Da mi u prosincu u Pariz nije pisao ljubljanski agent za nekretnine koji mi je rekao kako ima ozbiljnog kupca za primorski stan te da ubrzo nakon toga nisam pronašla one fotografije, ne bi mi se razotkrila priča koju je skrivala slika i koju je skrivalo vrijeme. Trebat će urediti papire i potpisati ih kod javnog bilježnika, pisao je još agent. Bilo je to ubrzo nakon trostrukog terorističkog napada i nije mi se sviđalo to što ću morati prolaziti kroz zaoštrene kontrole na aerodromu.
Uvjerio me Pierre, koji je rekao da mi se isplati otići. Spakirala sam najnužnije i napustila naše moderno gnijezdo na kraju Boulevarda Voltaire, sedamdeset kućnih brojeva od kluba Bataclan gdje je prije tri mjeseca pod paljbom islamskih ekstremista poginulo devedesetero mladih. Naš stan je nakon napada postao dom s papirnatim zidovima kroz koje u svakom trenu mogu nahrupiti ekstremisti; noću bi mi se ukazivali zamaskirani mladići koji su vikali Allahu akbar uperivši mitraljeze u nas te bi me svu oznojenu trgnuli iz sna.
"Kamo ćemo sad ići na more? Slovenija je jedna od još rijetkih sigurnih država."
"U Dubai, gdje drugdje?" odvratio je Pierre u svom stilu.
*
Ako bi dom i kuća trebali biti prostor unutarnjeg reda, premda istovremeno i tuđim očima skrivene intimne anarhije, onda primorska kuća to posljednje sigurno na prvi pogled nije bila: previše je podsjećala na neka stara, stroža vremena. Nakon smrti djeda i bake u ranim devedesetima, a onda i moje mame prije nekoliko godina, Pierre i ja smo uglavnom dolazili ovamo samo na praznike te se osim nekoliko manjih intervencija nismo baš ni usuđivali ni željeli išta mijenjati: Pierre je inače arhitekt i jasno je da su ga svrbjeli prsti da tu pregradi sobu, tamo preuredi nišu u zidu, no nisam mu to dopustila.
Stan je morao ostati više-manje onakav kakav je bio, u njemu su bili otisci ruku koji su objesili određenu sliku upravo na određeno mjesto, vječni vonj po soli u zidovima koji su na sebe navlačili vlagu, stalno isto gukanje golubova na boru ispred kuće koje je bilo najposebnije u pusta nedjeljna poslijepodneva. Komadi triju života – posljednjeg poglavlja moga djeda, a nakon njegove smrti samo bake, komad mladosti moje mame – ako ne brojim svoja i Pierreova ljeta.
Odlučili smo prodati stan zato što je iz Pariza ipak bio predaleko i bilo je preskupo imati ga za samo nekoliko ljetnih dana. S mišlju na eventualnu prodaju već sam prije nekoliko godina počela micati stvari koje su bile sekundarne i nisu imale ni uporabnu ni emocionalnu vrijednost. Mnogo sam puta premještala stvari s jednog kupa na drugi pod izgovorom da možda nešto od toga još može biti od koristi ili sam čula bakin glas da se te krigle stvarno ne smijem samo tako riješiti. No ja ne mogu nositi sa sobom sve vaše živote i predmete kao mačka mlade, odgovarala sam joj; vjerojatno ću sačuvati staru fotelju, uz velike ću troškove dati prevesti u Pariz po mjeri načinjen kredenac, slike, posebno onu s morem i još ponešto što u sebi nosi priču.
Kako bih, dakle, konačno ispraznila primorski stan, šefa pariškog prevodilačkog odjela zatražila sam dvotjedni dopust. Inače strogi koordinator odjela za istočnoeuropske jezike u ustanovi Eunilangue, svojevrsnoj pomoćnoj službi za prevođenje i tumačenje za veća tijela Europske unije, ovaj je put bio izuzetno uviđavan: možda je i sam imao sličan problem s nekretninama u rodnoj Češkoj. Lakonski je rekao: "Idite i vratite se."
Probila sam se kroz psihozu aerodroma, sumnjičavih pogleda, nervoznih riječi putnika i mrzovoljnih policajaca koji su osobnu prtljagu po mom mišljenju još uvijek pregledavali previše površno. Dok sam čekala nakon check ina, na naslovnici susjedovih novina okrznula sam vijest o hapšenju pripadnika Daesha koji su u Argenteuilu navodno pripremali nove napade. Kad je hodnikom aviona došetao mladi Arapin sa svojom pratiteljicom kojoj se ispod crne odore vidio samo pravokutnik za crne oči obrubljene kanom, jedna je francuska mama, koja je putovala s dvoje djece, bučno napustila sjedalo i odvukla djecu prema izlazu. Uslijedio je glasan razgovor sa stjuardom, a onda više nisam mogla vidjeti kako se sve to raspetljalo. Ako su tri mjeseca nakon trostrukog napada u Parizu u avion pustili ženu u nikabu, sigurno su je pregledali do kosti, tješila sam se. "Preživjela let", poslala sam SMS Pierreu s aerodroma u Veneciji. "Šteta, već sam se veselio potpunoj slobodi", bio je njegov odgovor.
Vlakom sam se kroz poznate krajeve odvezla do Trsta i odande na našu stranu autobusom na liniji kojom su se u socijalizmu svakodnevno preko granice i natrag vozile kućne pomoćnice i badante; i sad ih je nekoliko podsjećalo na stara vremena, samo što njihove torbe nisu bile onoliko natrpane praškom za pranje, kutijama riže, novom odjećom, prije svega trapericama za djecu i unuke, a i nisu se hvalile ni povoljnom kupnjom koju su obavile s onu stranu granice. Sad su šutjele i tupo gledale kroz prozor.
Otvorila sam ulazna vrata kuće sluteći da dalekovidna susjeda sklona njuškanju zna za moj dolazak još otkad se autobus po brdu počeo spuštati prema priobalnoj cesti. Pomislila sam na to kako se ne sjećam kad sam kao dijete počela postajati svjesna te kuće. Jednostavno je od određenog trenutka samo bila tamo, dio rijetkih posjeta djedu i baki.
Zagušljivi vonj po zasićenoj ustajalosti grunuo je u mene. Otvorila sam prozore, počupala hvataljke stare glicinije koja je s pergole u vrtu posesivno i zaštitnički zarasla do kuće i zalijepila se za škure. Kad sam pokidala većinu vitica koje su se provukle kroz drvene letvice, oslobodila sam zaglavljene šalaporke i pričvrstila ih za kukice na zidu da prvi udar ožujske bure ne lupi njima natrag u okvir. Nakon dugo vremena svjetlost se, kao iz kazališnih reflektora, razlila po sobama te je tapiserija od sjena stabala koja su se lelujala mijenjajući se iz trena u tren, a kroz koju je sjalo sunce, prostorije učinila življima.
Kao da se težina ustajalog zraka uselila u mene i navalila se na umor nakon duge vožnje, osjetila sam kako me guši glavobolja koja me stiskala sa svih strana lubanje. Legla sam na kauč, potražila pokrivač i pokrila se njime: u mekim je naborima padao prema parketu boje meda. Duboko sam udahnula mješavinu svježeg zraka, bora prepunog smole pred prozorom dnevne sobe i kućne prašine koja je vonjala po starom papiru dugo neotvorenih knjiga. Umirila sam se i zaspala uz harmoniju svijetlih i sjenovitih mrlja koje su se ocrtavale na zidu i istovremeno nestajale.
Probudila sam se sutradan ujutro, gladna. Trgovine prehrambenim namirnicama na uglu već nekoliko godina nema, svi poslovi preselili su se u veći trgovački centar udaljen nekoliko kilometara, zato sam doručkovala u baru; vjerojatno sam u njemu u tom času bila jedina kreposna žena jer su se na šank naslanjale u kričave boje oskudno odjevene lažne plavuše u pedesetima. Na kraju krajeva, bar je bio pored luke i igračnice, pa i oni koji nisu službeno vezani uz te institucije pokušavaju pronaći način da prežive.
U stanu me ponovno obavila gluha samoća. Sama sam morala procijeniti što učiniti s čim, bez sugestija, sama sa sobom i s onim što je od atmosfere tih prostora još ostalo. Četrnaest dana spavat ću u hladnoj kući, ujutro se uz šalicu kave odlaziti grijati na verandu s raznobojnim vitrajima i gledati preko vrta i ceste prema moru; između vrta i mora nekad nije bilo toliko kioska i montažnih lokala. Osjećala sam se poput junaka iz američkih filmova koji se nakon godina zamjeranja vrate u svoje provincijsko mjesto gdje se onda spetljaju sa starim društvom ili se ne mogu othrvati nekadašnjoj srednjoškolskoj ljubavi, premda su upravo zbog nje pobjegli u velegrad. No ja nisam imala neriješenih računa s ovim mjestom, nisam ni odrastala u njemu, tu su se, nalik na isprepletene niti, poput koraljne ogrlice, nanizali događaji, prizori i slučajnosti koji su samo posredno stvorili ono što jesam i o čemu razmišljam. Primila sam se posla. Kad sam odmaknula nekoliko ormarića i slika, na zidovima se pokazala ovdje svjetlozelena, ondje žuta boja senfa od prije trideset ili više godina. Izblijedjela mi je boja nijemo i tupo vraćala pogled, premda sam od nje pomalo šašavo očekivala svojevrsnu kvantnu teleportaciju u stara vremena. Promatrajući površine neravnih rubova na zidovima, svaki put bih pomislila na neki događaj povezan s ovim ili onim prostorom, s ovim ili onim predmetom. Što će biti s ovom bakinom jaknom od odlične vune kakvu više ne znaju sukati? To, da bih je ja nosila, bilo mi je skoro morbidno. Ne mogu ni prodati ni darovati te stvari, svi bi znali da su to stvari pokojnika pa ih ne bi htjeli imati zbog praznovjerja da će se njihova smrtnost kroz odjeću ili cipele ušuljati u njih. Zato sam ih slagala u kutije. Razvrstavala. Premještala. Gužvala papire. Bacala ih u koš i u velike plastične vreće. Ja, neumoljiva sutkinja, odlučivala sam što zauvijek odlazi u ništa, a što će živjeti dalje.
Sve dok u sobi u kojoj su bile kutije s pismima i fotografijama nisam našla bakinu sliku. Na njoj se baka smiješi gledajući postrance u čovjeka koji je fotografira. Jednom rukom drži ruku moje petogodišnje mame, a druga joj leži na trudničkom trbuhu. Na stražnjoj strani slike zapisana je godina 1943.
Baka je moju mamu rodila tisuću devetsto trideset i osme godine i mama je bila jedinica. Bar sam u to bila uvjerena do trenutka u kojem sam, sa svojih četrdeset i pet godina, otkrila tu fotografiju.
Gotovo nikoga nisam mogla pitati što ta slika znači: roditelja više nije bilo, od bližih rođaka ostali su mi uglavnom oni mlađi. Tu je bila samo još daljnja rođakinja u primorju, Sonja, čini se da ću se morati raspitati kod nje.
Sjela sam na fotelju koja je zaudarala po pljesnivoj dlaci.
*
"Možda moja mama nije bila jedinica", u telefonskom sam razgovoru te večeri zabrinuto izvijestila Pierrea.
"O, ne, ima vas još na svijetu?"
Molila sam ga da se bar jednom pokuša suzdržati.
"Ok, chérie, potrudit ću se. Vraćaš se sama?"
Antikvar Pero iz Izole dva je dana potom poput pravog poznavatelja pogledavao po dnevnoj sobi podsjećajući me pritom na antikvara Cyrila Boggisa iz jedne od najzabavnijih Dahlovih priča.
"Mogu uzeti samo ovo", pokazao je prema okruglom stoliću.
Našla sam ga na internetu i nazvala; već je nakon pola sata bio na vratima, malen, simpatični prepredeni debeljko. Odmah smo jedno drugom počeli spontano govoriti ‘ti’, intuitivno sam shvaćala da drugačije neću obaviti nikakav posao s njim. Pogladio se po rijetkoj kosi i bacio pogled na kutiju s knjigama.
"Ova gramatika je iz vremena dok su još ilustrirali drvorezima…"
"To nije na prodaju", odbila sam ga. Išlo mi je na živce to što je zabadao nos i u predmete koje mu nisam ponudila.
"Da, da, samo kažem", nastavljao je sad već s knjigom u ruci, "to je iz razdoblja kad…"
Iz razdoblja kad. Ako pratiš nekoga kroz život, koje se razdoblje broji? Ono kad stvari idu ustaljeno i kontinuirano ili je stvarno razdoblje ono koje je, kad pogledaš u retrovizor, bilo ono razdoblje dok je taj čovjek još bio živ? Broji li se vrijeme dok je netko bio na vrhuncu ili ono zadnje razdoblje kad se u njega nagruvalo sve moguće?
"Nemaš ništa protiv ako još malo pronjuškam?"
Zapravo je bilo dobro da u kući bude još netko, da nisam sasvim sama s duhovima i mislima koje su me proganjale čitavu noć, s mislima o tome da za svoju mamu i dedu i baku možda nisam bila sasvim sama na vrhu ljestvice najdragocjenijih osoba na svijetu. Možda sam bila jedna od njihovih najdražih, možda jedna od najdraže dvoje, ako je ta tajna još kompliciranija nego što se čini na prvi pogled: što se dogodilo s tim djetetom koje je trebalo biti moj stric ili moja teta? Je li umro, je li umrla, je li otišao u nepoznato, pobjegla, imao nesreću, ubili su je, poludio je ili je izgubila pamćenje, a sad će se samo odjednom pojaviti i izvrnuti mi sve predodžbe i obiteljske priče naglavačke, dovesti sa sobom svoje eventualne potomke, moje nepoznate bratiće i sestrične? Je li se uopće rodio, je li došla na svijet?
Dok je Pero njuškao po hrpama knjiga kvareći mi sustav raspoređivanja, pokušala sam telefonom nazvati Sonju koja je živjela u susjednom primorskom mjestu. Ona će sigurno nešto znati o tome.
Sonja se nije javila. Meni se žurilo da saznam, tjeskoba u meni je rasla, nemir isto tako, misli su mi se vrtložile i slijegale jedna na drugu. Sve je to, nasreću, neutralizirao osjećaj da takvo što ne može biti istina, da se radi o objašnjivoj optičkoj varci, šali s jastukom ispod haljine.
Pero je i dalje premještao knjige, no upozorila sam ga na to da neke knjige uopće ne dodiruje, kao i na to da čitava zbirka Modra ptica, na koju je djed bio pretplaćen, ide sa mnom u Pariz: imao je sve što je tada objavljeno na slovenskom, uključujući nečitljivu socrealističku rusku literaturu iz Staljinovih vremena, doktorske romane i originalne stripove Ripa Kirbyja koji je bio i moj junak. Sve je to ostalo na policama moga djeda koji je doživio vjerojatno najdulju literarnu napetost u Sloveniji: naime, neposredno prije rata u Modroj ptici izišao je prvi dio romana Zameo ih vjetar, dovoljno da se čitatelji zaljube u Scarlett O’Haru, a onda su morali čekati nekoliko godina da tek nakon oslobođenja (premda je kao službena godina izdanja zabilježena 1940.) saznaju kakva je bila njezina sudbina. I ja ću morati čekati.
Možda su i na stražnju stranu fotografije jednostavno zabilježili pogrešnu, kasniju godinu? Što ako dijete koje baka drži za ruku nije moja mama, nego neka druga djevojčica – malena djeca ionako su jako slična – a moja je mama onda još bila u tom napetom bakinom trbuhu?
Ponovo sam stisnula Sonjin broj. Korisnik je privremeno nedostupan.
"Koliko tražiš za ovu sliku?" upita Pero.
"Dvadeset."
"Dođavola, tu imam samo deset." U znak sklopljena posla izvuče novčanicu.
"Jesu li tvoji stari oduvijek živjeli ovdje?"
"Došli su nakon rata. Djed se rodio u Trstu u obitelji austrougarskog žandarskog časnika. Prije rata je kao učitelj biologije završio u Šentlenartu na Pohorju. Godinu prije toga upoznao je moju baku, a onda su morali dugo čekati da bi mogli zajedno živjeti. Jučer sam pronašla njihova prva pisma, čitala sam ih cijelu noć."
Adrijan Vuga prvi put ugleda Ivanu Fortunat ispod lukova samostana, kamo se zaputio u knjižnicu, jedinu u Mariboru, gradu daleko od njegova mora. U njoj vidi samostalnu dobrohotnost skrivenu iza tvrdoglavosti: na takvo što još nije naišao ni kod jedne djevojke. U samostanskoj biblioteci otvorenoj i za obične smrtnike s pravim bogatstvom knjiga o botanici koju inače studira u dalekom Zagrebu, od knjižničarke dozna tko je djevojka koja živi kod časnih i školuje se u ženskoj učiteljskoj školi.
Prva tri odgovora na njegove pokušaje pisama patetično su ohola; odbacuje pomisao da bi između njih moglo doći do bilo kakvog kontakta: Nitko me ne poznaje, zato su skupljali kamenje da ga bace na mene. Sa smijehom na usnama prošla sam pored svih. No njezina su pisma za tako negativnu poruku neobično dugačka i puna objašnjenja zašto se ne isplati pjevati pod njezinim prozorom: bila je ranjena, čitav je svijet prema njoj neprijateljski nastrojen, zašto bi dakle sada ili u budućnosti bilo išta drugačije? Hoćete li još misliti na mene, piše mu u četvrtom pismu u listopadu 1926. Ako kanite hodočastiti pored samostanske crkve i slušati uzdahe, radije to nemojte činiti. Moje uzdahe neće čuti nitko, kao što me nitko neće vidjeti da pomičem usne u molitvi. Ivana ništa ne moli.
Ivana i ne zucne nakon što se vrati s trećeg susreta s Adrijanom Vugom i pronađe spaljenu bravu svoje drvene kutije u kojoj čuva pisma. Majka predstojnica tih dana pazi da se njezin pogled ne susretne s Ivaninim. Otad joj Adrijan piše na adresu njezine poznanice Nade Bernot koja živi na Aleksandrovoj cesti 32.
Da sam dobio Vaše pismo prije godinu dana, odmah bih Vam odgovorio, piše Adrijan u pismu na čijoj će koverti Ivana s godinama napisati rimski broj VII. Ne sanjarite, ne razmišljajte i ne tražite ništa, nikad nećete stići do cilja: osjećat ćete vječno nezadovoljstvo samom sobom. Oko Vas će biti mrak i tama. Ako šećete u tihim večerima, uživajte u svoj ljepoti koju osjećate ne razmišljajući odakle je. Ako čujete šuštanje lišća koje se pomiče na večernjem vjetru, ne osluškujte ga, ne pokušavajte shvatiti što Vam želi reći. Ako gledate u nebo, ne tražite druge svjetove, ne tražite u beskonačnosti druga bića koja traže, vole, žude poput Vas, koja možda u istom tom trenutku gledaju na Zemlju s istom mišlju u srcu. Takve su misli vječno žalosne. – Tako bih Vam, dakle, odgovorio tada. A danas Vam odgovaram ovako: Sanjajte, dušo, sanjajte, i budite sretni u svojim snovima.
Ivana je sretna u svojim snovima, no samo nekoliko dana; već tjedan dana nakon toga od tifusa i bez posljednje pomasti umre mlada djevojka iz samostana: Kad bih bar jednog čovjeka mogla uvjeriti u to da me izbavi odavde, ako se razbolim… Jasno Vam je da sam snažna – o, da se bar nikad ne okrenete razočarani od mene! No u to doba ništa nije konačno, a uz to nema ničega što bi bilo beskonačno pa su riječi već u sljedećem pismu svijetle: Tagore u Zagrebu! Joj, kad bih ga i ja mogla vidjeti, premda ne znam ni engleski ni bengalski! Sviđa li Vam se duša te poezije? Meni se jako sviđa, poznajem ga onoliko koliko ga je Gradnik preveo.
Kad se nakon mjesec dana vlak zaustavi, Ivana popravi bluzu s cvjetovima, provjeri stoji li još uvijek profinjeno savijen pramen kose iznad čela u obliku šaumrole, još jednom kažiprstom posegne u posudicu s marmeladom od maline te njome sasvim malo namaže usnice. Mršavi i visoki Adrijan nespretno cupka po peronu zagrebačkoga kolodvora. Zagrle se u vrevi, previše je ljudi da bi se usudili poljubiti, samo letimično omirišu jedno drugo, on njezinu kosu s daškom ustajalog zraka vagona, ona njegovo odijelo koje je navuklo vlagu u unajmljenoj sobi i na tren nijedno od njih dvoje nije zadovoljno, sjećali su se drugačijih mirisa, ona svježeg, on slatkog, kao što su mirisale riječi iz njezinih pisama. Možda će ispariti, nadaju se, ali i tijekom dana koji provode zajedno u Maksimiru su suzdržani, kao da su oboje, svatko u sebi, okamenjeni zbog uzajamne neugode, tako da gotovo odahnu kad dođe vrijeme za oproštaj: u pismima će možda opet sve biti lakše, iako se razilaze s osjećajem nečega nedorečenog što još tjednima poput sjećanja na njihov vonj lebdi nad njima, nad svakim od njih u drugome mjestu.
Razdoblja u kojima još odzvanja Ivanina suzdržanost izmjenjuju se s njezinom postupnom ovisnošću o Adrijanovim pismima. Da ste se na početku ponašali kao svi drugi, danas se toga vjerojatno ne bih sjećala. No vi me niste ni pogledali: Luft! Probudili ste neku ljutnjicu u meni. Onda sam Vas ponovno vidjela u društvu one Marjete koja mi se nikad nije sviđala. Pa ste ponovno sve izgubili u mojim očima. Kad ste me pratili od Narodnog doma do ženske učiteljske škole, te sam večeri zapisala u dnevnik: "I ovaj me proučava, ali drugačije!"
Sveznajućem oku ostaje skriveno što se dogodilo oko Božića, no već prva njezina pisma sljedeće godine ne počinju više s Poštovani gospodine Adrijane; u njima mu se već obraća s ‘ti’, naziva ga Jadranom kao što ga zovu kod kuće i odbija vidjeti Marjetina pisma koja on nudi kao dokaz da nema ništa s tom djevojkom. No dok on šeće Ilicom i s kolegama se zabavlja po zagrebačkim kavanama, Ivanu počinju svrdlati prvi ubodi ljubomore – ljubomora je za Ivanu samo još jedan, novi oblik straha. Ono što je razjeda skriva izvještavanjem o prilikama u samostanu, gdje moraju poštovati naređenja da ne smiju imati čarape u boji, zato Ivana posudi novac i kupi par zelenih. Kad im narede da nose dugu kosu savijenu u punđu, smjesta se ode ošišati na bob. Kad im dopuste da idu na orlovski ples, ostane u sobi. Tri djevojke s moje godine objavile su da će postati časne sestre. Čitav je samostan bio izvan sebe, neke su djevojke počele plakati, druge su im čestitale, ja sam šutjela. Onda je jedna druga djevojka, Jurka, rekla da se strašno bori s mišlju da i sama ostane u samostanu, ali je dodala: "No kad pogledam Ivanu, vuče me svijet."
Nagodinu je Adrijan dobio dekret iz Beograda kojim je premješten u Šentlenart: to je kraj zagrebačke zabave, posljednji put odlazi u studentsku menzu kod Gladića gdje je s prijateljima proveo tolike sate uz fini gulaš s melšpajzom i bištekom; plati dugogodišnji otvoreni račun, a Gladić mu za uspomenu daruje žlicu, čekićem je skine s lanca kojim je zbog krađe bila pričvršćena za stol.
Nakon praznika poslije mature i Ivana počne raditi: banska uprava dodijeli joj namještenje u zaseoku s onu stranu svih zemljopisnih crvotočina, u Škalama. Žalim učenike koji će dobiti takvu učiteljicu, dovoljno su kažnjeni već time što žive u takvom kraju. Samo što ću sada biti kažnjena i ja. Kao zavraga, upravo sad kad joj treba utjeha, Adrijanova pisma dolaze sve rjeđe, a i njezino pisanje postaje sve uznemirenije, no smiri se i uspije uspostaviti ravnotežu svaki put kad odahne nakon njegova odgovora.
Mjesto Škale okorjelo je u svojim praobičajima, no ipak je u svakom trenu iz skrivenog rudarskog okna spremno udariti na stranca koji bi se usudio kršiti njihove okamenjene dane. S obzirom na to da ne idem na misu, vjerojatno u gostionici, s kapelanom na čelu, održavaju razne konferencije mlateći po meni. Roditelji učenika izdaleka odmahuju glavom primjećujući kako se učiteljica nedjeljom šeće po brdima iznad jezera u kojem se ogleda selo: u nedjelju nemaš što šetati, nedjelja je dan Gospodnji, moliti se i raditi Božje su riječi u svim oblicima i značenjima: moli i radi, a ako nije doista potrebno, nemoj pomoliti ni nos iz kuće i pravi se da te ništa ne zanima.
No prikrivenog zanimanja za nju bilo je i previše, selo se potajice prilično bavilo stranom učiteljicom, a i žena upravitelja škole Alfonza Kumera bila je ljubomorna na mlađu kolegicu. Ivana je stanovala u maloj sobi, a trebala joj je pripasti i plaćena stanarina, no molbe za nju čudesno su se gubile u Kumerovu uredu. I kad je željela otputovati u Austriju, njezina se molba vratila kao nepotpuna: Kumer na nju nije stavio potrebne žigove.
Ivana zna da neće uvijek biti tako, da će jednom otići. Čitam 'Dolinu mira'. Ti si Billy!, obavijesti Adrijana u dugačkom pismu početkom rujna 1931. godine. Već u listopadu mu, nakon njegove šutnje od nekoliko tjedana, napiše najkraću poruku u povijesti njihova dopisivanja: S.O.S.! Utješena njegovim odgovorom, napiše mu uznemireno pismo u stilu gesta i uzdaha Grete Garbo.
U to vrijeme joj se jednom na hodniku ispriječi Alfonz Kumer i dugo je gleda u oči: Ivani se čini da je njegov pogled mahnit, pokušava proći pored njega, no kao da ju je okamenio, nešto strašno i nepomično izbija ispod njegovih jako rijetkih obrva zbog kojih nalikuje gušteru. Ivana se to ne usudi napisati ni u dnevnik, što ako netko upadne u njezinu sobu i prekopa po njezinim stvarima: ako je to učinila majka predstojnica, još je vjerojatnije da bi nešto u tom stilu mogao učiniti upravitelj škole bez manira. Ivana se ni Adrijanu ne usudi napisati što joj se događa: možda netko potajice otvara njezina pisma, poštar je sigurno u dosluhu s Kumerom, Kumer s kapelanom, a kapelan s čitavim urotničkim selom, odlučan u nastojanjima protiv strane učiteljice, ta zadaća njihovim životima pruža novi smisao.
No Ivana se ohrabri i u novom pismu predbaci Adrijanu kako je vrijeđa njegova šutnja. Utješi se kad joj on nadugačko piše o sebi i što se događalo proteklih mjeseci. To, da bi to pismo trebalo biti dovoljno i za mjesece koji dolaze, Ivani postane jasno tek krajem godine, kad od njega ponovno ne dobije ni glasa. Ja neću biti ničija igračka! Već ga u sljedećem pismu, nakon njihova novogodišnjeg susreta, moli da joj oprosti tu rečenicu.
Nova godina donese novu nadu, premda Adrijan slomi desnu ruku pa ne može pisati, a teško dolazi do pisaćeg stroja po kojem bi mogao udarati lijevom rukom. Kad se ruka oporavi, sva je njegova pozornost već na drugoj strani i opet nema vremena: umire mu majka. Kad majka čudesno ozdravi, nađu se, prožive čudesan tjedan, a ona vrišti od sreće.
Jedina rečenica u pismu iz lipnja ponovno je: Ti, moj nevjerni dečko! Ne razumije zašto joj se opet ne javlja, ne razumije da su za njega neke stvari jednostavne i samorazumljive i kad ih se jednom stekne, osvojene su zauvijek. Ivana zato nedjeljom i dalje odlučno korača po brdima iznad Škala, Ivana nikoga ne moli, Ivana ništa ne moli, ponavlja samoj sebi pokušavajući ne gledati dolje prema selu i njegovu zrcalu poput kaljuže.
"Ma prov povera beštja, tvoja nona, tako usamljena", prekinuo me je Pero, a njega je gotovo u istom trenu prekinulo zvono na vratima.
Došlo je dvoje ostarjelih hipija koji su prije nekoliko sati SMS porukom javili da će uzeti kuhinjski ormar. Ona u dugačkoj širokoj haljini s nebrojenim resicama trkeljala je nešto o tome da joj je dodijeljen socijalni stan koji nema čim napuniti, a on je izgledao kao ofucani Lennon, no kad je odvažno odmaknuo namještaj od zida, pokazalo se da je još uvijek prilično u snazi. Ona se opet počela žaliti kako ne može pomoći jer je invalid, dok je Lennon gornjim rubom ormara već bio lupio porculansko sjenilo stropne svjetiljke koja se zaljuljala, a onda se vratila natrag i razbila se o kuhinjski ormar.
"Hej, kalma, stari!" povikao je Pero.
Lennon se počeo opravdavati, a ona je u međuvremenu ušla u prostor iza ormara i, dok su se muškarci raspravljali, pri čemu je Pero preuzeo ulogu moga zaštitnika, naglas konstatirala da je u kutu u kojem je prije toga stajao ormar piljevina koju su ostavili mravi, možda čak i termiti, i da ona neće uzeti takvo izbušeno i trulo drvo, iako ima socijalni stan.
Nisam se ljutila jer je zapravo bila u pravu, a ni razbijena porculanska svjetiljka nije mi bila baš tako prirasla srcu da bi mi je bilo žao.
"Ćao, Dženis", pozdravio ju je Pero na vratima kad ga više nije mogla čuti pa je sjeo natrag u naslonjač kako bi saznao nastavak moje priče.
*
Ivana nedjeljom odlazi u planine čistiti blato iz Škala, promatra vrhove stabala i nebo gledajući selo i njegov odraz na površini jezerca koje se, premda je daleko, svaki put ipak čini malo većim.
Puno joj se više sviđa neka druga voda na koju ju je Adrijan odveo u srpnju na njihov prvi izlet: njemu more predstavlja dom, a ona ga vidi prvi put. Sram ju je zato što nema primjerenu odjeću za tu priliku, zabrinuta je jer nema obične čarape, nego samo tople, pletene, u kojima bi joj moglo biti prevruće, naviknuta je uvijek biti spremna na sve, posebno na najteže. No sve su brige suvišne, vrijeme je pretoplo i za obične čarape, Adrijan je, u svijetlom platnenom odijelu, sa slamnatim šeširom na glavi, cijelo vrijeme nježno miluje i čvrsto grli, a devinsko je more živo i plavo, Ivana umače ruku u vodu i prinosi je jeziku, ne može se načuditi njezinu okusu koji je okus po Adrijanu i obećanjima. Površina ispred nje odnosi sve zatvorene riječi, uskogrudne misli i uokvirene pokrete, nad njom puše vjetrić kojeg se pomalo boji, toliko je slobodan i lagan, Ivana ima osjećaj da je škaklja po licu i rukama, vragolasto joj se utiskuje u usta i nos, pa ona diše polagano, polagano, tako da ga zbog nekog čudesnog uroka ne bi nestalo.
Kad se vrati i ponovno udahne zasićeni kontinentalni zrak, na nju se navali sva škalska težina: Adrijan je ponovno daleko, zavraga joj već čitav tjedan ponovno ne odgovara, Kumerovo se šikaniranje izmjenjuje s njegovom šutnjom, s tim da je tišina predaleko (Tako sam neizrecivo sama!), a upravitelj škole je preblizu.
Jednog je dana Kumer nakon nastave pozove u svoj ured te je temeljito ispita o razredima. Na rastanku joj snažno stišće ruku i ne pušta je i ne pušta je i ne pušta njezin dlan. Sutradan Ivana sazna kako je odredio da ona sljedeći semestar izvodi svu nastavu teško bolesnog kolege čiji su se sati trebali ravnomjerno raspodijeliti među i inače malobrojne učitelje. Škale su vražji kraj i Ivana im prognozira da će se, ako ništa ne učine, prve kuće pored jezera zbog rudarskih okana uskoro početi naginjati prema vodi: trbuh škalske zemlje je zbog rudarskih rovova šupalj kao što su šuplji ovdašnji ljudi.
Kod krojačice naruči novu haljinu koja je preraskošna za Škale, a onda za Božić s Adrijanom otputuje u njegov rodni Trst, gdje je on predstavi gospođi mami. Terezija Vuga prerano je posijedjela žena orlovskoga nosa i garavih očiju, supruga usporenog policijskog nadzornika, koja je za kćer Juliju uspjela osigurati uglednog mladoženju, jugoslavenskog oficira Hermana Balkovca s kojim je Julija onda otišla preko zime živjeti na Sušak, u predgrađe Rijeke, a ljeti u mondenu Opatiju, no kad je riječ o sinu Jadranu, nema takvoga utjecaja pa njegovu Ivanu, čim ju je prvi put ugledala, sama za sebe, u svojoj podjeli svijeta, smjesti na onaj kraj na kojem su ljudi u njezinoj nemilosti. Ivana zna da u njoj neće pronaći drugu majku: njezinu je mamu, zajedno s dva Ivanina brata, tisuću devetsto sedamnaeste, u dobi od samo trideset šest godina, uzela gripa koju je uljepšavao samo romantični geografski pridjev, no smrt je uslijedila nakon nekoliko sati; pesadilla je nasreću poštedjela tatu Franca, Ivaninu sestru Ljubu i brata Štefana, pa se već nakon nekoliko godina Ivana morala brinuti o sve troje.
Ivana je sad zadovoljna, jer je na vrijeme shvatila da od Terezije neće dobiti ljubav pa šuti dok je Adrijanova majka i dalje motri upozoravajući kako mora više jesti, jer se kod njih sve kuha na ulju, a ne na masti, svinjskoj masti, naglašava s izrazom gađenja. Adrijan Ivanu vodi na Barkovlje gdje se divi elegantnim šetačima i neugodno joj je kad je na vaporetu do Milja najlošije odjevena – no zato je najsretnija putnica na krovu, pored nje je najzgodniji mladić, a ispod nje se ljulja zimsko more.
Prekrasni dani prenaglo nestaju i Ivana se vraća u krute Škale. Zbunjuje me bogatstvo ljepote Vaše obitelji. Moje siromaštvo zato još više vrišti. Tamo gdje je mnogo sunca, tamo je i sjena: sunce s Vaše strane i sjena s moje! Sjena potamni kad on već šestu godinu zaredom zaboravi njezin imendan, a sunce požuti kad je sljedeći put na Veliku nedjelju pozove na ples u Šentlenart. Onda joj opet ne piše, i to puna tri mjeseca. Probudi se, probudi se, Jadrane, Jadrane!
U sljedećem ga pismu već izvještava o kupovini njihove buduće spavaće sobe koju je naručila kod škalskog stolara: krevet, psihu, noćne ormariće i dvije stoličice, poslala sam kvragu divlju trešnju i odabrala inozemni korijen oraha! Škalčani sa zavišću promatraju kako stolarski naučnici unose komade novog pokućstva u njezinu malu sobu. Kumer bjesni, za kaznu joj nije odobrio prijevremeni dopust: jednom je na hodniku, dok ona u naručju nosi bilježnice s ispravljenim domaćim zadaćama, očeše po boku. Ivana noću razmišlja o tom dodiru, tako dugo da na kraju ne zna je li ga samo zamislila ili je bio stvaran. Odsad će mu se oštrije suprotstaviti, zaključi i zamišlja kako Kumer ulazi u vodu škalskog ribnjaka, a onda mu dno samo odjednom počne propadati pod nogama, počne se utapati u vodi koja neprimjetno raste, pored koje su prve kuće i seoske zgrade u blatu već malo više nagnute prema površini.
I Ivana se utapa. Utrt je put za njihov zajednički život, sve je isplanirano, a Adrijan ponovno šuti. Ako me se cijelo to vrijeme nisi sjetio, nije dobro; ako si svjestan da čekam – onda je još gore. Onda joj pošalje sliku mora, ulje na platnu, koje mu je darovao Albert, prijatelj slikar iz Križa, i opet mu je sve oprošteno. Sliku, koja je doputovala iz Šentlenarta obložena drvenim letvicama i omotana u karton i papir, Ivana objesi na najveći zid u skromnoj unajmljenoj sobi i svaki dan više puta utone u odraze na površini vode: voli vodu, pored vode je ispod tršćanskog Škednja i u Barkovljama s Adrijanom proživjela najsnažnije trenutke, voda će otplaviti sve probleme, voda će spasiti sve, voda će obliti Škale.
Volim te, sve bih učinila za tebe, i to da te se odreknem, čini se nepoljuljana, a u njoj se sve lomi. No obriše lice, spremi rupčić u džep i nastavlja: Krajnje je vrijeme da porazgovaramo o onome što smo spominjali već prošle godine na Uskrs. Da ili ne? Jedno od toga je dovoljno, zato što je puno sitnica koje ću morati prilagoditi jednoj ili drugoj riječi. Ne primjećuje da Kumer s njezina lica čita sreću i da joj je prešutio kako joj za sate koje zamjenjuje kolegu pripada veći iznos plaće. Vijest da se navodno i zvonik škalske crkve neznatno nagnuo, prođe mimo nje: Neizrecivo sam radosna što si rekao "stoput da"! Teško mi je samo kad se sjetim kako ćeš imati siromašnu nevjesticu!
*
Slika majstora Alberta u primorskoj je kući još uvijek visjela na zidu tamo gdje sam je se sjećala. Tonovi na njoj bili su dosta mračni. Tko zna je li potamnjela s vremenom ili je bila takva od samog početka. U prvom planu bile su mrkosive stijene od lapora, a središnji je dio zauzimala srebrna valovita površina na kojoj se odražavala svjetlost večernjega sunca skrivenog za olovnim oblacima. Ta mi se slika nije sviđala dok sam bila dijete, činila mi se previše turobnom, a sada mi je bila prelijepa i jasno je da sam je namjeravala uzeti sa sobom u Pariz: morat ću je posebno osigurati, možda ću je obložiti drvenim letvicama i omotati u karton i papir. Skinula sam je s čavla: na stražnjoj strani je bilo juteno platno puno crnih mrlja od plijesni.
Pripreme za vjenčanje počinju i Ivana je ushićena: Naručila sam krojačicu. To nisu male brige, šta ako promaši sve skupa i napravi neku karikaturu? Jurca pored mještana obavljajući stotine sitnih poslova, a oni se osvrću za njom. Ja sam dosad bio vaš mladoženja, kaže joj župnik i odmahuje glavom, mislim da će Škalčani zamjeriti ako se ne vjenčate u selu. Sutradan ode u ordinarijat po dozvolu za izuzeće, na biskupiju da mu udare pečat smije li se počiniti takav grijeh, javlja Ivana Adrijanu. A kad ćeš doći po karanfil mome ocu? Zar ne da ćeš ostaviti jedno oko kod kuće, a drugim ćeš gledati kroz prste? Naši ljudi su tako uštogljeni!
Kumer nakon objave bezglavo hoda selom i sve češće skreće u gostionicu, odakle ga se uvečer može vidjeti kako odlazi kao posljednji gost. Ujutro dolazi u školu s podočnjacima, zakopa se u papire i smišlja kako da spriječi ono nad čim je izgubio kontrolu.
Jezero je sad udaljeno još samo deset metara od školske zgrade, nečujno pljuska po livadi i približava se zgradi; iz dana u dan čuje se sve glasnije kreketanje žaba koje se, što voda više raste, to veselije razmnožavaju. Ivani se više ništa ne čini stvarnim: Još uvijek se možeš predomisliti, Jadrane. Kad padnu posljednje riječi s propovjedaonice, više neće biti pomoći!
Adrijan ponovno ušuti dva tjedna prije vjenčanja. Rukopis na Ivaninom pismu je iskrivljen: Za ime boga, što se dogodilo? Što da mislim? Htjela sam ti već poslati brzojav. Hoće li to biti naš dan ili ne? Ta nesigurnost je strašna!
Kumer sluti da joj se sve ne odvija glatko i smisli da ona mora doći k njemu na razgovor. Ivani je u zbrci osjećaja i svega što mora obaviti još samo to nedostajalo – a on to nekako zna. Dočeka je sjedeći za stolom, a ona mora stajati. Nakon nekoliko riječi ("Kao što znate, u školi je sve više posla", "Treba savjesno slijediti upute", "Možda će biti i neka kazna") on ustane, približi joj se, obiđe oko nje i onda se unese u nju, šulja se tik pored nje, najprije tek nezamjetno, tako da ni sama ne primjećuje kako se sve više lijepi za nju. Tek kad osjeti masnu ruku na prsima, njezino se tijelo sa svom svojom ljutnjom okrene u zaletu i dlanom odgurne upravitelja tako da on skoro zatetura prema stolu. Uto zaškripe vrata i uđe njegova žena, začuje se samo još njezin zgranuti uzdah dok si Ivana već krči put pored druge žene i odjuri iz ureda.
Adrijan i Ivana uzeli su se 21. kolovoza. Premda se cijelo vrijeme bojala da će ga osramotiti Pepeljuginom haljinom, lijepa je, a lijep je i kratki obred u Šentlenartu. Njegovi roditelji stigli su iz Tolmina, kamo su se u međuvremenu preselili u strahu od pritisaka u Trstu, njezin tata iz Gorenjske previše je bolestan da bi putovao. Adrijanov je kum slikar Albert, a Ivanina je kuma njezina sestra Ljuba. Ljuba za tu priliku splete svoju gustu kosu pšenične boje u dvije debele pletenice koje namoči u zašećerenu vodu da izdrže čitavu ceremoniju: dok hodaju prema crkvi, oko nje leti roj pčela koje čitavim putem tjera kukičanom torbicom.
Adrijan na župnikovo sudbonosno pitanje, kao da je upravo probuđen iz dugog sna, odgovori tri puta da. Ivani kolegica učiteljica kao vjenčani dar donese molitvenik uvezan u kožu: Primila sam ga pomiješanih osjećaja. No Ivana je u nebesima, sve je oprošteno, sve loše je zaboravljeno, ja sam svoje naplatila od života, premda do zadnjega nisam vjerovala. Smije li čovjek uopće prisvojiti toliko sreće? Bojim se da ti od veselja ne pišem baš pravilno slovenski, javi mu nekoliko dana nakon skromne svadbe – jer su opet razdvojeni, svatko na svojoj strani: vlasti i dalje uporno odbijaju njezin premještaj u Šentlenart.
Adrijanova pisma ponovno nestanu u nepoznato. Zlatni moj Jadrane, što nije u redu? Kad se Ivana osobno raspita u glavnom prosvjetnom uredu u sto kilometara udaljenom gradu u koji putovanje vlakom i autobusom traje sedam sati, pokaže se da se pošta zagubila kod Kumera. Ivana, koja se sad osjeća nepobjedivom, podnese prijavu pa žandari nakon tjedan dana u Kumerovoj ladici pronađu svu zadržanu korespondenciju. Upravitelju škole od uzrujanosti se trza lanac naočala kroz koji strijeljaju osvetnički pogledi.
Ivana se tek godinu i pol nakon vjenčanja, trideset i treće godine, smije preseliti svom Adrijanu – Jadranu u Šentlenart. Prvoga dana ljeta pet godina potom došla je na ovaj svijet djevojčica čije će ime Jadran, unatoč zagriženom protivljenju svoje majke, od Jožefine, koja bi u Trstu bila Giuseppina, dosljedno pretvarati u gotovo pogansku Pinu. Vinko Munda, stolni vikar ex offo, potvrdio je dan rođenja i krsni list broj 585 izdan u Lavantinskoj biskupiji Kraljevine Jugoslavije. Jožefina Vuga, rođena u: Petrovo Selo – Košaki, Vinarska ulica 3, vjera: rimokatolička, otac: Jadran Vuga, nastavnik gradske škole, krstitelj: August Šparl, stolni vikar. Adrijanovoj se majci povećao njezin orlovski nos, oči su joj potamnjele, a usnice su se okamenile u tankoj crti. Bella in culla, brutta in piazza, bile su njezine proročanske riječi kad su je prvi put pozvali da pogleda dojenče: lijepa u zipki, ružna na trgu, sve teško tek te čeka, draga Pina.
Pretplatnik je privremeno nedostupan, javljao je Sonjin telefon. Peri sam rekla da je vrijeme za odlazak, a on je nevoljko izišao iz kuće. Onda sam nazvala taksi i odvezla se do Tineta, Sonjinog sina. Nemoćno sam stajala pred njegovom kućom; s obzirom na to da se nisam najavila, nitko mi nije otvorio, bilo da su on i njegova obitelj bili kod kuće, zatvoreni iza neprobojnih aluminijskih prozora moderne kuće ili negdje vani.
Vratila sam se u stan, gdje me preplavio odvratan osjećaj napuštenosti. Bila sam gladna, no nije mi bilo do jela: kako je jadno jesti sam – više od svega drugoga, jesti sam najmizernije je od svega što čovjek samotno može raditi. Osjećala sam se tim napuštenije što je sada nada mnom visjela i ta nesigurnost: je li mama znala za taj trudnički trbuh? Je li poznavala tu osobu koja se trebala roditi? Je li se osjećala krivom što se stalno smatrala jedinom pravom kćeri svojih roditelja, dok je sudbina drugog djeteta bila nejasna, tragična, možda čak i sramotna? Jesu li to poglavlje prešutjeli samo meni? I kako se mama natjecala s bratom ili sestrom, s djetetom koje je imalo beskonačnu prednost zato što su ga sigurno idealizirali, bilo je savršeno u svojoj odsutnosti jer je možda prerano, to jest nesretnim slučajem, otišlo? A ako o njemu nije ništa znala, jesmo li onda obje prevarene u prešućenom? Uto me prožeo osjećaj da sam neznalica od koje se sve to skrivalo, samo ja: neku sasvim običnu životnu priču predaka smatrala sam svetom, premda očito uopće nije bila prava.
Prijevod: Anita Peti-Stantić
