[ULOMAK] Snježana Banović, "Kronika sretnih trenutaka"

Na naslovnoj fotografiji: Kronika sretnih trenutaka, naslovnica (izvor: Fraktura)

Donosimo ulomak iz nove knjige teatrologinje, kazališne redateljice i spisateljice Snježane Banović Kronika sretnih trenutaka. Uživajte!

Prve feminističke lekcije:

Slavenka, naša učiteljica

1979. – 1985.

Jesen je 1979. godine, na samom smo početku školske godine, u Centru za kulturu i umjetnost, bivšoj II. zagrebačkoj gimnaziji u Križanićevoj ulici. Kao i sve ostale, ta je gimnazija ukinuta, odnosno “preoblikovana” tri godine prije, u vrijeme provođenja kontroverzne reforme školstva popularno zvane “šuvarica”. Govorilo se tada za gimnazije da su dobre škole, ali samo za one učenike koji odluče studirati i završiti studij, no da nakon njih ostajemo neosposobljeni za bilo što. Nas srednjoškolce iz Križanićeve to je zbunjivalo jer smo velikom većinom i željeli studirati, i to na umjetničkim akademijama i humanističkim fakultetima pa nam nije bilo pravo da nikada nećemo biti gimnazijalci. Uglavnom, u bivšoj zagrebačkoj II. gimnaziji, za mnoge ni manje ni više nego anarho-liberalnoj školi, nije dobro odjeknuo diktat vlasti koji se najkraće može opisati kao “dokidanje elitnih slojeva u socijalističkom društvu” te se nismo vidjeli kao dio željene afirmacije (navodno inspirirane skandinavskim modelom) proizvodno-uslužnih zanimanja u području koje se, u skladu sa samoupravnom doktrinom zvalo – udruženi rad. Tumačili su nam: “Šuvarice su vam, djeco, u stvari produženje obaveznog osmogodišnjeg obrazovanja na desetogodišnje, baš kao što to ima velika većina razvijenih i nama dalekih zemalja.”

E, to je ipak donekle zvučalo primamljivo iako smo većinom i dalje bili skloni nepravedno optuživati Stipu Šuvara “maltene za genocid nad čitavim hrvatskim tobože neobrazovanim naraštajem” (Šuvar u jednom intervjuu ‘90-ih). No, bilo je to vrijeme kad je “šuvarica” bila na vrhuncu, kao što je na vrhuncu bila i politička linija koju je zastupao on, Stipe Šuvar, bliži nam ipak u svemu od veterana Vladimira Bakarića na primjer, Mike Špiljka ili nešto mlađeg partijskog moćnika Jure Bilića.

“Škola još uvijek svima nudi isto, sposobne i manje sposobne svodi na prosječne, a one koji uče želi podvrgnuti disciplini, kako bi se onda i u postojećem društvenom poretku ponašali podobno i poslušno”, zborio je pametni Šuvar.

Većina nas, međutim, u tome nevelikom 3. F razredu nije bila ni podobna ni poslušna, već okrenuta suvremenim temama i događajima: kao što je i opisano u prethodnom poglavlju, stajali smo svaki dan pred Studentskim centrom, dijelili se na “hašomane”, “šminkere”, “rokere”, na “poletovce” i one koji radije čitaju Studentski list. Potonji su već, zanimljivo, bili uglavnom posjednici partijskih knjižica koje je prezirala oveća grupa kojoj sam pripadala. Željeli smo postati filozofi (najpopularnije!), sociolozi, glumci i redatelji, novinari, urednici, književnici, kritičari... ma kakva Partija?!

Do trenutka kad je dječački kratkokosa Slavenka Drakulić-Ilić kao nova profa iz hrvatskoga i književnosti ušla u naš razred u svijetloplavo-bijeloj pepita haljini s visokim ovratnikom koji je povezivala nestašna tamnomodra plišana mašna, prošli smo takozvanu pripremnu fazu (prva dva razreda) i te smo 1979., u rujnu krenuli u usmjerenu fazu školovanja kao “novinski izvjestitelji”.

Vjerovala sam da je novinarstvo moj budući poziv.

Ipak, unatoč žestokim kritikama koncepta izjednačavanja gimnazija i strukovnih škola, s vremenom smo povjerovali da je ideja najomraženijeg reformatora u povijesti hrvatskog i jugoslavenskoga školstva o uključivanju učenika u praksu (da već u ovoj fazi “osjetimo prste”, kako se govorilo) zanimljiva faza naših vizija za budućnost. Tek sam desetljećima poslije shvatila da Šuvar i nije bio tvorac reforme, niti ju je operativno izveo, no sve su mu to natovarili na leđa jer je bio nadležni republički ministar. Za nas, buduće novinare, ta je reforma u svakodnevnoj đačkoj praksi značila da nam u razred sve češće ulaze stručnjaci “iz pogona” koji će nas u tim istim pogonima možda i angažirati – bila je to nada koju nam profesori iz zbornice nisu mogli ponuditi, a naročito nisu (osim nekoliko iznimaka kao npr. profesor filozofije Nenad Peternac i profesorica engleskog jezika Alida Matković) imali dosadni ex catedra stav unoseći u svoja predavanja ozračja suvremenih događanja, pa i pokretā koji se polako, ali uporno počinju odvijati oko nas.

Jedan od nama omiljenih takvih stručnjaka – suradnika u nastavi – bio je istaknuti kazališni kritičar Dalibor Foretić koji nam je predavao Osnove novinarstva. Kod njega smo tesali pravila pisanja vijesti, reportaže, prikaza, kritike, intervjua... Svaki njegov sat bio je osmišljena cjelina s primjerima (uglavnom iz njemu matičnoga Vjesnika, uskoro i Danasa gdje će biti urednik kulture od prvoga dana), bilo je tu anegdota iz povijesti našega novinarstva, svakodnevnih tračeva iz redakcija, komentiranja filmova, predstava. Dobri čovjek Dalibor je bio srdačan, pristupačan, duhovit i posve drugačiji od većine njih iz zbornice. Obožavali smo ga. Skoro desetljeće poslije, već debelo u kazalištu, s njim ću razviti pravo prijateljstvo učenice i mentora.

Govori nam nadahnuti Foretić o cijeloj paleti tema, a jedna je konstantna: medijski prorok, kontroverzni Marshall McLuhan, zvani elektronski papa i pop-filozof nove medijske kulture, a popularizirali su ga u Jugoslaviji mnogi, naročito novinari Poleta i Starta, decenijama nakon njegovih najznačajnijih radova poput Mehaniike nevjeste (1951.) i Guttenbergove galaksije (1962.). Knjiga koja ga je proslavila, odnosno probila led toga intrigantnog nauka je Razumijevanje medija. Mediji kao iovjekovi produžeci (1964.) prevedena je u nas tek nedavno. McLuhanova predviđanja o padu tiskane kulture i usponu elektroničke međuovisnosti pokazala su se točnima, a zanimanje za njega je u osamdesetima bilo enormno i nije pretjerano reći da je taj profesor iz Kanade o kojem Dalibor zna sve, tih godina ravnopravan pop i rock svjetskim zvijezdama.

A onda je u razred stigla ona. Slavenka.

Došla je kao zamjena, neka je profesorica otišla na bolovanje, porodiljni, što li, i uskočila je ona. Čuli smo već za nju, naročito ženski dio razredne ambiciozne grupe budućih novinarki. Intrigirala nas je jer smo pratili njezine tekstove i intervjue u Poletu gdje je bila i član redakcije, novinarka (u početku i tajnica), a već je objavljivala i u tiražnome Startu legendarnoga glavnoga urednika Seada Saračevića, široko omiljenom, usto nepravedno određenog svojim golišavim duplericama, razumljivima svakom vozaču kamiona u državi. Uz Slavenku, u to doba početaka ženskog novinarstva u nas koje se teško, ali polako i sigurno izdizalo izvan rubrika ljubića, recepata, mode i kozmetike, omiljena nam je novinarka bila lijepa i hrabra, superobrazovana Maja Miles koja je u novinarstvo ušla iz suda i odvjetništva, a čije smo reportaže i intervjue koji su se u prvom redu borili za vladavinu prava, naprosto – gutali. Primjerice, onaj o neophodnosti ukidanja smrtne kazne koji ju je po svemu sudeći skupo koštao. Jedna od najčitanijih reportaža bila je ona kad je Miles potegnula do Londona gdje se pridružila specijalnoj jedinici Scotland Yarda koja je istraživala slučajeve silovanja o čemu je kod nas još uvijek, unatoč sve jačem probijanju feminističkih tema u medijima, vladala stravična šutnja:

“Maja je bila među prvima koja je putem mainstream medija obznanila tada još prilično indiferentnoj javnosti da je silovanje zločinački akt agresije, a ne oblik seksualnosti.” (Vesna Kesić).

Uspješna u novinarstvu, nesretna u privatnom životu koji će dodatno “začiniti” ludilo njezina mlađeg brata, koji će sredinom osamdesetih osmisliti i voditi najveću pljačku Nacionalne knjižnice u njezinoj povijesti.

Njezino će ime nositi nagrada za najnovinarku godine koju je jedno vrijeme dodjeljivala Ženska mreža Hrvatske “za nastojanja i uspjehe u afirmaciji žena i ženskih prava u hrvatskim medijima”, dugo nakon njezina samoubojstva plinom 1985. godine koje nas je duboko potreslo. Imala je samo 36 godina i danas je (opet) zaboravljena, o njoj se na internetu, naime, ne može naći baš nikakav biografski podatak, a stranica na Wikipediji s njezinim imenom – zjapi prazna. Kad se pak u tražilicu Ženske mreže upiše Maja Miles, pojavi se: Sorry, no posts found.

Maja Miles, samo jedna u nizu protagonista razornoga pokreta nekulture sjećanja koja će označiti devedesete i potrajati do danas. Slavenka, Maja i drugi novinari i novinarke Starta (Marko Grčić, Vesna Kesić, Žarana Papić, Ingrid Badurina, Vladimir Cvitan, Željko Žutelija...) razgovarali su s najznačajnim svjetskim imenima iz kulture, društva, ekonomije i politike koje smo masovno čitali, najčešće kupujući njihove knjige u nikad prežaljenoj knjižari s inozemnim izdanjima Mladost u Gundulićevoj ulici pa zatim u onoj Znanstvenoj na uglu Cvjetnog trga i Preradovićeve ulice. Tako su u naše živote ulazili Noam Chomsky, Saul Bellow, Kurt Vonnegut, Milan Kundera, Arthur Miller, Susan Sontag... A prije nego što je postao slavan s prvim romanom Limeni bubanj, također i bivši klesar, rudar pa slikar Günther Grass. Njegov posjet Zagrebu i nastup u KIC-u u proljeće 1980. na promociji novoga čuda od romana Lumbur uz projekciju filma Limeni bubanj snimljenog po njegovu istoimenu romanu na koju je stigao i redatelj Volker Schlöndorff – izazvao je pravu histeriju.

S vremenom se sa Slavenkom okrećemo do danas jedinstvenim feminističkim ikonama – Betty Friedan (svečani datum je bio nešto poslije, kad mi je prijateljičina prijateljica donijela iz Londona Friedaničinu knjigu The Second Stage) i iznad svih – prelijepoj i beskompromisnoj Susan Sontag (Bolest kao metafora) koja nam je preokrenula glave. Pa Erici Jong koja nas preslaguje sa svojim Strahom od letenja. I na kraju dolazi njezino veličanstvo Gloria Steinem (Slavenka nas po svom apartnom izgledu podsjeća na nju), osnivačicom mjesečnika Ms. (1972.), jedinog feminističkog časopisa u SAD-u s tiražom od pola milijuna prodanih primjeraka. Ona je i autorica potresne biografske knjige o traumatičnom djetinjstvu i mladosti Čudni postupci i svakodnevne pobune. Kad je već odavno napustila kratkotrajni rad u prosvjeti, Slavenka je s njom najprije objavila povijesni intervju u Startu, a koju godinu poslije – posjetivši je u njezinu stanu na Manhattanu i sjajnu biografsku reportažu u prilici 55. Steinemičina rođendana koji se slavio globalno.

Osim problematiziranja uloge žene u društvu i osnaživanja tananog plamička feminističkog pokreta u nas, proširivala bi Slavenka naše horizonte postavljajući se preko puta i stručnjaka iz drugih područja, na primjer u intervjuu s vodećim francuskim virologom Jean-Claudeom Chermannom koji je sa svojim timom otkrio virus AIDS-a i time pružio nove spoznaje (i nade) u izlječenje tisuća zaraženih tom bolešću u početku zvanom “pederska kuga”.

Nas nekolicinu cura, feminizam je zagolicao upravo tada, s dolaskom nove, drukčije profe iz hrvatskoga, a sjeo je valjda prirodno uz našu buntovnost. Treba napomenuti da je feminizam u nas i tada bio izrazito nepopularan u širim krugovima – jer, kao, socijalizam i to samoupravni, deklarativno je izjednačavao svoje građane po svemu i nije mu trebao taj, za mnoge nepotrebni američki uvozni produkt da nam rješava riješeno žensko pitanje. Što se mene tiče, život nije mogao vratiti na staro ni novi val po kojem je najčešće bilo uzbudljivo ploviti iako je u svojim temeljima bio duboko muški, prečesto i mizogin (iako upakiran u dizajnirane omote koji su privlačili i bili popularni, često i oni mizogini), recimo baš kao, u ironičnom Breceljevu hitu Buldožera “Jeste li vidjeli djevojčice?” s njihova odavno kultnog albuma Zabranjeno plakatirati:

Jeste li vidjeli?

One su jučer

Otišle iz kuće

One se nisu vratile iz škole

Jeste li vidjeli?

Javite nam gdje su

Djevojčice

Jeste li vidjeli?

Lizale su sladoled

I žvakale gume

Djevojčice Djevojčice

Šaptale u mraku

Sanjale o braku

O onome dječaku

Jesu l’ vaše te djevojčice?

Vaše?

Naše! Naše! Naše!

No, kod moje je generacije feminizam probudio mnogo toga, naši su životi polako, ali sigurno kretali novim smjerom koji većina neće napustiti do dana današnjeg. Morale smo učiti brzo jer dotadašnja znanja o ženskim ikonama svodila su se na one popularne knjige kakve su se naručivale pouzećem, preko novina.

Recimo, moja mama preko USIZ-a kulture u kojem radi već duži niz godina u računovodstvu, dobiva popust preko trgovačkog putnika koji tu redovito zalazi, ali i mogućnost da knjige u ponudi uzima na kredit – još su neke od njih u mojoj biblioteci. Jednom pak, dolazi na vrata poštar, nosi paket, u njemu šest knjiga; biografije velikih žena, tata kupio mami za rođendan – plaćanje u deset rata! Nije bio ljubitelj čitanja (osim novina, strastveno), ali ovaj paket “od pola metra knjiga” izabire ponajviše stoga jer je jedna od knjiga – ona o Sofiji Loren, za njega, kao i za Tita (jer nas dvojica, znamo!) najljepšoj ženi ikada. (Sophia – Život i ljubav)

“A dobro i kuha, vidio sam tu njezinu paštu i šalšu na TV-u, ma bogovi bi to jeli. Moja žena baš sliči na nju, imaju isti profil!” U “kompletu od po metra” su još, uzdignute među zvijezde, sve do jedne u mahom lošim prijevodima: Jackie O. s knjigom Ostvarene želje! (“Ona mi se nikad nije sviđala, bizarno se ponaša, udala se za novac tog užasnog Grka zbog kojeg je prepuklo srce one divne Callasice, neće ona dobro proći na kraju, prokletstvo Kennedyjevih i sad prokletstvo Onassisovih, to ne može dobro završiti...” kaže mama), Margaret Trudeau – Onkraj razuma (Zašto ona u tim knjigama? pita se dalje moja majka, “nisam sigurna da me zanima netko tko ostavi tako divnog muža i prekrasnu djecu preko noći, to je nešto jako čudno, a stalno se slika po novinama, luda skroz...”), Lauren Bacall – Sama o sebi (“Kakva je to sudbina, od siromaštva do vrha svijeta i braka s Bogartom, bio je previše star za nju, kad se ugasio od raka, i njezina se karijera ugasila, a rekla mi je prijateljica da ju je srela u New Yorku, u redu u običnom špeceraju, nije je mogla prestati gledati koliko je lijepa i stasita...” ushićeno će opet moja majka). Za Marlene Dietrich, iz knjige Uzmite ucijelo život moj čita mi što je o njoj rekao Hemingway: “I kad ne bi imala ništa drugo osim svog glasa, mogla bi njime slamati srca. Svejedno čime ga slama, samo neka je ovdje da ga opet spoji...” i na kraju Simone Signoret – Nostalgija nije više. Mama naglas čita pojedine dijelove iz svake pa kaže:

“Simone ću ipak čitati prvu... slavna je, a normalna. S tim prodorno plavim očima kao u naše tete Mare, a kao i nju, briga je za kile!”

Svaki put kad bi Slavenka ušla u naš razred, brižno dotjerana po nekoj svojoj pomno vođenoj modi, sjela bi odmah nasred katedre (nikada predavanja ex cathedra, takvih se ne sjećam) i razgovor bi započeo. O tome što čitamo. O tome kako joj je bilo na snimanju emisije kod jedva gledljivog i slušljivog napuhanca Minimaxa s kojim je u njegovoj glupoj emisiji Od glave do pete ušla u legendarni klinč... Onda bismo prešli na Dostojevskoga, Kunderu, Miłosza ili na one više lektirne, Becketta ili Ionesca, a u njezinu je “rasporedu” prvi put u moju memoriju zapisana Simone de Beauvoir (u svoj tekst u Poletu “Muški su drugo” kao moto je upisala Simonein citat o slici svijeta koju su stvorili muškarci), s njom i Sartre iz čije se polustoljetne sjene u kojoj se po vlastitu priznanju nikada nije osjećala ravnopravnom, sasvim uspjela izvući tek nakon njegove smrti u travnju 1980. godine. Za nas Slavenkine učenice, on, međutim, figurira kao inspiracija – kaže nam Slavenka da je upravo njegov, taj, tada još uvijek široko popularni ateistički egzistencijalizam.

Teško nam ga je shvatiti isprva, jako teško, proširit će mi horizonte za koju godinu naš vodeći egzistencijalist Vjeran Zuppa na svojim predavanjima na Akademiji i oko nje kad ćemo slušati zašto je Sartre najveći europski intelektualac, novovjeki Voltaire, onaj koji je u ime svoje nezavisnosti umio reći NE čak i Nobelovoj nagradi. Ispričat će nam Zuppa i to da je potkraj života, iako gotovo sasvim slijep, išao na demonstracije protiv francuske neokolonijalne politike u jugoistočnoj Aziji.

Tada, u Centru za kulturu, meni se taj simpatični čovječuljak koji je svojom filozofijom Bitka i ništavila i s Kritikom dijalektiikog uma (čitam oboje puno, puno kasnije, kad prilično zastarijeva) rušio mnoge mitove, više činio kao privjesak te velike žene, takav mi barem dugo ostaje u sjećanju. Na red tako dolazi i prva iz obavezne lektire, Simonein Drugi spol. Kako je čitati? Na engleskom? Ili na originalu, uh...

Učim, dakle – francuski!

Uskoro će u tome pomoći gledanje istoimene francuske TV emisije koju će prikazivati i naša televizija 1986. godine i koja će biti važan pokusni kamen za spoticanje tako raširenog i prihvaćenog seksizma – danas posve nezamisliva TV programska misija.

A dok ne savladamo francuski, naučimo od Slavenke da je projekt emancipacije u nas, u državi koja je i omogućila ženama pravo glasa 1945. godine, unatoč proklamacijama koje su slijedile – i te kako podbacio. Tako da priča s prvom “ofenzivom” jugoslavenskog feminizma, na naše veliko čuđenje započinje tek sredinom sedamdesetih (mišljasmo da je oduvijek tu!), u prošlom desetljeću dakle, zahvaljujući upornosti i znanju nevelike skupine žena – novinarki, znanstvenica i umjetnica, uglavnom okupljenih oko feminističke grupe Žena i društvo. Jedna od njih točno je opisala upravo tu “ofenzivu”:

“To je bio način da pokažeš da se ne bojiš.” (Dunja Blažević). S nestrpljenjem stoga očekujemo i Slavenkinu prvu knjigu Smrtni grijesi feminizma (1984.) koja je ujedno i moja prva “domaća” pročitana s temom “pravog” feminizma, a kažu i prva knjiga o feminizmu u cijeloj istočnoj Europi. Potom nam otkriva Virginiju Woolf čije knjige gutamo pa upisujemo citate u bilježnice:

“Povijest muškoga otpora prema ženskoj emancipaciji vjerojatno je zanimljivija od povijesti same te emancipacije.”

Sve će to samo učvrstiti taj tako važan osjećaj pripadnosti pokretu, osjećaju koji nije zamro do danas.

Potom su na nastavi i oko nje na redu – jer širiti horizonte valja svakim danom više, više – suvrеmеna umjеtnоst, strip i to ponajviše kroz crtice o Studiju za rock-dizajn SLS (Sporo-Loše-Skupo) i njihove omote za pop i rock albume (oko 150!), plakate, knjige, novinske ilustracije... Također i o strip-skupini Novi kvadrat – u oba “ordinira” Slavenkin suprug Mirko Ilić. On je započeo u Poletu kao strip crtač, ilustrator i urednik rubrike stripa pa prešao u Start za ilustratora. Uza sve, on je i izuzetno samouvjereno privlačan kit za kojem uzdišu šiparice iz moje generacije i mlađe, ujedno i jedan od najzanimljivijih protagonista Duhanskog puta, to jest gradskoga poteza koji se prostire od Kavkaza preko Zvečke do Blata, a koji će ubrzo nadrasti lokaciju i postati uz novovalni “hub” i opći puls grada, stanje duha – ime mu je nadjenuo novinar Denis Kuljiš, ujedno i nadahnuti ur-pokretač novoga vala.

O svemu je tome bilo riječi na njezinim satovima, sjećam se do danas jedne zanimljive rasprave na temu utjecајa аmеričke pоpulаrnе kulturе na promjene u Jugoslaviji. Ali i politike: nerijetko bi razgovor skrenuo na političko tlo, što, za razliku od danas, nije ni blizu bila tema svih u državi. U tome smo s velikim odobravanjem potvrđivali Slavenkinu tezu da se većina ljudi našeg i ostalih socijalizama ne brine za svoje zube, da na Balkanu uniforma ima poseban značaj i privlačnost, da političari, uz uzgoj mitova o sebi, imaju svoj metajezik koji teži biti što nerazumljivijim, da su vodeći kolumnisti iz tiražnih tjednika u Jugi zapravo obični muškošovinistički “mudolozi” itd., itd. Sve te naoko trivijalne teze i ti “detalji” koje je mudro zapažala i rasprostirala ispred nas, uz najčešće duhovitu kritiku u njezinu stilu, bili su zapravo politički, a da mi nismo imali pojma kako govoreći o njima, govorimo o politici. To ću ustanoviti tek desetljeće poslije kad iziđe njezina knjiga How we survived communism and even laughed (1992., prevedeno tek 1997. u nas) koja obrađuje upravo te i slične teme. Na dnevnom su redu – između programskih zadaća i analiza prima vista – bili i hippy pokret i slobodna ljubav, rock-glazba, drukčiji pristup fotografiji i općenito dizajnu u Poletu pod očitim utjecajem Warhola... Ne znam koliko su i jesu li uopće te teme odgovarale onodobnim kurikulima reformiranih “šuvarica”, ali znam da sam od nje prvi put slušala o revolucionarnoj 1968. godini. Tada sam i odlučila otići u Francusku te uskoro, nakon završetka “šuvarice” i upisati francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu.

Nadalje, govorilo se u našem razredu i o privatnim stvarima, o otporu strogim očevima i dominantnim majkama, bježanju od kuće, to jest očeva (tu smo se našle!), ukratko o traženju vlastitoga puta. Ali i o boli, onako kako će je Slavenka problematizirati u svojoj knjizi Mramorna koža, Hologrami straha i recentnijoj Frida ili o boli. Povjeravala nam se i mi, njezini učenici, osjećali smo se bliskima s njom u teškoj životnoj borbi s bolešću koja ju “struže iznu- tra”. Prijateljski ton kojim nam se pritom obraćala obogaćivao je naše samopouzdanje i budio nadu da čak i sve to s tom “reformom” školstva ima smisla. Evo, baš tu na satovima hrvatskoga i književnosti, slično kao i na Foretićevim satovima o osnovama novinarstva, ali još mnogo jače, dokazalo se da ta staromodna rascjepkanost na predmete i frontalnu nastavu vodi prema sputavanju onoga za što smo talentirani i sposobni. Davala nam je taj neprocjenjivi osjećaj da možemo reći što želimo, poticala neophodno naoružavanje argumentima, ali i to da ne možemo mnogo toga postići i razumjeti ako ne čitamo sve što nam dođe pod ruku. Tu se jednom, sjećam se dobro, razvila diskusija ima li u analitičkom pristupu književnom djelu mjesta za povezivanje djela s biografijom pisca i smijemo li analizu temeljiti ili braniti dijelovima iz biografije. Ona, koja je poslije za svoje biografije velikih žena nagrađivana širom svijeta, nije bila za taj pristup. Štoviše, bila je kategorički protiv.

Ubrzo smo moja prijateljica iz razreda Goga Farkaš i ja započele druženja s njom i izvan škole, zvala bi nas na čaj doma, u lijepi, prostrani stan na Zvijezdi, upoznale smo njezinu dostojanstvenu majku – lik kao iz literature, kći Rujanu (koja već “glumi” u kazalištu, u Oslobođenju Skopja) i tog, već legendarnog Mirka koji je, iako generacijski bliži nama, već slavan i u inozemstvu, ovjenčan i nekim svjetskim nagradama. Kruži priča da je odbijen na prijemnom na Akademiji (priložio je rad na kojem je fotografirao sebe golog golcatoga jer mu nitko nije htio pozirati, i to za plakat izložbe historijskih kostima) pa se zainatio i uspio vani. Upravo je tada, između naše dvije čajanke u njihovom stanu na Zvijezdi, a između nekoliko stotina autora iz pedesetak zemalja, dobio prvu nagradu za strip Hara-Kiri na međunarodnom salonu karikature u Montrealu. Neki još više vole njegove ilustracije u Startu (Marxov portret ili onu o ženi majci-domaćici-ljubavnici ispred ogledala u kojem je domaćica naprijed, a straga – što se vidi u ogledalu – sado-mazo domina, odavno su klasici jugoslavenske i svjetske ilustracije) i omote ploča: Arsenovu Rimsku ploiu, onu Drage Mlinarca Sve je u redu, ali i Dugmetovu Doživjeti stotu kao i plakate koje radi za Teatar &TD.

Osim njega, Slavenkin svijet čine prijateljice i novinarke Jasmina Kuzmanović, spomenuta Maja Miles i Alemka Lisinski, još tri uzora u novinarstvu zbog kojih smo sramežljivo, ali samouvjereno Goga i ja kročile u redakciju Poleta kamo nas je baš Slavenka odvela jednog ponedjeljka, početkom 1980., oko 11 sati.

A na zatvorenim vratima vrata kancelarije “glavnoga” kočio se plakat s velikim crnim natpisom: KAOS.

Sjajan početak!

Kupi knjigu!