Dugo mi je trebalo da se uspijem prisjetiti događaja onoga dana u točnom vremenskom redoslijedu. Čak i poslije toga ostale su mi neke praznine koje nisam mogla popuniti. Dvadesetog listopada 1999. kao i obično probudila me budilica. Upalila sam lampu i uzdahnula. Na brojčaniku sata bili su nacrtani zečići, a umjesto uobičajenih kazaljki kružile su dvije mrkve. Sjećam se da sam bila mrzovoljna. Nisam voljela ustajati po mraku, a osim toga kroz zid sam čula kako se Mikuláš dere. Urlanje je dopiralo u moju sobu, ali više se ne sjećam što je htio. Znala sam da će doručak opet biti stresan – Mikuláš će protestirati zbog doručka, sigurno neće htjeti glupo integralno pecivo, neće željeti ili htjeti ni kakao ni čaj, a majka će se truditi umiriti ga dok mene uopće neće primjećivati. Otac će se izgovoriti na posao i nestati što brže može.
Imala sam pet godina kad se Miky rodio. Veselila sam se njegovu dolasku u obitelj, zamišljala sam kako pliva u maminu trbuhu. Jedva sam čekala da ga vozim u kolicima i držim u krilu. Ništa od mojih maštarija nije se ostvarilo. Već prilikom posjeta rodilištu Miky je urlao, a kad sam ga htjela pogladiti po čelu, sav je pocrvenio i počeo kašljucati. “Radije ga pusti”, majka me tada opomenula. Imala je pepeljasto lice i velike tamne podočnjake. Nekoliko puta htjela sam ga provozati vani u kolicima, ali nisam mogla ne primijetiti da se mama grči od straha da ću naletjeti na neravninu na pločniku i tako ga probuditi. Nakon noći ispunjenih urlanjem bila je neispavana i strašno je smršavjela. Bilo kakva sitnica bila je dovoljna da je razljuti, pa sam joj se radije micala s puta. Otac, koji je s nama provodio malo vremena i prije Mikyjeva rođenja, dolazio bi kući po mraku. “Imam puno posla,” objašnjavao je iscrpljenoj majci, “a sad moram hraniti još jedna gladna usta, pa se ne trebaš čuditi. Uostalom, ti si htjela još jedno dijete.”
Miky je bacio integralno pecivo na pod. Majka ga je podigla,prerezala na pola i svaku polovicu namazala maslacem i medom. Sjela je uz Mikyja i počela mu pričati bajku, oprezno mu stavljajući pecivo u usta.
“Možeš uzeti malo slatkog sira”, okrenula se prema meni, a onda opet prema Mikyju, koji je pljuvao zalogaj.
Ničega više od tog jutra nisam se sjećala, očito je sve bilo kao i obično, sama sam se odjenula, pripremila užinu i krenula u školu. Bila je srijeda, dan koji nisam voljela jer smo imali dva sata češkog,a nakon toga glazbeni i engleski. Pod odmorom sam se u školskom dvorištu igrala lovice-linije sa svojom najboljom prijateljicom Janom i ostalim djevojčicama iz razreda. Bila je to igra koju sam izmislila, podsjećala je na klasičnu igru lovice, ali trčati se smjelo samo po obilježenim linijama na igralištu.
Nakon ručka otišla sam u planinarsko društvo. Dok sam se vraćala kući, vani je već padao mrak. Oštar vjetar nagonio mi je bockave kapljice kiše u lice. Podigla sam ovratnik kaputa i natukla kapu na čelo, tako da skoro nisam vidjela kuda idem. Gurnula sam ključ u bravu od vrata zgrade i tek nakon nekoliko pokušaja uspjela sam ga okrenuti.
Upalila sam svjetlo na hodniku i krenula se penjati spiralnim stubištem. Držala sam se ograde, dlanom prelazeći po metalnim šiljcima. Nisam podizala pogled jer sam bila uvjerena da će gore opet čekati stara Boháčová. Veći dio dana stajala je uz ogradu i promatrala što se događa u zgradi.
“Djevojčice”, začuo se njezin kreštavi glas kad sam bila nekoliko stuba do našeg stana. Nije mi bilo jasno zašto me ne može zvati imenom kad me poznaje. Mamu je zvala “mlada gospođo”.
“Vani sam našla mamine dokumente, valjda ih je izgubila.” Zahvalila sam i pogledala futrolu. Mama je u njoj imala osobnu i zdravstvenu iskaznicu, pa čak i bankovnu karticu.
Ovo me je malo iznenadilo jer je majka uvijek jako pazila na svoje stvari, kako je mogla ne primijetiti da joj je ispala futrola? Možda je Miky opet bjesnio, palo mi je na pamet, pa ga je pokušala umiriti i zaboravila na futrolu koja joj je ispala. Istog trenutka naljutila sam se na Mikyja.
“Htjela sam je vratiti,” dodala je gospođa Boháčová, “ali nitko nije otvorio vrata kad sam zvonila. Nemoj zaboraviti predati futrolu.”
Obećala sam gospođi Boháčovoj da ću dokumente vratiti majci i šmugnula u stan pred njezinim radoznalim pitanjima, bacila sam torbu za vrata i uzviknula “Zdravo!” Nitko nije odgovorio. U stanu je vladala potpuna tišina. Izula sam cipele i samo u čarapama hodala mračnim stanom. Provirila sam u Mikyjevu sobu. Krevet je bio brižljivo pospremljen. Prošla sam pokraj svoje sobe i krenula prema dnevnoj. Kauč je bio prazan. Krenula sam uz njega prema velikom naslonjaču. Tamo sam ih ugledala.
Ostatak dana je u magli. Prisjećam se samo pojedinačnih scena – kako stojim pokraj kauča s telefonom u ruci. Majka i Miky ispred mene na podu. Majka na boku, njezina okrvavljena ruka preko Mikyja. Miky leži na leđima. U sjećanju mi nisu ostali sačuvani izrazi njihovih lica. Slijedi još jedna scena: dolazak hitne pomoći. Netko me hvata za ruku i odvodi. Onda nastaje mrak. Sjećam se Tereze u ljubičastim hulahupkama i sobe pune plišanih životinja. Ne znam gdje sam bila tih dana prije preseljenja k teti Leonie.
Ustvari ne znam ni zašto su me dali njoj. Zašto me otac nije posjetio svih ovih godina? Ipak sam njegova zakonita kći, zašto nije plaćao alimentaciju? Zašto nije nazvao, napisao nijedno pismo? Je li uopće još živ? Teta Leonie ili Marta rekle bi mi da je umro? Posljednji put vidjela sam ga onoga jutra. Otada je za mene prestao postojati, a teta Leonie nije mi rekla gotovo ništa o njemu. O onome što je majka učinila nije nikada govorila. Nije mi ni rekla što ona misli o čitavom tom događaju. Zašto je to majka učinila?
S češkog prevela Branka Čačković.
Knjiga Rekonstrukcija objavljena je u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.
