Nije izgledalo fer prema dečku. To odijelo na pogrebu. S aparatićem za zube, vrhunskim izvorom adolescentske nelagode. U takvim prilikama čovjek gotovo požali što se tako briljantno snalazi u društvu. Pruža mu opravdanje, ili bar omogućuje da u nekog molećivo gleda između obaveznih rukovanja. Blagoslovljen bio. Gotovo su mu dvadeset tri: Ivan grozni. Da ne povjeruješ kako se obukao. Možda je to odijelo našao u nekakvu memljivom second-handu u kojem se prikupljaju dobrotvorni prilozi za mjesni hospicij, platio ga kešom, odvezao kući na biciklu zgužvanog u najlonskoj vrećici za višekratnu uporabu. Da, to bi zapravo imalo smisla, dovelo u sklad raskošnu ružnoću odijela i osobnost mlađeg brata, deset godina mlađeg. Nije da nema neki svoj stil. Ima svojevrsne draži u tom potpunom zanemarivanju materijalnog svijeta. Pamet i ljepota, jednom je rekla jedna teta. O obojici. Ili je Ivan bio pamet, a Peter ljepota. Hvala, valjda. Sad prelazi Watling Street na putu u stan koji nije stan, kuću koja nije kuća, jedanaest ili možda dvanaest dana od pogreba, opet u gradu. Opet na poslu, ma kakav bio. U svakom slučaju opet k Naomi. I što će imati na sebi kad mu otvori vrata. Kod stuba pred zgradom iz džepa izvlači telefon na dlan, prohladna taktilnost ekrana koji mu svijetli pod prstima dok tipka. Vani. Mrak sad pada ranije i ona opet ide na predavanja, vjerojatno. Nema odgovora, ali vidjela je poruku i potom predvidljivi slijed, dosad već dobro poznat slijed zvukova, koji ga posredno napaljuje dok se iza ulaznih vrata ona uspinje starim podrumskim stubama i ulazi u predvorje. Klasično uvjetovanje: zašto mu je trebalo tako dugo da to shvati? Zdrav razum. Sigurno ne. Svakodnevno iskustvo. Odnos sjećanja i osjećaja. Otvaranje vrata. Bok, Peter, kaže. Kašmirski top koji otkriva pupak, tanka zlatna ogrlica. I crni donji dio trenirke što prianja uz gležnjeve. Ne elastičan, ona to mrzi. Bose noge. Mogu ući? pita. Niz stube i u njezinu sobu, nikog na vidiku. Niske upaljenih lampica bacaju blijede točkaste sjene po zidu. Izuva cipele, ostavlja ih kraj vrata. Laptop leži otvoren na nepospremljenom ležaju. Miris parfema, znoja i kanabisa. Smjesa svih naših manija. Zavjese navučene, kao i uvijek. A di si ti? pita ga. Ah... Nažalost nešto mi je iskrsnulo. Pogledava ga i potom skreće pogled, podrugljivo. Priuštio si kasni ljetni odmor, ha? pita. Naomi, dušice, obraća joj se ljubaznim glasom. Tata mi je umro. Zatečena, okreće se prema njemu i kaže: Tata… Zatim šuti. Isuse, dodaje. O Bože, jebote, Peter. Jako mi je žao. Smijem sjesti? Zajedno sjedaju na madrac. Isuse, kaže ona. Zatim: Jesi dobro? Da, mislim da jesam. Ona gleda svoje tabane, prekrižene na madracu. Crne od prljavštine koja nikad ne izgleda sasvim prljavo. Želiš razgovarati o tome? pita. Baš i ne. Kako ti je brat? Ivan, kaže on. Znaš da je otprilike tvoje dobi? Aha, spomenuo si. Rekao si da nas želiš upoznati. Je l’ dobro? S ljubavlju, ne mogavši se obuzdati, Peter se smiješi i kako ne bi ostavio dojam da se s neobuzdanom ljubavlju smiješi samoj Naomi, prikriva osmijeh unutarnjom stranom ispružena zapešća, kao da je riječ o šali. O, ma on je… zapravo nemam pojma kako je. Što sam ti ono rekao o njemu? Ne znam, rekao si da je “čudak” ili tako nešto. Aha, fakat je čudak. Stvarno nije tvoj tip. Mislim da je malo autističan, iako se to danas više ne smije reći. Smije ako stvarno je. Pa nije klinički ili kako već. Ali šahovski je genij, pa ti vidi. Izvaljuje se na leđa, gleda u strop. Ne smeta ti, ha? dodaje. Uskoro moram gibati dalje. Izvan njegova vidokruga Naomina usta odgovaraju: Sve pet. Stanka. Poigrava se unutarnjim šavom njezine trenirke. Ona liježe kraj njega, sva topla, njezin topli dah, miris kave, i još nečeg. Grudi tople pod kašmirskom majičicom. Koju joj je on kupio, ili istu takvu u drugoj boji. “Pariško siva”. Dopušta mu da joj vršcima prstiju dodiruje vlažni pazuh. Praškasti miris dezodoransa samo kamuflira slasni vonj znoja. Gotovo nikad ništa ne brije osim nogu, ispod koljena. Jednom joj je rekao da su u njegovo doba cure na faksu voskom depilirale prepone. To ju je nasmijalo. Pitala ga je želi li da joj bude neugodno ili što. Ni slučajno, rekao je. Samo zanimljiv razvoj u seksualnoj kulturi. Ona se stalno smije. Te godine keltskog tigra sigurno su bile razuzdane. Osim toga, sviđa ti se. I istina je, sviđa mu se. Ima nečeg senzualnog u njezinu nemaru. Hladne noge. Tabani uvijek crni jer po gajbi hoda bosa i polugola dok puši džoint i razgovara na mobitel preko zvučnika. Sad blago mrmlja: Jako mi je žao. Njegovi prsti pod kašmirom. Oči mu se sklapaju. Sve tako malaksalo i sanjivo. Njezina koža skrivena pogledu, pod prstima mu meka, paperjasta, gotovo baršunasta. Pita čime se bavila dok ga nije bilo. Nema odgovora. Oči mu se ponovno otvaraju i pronalaze njezine. Čuj, kaže ona. Glupo mi je govoriti ti ovo. Ali prije par tjedana sam imala tu neku situaciju. Ono, za faks, morala sam kupit knjige. Pa sam trebala novac. Ništa strašno. On polako kima. A, kaže. U redu. Mogao sam ti priskočiti, da sam znao. Aha, kaže ona. Ali nisi mi se baš javljao na poruke. Krivi usne u bolan osmijeh. Oprosti, dodaje. Nisam znala za tvog tatu, očito. Ma nema problema, kaže on. Ja nisam znao da trebaš novac. Očito. Gledaju se još trenutak, s nelagodom, nervozom, krivnjom. Ona se potom okreće na leđa. Nije nikakav bed, kaže. Nisam morala ništa raditi, slike su bile prastare. Osjećajući umor i težinu u tijelu, on sklapa oči. Jedan od onih likova koji komentiraju sve njezine objave, vjerojatno. Emotikon majmuna koji prekriva oči. Ili nekakav otužni oženjeni muškarac s kreditnom karticom za koju mu žena ne zna. Baš sjebano to s tvojim tatom, kaže ona. Kad je bio sprovod? Prošli tjedan. Prije dva tjedna. Jesu bili svi tvoji prijatelji? Kratko šuti. Nisu svi, kaže. Nakon još jedne stanke: Sylvia. I neki drugi. Vjerojatno nisi htio da ja dođem. Okreće glavu i gleda njezin profil. Razdvojene pune usne, jato pjegica na jagodičnoj kosti. Svjetlucanje sićušne srebrne naušnice s vijkom. Utjelovljenje mladosti i ljepote. Pita se i koliko je lik platio. Ne, kaže. Vjerojatno nisam. Ne gledajući ga, ironično se osmjehuje. Što misliš da bih napravila? pita. Pokušala zavesti svećenika ili tako nešto? Bila sam već na sprovodima, znaš. Samo sam mislio da bi me ljudi vjerojatno pitali tko si, kaže. I što bih im rekao, da smo prijatelji? Zašto ne? Mislim da mi nitko ne bi povjerovao. Baš ti hvala, kaže ona. Ne izgledam dovoljno profinjeno da ti budem prijateljica? Ne izgledaš dovoljno staro. Jezik između usana, smijuljenje. Bolestan si u glavu, znaš, kaže. Znam, ali i ti si. Ona zamišljeno isteže ruke te spušta zatiljak na dlanove. Imaš curu ili tako nešto? pita. On na trenutak šuti. Jer nju ionako vjerojatno nije briga, a i zašto bi. Misli reći: Imao sam, prije. I sad bi mogao biti dobar trenutak da joj ispriča, zar ne. O pogrebu i onom poslije. Nije da se išta dogodilo. Samo osjećaj, sjećanje na osjećaj, a u stvarnosti ništa. U autu se zatekao kako glupavo mrmlja: Ne ostavljaj me samog s Ivanom, molim te. Zato je ostala. Jedini razlog. Gore u staroj dječjoj sobi, ustreptao kraj nje poput tinejdžera. Premračno, Bogu hvala, da bi je pogledao u oči. Spavala je kraj njega, to je bilo sve. Nema se što ispričati. Ujutro je ustala prije njega. Dolje u kuhinji s Ivanom tih razgovor; čuo ih je s odmorišta. Što su imali reći jedno drugom? D5, zgodno branjeno polje za konja, je l’ to? Ona vjerojatno i bi. Da mu ugodi. Zaboravi. Da imam, zašto bih brijao s tobom? Okrećući se cijelim tijelom prema njemu, ona vrškom prsta dodiruje tanki zlatni lančić. Zato što si bolestan u glavu, sjećaš se? kaže. Sjeća se, da, i sjećajući se dotiče rukom njezino lišce, polaže joj dlan na bradu. Smije li mu se i ona. Da, naravno, no je li samo to posrijedi. Na njezinu rođendanu ljetos kad je donio šampanjac pa ga je pila iz boce našminkanim usnama. U kuhinji je njezina prijateljica Janine rekla znaš mislim da joj se sviđaš Peter. Drukčije od drugih, on to zna. Taj neki izazov koji mu se svidio kad ju je upoznao. Za šankom u srebrnoj haljinici, kose gotovo do struka, s piercingom u nosu, crvenkasto svjetlucavim pod svjetiljkama. Njezine prijateljice pokazale su mu web-stranicu pretvarajući se da ga pitaju je li to legalno. Odjebite, rekla je. Nemojte mu reći za to. Tad mu je dobacila pogled: životinjski dosluh. Samo između njih dvoje, znao je. Drukčije od drugih. Muškaraca koji joj šalju poremećene prijetnje seksualnim nasiljem na internetu, glupa kučko, ubit ću te, rasporit ću ti grkljan. A ona uz smijeh prelazi palcem po inboxu. Koji krindž, zamisli. Bojati se, ispod njezine razine. Kad bi se to i dogodilo, umrla bi smijući se, vjeruje on. Glupo od njega što joj nije odgovarao na poruke. Neke od njih vrlo lijepe. Njegova greška. Pita se koliko joj je nužan taj novac i onda osjeća – što? Sram, ili što već. Kao i obično. Lice joj zabijeno u njegov pazuh, glava u njegovu naručju. Poznata koreografija, koju su uvježbavali jedno s drugim, i s trećima, oboje. Koje su usne moje usne. Ne postoji nitko drugi, mogao bi reći. Ipak netko, ali ne. Žao mi je. Volim te. Nju. Obje. Ne brini se. Ne govori to. Isuse, ne. Isus nam svima zapovijeda da volimo jedni druge.
* * *
Već je devet kad napokon kreće. I četiri minute. Blaga omamljenost osim toga jer poslije su zajedno duvali. Tipka u bijeli pravokutnik: Kasnim 20ak min, sori. Hladna tmina nakupljena oko osvijetljenog ekrana. Bešumno mahanje grana nad njim, prolazak tramvaja s licima na prozorima. Zaključava telefon i sprema ga u džep. James’s Street noću. Sad mora brzo hodati kako bi nadoknadio vrijeme. Ali nije li pravi gušt u svježu se rujansku večer kretati dugačkim, nesputanim koracima tihom dublinskom ulicom. U najboljim godinama života. Obavezan sad uživati u takvim letimičnim zadovoljstvima. Već u sljedećem trenutku mogao bi umrijeti. Svaki se dan nekom dogodi. I još mlad, kao što su svi stalno govorili, samo šezdeset pet, pa to je nikakva starost. Peter i sam na pola puta, trideset dvije i šest mjeseci. Prema toj računici, već sredovječan. Zastrašujuće kako brzo sve nestaje. Ne, reći će, moj otac nažalost više nije s nama. Ljudima će biti žao, naravno, ali neće se šokirati. Sasvim druga stvar u Ivanovu slučaju. Takoreći siroče kad se uzme u obzir koliko mu je dobra njihova majka učinila. Zašto su uopće imali djecu, sam Bog zna. Na pogrebu je promrmljala Peteru: Vidi ga samo. I premda je Ivan zbilja izgledao kao strašilo, i premda je Peter samo nekoliko sekundi prije i sam razmišljao o tome kako Ivan izgleda kao strašilo, uzvratio je: Pa možda mu ovaj tjedan izgled i nije prva stvar na pameti. Christinein pogled. Njezin otmjeni kostim, tamnoplavi merino. Tvom izgledu ništa ne fali, rekla je. Oduvijek je takva. Izbjegao je njezin pogled promatrajući Ivana kako se sav jadan mota sam oko stola sa sendvičima. Da, rekao je. Hvala. Mimo stare banke sad prema Thomas Streetu i Sylvijin odgovor vibrira mu u džepu, tik do bedra. Nekad je imao različit ton za njezine poruke, zar ne. U staro doba. Dublin pradavnih dana itd. Ne sjeća se više kako je zvučao. Koje je marke i koji model bio mobitel, kako mu je ležao u ruci. Po svoj prilici sad već zastario, izbačen iz proizvodnje. Samo još jednom čuti taj zvuk. Osjetiti kako mu je život sačuvan negdje, a ne zaboravljen, kako je i dalje omotan oko njega, poput zaštitnog pakiranja. Ranojutarnje vožnje autobusom na međusveučilišna natjecanja. Pripremanje za finale u stražnjem hodniku dok publika čeka na sjedalima. Rekorderi. Prezreni, oboje, dakako. Zaljubljeni jedno u drugo i u sebe same. Na zaključanom ekranu sada: Nema problema. Jesi jeo? Razborita žena. Kvalitetne čvrste cipele nesumnjivo, i topli kaput od tvida. Ne. Brine se za njega, to je sve. Kasni dvadeset minuta, a nju zanima je li večerao. Dvadeset pet minuta. Pritom ona, najblaže rečeno, nije glupa. Katkad mu se čini da su je priroda i razmjeri patnje oslobodili tričavih frustracija zbog bezvezarija. Pola sata kašnjenja, pa što. Kad svaki drugi tjedan boraviš u bolnici s iglom u ruci, to ti više nije važno, vjerojatno. Načuješ doktore kako razgovaraju o tebi iza zavjese. Pacijentica, trideset dvije godine. Povijest kronične refraktorne boli nakon traumatske ozljede. Prometna nesreća. Ne, nema djece, živi sama. Malo tko je znao. On bi osobno radije umro nego tako živio. Bez dizanja prašine, samo staviš točku. Ona zacijelo zna da drugi tako misle. Zna da i on tako misli, možda. A onda opet, kažu da se čovjek prilagodi. Starog života ispunjenog zadovoljstvom više nema i nikad se neće vratiti: prihvati ili se zavaravaj, na kraju je svejedno. Volja za životom mnogo je jača nego što itko zamišlja. Svojevrsna smrt, to što se dogodilo. Svojevrsna smrt koju preživiš zbog pristojnosti, poštovanja prema drugima, nesebične ljubavi. I Isus je preživio vlastitu smrt. I uzvisivali su ga i veličali. Sad mimo umjetničke akademije, studentice se motaju vani u traper-jaknama, gumenim čizmama, poderanim najlonkama. Plutanje bezličnih, bljedunjavih tinejdžerskih lica pod uličnim svjetiljkama. Na vanjskim vratima života. Zna da gledaju. Pamet i ljepota. Zabavno mu je prolaziti. Jedna se glava okreće za njim. E pa bravo za nju, samo se jednom živi. On je već možda potrošio polovicu svojih dana. Dopušta si uzvraćanje pogleda uz osmijeh. Nije čak ni lijepa, ali zašto ne, a i ona se smiješi, iskrivljenih usta. Kasni najmanje pola sata. Naomi bi bila izvan sebe. Bože, muškarci su odvratni. Po izgledu joj nije bilo više od šesnaest. O, sad je protuzakonito i smiješiti se? Djeci. Ali on se stvarno smiješi djeci. I starijim ljudima. Voli izložiti srdačno lice svijetu općenito. Katkad se čak smiješi drugim muškarcima. Drukčije. Ma ne valjda. Čini to ako ima razloga. Ne čuje ih dobro kad nešto kažu ili im slučajno prepriječi put, takve stvari. Smiješi se, da. Suparnicima i neprijateljima. Mrziš muškarce više nego ja, kaže Naomi. Očita istina, jer ona ide u krevet s njima dragovoljno. Peter ide u krevet samo s osobama koje mu se sviđaju. Žene su na kraju krajeva uglavnom vrlo dopadljive osobe. Muškarci, opće je poznato, odvratni. Ne svi: ne njegov otac, ne na taj način. A Ivan? Drukčiji. Nekad je mislio da je jedno od onih aseksualnih bića o kojima se piše. Nekakva ameba koja pluta u staklenci. A onda je doveo nekakvu djevojku kući na večeru i vidio Ivana kako zuri. O, brat ti je malo čudan, ha? Da, žao mi je. Mislim da si mu se svidjela. Poslije je, naravno, otišao na faks, sprijateljio se s curama. A onda opet, prijateljice su mu… Ma nema veze. Ne, nastavi. Kakve su? Ružne? Ne, sasvim prihvatljive, kad je o tom riječ. Neke, ako gledaš simetriju lica, prilično privlačne. Samo bez ukusa. Naomi bi se digla kosa na glavi. Još i snob povrh svega ostalog. Ali je li to snobizam? Ne po pitanju novca, to nema veze s tim. Crni donji dio trenirke sužen na gležnjevima, ne elastičan, ona to mrzi. I sve do koljena mrzi. Pronicavo oko. Ivanove prijateljice nisu ružne, nimalo, ali taj modni izričaj. Kriminalan. I način govora, geste. Možda je to ipak snobizam, drukčije vrste. Vrlo inteligentne djevojke, dakako. Matematičarke i šahistice. Nijedna ni najmanje zainteresirana za Petera, obostran osjećaj. Neke od njih, kad malo razmisli, vjerojatno zaljubljene u njegova brata. To mu izmamljuje smiješak. Taj se osjećaj nikad nije doimao obostranim, ali otkud zna. Ipak ga je onaj put uhvatio kako gleda dražesnu Giuliju. Zelena svilena bluza s tri gornja otkopčana gumba. Sedefasta. Bijeli zubi, glasni, zdravi rimski smijeh. Sad mimo Kristove crkve, osvijetljene noću, kameni zidovi izblijedjele žutozelene nijanse. Piše: Stižem uskoro. Ne nisam jeo a ti? A ona? Sylvia. Izvan dosega, potpuno. Zapravo ne baš jako zgodna, nikad. U usporedbi s njom ljepota drugih doima se pretjeranom. Njezino malo, obično lice. Odjeća dakako uvijek pomno odabrana. Katkad dobije ideju za poklone za Naomi: dolčevite, raznobojni svileni šalovi, baloner do gležnja. Ali poslije shvati kako bi pogrešno izgledali: dražesna djevojka odjevena kao stara gospođa. Staromodno, čedno. Sylvia nikad ni najmanje. Proljetos je bio na jednom njezinom predavanju. Vitka žena u prednjem dijelu predavaonice govori o proznim oblicima osamnaestog stoljeća. Sve oči uperene u nju. Glas vrlo jasan i dubok. Kontraalt. Nijedan drugi zvuk u prostoriji. Kad je završila, svi su zapljeskali, što, njih dvjestotinjak, i više, a ona se nasmiješila i kimnula, naviknuta vjerojatno. Čista karizma. Došlo mu je reći: Poznam je. Moja bivša djevojka. Koja sramota, zamisli. Izgleda da je zanimaju ljubavni romani osamnaestog stoljeća, trebao bi je pokušati odvesti u krevet. Premda sad ne može. Ona ne može. Previše boli. Opet vibrira. Našla je stol u talijanskom restoranu u Temple Baru, šalje lokaciju, kako mu se čini? Odgovara: Stižem za 5. Lord Edward Street noću, sve bliže vratima koledža. Kulise davnih romansi, pijanih ispada. Povraćanje u četiri ujutro pred Hotelom Mercantile, sjećaš se toga. Večer dodjele stipendija. Još mladi. Miješanje sjećanja i želje. Upamćeni mračni prolazi. Groblje mladosti.
* * *
Čekajući račun, i dalje razgovaraju, a on odsutno žvače posljednji komad mekane, uljaste focaccie. Nije ni shvatio koliko je gladan sve dok. A onda teški zastori, voda s ledom, svjetlost svijeća, sve tako poticajno za apetit. Evo ga opet: uvjetovanje. Sučelice njemu za stolom ona pije vodu. Jedva primjetno pomicanje mišića na njezinu bijelom vratu dok guta. Potom, odlažući čašu na stol: Što ćete sa psom? O joj, kaže Peter. Ne znam. Christine će ga čuvati do… ne sjećam se do kad. Idućeg petka, tako je rekla? Ili možda ponedjeljka. Morat ćemo nešto smisliti. Tip se vraća s računom i Peter vadi karticu iz novčanika, odbija pregovarati s njom, ukucava PIN. Sad, nakon jela, osjeća se bolje, opuštenije. Napokon shvaća koliko je umoran. Učinak njezine nazočnosti: smirenje živaca. I druge osjećaje primjećuje dok u toplom polumraku restorana zajedno čekaju da im tip donese kapute. Prije je vjerovao da život mora voditi nečemu, da svi neriješeni sukobi i pitanja vode nekakvu velikom vrhuncu. Njegov život, njegova osobnost utemeljeni na takvim čudnim, slabo potkrijepljenim uvjerenjima. Iracionalna privrženost značenju. Zasad sve pet, iskrsne pitanje ustavnosti i idemo dalje. Ne bi mogao ujutro ići na posao da ne misli kako nešto znači nešto znači nešto drugo. No čemu sve to vodi. Kraju bez završetka. Tip pomaže Sylviji da odjene kaput dok Peter stoji i gleda. Sad spokojniji. Ugođen na mirnije osjećaje. Pod kojim je uvjetima život podnošljiv? Ona bi trebala znati. Pitaj je. Nemoj. Vani je padala kiša pa mokre ulice zrcale komadiće razlivene svjetlosti uličnih svjetiljki, semafora, izloga. Prazne kutije za pizzu odbačene kraj zida prekoputa, u raspadu. Otpratit ću te kući. Ona veže šal. Hvala ti. Hvata ga ispod ruke. Njezina krhka mala ruka gotovo bez težine. Prsti u naborima njegove jakne. Jesi prije ovog bio kod Naomi? Kako je? Dobro. Aha. Natrag prema Dame Streetu. Sviđa ti se. Da. Draga mi je, jako draga, stvarno jako draga. Gotovo želi, a istodobno ne želi, ispričati Sylviji što se dogodilo, da je Naomi itd. Web-stranica itd. Zbog čega? Da pokaže kako je sve to u redu: ona, druge, on sam, nikakva razloga za brigu. Današnji odnosi. Ili naprotiv, da izmami suosjećanje. Seksualno poniženje, nema li tu i malo uzbuđenja možda. Opet ga pita za Naomino stambeno stanje. Vlasnici su prije pandemije ishodili sudski nalog kojim je prethodnoj skupini stanara naloženo da isprazne zgradu. Što su oni, nevezano, već učinili, nitko nije ostao. Pravno gledano to ne može vrijediti za sadašnju ekipu, Sylvia se slaže, a ipak. Što će ih spriječiti. Uvijek postoji mogućnost. Policajci bace pogled na papire, odgovarajuća adresa, i pozovu ih. Ne podnosi misliti. Ali kreneš li putem dokazivanja nezakonitosti naloga, pravnih dopisa itd., samo im daješ više razloga da ishode novi: onda si stvarno najebao. Jer u biti, nitko i ne tvrdi drukčije, stanuju protuzakonito. Bolje se primiriti i nadati da će vlasnici zaboraviti. Koliko im nekretnina ionako stoji prazno, vjerojatno i ne znaju broj, krvožedni paraziti. Taj su razgovor on i Sylvia vodili već puno puta te su ovaj put, kao i uvijek, ad idem. Što bi ionako bili, čisto s ideološkog stajališta, jer oboje plaćaju punopravno članstvo u istoj udruzi stanara, a Sylvia čak predsjeda jednom od radnih skupina. To što Peter održava seksualni i ujedno prikriveno financijski odnos, već osam mjeseci, s članicom konkretne protuzakonite stambene zajednice, s pravno-filozofskog, socio-političkog gledišta potpuno je nevažno. Nije rekao ocu za nju, naprimjer, čak ni kad ga je ovaj pitao. Ne, ni s kim trenutačno, rekao je. Pomisao na njihov susret: pregrozno. Ne. Mogao mu je reći da ima nekog: ništa ozbiljno, samo djevojka s kojom se viđa. Što bi to promijenilo? Doslovno ništa. Zašto onda razmišlja o tome? Čemu to žaljenje, i prema kome? Ocu, sebi? Besmisleno. Deprimira ga već i sama pomisao. Općenito je deprimiran, vjerojatno. Misli štropotave i bučne gotovo neprestano, a kad utihnu, zastrašujuće nezadovoljstvo. Mentalni poremećaj možda. Možda oduvijek. Mala ruka u pregibu njegova lakta, gotovo bez težine. Nikad ga nisam istinski upoznao, kaže. Oprosti. Samo razmišljam. Tužno je to. Ona ga pogledava. Poruka prenesena. Ugniježđena u dubini njezina razumijevanja. Znam što želiš reći, kaže. Ali jesi, poznavao si ga. Iz torbe vadi pravokutni paketić u najlonskom omotu. Papirnati rupčići. Za ime Božje, je l’ on to plače? U George’s Streetu? Svi bi ga mogli vidjeti. I hoće, vjerojatno. Kako život, Peter, još se baviš odvjetništvom, ha, vidio sam nedavno tvoje ime u novinama, poštena borba. Šutke uz osmijeh prihvaća bijeli pravokutnik rupčića i briše si lice izgovorivši samo: Hm. Ona korača uz njega jednakom brzinom kao i on, uvijek. Volio te, kaže. Nije znao ništa o meni, Sylvia. Bili smo alergični jedan na drugog. Nikad u životu nismo vodili pošten razgovor. Presavija rupčić i sprema ga u džep. O, preozbiljno doživljavaš razgovore, kaže ona. Život je više od razgovora, znaš. On je gleda dok ga ponovno hvata ispod ruke. Zagonetna primjedba, što to znači? Ona se smije. Tad je ljepša. Ali kako to misli: Život je više od razgovora? Sumorne, samotne rabote ljubavi možda. Vađenje školskih odora iz sušilice srijedom uvečer, Ivanova mala tamnocrvena trenirka, Peterova košulja i hlače, vruće, pucketave od elektriciteta. A ujutro zagrijavanje mlijeka na štednjaku. Na Sylvijinoj strani Stephen Streeta sad udiše miris automobilskih ispušnih plinova i mračnog noćnog zraka. Utješno na svoj način. Kao i sve u njezinoj blizini. A zašto. Zna zašto, ne zna, ne želi znati zna li ili ne zna. Pa onda valjda utjeha dugogodišnjeg druženja. Daje mu prostora i tišine da napokon osjeti koliko je umoran, koliko deprimiran. Možda bolje da je ostao kod Naomi, napušio se i igrao Call of Duty s njezinim cimerima, tabletama se otpremio u san. Ovako, prihvaćajući utjehu, mora prihvatiti i činjenicu da je treba. Jer mu je otac, s kojim nikad nije bio osobito blizak, umro u šezdesetima nakon pet godina liječenja karcinoma. Mogućnost, premda očekivana, toliko dugo odgađana da je počeo misliti kako nikad neće stići, sve dok nije. A on nekako neoprostivo nespreman za očekivani događaj. Nekako iznenada glava obitelji koja je istodobno prestala postojati. Ukorak mimo St Stephen’s Greena, vrata parka zatvorena, požutjelo lišće. U svojoj jesenjoj ljepoti. Razgovor o studentima. Njezinim predavanjima. Seminarima koje on drži kako bi mogao platiti stanarinu. Pita je za njezinu prijateljicu Emily i ona uz osmijeh priča uobičajenu priču, dodatna administrativna gnjavaža na poslu, neuspješna potraga za novim podstanarskim stanom. Emily, pomalo rastresena sveučilišna profesorica koja kao da je stalno prehlađena, neprestano kiše u rupčić i govori o Karlu Marxu. Njihova prijateljica iz mladosti, iz starih dana debatiranja, nije da je ikad bila posebno uspješna, beznadno je skretala s teme i odbijala sva pitanja protivničke ekipe. Provodila je puno vremena kod njih, kod njega i Sylvije, čak je neko vrijeme spavala na kauču, dok je on, dok su oni. Noćima su sjedili zajedno i pili čaj, rječkanje ni oko čega, histeriziranje. Sylvia smirena, pribrana prijateljica, Emily katastrofa. Kaže mu da trenutačno stanuje kod Maxa, dobrog starog Maxa. Još ga katkad viđa kod Sylvije. Beskoristan i on na natjecanjima. Previše fin, nedovoljno okrutan, uvijek spreman uvažiti obje strane. Ali zabavan. Kao i svi njezini prijatelji. Vedro ona mora nositi svijet, s ljubavlju, ali i vedro. Jesi razgovarao s bratom? pita ga. Ma ono, odgovara joj. Život je više od razgovora, znaš. Gurka ga laktom u rebra. Zapravo je lijepo osjetiti je tako blizu. Osamljen je, kaže ona. Nismo li svi? Premda se mora priznati da se Ivan doima osamljenijim od većine ljudi. I pritom gotovo duhovno sam, pa ga je možda najbolje tako ostaviti. O čemu ste vas dvoje razgovarali u kući neki dan? pita. O, kaže ona. Pričao mi je… misliš za doručkom? Pričao mi je o šahovskoj priredbi u Leitrimu na koju ide idući vikend. Znaš za to? Ne. Prvo nekakva ekshibicija, a poslije će održati radionicu. Razmišljao je treba li otkazati, s obzirom na sve. Ali onda je odlučio da će ipak odraditi. Mimo vrata Hugenotskog groblja. Zašto je razmišljao treba li otkazati? Sylvia podiže pogled prema njemu. Zato što… pa znaš. Zato što mu je nedavno umro otac.Trza se, namršten, obliven vrućinom, umoran. Etiketa pod ovratnikom košulje grebe ga po stražnjem dijelu vrata. Baggot Street osvijetljen i pun ljudi, previše ljudi, svjetla mu u očima, previše svega. Misliš da je uznemiren? pita je. Ona ga i dalje gleda, a on se idiotski pokušava nasmiješiti. Hoću reći, očito, dodaje. Mislim da je uznemiren, da, odgovara ona. Mislim da je usamljen. Da. Aha. Naravno. Sve bliže i bliže njezinu stanu, krajnjoj točki, i kako će osamljen tada biti, ili neće. Zašto je, za ime Božje, sve odjednom tako glasno. Sylvia, kaže. Ne, pričekaj da bude tiše. Da? Ionako su gotovo stigli i možda bi zvučalo ležernije pred vratima. Možda čak kao da je samo umoran od hodanja. Bi li ti smetalo… ne znam. Mogu prespavati na tvom kauču? Neću… Ne, ne, Isuse, nemoj to reći: Neću te ni pipnuti. Nemoj. Nekako sam… Njezina nježna ruka blago sklupčana u pregibu njegove, nepomična, mirna, mirna. Sav mir i tišina skupljeni u točki njezina milosrdna dodira. Naravno, kaže. Nema problema. Nemoj to reći. Zaljubljen sam u nju. U tebe, da bar. Zar to misliš? Pod ovim uvjetima život je podnošljiv. Čeka da ona otvori vrata. Ona razumije i zna sve. Budi blag ako mu se javiš, kaže. Mogao bi mu poslati poruku. Na kojem jeziku. Aha, odgovara ona. Imaš pravo. Učinit ću to. Hoću.