[ULOMAK] Olga Tokarczuk, "Empuzij"

1.

Pansion za gospodu

 Pogled zaklanjaju oblaci pare iz lokomotive koji se sada vuku po peronu. Treba zaviriti pod njih da bi se vidjelo sve, dopustiti si tren zaslijepljenosti sivom maglom, dok se slika, koja će se pomoliti iz toga pokusa, ne izoštri, postane bistra i svevideća. Tada ćemo ugledati ploče perona, kvadrate prorasle vlatima slabašnih biljčica – prostor koji po svaku cijenu hoće održati red i simetriju. Začas se na njima pojavljuje lijeva cipela, smeđa, kožnata, ne najnovija, a za tren joj se priključuje druga, desna; ta se čini još pohabanijom – vršak joj je malo iskrzan, lice mjestimice otkriva svjetlije mrljice. Cipele tren stoje neodlučne, no onda lijeva kroči naprijed. Taj pokret nakratko ispod nogavice hlača otkriva crnu pamučnu čarapu. Crna boja ponavlja se i u skutima raskopčanog vunenog kaputa; dan je topao. Smeđi kožnati kovčeg drži sitna šaka, blijeda, beskrvna; od težine napele su se na njoj žile i sada pokazuju svoje izvore, negdje duboko u utrobi rukava. Ispod kaputa bljesne flanelski sako ne najbolje vrste i usto ponešto izgužvan dugim putovanjem. Na njemu se vide sitne, svijetle točkice neodređena onečišćenja – krljušt svijeta. Bijeli ovratnik košulje, od onih na kopčanje, promijenjen je očito nedavno, jer je njegova bjelina svježija od bjeline same košulje i u kontrastu je sa zemljanom bojom došljakova lica. Svijetle oči, obrve i trepavice čine da to lice izgleda nezdravo. Cijeli taj lik na pozadini intenzivnocrvenog zapadnog neba stvara uznemirujući dojam da je ovamo, u ove melankolične planine, prispio s onoga svijeta. Putnik ide prema glavnoj dvorani kolodvora iznenađujuće velikog za taj planinski kraj zajedno s drugim pridošlima; no od njih se razlikuje po tome što hoda polagano, čak i nevoljko, i što ga nitko ne dočekuje, nitko ne izlazi pred njega. Spušta kovčeg na izlizane pločice poda i navlači na ruke tople rukavice. Jedna od njih, desna, s dlanom savijenim u trubicu putuje za tren prema ustima da bi prihvatila defile kratkih, suhih kašljeva. Mladi čovjek pogrbljuje se i traži u džepu rupčić. Prsti nakratko dodiruju mjesto na kojemu se pod suknom kaputa skriva putovnica. Obratimo li na tren pozornost, ugledat ćemo samouvjereni rukopis nekog galicijskog činovnika koji je pomno ispunio rubrike dokumenta: Mieczysław Wojnicz, katolik, student Lavovske politehnike, rođen 1889., oči plave, stas srednji, lice duguljasto, kosa svijetla. Taj Wojnicz prolazi sada glavnom halom kolodvora u Dittersbachu, koji leži nedaleko od Waldenburga, nesigurno hoda kroz sumornu visoku prostoriju, u kojoj na najvišim vijencima sigurno živi eho, i osjeća kako ga budno istražuju oči iza prozorčića blagajni u čekaonici. Provjerava vrijeme na velikom satu – kasno je, to je posljednji vlak iz Breslaua. Nakratko oklijeva, a onda izlazi pred kolodvorsku zgradu da bi se odmah prepustio zagrljaju, raširenim rukama nepravilna, nazubljena planinskog obzorja. Polovina je rujna, ali je ovdje, što došljak začuđeno primjećuje, ljeto već odavno minulo i na tlu leži prvo otpalo lišće. Posljednji dani zacijelo su bili kišni, jer lagana magla još skoro nepropusno ispunjava krajolik, propuštajući samo tamne linije potoka. Osjeća u plućima da je visoko, to je dobro za njegovo tijelo izmučeno bolešću. Wojnicz stoji na kolodvorskim stubama, sumnjičavo promatrajući svoju obuću s tankim kožnatim potplatima – morat će se pobrinuti za zimske cipele. U Lavovu su još cvjetali zvjezdani i cinije, i baš nitko nije razmišljao o jeseni. Ovdje pak visoki obzor sve čini mračnijim, a boje djeluju kričavije, skoro vulgarno. U tom ga trenutku obuzima dobro znana melankolija, svojstvena ljudima uvjerenima u svoju skoru smrt. Osjeća da je taj svijet uokolo kulisa naslikana na papirnati paravan, da bi na taj monumentalni pejzaž mogao prisloniti prst i probušiti u njemu rupu što vodi ravno u ništavilo. I da će se ono, ništavilo, odande početi izlijevati kao povodanj i naposljetku doseći i njega, zgrabiti ga za gušu. Mora potresti glavom da bi se riješio te slike. Slika se razbija na kapljice i spušta na lišće. Nasreću se cestom prema njemu kotrljaju nesklapna kola što podsjećaju na bričku. U njima sjedi suhonjav, pjegav mladić u čudnoj odjeći. Ima na sebi nešto nalik na vojničku jaknu teško odredive provenijencije – jer ne podsjeća ni na prusku odoru, što bi se na ovome mjestu moglo očekivati, ni na bilo koju drugu – i meku vojničku kapu samouvjereno nakrivljenu na glavi. Bez riječi se zaustavlja pred Wojniczem i mrmljajući nešto sebi u bradu uzima mu prtljagu.

“Kako ste, dobri čovječe?” pita uljudno Wojnicz školskim njemačkim, ali uzalud čeka odgovor; taj navlači kapu na oči i nestrpljivo mu pokazuje mjesto u brički. I odmah polaze. Najprije kroz gradić po kaldrmi, potom cestom koja ih u tami što se spušta vodi vijugavim putom kroz šumu među strmim planinskim stranama. Prati ih neprestani žubor potoka koji teče u blizini i njegov miris, koji uvijek tako uznemiruje Wojnicza: vonj vlažnog tla, sagnjiloga lišća, vječno mokrog kamenja, vode. Pokušava kočijašu postaviti neko pitanje koje bi mu omogućilo uspostavljanje kontakta, primjerice koliko će se voziti, kako ga je prepoznao na kolodvoru, kako se zove, ali taj se ne osvrće i šuti. Plinski fenjer smješten s mladićeve desne strane polovično mu osvjetljava lice koje iz profila podsjeća na njuškicu planinskoga glodavca, svisca, i Wojnicz se domišlja da je kočijaš sigurno ili gluh ili besramno nepristojan. Naposljetku, poslije nekih tričetvrt sata, izranjaju iz šumske sjene i ulaze u iznenađujuće ravnu dolinu, neočekivanu ovdje među šumovitim gorama. Nebo se gasi, ali još je vidljiv taj uzbudljivi visoki obzor koji kao da se svakom došljaku iz nizina diže do grla.

“Görbersdorf”, oglašava se iznenada kočijaš dječačkim, neočekivano visokim glasom. Ali Wojnicz ništa ne vidi, ništa osim gustog zida tame koja se bezobzirno u velikim krpama otkida s planinskih obronaka. Tek kada se oči priviknu na nju, pred njim se iznenada pojavljuje vijadukt ispod kojega ulaze u selo, a za njim golema masa zgrade od crvene opeke, i odmah druga manja zdanja, i ulica, i čak dvije plinske svjetiljke. Pokazuje se da je zgrada od opeke kolos, raste naočigled, a kretanje kola izvlači iz mraka nizove osvijetljenih prozora. Svjetlost je u njima prljavožuta. Wojnicz ne može odvojiti pogled od tog neočekivanog trijumfalnog prizora i još se dugo osvrće za njim, sve dok zgrada ne utone u mrak poput golema parobroda. Brička sada skreće na sporednu usku cesticu duž potoka ostavljajući za sobom mostić na kojemu kotači proizvode buku što podsjeća na zvukove hitaca. Naposljetku staje pred velikom drvenom kućom nestvarne arhitekture, koja priziva u misli kuću od šibica – toliko je tamo verandi, balkončića i terasa. U prozorima gori ugodno svjetlo. Ispod prozorā prvoga kata vidi se lijep natpis goticom, izrezan od debelog lima: Gästehaus für Herren Wojnicz s olakšanjem izlazi iz bričke i duboko udahne taj novi zrak za koji se priča da liječi i najteža stanja. Možda to čini ipak prerano, jer ga, eto, spopada tako jak napadaj kašlja da se mora nasloniti na ogradu stubišta. I tada, kašljući, osjeti hladnoću i neugodnu skliskost natrulog drva, i prvi se dobar dojam raspline. Ne može zaustaviti silovita grčenja dijafragme i obuzima ga nesavladiv strah – da će se za tren ugušiti, da će ovo biti posljednji napadaj. Pokušava odagnati paniku, onako kako mu je savjetovao doktor Sokołowski, pomisliti na livadu punu cvijeća, na toplo sunce. Nastoji jako, iako mu oči suze, a lice se puni krvlju. Čini mu se da će začas iskašljati svoju dušu. No tada osjeti stisak na ramenu – nakon čega mu visoki, dobro građeni prosijedi muškarac pruži ruku. Wojnicz kroza suze zamjećuje njegovo ružičasto, zdravo lice.

“No, no, moj gospodine. Smirite se”, govori taj samouvjereno široko se smiješeći, tako da se gost jedva živ od kašlja želi priviti uz njega i prepustiti mu da ga odvede do kreveta kao dijete. E, da, upravo tako. Dijete. Krevet. Sa stanovitom nelagodom obgrli muškarca oko vrata i daje se voditi kroz trijem što miriše na smrekov dim i uza stube prekrivene mekom stazom na kat. Sve to priziva neke daleke asocijacije na hrvanje, na muški sport, kada čvrsta tijela navaljuju jedno na drugo, trljaju se, udaraju, ali ne da bi se ozlijedila, već naprotiv, da si pod izlikom borbe pokažu nježnost i privrženost. Prepušta se snažnim rukama, dopušta se odvesti u sobu na katu, posjesti na krevet i skinuti kaput i sako. Wilhelm Opitz – jer tako se predstavlja muškarac pokazujući prstom na svoja prsa – pokriva ga vunenim pledom i iz nekih ruku koje se na tren pojavljuju u odškrinutim vratima preuzima šalicu s vrućim ukusnim bujonom. Dok Mieczysław pije malim gutljajima, Wilhelm Opitz podiže prst uvis (Wojnicz u tom trenutku shvaća koliko je taj prst bitan dio Wilhelma) i govori mekim, pomalo zabavnim njemačkim.

“Pisao sam profesoru Sokołowskom da vam upriliči stanku u Breslauu. To je predug i zamoran put. Rekao sam.”

Bujon se ugodnom toplinom širi Wojniczevim tijelom te jadnik i ne zna kada je zaspao. Pravit ćemo mu društvo još nakratko, slušajući njegovo spokojno disanje, raduje nas da su mu se pluća smirila. Našu pozornost sada privlači poput oštrice tanka pruga svjetlosti koja u sobu prodire s hodnika i zaustavlja se na porculanskoj noćnoj posudi ispod kreveta. Privlače nas pukotine među podnim daskama – i nestajemo u njima.

"Empuzij", naslovnica (izvor: Fraktura)