knjigu u ruke i da počinju slatke muke i brige u želji da prijevod bude što je moguće vjernija preslika originala. Veseli me želja za razumijevanjem, za posredovanjem, za igrom iznalaženja rečenice na hrvatskom koja će mi donijeti sve ono isto što osjećam u originalu, tako da i čitatelji onda imaju isti takav doživljaj. Pomalo straši svijest o odgovornosti koja ti je povjerena, a silno raduje činjenica da si prvi čitatelj nekog djela strane književnosti na hrvatskom.

Nedostatak je što djelo na kojem radim nikad ne mogu čitati opušteno i s punim čitateljskim užitkom; pri prijevodu ponirem u one slojeve teksta koji pri samom čitanju ne trebaju biti vidljivi, a s druge strane ni vlastiti prijevod ne mogu čitati s pozicije čitatelja, jer sam određeno vrijeme preduboko kopala po tekstu. Ponekad treba proći popriličan broj godina da prijevodu mogu pristupiti nepristrano, da zaboravim da je moj i da se jednostavno prepustim čitanju.

Mlađe generacije prevoditelja ambicioznije su i ulažu više truda i vremena u osmišljavanje strategija približavanja prevoditelja čitateljstvu, jer ostaje činjenica da uloga, pa čak i samo postojanje prevoditelja, nije dovoljno osviještena ni cijenjena. Smatram da su proteklih godina zaživjeli hvalevrijedni projekti Društva hrvatskih književnih prevodilaca, koji su i nama, uključenima u ovo ipak samotno zanimanje, pomogli da se međusobno bolje upoznamo, prepoznamo, srećemo i dijelimo iskustva i predstavimo se čitateljima i likom i djelom. Neki od tih projekata su Godišnja izložba prijevoda, Prevoditelj u vašem kvartu, Prevoditelj u vašem gradu, Prevoditeljski maraton, Stihom na stih, tribine Litterarum translatio i Tragom prijevoda, U prevodilačkom ringu i druge.

Kako se knjiga koju ste u sklopu ovog projekta preveli uklapa u temu Nošenje s nesigurnostima suvremene Europe? Je li se vaša percepcija Europe, percepcija europskog prostora i svega što on obuhvaća promijenila nakon čitanja i prevođenja te knjige?

Prevođenje je neprestano učenje. Što više znaš, to bolje razumiješ, što je distanca manja, to je ljubav veća. Stečena znanja otvaraju oči. Kad hodamo otvorenih očiju, pri čemu i otvoreno srce uvelike pomaže, ako hod uzmemo kao metaforu za čitanje, ubrzo uviđamo, bez obzira na podneblja, da ljudi uvijek teže istome, da dijele slične probleme i muke, i da ih pokreću iste želje i strasti. Ova je knjiga duboko humana, i sve bi nesigurnosti suvremene Europe bile mnogo manje kad bismo se svi vratili humanosti i pokušajima međusobnog razgovora i istinskog razumijevanja. Istinsko razumijevanje počiva na želji da razumijemo drugoga, a međusobno razumijevanje pomaže nam da dokinemo granice, razlike i nesporazume. Ova knjiga najbolje dokazuje kako se uz malo dobre volje svakoga može pokušati istinski razumjeti. Suvremena Europa kao da je jako malo naučila iz povijesti, spremno ponavlja iste greške, što je žalosna činjenica. Upravo zato, ova knjiga ima neprolaznu vrijednost i zaslužuje ući u školsku lektiru. I ovaj dramatični trenutak koji Europa upravo proživljava na kušnju stavlja razumijevanje među ljudima i humanost, a oni su nam za opstanak od presudne važnosti.