Lubang, staza u džungli
20. veljače 1974.
Noć se valja u grozničavim snovima i već pri buđenju, poput hladne jeze, predio postaje statički pucketav san koji se preobrazio u dan, san koji nikako da prođe nego bljeska kao što bljeskaju loše spojene neonske cijevi. Od samoga jutra prašuma treperi u ritualnim mukama električne ekstaze. Kiša. Oluja se sad toliko udaljila da se grmljavina više ne čuje. Je li to san. Je li to san. Široka staza, lijevo i desno gusto šipražje, lišće koje trune na tlu, kapljice s krošanja. Džungla ustrajava u nepomičnosti, u strpljivoj poniznosti, čekajući da kiša okonča svoje misno slavlje. A onda, kao da sam i sam tamo: buka nepovezanih glasova iz daljine, približavaju se radosni povici. Iz maglovite neodređenosti džungle polako se uobličuje tijelo. Mlad Filipinac žurno se primiče blago nakošenom stazom. Čudno je da nad glavom u trku desnom rukom drži nešto što je nekoć bilo kišobran, a sada je samo kostur od žice i potrgane tkanine, u ljevici mu je velik malajski nož (bolo nož). Odmah za njim ide žena s dojenčetom u naručju, potom sedam iliosam žitelja sela. Što je uzrok radosnom uzbuđenju, ne da se dokučiti. Žurno promiču tuda, ništa se drugo ne događa. S drveća stalno kaplje, tiha je staza. Staza je samo staza i ništa više. A onda se, desno od nje, neposredno preda mnom, pomiče nekoliko listova što trunu na tlu. Što je to bilo? Načas je opet sve nepomično. Onda se dio lisnatoga zida ispred mene, otprilike u visini očiju, počinje gibati. Polako, jako polako, uobličuje se čovjek od lišća. Je li to duh? Što sam sve vrijeme gledao, ali ne i razaznavao, premda mi je stajalo neposredno pred očima, japanski je vojnik. Hiroo Onoda. Sve i da sam znao gdje stoji onako nepomičan, opet ga ne bih vidio, tako je savršeno prerušen. Uklanja mokre listove s nogu, onda i zelene grane koje je brižljivo pričvrstio na svoje tijelo. Poseže za puškom u gustom šipragu, pokraj koje je sakrio i svoju dobro kamufliranu naprtnjaču. Prepoznajem vojnika u dobi preko pedeset godina, žilava, svaki mu je pokret krajnje oprezan. Uniforma mu se sastoji od sve samih zakrpa prišivenih jedna uz drugu, kundak njegove puške obavijen je trakama od kore drveta. Pozorno osluškuje, potom nečujno nestaje u smjeru u kojem su otrčali seljani. Preda mnom je i dalje ilovačom prekrivena staza, ali sada nova, drukčija, ili ipak ista, samo puna tajni. Je li to bio san. Ovdje, na nešto nižem položaju, staza se širi. Kiša jedva još rominja. Onoda proučava otiske stopala na mekom tlu i sve vrijeme osluškuje, stalno je na oprezu. Njegove oči, pozorne, neprekidno pretražuju okolinu. Pjesma ptica opet počinje, bez uzrujanosti, kao da ga hoće uvjeriti da je opasnost sad samo riječ iz rječnika, tajanstveno, diskretno stanje krajolika. I kukci zuje opet ravnomjerno. S Onodom počinjem i sam čuti da to zujanje nije agresivno, nije uskomešano. Iz daljine dopire žubor potoka premda još nikakav potok nisam vidio, čini se da ću poput Onode početi prevoditi šumove.
Roman je s njemačkog preveo Milan Soklić.
Knjiga Snoviđenje svijeta objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.
