# 121
U kući živi čovjek. Čujem ga dok se kreće u sobi na katu.
Kad ustane iz kreveta ili se stubama spusti do kuhinje. Vodovodne cijevi šume dok vodom puni lončić. Metal zazvecka kada lončić spusti na štednjak, a plinski upaljač slabašno škljocne kad upali plamen. Potom zavlada tišina, dok voda ne dostigne točku vrenja. Šuškaju i listići čaja i papir dok iz vrećice vadi najprije jednu, a onda još jednu žličicu listića i sipa ih u čajnik, voda klokoće dok je prelijeva preko listića, ali ovi se zvukovi čuju samo u kuhinji. Čujem još i otvaranje hladnjaka jer vrata uvijek udare o kut kuhinjskog stola. Dok se čaj hladi, opet vlada tišina, a uskoro začujem lupkanje šalica i tanjurića koje vadi iz kuhinjskog ormarića. Ne čujem kako čaj ulijeva u šalicu, ali čujem korake između kuhinje i boravka dok je nosi kroz kuću. Ime mu je Thomas Selter. Kuća je kamena dvokatnica na rubu grada Clairon-sous- Boisa na sjeveru Francuske. U stražnju sobu, onu s pogledom na vrt i gomilu cjepanica, nitko ne zalazi. Osamnaesti je studenoga. Naviknula sam se na tu pomisao. Naviknula sam se na zvukove, na sivu jutarnju svjetlost i kišu u vrtu koja će uskoro početi padati. Naviknula sam se na korake na podnim daskama i otvaranje pa zatvaranje vrata. Čujem kako se Thomas sada iz boravka vraća u kuhinju pa odlaže šalicu na kuhinjski stol, a onda ga čujem i u predsoblju. Čujem kako skida kaput s kukice, čujem kako mu kišobran pada na pod pa ga podiže. Nakon što Thomas iziđe na studenu kišu, kućom zavlada tišina. Čujemo se još samo slabašna kiša i ja. Čuje se olovka kako škripi po papiru i stolac koji strugne po podu kad ga odgurnem i ustanem od stola. Čuju se moji koraci po podu i slabašan cvilež kvake kad otvorim vrata koja vode u hodnik. Dok je Thomas vani, ja obično hodam po kući. Odlazim na zahod i po vodu u kuhinju, ali brzo se vratim u sobu. Zatvorim vrata i sjednem na krevet ili stolac u kutu, tako da me nitko ne vidi s prilaza ako pogleda ovamo. Kad se Thomas vrati s dvije tanke plastične vrećice, zvukovi opet ožive. Zveckanje ključeva u vratima i struganje cipela o otirač. Šuštanje vrećica kad na pod odloži kupljene namirnice. Čujem kako sklopljeni kišobran odlaže na stolac u predsoblju, a trenutak poslije i kako vješa kaput na kukicu kraj vrata. Plastika opet zašušti kada Thomas spusti vrećice na kuhinjski stol i razvrstava namirnice. Sir sprema u hladnjak, dvije konzerve rajčica u kuhinjski ormarić, a čokoladu odlaže preda se na stol. Nakon što isprazni vrećice, zgužva ih i spremi u ormarić ispod sudopera. Zatvori vratašca i pusti ih da unutra nastave šuškati. Tijekom dana čujem ga u uredu na katu. On struže uredskim stolcem po podu, a pisač ispisuje naljepnice i pisma. Čujem korake na stubama i blag tresak o podne daske kad Thomas u predsoblju ispusti pakete i pisma. Čujem ga u kuhinji i u boravku. Čujem zvuk ili dlana ili ruke kojom klizi po zidu dok se ponovno uspinje stubama, čujem ga u kupaonici, čujem klokot iz zahodske školjke kakav može stvoriti samo čovjek koji stojećke mokri. Začas ga opet začujem na stubama i u predsoblju, a onda uđe u boravak i sjedne u naslonjač kraj prozora s pogledom na cestu. Dok čeka, čita ili promatra kišu koja pada tog dana u studenome. Mene čeka. Moje je ime Tara Selter. Sjedim u stražnjoj sobi s pogledom na vrt i gomilu cjepanica. Osamnaesti je studenoga. Svake je večeri, kad liježem spavati u krevet gostinske sobe, osamnaesti studenoga, i svakog je jutra, kad se probudim, osamnaesti studenoga. Više i ne očekujem da ću se probuditi devetnaestog studenoga, i ne sjećam se više sedamnaestog studenoga kao da je bio jučer. Otvaram prozor i bacam malo kruha pticama koje će se uskoro okupiti u vrtu. Pristižu kada se kiša nakratko zaustavi. Najprije kosovi, koji se prime kljucanja zadnjih jabuka na stablu ili kruha koji im bacim, a za njima stiže i jedan crvendać. Ubrzo se pojavi i jedna dugorepa sjenica, a poslije nje i nekoliko velikih sjenica, no njih pak smjesta otjeraju kosovi. Kiša potom opet počne padati. Kosovi još kratko nastave jesti, ali kada se kiša pojača, i oni odlete tražeći zaklon u živici. Thomas je u boravku naložio vatru. Donio je cjepanice iz šupe, pa uskoro i ja osjećam da je u kući toplije. Osluškivala sam zvukove iz predsoblja i boravka, ali sada, dok Thomas samo sjedi i čita, čujem još jedino struganje svoje olovke o papir, tek šapat koji učas iščezne u zvuku kiše. Brojim dane, i ako sam dobro izbrojila, danas je osamnaesti studenoga br. 121. Pratim protok dana. Pratim zvukove u kući. Dok traje tišina, ništa ne radim. Ležim i odmaram se na krevetu ili čitam knjigu, ali ne ispuštam nikakve zvukove. Odnosno, gotovo nikakve. Dišem. Ustajem i oprezno se krećem prostorijom. Zvukovi me pronose. Sjednem na krevet ili oprezno odmaknem stolac od stola kraj prozora. Poslijepodne Thomas u boravku upali glazbu. Prvo ga čujem u hodniku i kuhinji. Čujem ga kako stavlja lončić na plinski plamenik te kako mu koraci odzvanjaju podom kad se vraća u boravak i pušta glazbu. Tada znam da će se uskoro razvedriti. Oblaci se razmaknu, a sunce proviri. Obično se počnem spremati za izlazak čim začujem glazbu. Ustanem pa navučem kaput i čizme. Pričekam kraj vrata i glazba ubrzo tako zatrešti da komotno mogu izići iz kuće a da me on ne čuje jer zvukovi iz boravka prigušuju zvukove otvaranja vrata, korake na podu i ponovno zatvaranje vrata. Iz kuće izlazim kroz vrata koja vode u vrt. Prebacim torbu preko ramena, oprezno otvorim vrata sobe, iziđem u predsoblje i opet ih zatvorim. Na podu se nalaze tri veće omotnice i četiri smeđe kartonske kutije s našim imenima: T. & T. Selter. To smo mi. Trgujemo antikvarnim knjigama, ponajviše ilustriranim djelima iz osamnaestog stoljeća. Otkupljujemo djela na dražbama, od privatnih kolekcionara ili drugih knjižara, pa ih preprodajemo i knjige šaljemo kupcima u smeđim kutijama s našim imenima. Nečujno prođem kraj paketa na podu, otvorim vrata i iziđem. Ne trebam kišobran. Još blago rominja, ali uskoro će kiša posve stati. Ne pratim puteljak koji bi me odveo do dvorišnih vrata, već pođem nalijevo uz kuću, kraj šupe i dalje do onog kutka vrta koji se iz kuće ne vidi. Kad prođem kraj gredice s porilukom i dvaju nasada blitve, stignem do prolaza u živici i iziđem na cestu. Nakratko se osvrnem. Vidim tračak dima koji se kovitla zrakom iznad dimnjaka. Do mene slabašno dopire i glazba, ali žurim se dalje te nakon nekoliko koraka više ne čujem ni glazbu ni kišu, jer više ne pada, glazba je iza mene utihnula, čujem još samo svoje korake na pločniku, brundanje nekolicine automobila i daleke dječje glasove iz škole udaljene nekoliko ulica. Nedugo nakon što Thomas shvati da je kiša prestala, ugasi glazbu. Odjene kaput i s poda pokupi hrpu pisama i paketa. Sati je 15.24 kada izlazi iz kuće. Nosi pisma i pakete. T. & T. Selter. To smo mi. Ali vrijeme se ispriječilo između nas. Uličicama prolazimo samo da bismo došli do grada ili se vratili kući. Vani smo, hodamo sad kad kiša više ne pada, ali ne idemo istim putovima. On ne očekuje da će me susresti na ulici niti me susreće. Znam za drugu rutu, a kada se on vrati kući, ja već sjedim u sobi s pogledom na vrt. Ako mi čega nedostaje, kupim u samoposluzi koju ulicu dalje. Uzmem si vremena i načelno se kući uvijek vraćam zaobilaznim putom. Uđem na dvorišna vrata i pođem puteljkom do stražnjeg ulaza i otključam ga. U kući vlada tišina. Thomas je vani, kiša više ne pada. Otputio se u grad, a kad pošalje sve pakete, sunce već sja. Kroz šumu se spusti do rijeke, a kući vraća tek predvečer, kad ponovno počinje padati kiša, jer u kući nema nikoga tko bi ga čekao i nikamo ne mora stići.
Knjigu su s danskoga preveli Edin Badić i Sandra Ljubas.
