Braćo ljudi, dopustite da vam ispričam kako se sve dogodilo. Nismo mi tvoja braća, odvratit ćete, i ne želimo znati. I to doista jest mračna priča, ali je i inspirativna, prava poučna priča, uvjeravam vas. Mogla bi biti podugačka, uostalom, mnogo se toga zbilo, no tko zna, možda niste u prevelikoj žurbi, uz malo sreće imate vremena. A i tiče vas se: vidjet ćete da vas se tiče. Nemojte misliti da vas na bilo što nagovaram; na kraju krajeva, vaše je mišljenje vaša stvar. To što sam odlučio pisati nakon svih ovih godina, bilo je zato da raščistim stvari za sebe, a ne za vas. Odavno gmižemo ovom zemljom kao gusjenice, u očekivanju veličanstvenog i prozračnog leptira kojeg nosimo u sebi. A vrijeme prolazi, metamorfoza ne dolazi, ostajemo larve, žalosna stvar, što ćemo s tim? Jedna od opcija, naravno, ostaje samoubojstvo. No, da vam budem iskren, samoubojstvo me baš i ne privlači. O njemu sam, suvišno je i reći, dugo razmišljao; da sam mu morao pribjeći, evo kako bih ga počinio: prislonio bih ručnu bombu tik uz srce i otišao u golemu prasku radosti. Malu okruglu bombu koju bih nježno otkočio prije nego što izvučem osigurač, nasmiješio bih se na tihi metalni zvuk opruge, posljednji koji bih čuo, osim lupanja srca u ušima. A onda napokon sreća, ili u svakom slučaju mir, i zidovi mog ureda ukrašeni komadima mesa. Čišćenje ostaje čistačicama, za to su plaćene, njihov problem. No, kao što sam rekao, samoubojstvo me ne privlači. Ne znam zašto, možda čak zbog staroga filozofsko-moralnog temelja kažem da ovdje u konačnici nismo zato da se zabavljamo. A zašto smo onda? Nemam pojma, da trajemo, valjda, da ubijemo vrijeme prije nego što ono ubije nas. A u tom slučaju, kao zanimacija, u dokonim satima, pisanje vrijedi koliko i bilo što drugo. Ne mogu baš gubiti puste sate, zauzet sam čovjek; imam ono što zovemo obitelj, posao, dakle obveze, sve to iziskuje vrijeme i ne preostaje ga mnogo za prepričavanje uspomena. A uspomena itekako imam, i to u znatnoj količini. Ja sam prava tvornica uspomena. Ja bih si cijeli život proizvodio uspomene premda mi, sada, plaćaju prvenstveno da proizvodim čipku. U biti, mogao sam jednako tako ne pisati. Na kraju krajeva, to nije obvezno. Od rata sam ostao diskretan čovjek; Bogu hvala, nikad nisam imao potrebu, kao neki moji nekadašnji kolege, napisati svoje Memoare u svrhu opravdanja, jer se nemam zbog čega opravdavati, a ni u lukrativne svrhe, jer i ovako dosta dobro zarađujem za život. Jednom sam bio u Njemačkoj, na poslovnom putu, i razgovarao s direktorom velikog proizvođača donjeg rublja kojem sam htio prodati čipku. Bili su me preporučili stari prijatelji; tako smo, bez suvišnih riječi, obojica znali na čemu smo jedan s drugim. Nakon razgovora, koji je inače prošao veoma pozitivno, ustao je, iz svoje biblioteke izvukao neki svezak te mi ga poklonio. Bili su to postumno objavljeni memoari Hansa Franka, generalnoga guvernera Poljske; nosili su naslov Pred vješalima. “Dobio sam pismo od njegove udovice”, objasnio mi je sugovornik. “Dala je urediti rukopis, koji je on napisao nakon svoga suđenja, o vlastitom trošku, i sada prodaje knjigu kako bi mogla uzdržavati djecu. Možete li zamisliti da je dotle došlo? Udovica generalnoga guvernera. Naručio sam dvadeset primjeraka, za poklon. Također sam predložio svim svojim voditeljima odjela da kupe po jedan. Napisala mi je dirljivo pismo zahvale. Jeste li ga upoznali?” Odgovorio sam da nisam, ali da ću sa zanimanjem pročitati knjigu. Zapravo, jesam, sreo sam ga nakratko, možda ću vam to ispričati poslije, budem li imao snage ili strpljenja. Ali ovdje ne bi imalo smisla o tome govoriti. Knjiga je, uostalom, bila veoma loša, zbrkana, cmizdrava, prožeta čudnim vjerskim licemjerjem. Možda će i ove bilješke biti zbrkane ili loše, ali ću dati sve od sebe da ostanem jasan; mogu vam jamčiti da će barem biti oslobođene svakog kajanja: ni zbog čega ne žalim; obavljao sam svoj posao i to je sve; moje obiteljske priče, koje ću možda također ispričati, tiču se samo mene; a što se ostalog tiče, prema kraju možda i jesam iskušavao granice, no tada više nisam bio potpuno svoj, kolebao sam se, a oko mene se cijeli svijet okrenuo naopačke, priznajte, nisam samo ja izgubio glavu. A i ne pišem da bih prehranio svoju udovicu i djecu, sasvim sam sposoban uzdržavati ih. Ne, to što sam naposljetku odlučio pisati, bilo je sasvim sigurno zato da mi prođe vrijeme, kao i da, vrlo moguće, razjasnim pokoju nejasnoću, vama možda, i sebi. Osim toga, mislim da će mi dobro doći. Istina je da mi je raspoloženje uglavnom sumorno. Bit će da je to zbog konstipacije. Mučan i bolan problem, a meni inače nov; nekoć je bilo posve suprotno. Nekad davno morao sam na zahod tri do četiri puta dnevno; a sad bi i jedanput tjedno bio blagoslov. Prisiljen sam provoditi klistir, najneugodniji postupak na svijetu, ali učinkovit. Oprostite što vam izlažem tako neprimjerene pojedinosti: imam pravo malo se požaliti. Uostalom, ako to ne podnosite, najbolje je da se zaustavite ovdje. Ja nisam Hans Frank, ne volim prenemaganje. Želim biti precizan koliko god mogu. Unatoč svojim manama, a bilo ih je mnogo, i dalje sam jedan od onih koji misle da su za ljudski život neophodni samo zrak, jelo, pilo, izlučivanje i potraga za istinom. Ostalo je neobvezno. Nedavno mi je žena donijela u kuću crnu mačku, zacijelo misleći da će mi time ugoditi. Naravno, nije me pitala za mišljenje. Bit će da je slutila da ću odlučno odbiti, da je gotov čin sigurniji. A kad već bude tu, što se može, unuci će plakati itd. No ta je mačka bila veoma neugodna. Kad sam je pokušao milovati, da joj dokažem dobru volju, pobjegla bi i sjela na rub prozora i buljila u mene žutim očima; kad bih je nastojao uzeti u naručje, ogrebla bi me. Noću bi pak dolazila spavati sklupčana na mojim prsima, kao zagušljiva masa, pa bih sanjao da me guše pod gomilom kamenja. Tako je otprilike bilo i s uspomenama. Prvi put kad sam ih odlučio zabilježiti u pisanom obliku, uzeo sam dopust. To je vjerojatno bilo pogreška. Ali stvari su krenule dobrim putem: kupio sam i pročitao pozamašnu količinu knjiga o toj temi kako bih si osvježio pamćenje, nacrtao organizacijske tablice, sastavio podrobne kronologije i tako dalje. No s tim sam dopustom odjednom imao vremena, pa sam počeo misliti. Usto, bila je jesen, prljava siva kiša ogoljivala je stabla i polako sam tonuo u tjeskobu. Shvatio sam da misliti nije dobra stvar. Mogao sam to i pretpostaviti. Kolege me smatraju mirnim, staloženim, promišljenim čovjekom. Miran svakako jesam; no često mi tijekom dana zatutnji u glavi, potmulo kao kremacijska peć. Razgovaram, raspravljam, donosim odluke, kao i svi; ali za šankom, pred svojom rakijom, zamislim kako ulazi muškarac s lovačkom puškom i počinje pucati; u kinu ili kazalištu, pred očima mi se pojavi otkočena bomba što se kotrlja pod redom sjedala; na javnom trgu, nekoga prazničnog dana, vidim eksploziju vozila krcata eksplozivom, poslijepodnevno veselje pretvoreno u krvoproliće, krv teče kaldrmom, komadi mesa zalijepljeni po zidovima ili odbačeni preko raskrižja slijeću u nedjeljnu juhu, čujem krike, jecaje ljudi s udovima istrgnutim kao nožice kukca pod prstima znatiželjna dječačića, obamrlost preživjelih, čudnu tišinu kao presvučenu preko bubnjićā, početak dugoga straha. Miran? Da, ostajem miran, ma što se dogodilo, ništa ne odajem, ostajem smiren, ravnodušan, poput nijemih pročelja razorenih gradova, poput starčića na klupama u parkovima sa svojim štapovima i medaljama, poput lica, na samoj površini vode, utopljenika koji se nikad ne pronađu. Taj strahoviti mir ne bih mogao razbiti čak ni da hoću. Nisam jedan od onih koji prave skandale zbog sitnice, znam se suzdržati. No tišti i mene. Ono najgore nisu nužno slike koje sam maloprije opisao; fantazije poput tih opsjedaju me već odavno, zacijelo od djetinjstva, ali svakako je to počelo još mnogo prije nego što sam se našao u klaonici. Rat je, u tom smislu, bio samo potvrda, a i ja sam se naviknuo na te male scenarije, shvaćam ih kao relevantan komentar o ispraznosti stvari. Ne, ono što se pokazalo mučnim, tegobnim, jest baviti se samo mišljenjem. Promislite malo: na što vi pomislite tijekom dana? Zapravo, na vrlo malo toga. Bilo bi lako uspostaviti razumnu klasifikaciju vaših uobičajenih misli: praktične ili mehaničke misli, planiranje postupaka i vremena (primjer: pristaviti vodu za kavu prije pranja zuba, ali tost ispržiti poslije jer je brže gotov); poslovne preokupacije; financijske brige; kućanski problemi; seksualne sanjarije. Poštedjet ću vas detalja. Za večerom promatrate sve starije lice svoje supruge, toliko manje uzbudljive od vaše ljubavnice, ali inače dobre u svakom pogledu, što se može, takav je život, pa razgovarate o posljednjoj ministarskoj krizi. Zapravo vam se živo fućka za posljednju ministarsku krizu, ali o čemu biste drugom razgovarali? Eliminirajte takve misli, i složit ćete se sa mnom da ne ostaje bogzna što. Naravno, postoje drukčiji trenuci. Neočekivano, između dviju reklama za prašak za pranje rublja, neki predratni tango, recimo “Violetta”, i smjesta izrone namreškana rijeka u noći, lampioni gostionice, lagan vonj znoja na koži vesele žene; na ulazu u park nasmiješeno lice djeteta podsjeti vas na ono vašeg sina neposredno prije nego što je prohodao; na ulici se zraka sunca probije kroz oblake i obasja veliko lišće i bjelkasto deblo platane: i smjesta pomislite na svoje djetinjstvo, školsko igralište gdje ste se igrali rata urlajući od užasa i sreće. Upravo ste imali ljudsku misao. Ali to je veoma rijetko. No isključimo li posao, banalne aktivnosti, užurbanost svakodnevice te se ozbiljno predamo nekoj misli, to je sasvim druga priča. Uskoro stvari izlaze na površinu, u teškim crnim valovima. Noću se snovi izvrću, proširuju, množe, a pri buđenju ostavljaju u glavi tanašan, opor i vlažan sloj koji se veoma dugo rastvara. Da se razumijemo: nije ovdje riječ o krivnji ili grizodušju. Ima, bez daljnjega, i njih, ne želim to poreći, ali mislim da su stvari složenije. Ovo o čemu govorim, pretrpjet će čak i muškarac koji nije ratovao, koji nije morao ubiti. Vraćaju se male zlobe, kukavičluk, obmana, podmuklosti koje pogađaju svakog čovjeka. Stoga nije ni čudo da su ljudi izmislili posao, alkohol, prazne priče. Nije ni čudo da je televizija toliko uspješna. Ukratko, svoj nesretni dopust brzo sam priveo kraju, bolje je bilo tako. Imao sam, u vrijeme ručka ili uvečer nakon odlaska tajnica, dovoljno vremena za črčkarije. Kratka stanka da odem povraćati pa nastavljam. Još jedna od mojih brojnih malih boljki: s vremena na vrijeme obrok mi se vraća, katkad odmah, katkad naknadno, bez razloga, tek tako. Star je to problem, potječe iz rata, počeo je negdje ujesen 1941., da budemo točniji, u Ukrajini, u Kijevu, mislim, ili možda u Žitomiru. Sigurno ću i o tome govoriti. Uglavnom, otad imam naviku: operem zube, strusim čašicu alkohola i nastavim to što sam radio. Vratimo se na moje uspomene. Kupio sam nekoliko školskih bilježnica, velikog formata, ali s kvadratićima, koje čuvam u uredu, u ladici pod ključem. Prije sam skicirao bilješke na listovima bristola, također s malim kvadratićima; a sad sam odlučio sve to odraditi u jednom potezu. Radi čega, ne bih znao. Sigurno ne radi izrade obiteljskog stabla. Da ovaj čas naglo preminem, od srčanog udara, recimo, ili moždane embolije, i moje tajnice uzmu ključ i otvore tu ladicu, doživjele bi šok, sirote, kao i moja žena: listovi bristola bit će za to i više nego dovoljni. Trebat će sve to brzo spaliti da ne izbije skandal. Meni je svejedno, bit ću mrtav. A u konačnici, premda se obraćam vama, ja ne pišem za vas. Moj ured ugodno je mjesto za pisanje, veliko, trezveno i spokojno. Bijeli zidovi, gotovo bez ukrasa, vitrina za uzorke; a u dnu veliki prozor koji s visine gleda na strojarnicu. Unatoč dvostrukom staklu neprestano kloparanje tkalačkih strojeva Leavers ispunjava cijelu prostoriju. Kad poželim misliti, udaljim se od radnog stola i stanem pred staklo, promatram strojeve nanizane pod mojim nogama, sigurne i precizne kretnje tilista, i puštam da me uljuljka. Katkad siđem i šećem se među strojevima. Dvorana je mračna, mrljava prozorska stakla obojena su u plavo jer je čipka krhka, boji se svjetla, i ta mi plavičasta svjetlost smiruje um. Volim se malo izgubiti u monotonu i sinkopiranu klopotu koji vlada prostorom, u tome opsjedajućem metalnom dvotaktnom lupanju. Oduvijek me impresioniraju tkalački strojevi. Od lijevanog su željeza, obojeni u zeleno, a svaki teži deset tona. Neki su veoma stari, već odavno više ih se ne proizvodi; rezervne dijelove dajem izraditi po narudžbi; mi jesmo, nakon rata, prešli s pare na električnu energiju, ali same strojeve nismo ni taknuli. Ja im ne prilazim, kako se ne bih uprljao: toliki se pokretni dijelovi moraju neprestance podmazivati, ali bi ulje, jasno, uništilo čipku, pa se služimo grafitom, zdrobljenim mineralom grafita kojim tilist posipa pokretne dijelove pomoću čarape, kao kadionicom. Čipka potom izlazi crna i prekriva zidove, pa i pod, strojeve i ljude koji ih nadziru. Premda se u te velike naprave ne petljam često, dobro ih poznajem. Prvi engleski strojevi za proizvodnju tila, što je ljubomorno čuvana tajna, prokrijumčareni su u Francusku nakon napoleonskih ratova zahvaljujući radnicima koji su izbjegavali plaćanje carina; neki čovjek iz Lyona, Jacquard, modificirao ih je da proizvode čipku tako da je u njih unio seriju bušenih kartica koje određuju uzorak. Valjci, odozdo, uvode niti osnove; u sredini stroja nalazi se duša, pet tisuća bobina stisnutih u nosač; potom catch-bar (u francuskom zadržavamo i neke engleske izraze) pridržava taj nosač i nosi ga naprijed-natrag uz glasan hipnotičan klopot. Niti, bočno provučene kroz bakrene combove pričvršćene za olovo, prema zamršenoj koreografiji kodiranoj pomoću pet ili šest stotina Jacquardovih kartica, tkaju čvorove; labuđi vrat podiže češalj; naposljetku se pojavljuje čipka, paučinasta, mutna pod svojim grafitnim slojem, te se polako namotava na bubanj, pričvršćen na vrhu Leaversa. Rad u tvornici odvija se u strogoj spolnoj segregaciji: muškarci izrađuju uzorke, buše kartone, montiraju lance, nadziru strojeve i upravljaju sličnim napravama koje ih opslužuju; njihove su pak žene i kćeri, još i danas, motačice, degrafiterke, krpačice, rasparačice i slagačice. Tradicije su jake. Tilisti su ovdje pomalo proleterska aristokracija. Naukovanje je dugo, a posao osjetljiv; u prošlom stoljeću tilisti iz Calaisa dolazili su u tvornicu kočijama i s cilindrima na glavi, a šefu su govorili ti. Vremena su se promijenila. Rat je, bez obzira na nekoliko tkalačkih strojeva koji su radili za Njemačku, uništio industriju. Trebalo je sve početi od nule; danas je, na sjeveru, ostalo još samo tristotinjak tkalačkih strojeva, i to ondje gdje ih je prije rata u pogonu bilo četiri tisuće. Unatoč tomu u vrijeme gospodarskog oporavka tilisti su si mogli priuštiti automobil prije mnogih buržuja. Ali meni moji radnici ne govore ti. Ne bih rekao da me radnici vole. Ništa zato, ne tražim da me vole. Mi samo radimo zajedno. Kad je neki zaposlenik savjestan i predan, a čipku koja izlazi iz njegova stroja treba tek neznatno popraviti, odobrim mu premiju na kraju godine; a kad mi netko na posao dolazi kasno, ili pijan, njega sankcioniram. U tom pogledu dobro se slažemo. Možda se pitate kako sam završio u čipki. A ni izdaleka nisam bio predodređen za trgovinu. Studirao sam pravo i političku ekonomiju, doktor sam prava, u Njemačkoj su slova Dr. iur. zakonito dio mog imena. No istina je da mi okolnosti baš i nisu dopustile da iskoristim svoju diplomu, nakon 1945. godine. Ako doista želite znati sve, jednako tako nisam bio predodređen ni za pravo: u mladosti sam iznad svega htio studirati književnost i filozofiju. Ali to mi je bilo zabranjeno; još jedna tužna epizoda moga obiteljskog romana, na nju ću se možda još vratiti. No moram priznati da je za čipku pravo korisnije nego književnost. Evo kako se to otprilike dogodilo. Kad je sve napokon završilo, uspio sam doći u Francusku i prodati se za Francuza; nije bilo preteško, s obzirom na kaos u to doba, vratio sam se s deportiranima, nije se mnogo pitalo. Doduše, francuski sam govorio besprijekorno; jer mi je majka bila Francuskinja; deset godina djetinjstva proveo sam u Francuskoj, završio koledž, gimnaziju, pripremne godine i čak dvije godine studija u privatnoj školi za političke znanosti ELSP, a kako sam odrastao na jugu, mogao sam čak nabaciti južnjački naglasak, sve u svemu, nitko nije obraćao pozornost, bio je to pravi kupleraj, dočekali su me u Orsayu s juhom, pa i pokojom uvredom, ali važno je reći da se nisam pokušao izdavati za deportiranu osobu, već za radnika u Službi za obvezan rad,* a to se golistima nije previše svidjelo, pa su me malo korili, kao i ostale jadnike, a onda pustili, nije za nas Lutetia,** nego sloboda. Nisam ostao u Parizu, ondje sam poznavao previše ljudi, pa i one koje nije trebalo, otišao sam u provinciju, živio od sitnih poslova, tu i tamo. A onda su se stvari smirile. Brzo su prestali strijeljati ljude, uskoro se nisu ni zamarali time da ih bacaju u zatvore. Stoga sam se malo raspitao i na koncu pronašao čovjeka kojeg sam poznavao. On se dobro snašao, glatko je prešao iz jedne uprave u drugu; kao dalekovidan čovjek brižno je pazio da ne reklamira usluge koje nam je pružao. U početku me nije htio primiti, * Služba za obvezan rad (Service du travail obligatoire, STO) slala je stotine tisuća francuskih radnika u Njemačku na prisilni rad, gdje su bili smješteni u radnim logorima. Službu je osnovala vichyjska Vlada tijekom nacističke okupacije Francuske za nadoknadu gubitaka njemačke radne snage slijedom odlaska velikog broja vojnika na Istočno bojište. Francuska je bila treći po veličini dobavljač radne snage za Treći Reich, a francuski radnici jedini su u Europi podlijegali zakonima svoje države, a ne Njemačke.
(op. prev.)
** Pariški je hotel Lutetia od travnja do kolovoza 1945. služio kao prihvatni centar za
povratnike iz nacističkih koncentracijskih logora. (op. prev.) no kad je na koncu shvatio tko sam, vidio je da zapravo i nema izbora. Ne mogu reći da je razgovor bio ugodan: bilo je nekog jasnog osjećaja neugode, prisile. No shvaćao je da imamo zajednički interes: ja da si pronađem radno mjesto, a on da zadrži svoje. Imao je nekog rođaka na sjeveru, starog komisionara koji je pokušavao izgraditi malo poduzeće s tri Leaversova stroja koja je otkupio od neke bankrotirane udovice. Taj me čovjek zaposlio, morao sam putovati, ići od vrata do vrata i prodavati njegovu čipku. Posao me izluđivao; naposljetku sam ga uvjerio da ću mu biti korisniji na području organizacije. Istina je da sam na tom polju imao znatno iskustvo, premda ga, jednako kao ni doktorat, nisam mogao praktično upotrijebiti. Poduzeće je raslo, osobito od pedesetih godina, kad sam obnovio svoje veze u Saveznoj Republici i uspio nam otvoriti njemačko tržište. Tada sam se lako mogao vratiti u Njemačku: ondje su mi brojni bivši kolege živjeli u miru i tišini, jedni su izdržali neku sitnu kaznu, a druge nisu čak ni uznemiravali. Sa svojim obrazovanjem mogao sam vratiti ime, doktorat, zatražiti veteransku mirovinu i invalidninu, i nitko ne bi primijetio. Brzo bih našao posao. No, pomislio sam, čemu? Pravo me, u suštini, nije motiviralo ništa više nego trgovina, a osim toga, dotad sam već bio razvio naklonost prema čipki, toj prekrasnoj i skladnoj ljudskoj kreaciji. Kad smo kupili dovoljno strojeva, šef je odlučio otvoriti još jednu tvornicu i povjerio mi ju je na upravu. Na tom sam radnom mjestu i danas, dok čekam mirovinu. U međuvremenu sam se oženio, doduše sa stanovitim zazorom, ali to je ovdje, na sjeveru, ipak bilo potrebno, kako bih na neki način konsolidirao svoju stečevinu. Odabrao sam je iz dobre obitelji, relativno lijepu, ženu na svom mjestu, i odmah sam joj napravio dijete da je nečim zaokupim. Nažalost, dobila je blizance, valjda je to u obitelji, hoću reći, u mojoj, a meni bi i jedan klinac bio sasvim dovoljan. Šef mi je dao predujam, kupio sam udobnu kuću, ne predaleko od mora. I tako sam završio kao buržuj. Tako je i bilo najbolje. Poslije svega što mi se dogodilo, najviše mi je trebalo mira i urednosti. Putanja mog života slomila je kosti mojim mladenačkim snovima, a strepnje su mi se polako raspršile, s jednog kraja njemačke Europe na drugi. Iz rata sam izišao kao prazan čovjek, samo s gorčinom i dugotrajnim sramom poput pijeska koji škripi pod zubima. Zato mi je i odgovarao život u skladu sa svim društvenim konvencijama: udobna kukuljica, bez obzira na to što o njoj često razmišljam s ironijom, a katkad i s mržnjom. Ovim ritmom, nadam se da ću jednog dana doći u stanje milosti Jeronima Nadala, i da neću naginjati ničemu osim da ničemu ne naginjem. I eto, počinjem zvučati knjiški; to mi je jedna od mana. Nažalost za svetost, još se nisam oslobodio svojih potreba. Ženi još udovoljim s vremena na vrijeme, savjesno, ne baš s užitkom, ali ni s pretjeranim gađenjem, kako bih očuvao mir u kući. A tu i tamo, na poslovnim putovanjima, trudim se ponovno povezati sa starim običajima; ali samo, takoreći, higijene radi. Za sve sam to poprilično izgubio interes. Tijelo lijepa dječaka, Michelangelov kip, svejedno: više mi ne oduzima dah. To je kao nakon duge bolesti, kad namirnice izgube okus; zar je u tom trenutku važno jedete li govedinu ili piletinu? Treba se nahraniti i to je sve. Iskreno rečeno, više ni za što posebno nemam interesa. Možda za književnost, a opet, nisam siguran da to nije samo iz navike. Možda upravo zato sad pišem ove uspomene: da si uzburkam krv, vidim mogu li još štogod osjetiti, znam li još malo patiti. Zanimljiva vježba. No patnju bih morao poznavati. Kroz nju su prošli svi Europljani mog naraštaja, ali ja sam je, i to kažem bez lažne skromnosti, vidio više nego većina. A i ljudi brzo zaborave, to utvrdim svaki dan. Čak i oni koji su kroz nju prošli, kad o njoj govore, gotovo uvijek se služe samo šablonskim idejama i rečenicama. Dovoljno je vidjeti žalosnu prozu njemačkih autora koji pišu o borbama na istoku: truli sentimentalizam, mrtav, grozan jezik. Primjerice, proza Herr Paula Carrella, autora koji je ostvario uspjeh posljednjih godina. Sasvim slučajno upoznao sam tog Herr Carrella, u Mađarskoj, u vrijeme kad se još zvao Paul Carl Schmidt i pisao, pod egidom svog ministra von Ribbentropa, ono što doista misli, u moćnoj prozi divna efekta: Židovsko pitanje nije pitanje ljudskosti, nije pitanje religije; to je isključivo pitanje političke higijene. A sada je uvaženi Herr Carrell-Schmidt, uspješno zaključivši taj golemi pothvat, objavio četiri suhoparne knjige o ratu u Sovjetskom Savezu, a da nijednom nije spomenuo riječ Židov. Ja to znam, pročitao sam ih: bilo je mučno, ali ja sam tvrdoglav. Ništa bolji nisu ni naši francuski autori, Mabire i njemu slični. Što se komunista tiče, stvar je ista, samo sa suprotnoga gledišta. Kamo li su nestali oni koji su pjevali Djeco, oštrite noževe na rubu trotoara?* Oni šute ili su mrtvi. Blebećemo, prenemažemo se, jadikujemo i gacamo u trulu, bljutavu talogu riječi slava, čast, junaštvo, naporno je, nitko uistinu ne progovara. Možda sam nepravedan, ali iskreno se nadam da me razumijete. Televizija nas bombardira brojevima, nevjerojatnim brojevima, nižući nule; no tko od vas zastane i doista razmisli o tim brojevima? Tko je od vas ikad uopće pokušao prebrojiti sve one koje poznaje ili je upoznao u životu i usporediti taj smiješni broj s brojevima koje čuje na televiziji, s tih čuvenih šest milijuna ili dvadeset milijuna. Pogledajmo to matematički. Matematika je korisna, daje nove perspektive, krijepi um. Katkad je i veoma poučna vježba. Imajte stoga malo strpljenja i posvetite mi malo pozornosti. Uzet ću u obzir samo dvije pozornice na kojima sam odigrao ulogu, ma koliko neznatna bila: rat protiv Sovjetskog Saveza i program istrebljenja, koji u našim dokumentima nosi službeni naziv “Konačno rješenje židovskog pitanja”, Endlösung der Judenfrage, da citiram taj divni eufemizam. Na zapadnim bojištima, sve u svemu, gubici su ostali relativno mali. Moji početni brojevi bit će pomalo proizvoljni: nemam izbora, nitko se oko njih ne slaže. Što se tiče ukupnih sovjetskih gubitaka, uzet ću tradicionalni broj, koji je Hruščov naveo 1956., dvadeset milijuna, uz napomenu da ih Reitlinger, glasoviti engleski autor, nalazi samo dvanaest, a da Erickson, škotski autor, koji je također glasovit, ako ne i glasovitiji, dolazi do minimalnog izračuna od dvadeset šest milijuna; prema tome, službeni je sovjetski broj gotovo točno na pola puta, koji milijun više-manje. Za njemačke gubitke – razumije se, samo u SSSR-u – možemo se osloniti na još službeniji i germanski precizni broj od 6.172.373 vojna gubitka na Istoku od 22. lipnja 1941. do 31. ožujka 1945., broj dobiven izračunom u internom izvještaju OKH-a (vrhovnom zapovjedništvu vojske) pronađenom nakon rata, a koji obuhvaća poginule (više od milijuna), ranjene (gotovo četiri milijuna) i nestale (to jest poginule plus zarobljenike plus mrtve zarobljenike, ukupno otprilike 1.288.000).
* Stih iz pjesme “Blut muss fliesen” (“Krv mora teći”), koju su pjevale paravojne jedinice
SA-e (vidi glosar), izvorno na njemačkom glasi: “Wetzt die langen Messer, auf den
Bürgersteig…” (op. prev.)
Recimo, dakle, da je od svih njih ugrubo dva milijuna mrtvih, s tim da nas ranjeni ovdje ne zanimaju, i uzmimo u obzir veoma aproksimativno još pedeset i nešto tisuća poginulih od 1. travnja do 8. svibnja 1945., poglavito u Berlinu, čemu se mora dodati još procijenjeni milijun civila poginulih tijekom invazije na njemački Istok i naknadnog preseljenja stanovništva, što ukupno iznosi, recimo, tri milijuna. Što se tiče Židova, imamo izbor: uvriježeni broj, iako malo ljudi zna odakle potječe, iznosi šest milijuna (H.ttl je u Nürnbergu rekao da mu je to rekao Eichmann; ali je Wisliceny izjavio da je Eichmann svojim kolegama rekao pet milijuna; a sam je Eichmann, kad su mu Židovi napokon pitanje mogli postaviti uživo, rekao između pet i šest milijuna, ali pet sigurno). Dr. Korherr, koji je izrađivao statistike za Reichsführer-SS-a Heinricha Himmlera, došao je do nešto manje od dva milijuna na dan 31. prosinca 1942., ali je priznao, kad sam 1943. mogao s njim o tome porazgovarati, da njegovi početni brojevi nisu previše pouzdani. Naposljetku, veoma cijenjeni profesor Hilberg, specijalist za to pitanje kojeg se ne može optužiti za stranačke poglede, barem ne pronjemačke, na kraju gusta prikaza od devetnaest stranica dolazi do broja 5.100.000, što se uglavnom poklapa s mišljenjem pokojnog Obersturmbannführera Eichmanna. Dakle, uzmemo li broj profesora Hilberga, rekapitulacija je sljedeća:
Sovjetski mrtvi ...................... 20 milijuna
Njemački mrtvi ..................... 3 milijuna
Podzbroj (rat na Istoku) ...... 23 milijuna
Endlösung ............................... 5,1 milijun
Ukupno ................................. 26,6 milijuna, s tim da je 1,5 milijuna
Židova također ubrojeno u sovjetske mrtve (“Sovjetski građani koje je ubio germanofašistički osvajač”, kako to diskretno navodi izvanredni spomenik u Kijevu). A sada, matematika. Sukob sa SSSR-om trajao je od 22. lipnja 1941. u tri sata ujutro sve do, službeno, 8. svibnja 1945. u 23 sata i 1 minutu, što iznosi tri godine, deset mjeseci, šesnaest dana, dvadeset sati i jednu minutu, to jest zaokruženo 46,5 mjeseci, 202,42 tjedna, 1417 dana, 34.004 sata ili 2.040.241 minutu (uključujući i dodatnu minutu). Za program “Konačnog rješenja” uzet ćemo iste datume; prije toga još ništa nije bilo odlučeno ni usustavljeno, židovski su gubici bili slučajni. Povežimo sad jedan skup brojeva s drugim: za Nijemce to iznosi 64.516 mrtvih mjesečno, to jest 14.821 mrtvog tjedno, to jest 2117 mrtvih dnevno, to jest 88 mrtvih po satu, to jest 1,47 mrtvih po minuti, i to prosječno za svaku minutu svakog sata svakog dana svakog tjedna svakog mjeseca svake godine tijekom tri godine, deset mjeseci, šesnaest dana, dvadeset sati i jedne minute. Za Židove, uključujući i sovjetske, imamo otprilike 109.677 mrtvih mjesečno, to jest 25.195 mrtvih tjedno, to jest 3599 mrtvih dnevno, to jest 150 mrtvih po satu, to jest 2,5 mrtvih po minuti, za isto razdoblje. I na koncu, sovjetska strana, što iznosi oko 430.108 mrtvih mjesečno, 98.804 mrtva tjedno, 14.114 mrtvih dnevno, 588 mrtvih po satu ili pak 9,8 mrtvih po minuti, za isto razdoblje. To jest, za konačni ukupni iznos u mom djelokrugu, prosječno 572.043 mrtva mjesečno, 131.410 mrtvih tjedno, 18.772 mrtva dnevno, 782 mrtva po satu i 13,04 mrtva po minuti, svih minuta svih sati svih dana svih tjedana svih mjeseci svake godine danog razdoblja, to jest, podsjetimo se, tri godine, deset mjeseci, šesnaest dana, dvadeset sati i jednu minutu. Neka oni kojima ništa ne znači ta, zapravo pomalo sitničarska, dodatna minuta uzmu u obzir da to ipak iznosi još 13,04 mrtva, u prosjeku, i neka zamisle trinaest osoba iz svoje okoline ubijenih u jednoj minuti, ako to uopće mogu zamisliti. Izračun se može provesti i određivanjem vremenskog intervala između svake smrti: to nam daje u prosjeku jednoga mrtvog Nijemca svakih 40,8 sekundi, jednoga mrtvog Židova svake 24 sekunde i jednoga mrtvog boljševika (uključujući i sovjetske Židove) svakih 6,12 sekundi, to jest ukupno u prosjeku jednog mrtvaca svakih 4,6 sekundi, i to za cijelo navedeno razdoblje. Vi sada možete, na temelju tih brojeva, izvesti konkretne vježbe imaginacije. Primjerice, uzmite sat u ruku i računajte jedan mrtvi, dva mrtva, tri mrtva itd. svakih 4,6 sekundi (ili svakih 6,12 sekundi, 24 sekunde ili 40,8 sekundi ako već imate neku jasnu preferenciju) pokušavajući si predočiti, kao da su tu, pred vama, poredani, tog jednog, ta dva, ta tri mrtva. Vidjet ćete, to je dobra vježba meditacije. Ili uzmite neku drugu katastrofu, recentniju, koja vas je snažno pogodila i napravite usporedbu. Recimo, ako ste Francuz, prisjetite se svoje male alžirske avanture koja je toliko traumatizirala vaše sugrađane. Ondje ste u sedam godina izgubili 25.000 ljudi, uključujući i nesretne slučajeve: to je ekvivalent od nešto manje od jednog dana i trinaest sati mrtvih na Istočnom bojištu; ili pak od otprilike sedam dana mrtvih Židova. Naravno, ne računam mrtve Alžirce: budući da vi o njima, u svojim knjigama i emisijama, takoreći nikad ne govorite, sigurno vam ne znače mnogo. A vi ste ih ubili deset na svakog od svojih mrtvih, što je čak častan trud u usporedbi s našim. Ovdje ću stati, mogli bismo ovako još dugo; pozivam vas da nastavite sami dok vam se tlo ne izmakne pod nogama. Za mene, nema potrebe: misao o smrti već mi je odavno bliža od vratne žile kucavice, kako kaže ona predivna rečenica u Kuranu. Da me ikad uspijete rasplakati, moje bi vam suze izgrizle lice. Zaključak svega toga, ako mi dozvolite još jedan citat, obećavam, posljednji, jest, kao što je Sofoklo odlično rekao: Od svega ti je najbolje ne biti rođen. Schopenhauer je, također, napisao gotovo isto: Bilo bi najbolje da nema ničega. Kao što na zemlji ima više boli nego užitka, svako je zadovoljstvo samo prolazno, stvara nove želje i nove patnje, a agonija proždrte životinje veća je od užitka one koja proždire. Da, znam, to su dva citata, ali ideja je ista: mi zapravo živimo u najgoremu mogućem svijetu. Naravno, rat je završen. K tomu, naučili smo lekciju, više se neće ponoviti. No jeste li doista sigurni da smo naučili lekciju? Jeste li sigurni da se neće ponoviti? Na neki način rat nikad ne završi, ili će pak završiti tek kad posljednje dijete rođeno posljednjeg dana borbe bude pokopano zdravo i čitavo, a nastavit će se čak i tada, u njegovoj djeci, pa u njihovoj, sve dok se baština pomalo ne razvodni, uspomene ne iščeznu, a bol se ne ublaži, čak i ako su u tom trenutku već svi odavno zaboravili i sve to odvajkada pripisuju starim pričama, koje više ni djecu ne mogu zastrašiti, a još manje djecu mrtvih i onih koji su to željeli biti, hoću reći biti mrtvi. Slutim što mislite: Ovo je grozan čovjek, kažete sebi, zao čovjek, ukratko, gad u svakom pogledu, koji bi morao trunuti u zatvoru umjesto da nas zasipa svojom mutnom filozofijom napola pokajaloga bivšeg fašista. Što se fašizma tiče, nemojmo brkati stvari, a što se tiče moje kaznene odgovornosti, nemojte imati predrasuda, još vam nisam ispričao svoju priču; ako je pak posrijedi moja moralna odgovornost, dozvolite mi nekoliko misli. Politički filozofi često su isticali da u ratno doba građanin, barem onaj muškog roda, izgubi jedno od svojih najtemeljnijih prava, ono na život, i to od Francuske revolucije i izuma vojne obveze, načela koje je sada univerzalno prihvaćeno ili gotovo univerzalno prihvaćeno. No rijetko bi spomenuli da taj građanin istodobno gubi još jedno pravo, također temeljno i za njega možda još vitalnije, u smislu predodžbe koju stvara o samom sebi kao civiliziranom čovjeku: pravo da ne ubije. Nitko vas ne pita za mišljenje. Muškarac koji stoji iznad masovne grobnice, u većini slučajeva, nije tražio da bude ondje jednako kao ni onaj koji leži, mrtav ili na umoru, na dnu iste grobnice. Prigovorit ćete mi da ubiti drugog vojnika u borbi nije isto što i ubiti nenaoružana civila; ratni zakoni dopuštaju jedno, ali ne i drugo; kao i opći moral. Dobar je to argument, dakako, na apstraktnoj razini, no apsolutno ne uzima u obzir uvjete sukoba o kojem je riječ. Sasvim proizvoljna razlika, uspostavljena nakon rata, između, s jedne strane, “vojnih operacija” jednakih onima u svakom drugom sukobu te, s druge strane, “zvjerstava” koja je činila manjina sadista i manijaka, jest, a nadam se da ću to i pokazati, utješna fantazija pobjednika – zapadnih pobjednika, da budem precizniji, jer su Sovjeti, unatoč svojoj retorici, uvijek shvaćali o čemu se radi: Staljina, nakon svibnja 1945. i njegove prve predstave za narod, apsolutno nije bilo briga za iluzornu “pravdu”, zalagao se za ono teško, konkretno, za robove i materijal za obnovu i ponovnu izgradnju, a ne grizodušje i jadikovke, jer je, kao i mi, dobro znao da pokojnici ne čuju plač i da grizodušje nikad nije donijelo kruha na stol. Ne zagovaram Befehlsnotstand, prisilu po zapovijedi, koju toliko vole naši dobri njemački odvjetnici. Ono što sam ja učinio, učinio sam potpuno svjestan činjenica, smatrajući da je to dio moje dužnosti i da je to nužno učiniti, ma koliko neugodno i nesretno bilo. Jer i to je totalni rat: civil više ne postoji, a između židovskog djeteta ubijenog plinom ili strijeljanjem i njemačkog djeteta poginulog pod rasprskavajućim bombama postoji samo razlika u sredstvu; te dvije smrti bile su jednako uzaludne, nijedna od njih nije skratila rat ni za sekundu; no u oba slučaja čovjek ili ljudi koji su ih ubili mislili su da je to pravedno i nužno; ako su bili u zabludi, koga treba kriviti? Ovo što govorim, ostaje istina čak i ako artificijelno razlučimo rat od onoga što je židovski odvjetnik Lempkin nazvao genocidom, napomenuvši da barem u našem stoljeću još nikad nije bilo genocida bez rata, da genocid ne postoji izvan rata te da je on, kao i rat, kolektivni fenomen: moderni genocid proces je nametnut masama, od masa, za mase. To je također, u slučaju kojim se bavimo, proces segmentiran zahtjevima industrijskih metoda. Baš kao što je, prema Marxu, i radnik otuđen od ishoda svog rada, u genocidu ili totalnom ratu u svom modernom obliku izvršitelj je otuđen od ishoda svog djelovanja. Isto vrijedi i za slučaj kad čovjek prisloni pušku drugom čovjeku uz glavu i pritisne obarač. Jer su žrtvu tamo doveli drugi, o njezinoj smrti odlučili opet neki drugi, a i strijelac zna da je on samo posljednja karika u veoma dugom lancu te da si nema što postavljati pitanja jednako kao ni pripadnik voda koji u civilnom životu smakne čovjeka propisno osuđenog po zakonu. Strijelac zna da je slučaj htio da on puca, da njegov suborac stoji u kordonu, a da treći vozi kamion. U najboljem će slučaju moći pokušati zamijeniti mjesto sa stražarom ili vozačem. Još jedan primjer, izvučen iz obilne povijesne literature, a ne moga osobnog iskustva: program istrebljenja njemačkih teških invalida i mentalnih bolesnika, takozvani program “Eutanazija” ili “T-4”, pokrenut dvije godine prije programa “Konačnog rješenja”. U njemu bi bolesnike, izabrane u sklopu zakonskog mehanizma, u nekoj zgradi dočekale profesionalne bolničarke, koje bi ih upisale i razodjenule; liječnici bi ih pregledali i odveli u zatvorenu sobu; radnik bi pustio plin; ostali bi počistili; policajac bi izdao potvrdu o smrti. Na ispitivanju nakon rata svaka od tih osoba rekla je: Ja, kriv(a)? Bolničarka nije nikoga ubila, ona je samo razodijevala i smirivala bolesnike, što su uobičajene radnje u njezinu zanimanju. Nije ni liječnik ubio, on je naprosto postavljao dijagnozu prema kriterijima koje su uspostavile druge instance. Radnik koji otvara ventil plina, dakle onaj koji je u vremenu i prostoru najbliži ubojstvu, obavlja tehničku funkciju pod nadzorom svojih nadređenih i liječnika. Radnici koji prazne sobu obavljaju neophodan, štoviše iznimno odvratan, posao dekontaminacije. Policajac slijedi proceduru, a to je da potvrdi smrt i zabilježi da se dogodila bez povrede važećih zakona. Tko je, dakle, kriv? Svi ili nitko? Zašto bi radnik zadužen za plin bio krivlji od radnika zaduženog za kotlove, vrt, vozila? Isto vrijedi za sve aspekte toga golemog pothvata. Je li, primjerice, željeznički skretničar kriv za smrt Židova koje je skrenuo prema logoru? Taj je radnik službenik, već dvadeset godina radi isti posao, skreće vlakove prema planu, ne mora znati što se u njima nalazi. Nije on kriv ako se te Židove transportira iz točke A, via njegove skretnice, u točku B, gdje ih se ubija. No taj skretničar igra presudnu ulogu u poslu istrebljenja: bez njega vlak sa Židovima ne može stići u točku B. Isto vrijedi i za službenika zaduženog za rekviziciju stanova stradalih u bombardiranjima, za tiskara koji izrađuje obavijesti o deportaciji, za dobavljača koji prodaje beton ili bodljikavu žicu SS-u, za dočasnika intendanture koji dostavlja gorivo nekom Teilkommandu SP-a i za Boga na visini koji sve to dopušta. Naravno, moguće je utvrditi relativno precizne razine kaznene odgovornosti, prema kojima bi se neke osudilo, a sve ostale pustilo na njihovu savjest, ako je uopće imaju; mnogo je lakše donijeti zakone nakon svega, kao u Nürnbergu. A čak se i ondje svašta izvodilo. Zašto je obješen Streicher, taj nemoćni seljo, a ne izopačeni von dem Bach-Zelewski? Zašto je obješen moj nadređeni, Rudolf Brandt, a ne njegov, Wolff? Zašto je obješen ministar Frick, a ne njegov podređeni, Stuckart, koji je obavio cijeli posao? Sretan li je taj Stuckart, koji si je ruke uprljao samo tintom, a nikada krvlju. Još jednom, da se razumijemo: ne želim reći da ja nisam kriv za ovo ili ono djelo. Ja sam kriv, vi niste, i to je u redu. Ali ipak biste morali moći sebi reći da biste ono što sam učinio ja učinili i vi. Možda s manje žara, ali možda i s manje očaja, no svakako na ovaj ili onaj način. Mislim da smijem zaključiti, kao činjenicu koju je ustanovila moderna povijest, da svi, ili gotovo svi, u okviru danih okolnosti rade ono što im se kaže; pa je, oprostit ćete mi, malo vjerojatno da vi budete iznimka, ništa više nego ja. Ako ste rođeni u zemlji ili epohi u kojoj ne samo da vam nitko neće ubiti ženu i djecu nego vas nitko neće ni tražiti da ubijate tuđe žene i djecu, blagoslovite Boga i idite u miru. Ali uvijek imajte na umu ovu misao: vi ste možda imali više sreće od mene, ali niste bolji. Jer ako ste dovoljno arogantni da mislite da jeste, tu počinje opasnost. Mi volimo suprotstaviti državu, totalitarnu ili ne, i običnog čovjeka, bio on svojom naravi stjenica ili trska. No pritom zaboravljamo da je država sačinjena od ljudi, manje ili više običnih, i svaki ima svoj život, svoju priču, niz slučajnosti slijedom kojih se jednog dana našao na dobroj strani puške ili lista papira, dok su se drugi našli na lošoj. Taj put veoma je rijetko stvar izbora, ili čak predispozicije. Žrtve, u velikoj većini slučajeva, nisu bile mučene ili ubijene zato što su bile dobre, kao što ih ni njihovi krvnici nisu mučili zato što su bili zli. Bilo bi pomalo naivno to misliti i dovoljno je susresti se s bilo kojom birokracijom, čak i onom Crvenog križa, da se u to uvjerite. Staljin je, štoviše, dao rječit prikaz onoga što govorim, pretvarajući svaki naraštaj krvnika u žrtve sljedećeg naraštaja, a da mu krvnika pritom nikad nije manjkalo. No mašinerija države sazdana je od iste krhke aglomeracije pijeska kao i ono što melje, zrno po zrno. Ona postoji zato što su se svi složili da ona postoji, a među njima čak, i to vrlo često sve do posljednje minute, njezine žrtve. Bez takvih kao što su H.ss, Eichmann, Goglidze, Višinski, ali i bez skretničarā vlakova, proizvođačā betona i računovođa ministarstava, jedan Staljin ili Hitler samo su mješine napuhane mržnjom i nemoćnim strahovima. Tvrdnja da pretežna većina upravitelja procesa istrebljenja nije bila sadistička ili nenormalna sada se smatra općim mjestom. Bilo je, naravno, sadista i manijaka, kao i u svim ratovima, i počinili su nečuvena zvjerstva, to je istina. Istina je i to da je SS mogao intenzivirati svoje napore u kontroli tih ljudi, premda je to činio više nego što se misli; nije to tako jednostavno: idite i pitajte francuske generale, oni su itekako muku mučili, u Alžiru, sa svojim časnicima alkoholičarima, silovateljima, ubojicama. No nije u tome problem. Manijaka ima posvuda, uvijek. Naša mirna predgrađa vrve pedofilima i psihopatima, a noćna utočišta bijesnim megalomanima; neki od njih doista postanu problem, ubiju dvije, tri, deset, pa čak i pedeset osoba – a onda ih ta ista država, koja bi ih u nekom ratu upotrijebila, a da i ne trepne, zgazi kao komarce pune krvi. Ti bolesni ljudi ne znače ništa. Ali obični ljudi koji tvore državu – osobito u nestabilnim vremenima – oni su prava opasnost. Prava opasnost za čovjeka; to sam ja, to ste vi. A ako mi to ne vjerujete, nema smisla da čitate dalje. Ništa nećete shvatiti i razljutit ćete se bez koristi za sebe ili mene. Kao i većina, nikad nisam htio postati ubojica. Da sam mogao, kao što sam već rekao, bavio bih se književnošću. Pisati, da sam za to dara imao, a ako ne, možda i poučavati, na bilo koji način živjeti usred lijepih i mirnih stvari, najljepših kreacija ljudske volje. Tko uopće, osim luđaka, svojevoljno odabire ubojstvo? Inače, htio sam i svirati klavir. Jednog dana, na koncertu, dama određene dobi nagnula se prema meni: “Vi ste, vjerujem, pijanist?” – “Nažalost, gospođo, ne”, morao sam odgovoriti sa žaljenjem. Još i danas, to što ne sviram klavir i što ga nikada neću svirati, guši me katkad čak i više nego strahote, crna rijeka prošlosti koja me nosi kroz godine. Doslovce ne mogu doći k sebi. Kad sam još bio dijete, majka mi je kupila klavir. Bilo je to za moj deveti rođendan, čini mi se. Ili osmi. U svakom slučaju, prije nego što smo otišli živjeti u Francusku s onim Moreauom. Preklinjao sam je mjesecima i mjesecima. Sanjao sam da budem pijanist, veliki koncertni pijanist: pod mojim prstima, katedrale lake poput mjehurića. Ali nismo imali novca. Otac je otišao još prije nekog vremena, njegovi računi (doznao sam mnogo poslije) bili su blokirani, i majka se morala snalaziti. No ona je došla do novca, ne znam kako, bit će da je uštedjela ili posudila; možda se čak i prostituirala, ne znam, nije važno. Zacijelo je imala ambicija za mene, htjela je njegovati moje talente. Tako nam je, na moj rođendan, dostavljen taj klavir, lijepi pijanino. Čak i da je bio rabljen, sigurno je bio skup. Isprva sam bio oduševljen. Uzimao sam sate; no začas mi je dosadio nedostatak napretka, te sam ubrzo odustao. Nisam baš zamišljao da ću svirati ljestvice, bio sam kao sva djeca. Majka mi se nikad nije usudila prigovoriti zbog nemara i lijenosti; ali mogu misliti da ju je zacijelo izjedala pomisao na sav taj protraćeni novac. Pijanino je stajao ondje i skupljao prašinu; sestra se za njega, kao ni ja, nije zanimala; prestao sam čak i misliti na njega i jedva sam primijetio kad ga je majka napokon, zacijelo s gubitkom, preprodala. Majku nikada nisam istinski volio, čak sam je prezirao, no taj me incident rastužuje zbog nje. A za to je pomalo i ona kriva. Da je ustrajala, da je znala biti stroga kad je trebalo, mogao sam bio naučiti svirati klavir i to bi mi pružilo veliku radost, sigurno utočište. Sviranje samo za sebe, u kući, to bi me ispunjavalo. Naravno, često slušam glazbu i ona mi pruža golem užitak, no to nije isto, samo je nadomjestak. Kao i moje muške ljubavi: u stvarnosti, i to mi nije neugodno reći, najradije bih da sam žena. Ne nužno žena koja živi i djeluje u ovom svijetu, supruga, majka; ne, već naga žena, na leđima, raširenih nogu, pritisnuta težinom muškarca, privijena uz njega, koji u nju prodire, utopljena u njemu pretvarajući se u more bez granica u kojem se on sam utapa, užitak bez kraja i bez početka. Ali nije se tako dogodilo. Umjesto toga završio sam kao pravnik, službenik sigurnosti, časnik SS-a i potom direktor tvornice čipke. Tužno, ali je tako. Ovo što sam dosad napisao, istina je, ali je istina i to da sam volio jednu ženu. Jednu jedinu, ali više od svega na svijetu. A upravo mi je ona bila zabranjena. Zamislivo je da sam, sanjajući da budem žena, sanjajući sebe u tijelu žene, i dalje tražio nju, želio sam joj se približiti, želio sam biti poput nje, želio sam biti ona. To je sasvim moguće, premda ništa ne mijenja na stvari. Od tipova s kojima sam spavao nisam volio nijednoga, ja sam njih, njihova tijela koristio, i to je sve. A njezina ljubav bila bi mi dovoljna za cijeli život. Ne rugajte se: ta je ljubav, bez sumnje, jedina dobra stvar koju sam učinio. Sve to, nesumnjivo sad mislite, može izgledati malo čudno za jednog časnika Schutzstaffela. Ali zašto ne bi jedan SS-Obersturmbannführer smio imati unutarnji život, želje, strasti kao bilo koji drugi muškarac? Onih koje među nama još osuđujete kao kriminalce bilo je na stotine tisuća: među njima, kao i među svim ljudskimbićima, bilo je, naravno, banalnih ljudi, ali i neobičnih ljudi, umjetnika, ljudi od kulture, neurotika, homoseksualaca, muškaraca zaljubljenih u svoje majke, što ja znam čega sve ne, a i zašto ih ne bi bilo? Svaki je bio tipičan koliko i bilo koji muškarac bilo kojeg zanimanja. Postoje poslovni ljudi koji vole dobro vino i cigare, poslovni ljudi opsjednuti novcem, ali i poslovni ljudi koji si gurnu dildo u anus i odu u ured i, pod svojim trodijelnim odijelom, skrivaju opscene tetovaže: čini nam se očiglednim, zašto to ne bi vrijedilo i za SS ili Wehrmacht? Naši su vojni liječnici, kad bi rasijecali odore ranjenika, nailazili na žensko donje rublje češće nego što se misli. Tvrdnja da ja nisam bio tipičan ne znači ništa. Živio sam, imao sam prošlost, tešku i mučnu prošlost, ali to se događa, i s njom sam se nosio na svoj način. A onda je došao rat, stupio sam u službu i našao se usred strahota, zvjerstava. Nisam se promijenio, i dalje sam bio isti čovjek, moji problemi nisu se riješili, čak ni kad mi je rat donio nove probleme, čak ni kad su me te strahote preobrazile. Ima ljudi kojima su rat, pa čak i ubojstvo neko rješenje, ali ja nisam jedan od tih, za mene su, kao za većinu ljudi, rat i ubojstvo pitanje, pitanje bez odgovora, jer kad vrištimo u noći, nitko ne odgovara. I jedna stvar vodi do druge: počeo sam u sklopu vojne službe i potom, pod pritiskom događajā, naposljetku prešao taj okvir; no sve je to povezano, usko, intimno povezano: nemoguće je reći bih li otišao u te krajnosti i da nije bilo rata. Možda bi se to dogodilo, a možda i ne, možda bih pronašao drugo rješenje. Ne može se znati. Eckhart je napisao: Anđeo u Paklu leti u vlastitu malom oblaku Raja. Uvijek sam smatrao da je sigurno točno i ono obrnuto, da bi i demon u Raju letio usred vlastita malog oblaka Pakla. No ne mislim da sam demon. Za ono što sam učinio uvijek je bilo razloga, dobrih ili loših, ne znam, ali u svakom slučaju ljudskih razloga. Oni koji ubijaju ljudi su, kao i oni koji su ubijeni, i upravo je to ono strašno. Nikad ne možete reći: Neću ubijati, to je nemoguće, u najboljem slučaju mogli biste reći: Nadam se da neću ubijati. Tomu sam se i ja nadao, želio sam i ja živjeti dobar i koristan život, biti čovjek među ljudima, jednak ostalima, htio sam i ja dati svoj doprinos zajedničkom djelu. No moja je nada iznevjerena, a iskrenost iskorištena za to da se dovrši djelo koje se pokazalo zlim i nezdravim, i prošao sam mračnim predjelima, i sve to zlo ušlo mi je u vlastiti život, i ništa se od svega toga neće moći popraviti, nikada. Ni riječi ne služe ničemu, nestaju poput vode u pijesku, i taj pijesak ispunjava mi usta. Živim, činim što se može, tako je sa svima, ja sam čovjek kao i svaki drugi, ja sam čovjek kao vi. Doista, kažem vam da sam kao vi!
Knjigu Dobrostive s engleskog je prevela Lea Kovács.
Knjiga Dobrostive objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.
