Louvre je moj atelje, ulica moj muzej, naslovnica; izvor: Fraktura
Donosimo četvrti ulomak iz sjajne autobiografije jednog od najvažnijih suvremenih svjetskih umjetnika Brace Dimitrijevića Louvre je moj atelje, ulica moj muzej!
Fotografije: privatna arhiva Brace Dimitrijevića
Munje u Gentu
Pretekao sam povijest bar za nekoliko desetljeća.
U Londonu me je posjetio Jan Hoet i zamolio da napravim grafiku za Božićnu ediciju namijenjenu Društvu prijatelja muzeja. Razgovarali smo i o mogućnosti da realiziram triptihe u Gentu u kojem su se pod istim krovom nalazili muzej suvremene i muzej stare umjetnosti. Jan mi je rekao da u zbirku Muzeja suvremene umjetnosti (Museum van Hedendaagse Kunst) spadaju samo dva slikara starije generacije – Magritte i Delvaux, i da nije nikakav problem da s njima napravim triptihe. Mene su u gentskom, najviše zanimali stari majstori poput Brueghela, Boscha, Rubensa, Van Dycka, Géricaulta, ali znao sam da te slike nisu u nadležnosti Jana Hoeta. Kad sam rekao da je to prava šteta, Jan je spremno odgovorio: "Nije to nikakav problem. Dogovorit ćemo se, pa ćeš doći jedne noći." Pitao sam, "Nije li jednostavnije pisati direktoru Museuma voor Schone Kunsten?", a on je odgovorio, "Pisat ćeš mu nakon što sve napravimo." Znajući da je strastveni i nepokolebljivi borac za novu umjetnost, shvatio sam da misli ozbiljno. Kada smo se rastajali, rekao je, "Javit ću ti kad da dođeš!"
Jan je imao simboličan budžet, pa je ponekad pribjegavao neortodoksnim taktikama kako bi otkupio neko djelo. Znao je i posuđivati novac od svojih roditelja da bi kupio neki rad za muzej. Pričao mi je kako je jednom u muzeju namjerno postavio neku lako lomljivu skulpturu na pod da bi neki neoprezni član otkupne komisije nagazio na nju. Onda je Hoet rekao da su dužni taj "oštećeni" rad kupiti, da se ne bi brukali u inozemstvu, što je komisija i učinila. Zatim je u dogovoru s umjetnikom taj rad restaurirao, platio umjetnika i priključio ga muzejskoj kolekciji. Jednom prilikom je izjavio: "Umjetničko djelo treba uvijek uznemiravati. Usudit ću se reći da bude terorizam. Hoću da budete teroristi."[1]
Jan je imao simboličan budžet, pa je ponekad pribjegavao neortodoksnim taktikama kako bi otkupio neko djelo. Znao je i posuđivati novac od svojih roditelja da bi kupio neki rad za muzej. Pričao mi je kako je jednom u muzeju namjerno postavio neku lako lomljivu skulpturu na pod da bi neki neoprezni član otkupne komisije nagazio na nju. Onda je Hoet rekao da su dužni taj "oštećeni" rad kupiti, da se ne bi brukali u inozemstvu, što je komisija i učinila. Zatim je u dogovoru s umjetnikom taj rad restaurirao, platio umjetnika i priključio ga muzejskoj kolekciji. Jednom prilikom je izjavio: "Umjetničko djelo treba uvijek uznemiravati. Usudit ću se reći da bude terorizam. Hoću da budete teroristi.
Znajući da ću pri povratku iz Geneve za London prolaziti kroz Gent, nazvao sam Hoeta. On mi je je rekao: "Planiraj da imaš sve spremno za noć 1. maja. Bit će prisutni moji čuvari, a sve će snimati Ronny Hierman."
Tada bi u Gentu odsjedali kod Chantal De Smet, koja je bila direktorica School of Fine Arts. Nju smo upoznali dok je bila djevojka našeg berlinskog prijatelja, slikara Lászla Laknera. Chantal je bila politički napredna, studenti su je obožavali. Nakon dugih sati za volanom, njezina kuća nam je bila pravo utočiste. U Gentu odmah sam se razletio po gradu tražeći elemente za posthistorijske triptihe. Kad sam sve skupio, bez najave sam otišao u muzej. Jan je volio takve iznenadne posjete jer u suštini nije imao striktno radno vrijeme. Radio je 24 sata. Često bih ga, vozeći noću iz Londona prema Njemačkoj, zatekao u dva iza ponoći u kancelariji. Stara cesta iz luke Ostendea prema Bruxellesu i Kölnu je prolazila centrom Genta, doslovno iza muzeja. Ako bih primijetio svjetlo na prozoru, bacio bih kamenčić i on bi nas uveo na službeni stražnji ulaz. Nebrojeno puta smo tako popili čaj s Janom, predahnuli u toploj atmosferi njegova ureda, a onda u gluho doba noći nastavljali prema Bruxellesu ili Düsseldorfu.
Taj dan, 30. travnja 1978., osjećao sam se nekako posebno, nestrpljivo, kao rasni konj pred važnu trku. Sutra je počinjala moja utrka s poviješću koju sam htio preteći bar za nekoliko desetljeća.
Znajući da ću pri povratku iz Geneve za London prolaziti kroz Gent, nazvao sam Hoeta. On mi je je rekao: "Planiraj da imaš sve spremno za noć 1. maja. Bit će prisutni moji čuvari, a sve će snimati Ronny Hierman." (...) Taj dan, 30. travnja 1978., osjećao sam se nekako posebno, nestrpljivo, kao rasni konj pred važnu trku. Sutra je počinjala moja utrka s poviješću koju sam htio preteći bar za nekoliko desetljeća.
Točno u 18.30, pola sata nakon zatvaranja muzeja, na dan 1. svibnja pojavio sam se na stražnjem ulazu Gentskog muzeja s gomilom stvari. Jan, Ronny i Nena pomogli su mi to unijeti u veliku dvoranu u odjelu za suvremenu umjetnost. Tu je Ronny već instalirao svoje aparate i fleševe s kišobranima. U tu prostoriju čuvari su donijeli djela Magrittea i Delvauxa. U drugom krilu muzeja, odnosno Musée des Beaux-Arts – Museum voor Schone Kunsten, gdje je bila potrebna maksimalna kontrola temperature i vlage, zbog Brueghela i Hieronymusa Boscha slikanih na hrastovim panelima, nije bilo umjetne rasvjete. Tako je taj dio muzeja radio zimi samo do 16 h, a ljeti dva sata duže. Jedino svjetlo bilo je prirodno i dolazilo od oberlihta – prozora na stropu. Jan je predložio da napravim izbor djela i da ih sve donesemo u osvijetljenu prostoriju. Ja sam izbor već prije nekoliko mjeseci napravio u glavi, ali pravo je uzbuđenje nastalo kad mi je Jan pružio bateriju i rekao: "Krenimo!" Kao u nekom fantastičnom kriminalističkom filmu, dobre režije i kamere, krenuo sam s baterijskom lampom po dvoranama muzeja u kojima su visjela neprocjenjiva remek-djela. Bila su iste kvalitete kao ona u Louvreu. U mraku tih prostorija osjećao sam se kao u cilindru nuklearnog reaktora, u potpunoj tmini osjećao energiju i radijaciju slika. Obično bih u muzejima napravio na formatu A4 male skice s odabranim slikama, pravio listu predmeta, voća. Ovdje je adrenalin bio na takvom nivou da su mozak i čula osjećali svaki mikromilimetar prostora, mikro-erg energije, da nikakav podsjetnik nije bio potreban. Baterijsko svjetlo šaralo je po stoljetnim platnima koja sam dobro poznavao, ali u toj atmosferi kad bi svjetlosni snop osvijetlio dio slike primjećivao sam detalje koje do tada nisam vidio, što je tu izuzetnu i čarobnu situaciju činilo još fantastičnijom. Dok su nam čuvari baterijama osvjetljavali prolaz, slike je trebalo odnijeti u prostoriju nekih četrdeset-pedeset metara dalje. Dogovor je bio da radi odgovornosti slike nosimo Jan i ja. Prvo smo prenijeli Boschovog "Svetog Jeronima" iz 1505. Slikana na teškom hrastovom panelu debljine pet centimetara bila je neobično teška obzirom na svoju veličinu od samo 120 x 100 cm. Zatim Géricaultovog "Luđaka ubojicu" iz 1823., pa onda Halsovu "Staru damu" iz 1621., pa Rubensov "Lov Atalante" iz 1635. Osjećao sam sva ta stoljeća u svojim rukama, energiju svake slike. Bio sam svjestan kako se sve te epohe pretapaju u samo jedno razdoblje, razdoblje posthistorije. Osjećao sam da lebdim, kao da sam drogiran.
Kad smo prenijeli drugu Boschovu sliku rekao sam Janu da s tom slikom nešto nije u redu. On je rekao: "Imaš pravo. Nije od njegove ruke, slikana je pedesetak godina nakon njegove smrti, oko 1600. godine." Prvi put tada racionalno sam postao svjestan energije koju proizvode slike. Tada su nastali moji statementi: "Slika je jednaka energiji " "Ljepota jednako moć".
Točno u 18.30, pola sata nakon zatvaranja muzeja, na dan 1. svibnja pojavio sam se na stražnjem ulazu Gentskog muzeja s gomilom stvari. (…) Ja sam izbor već prije nekoliko mjeseci napravio u glavi, ali pravo je uzbuđenje nastalo kad mi je Jan pružio bateriju i rekao: "Krenimo!" Kao u nekom fantastičnom kriminalističkom filmu, dobre režije i kamere, krenuo sam s baterijskom lampom po dvoranama muzeja u kojima su visjela neprocjenjiva remek-djela. Bila su iste kvalitete kao ona u Louvreu. U mraku tih prostorija osjećao sam se kao u cilindru nuklearnog reaktora, u potpunoj tmini osjećao energiju i radijaciju slika.
Musée des Beaux-Arts, Gent 1978.; izvor: privatna arhiva Brace Dimitrijevića
Za Hieronymusa Boscha oduvijek sam mislio da je čudom izbjegao cenzuri. On je izvanredan primjer nekoherentnosti svake umjetničke epohe i kako stilovi nastaju "silom". Moj stav da "Stil nije ništa drugo nego refleksija rasizma u umjetnosti" nastao je početkom sedamdesetih. Taj se statement odnosio na površno grupiranje artefakata prema "boji koze", odnosno formalnim odrednicama. U mojim instalacijama sa starim majstorima sva ta različita stoljeća u kojima su nastajale slike, stope se u jedno vrijeme – vrijeme moje posthistorijske dimenzije. Te noći sam zapisao: "Moje lokalno vrijeme je od Lascauxa do danas."
Kada je došla na red Van Dyckova "Jupiter i Antiope" iz 1638., doista smo se namučili. Ta velika slika dugačka oko 2,5 metra, s debelom blind ramom i masivnom ramom, bila je teška preko pedeset kilograma. Dok sam je nosio kroz labirinte mračnog muzeja a čuvari nam osvjetljavali put škiljavim baterijama, prošla bi mi kroz glavu i pokoja uznemirujuća misao. Pomislio sam, ako se okliznemo na tom slabo osvijetljenom stubištu, da ću vječno ostati u nekom belgijskom zatvoru i vjerojatno naučiti flamanski. Tek tada shvatio sam koliko je ovo što sam izrežirao situacija bez presedana. Uz svjetlo baterija umjetnik i direktor muzeja u mraku skidaju remek-djela sa zidova i nose ih da bi s njima napravili novu umjetnost. Recikliram značenja slika milijunske ili neprocjenjive vrijednosti, bunim se protiv stoljetnih konvencija koje su djela učinila svetim, zatim i nevidljivim.
Takve misli su nestale kad se u perspektivi ukazala ona osvijetljena dvorana, u kojoj me čekala veličanstvena umjetnost, nova stvarnost, voće i povrće.
Samo pravljenje instalacija bilo je kao noć u kojoj talentiranom pjesniku pisanje poezije ide od ruke, pa to samo po sebi nije za opisivanje. Za pamćenje će ostati rezultat.
Napravio sam triptihe komornog tipa, poput onog sa šalom, lukom i odsutnim pogledom Géricaultova luđaka. Napravio sam i jedan sa zelenom salatom naslonjenom na okvir Halsove "Stare dame", salatom nabranom poput njezina čipkanog ovratnika, ili onaj monumentalni triptih koji komadom purpurne svile i obiljem voća rezimira barok i Van Dyckovo slikarstvo. Postao sam svjestan razlike između triptiha u kojima slika inducira izbor predmeta i voća, da bi se stvorio efekt odraza beskonačnih zrcala, i onih instalacija u kojima predmeti koje sam izabrao sugeriraju nešto što dotad nije očitano u slici. Različito od dosadašnje prakse konceptualne umjetnosti, ponovno će ući u igru osjećaj za kompoziciju formi i boja, odnosno elementi klasičnog slikarstva.
Dok sam je nosio kroz labirinte mračnog muzeja a čuvari nam osvjetljavali put škiljavim baterijama, prošla bi mi kroz glavu i pokoja uznemirujuća misao. Pomislio sam, ako se okliznemo na tom slabo osvijetljenom stubištu, da ću vječno ostati u nekom belgijskom zatvoru i vjerojatno naučiti flamanski. Tek tada shvatio sam koliko je ovo što sam izrežirao situacija bez presedana. Uz svjetlo baterija umjetnik i direktor muzeja u mraku skidaju remek-djela sa zidova i nose ih da bi s njima napravili novu umjetnost. Recikliram značenja slika milijunske ili neprocjenjive vrijednosti, bunim se protiv stoljetnih konvencija koje su djela učinila svetim, zatim i nevidljivim.
Dok sam postavljao salatu do Halsove slike ili svilu oko Rubensa, dogodilo bi se da bi radi oluje na kratko nestalo svjetla. Počela je padati kiša, sijevale su munje. Flashevi-kišobrani Ronnyjeve rasvjete, prikopčani na baterije i fotoćelije odreagirale bi na svaki bljesak munje. U nepredvidivom i potpuno nekontroliranom ritmu sijevali su blicevi, reagirajući na munje koje su prodirale kroz stakleni krov iznad nas. Bila je to božanska oluja, mješavina prirodnog svjetla i onog od bliceva fotoaparata. To je doprinosilo dramatičnosti tog nesvakidašnjeg prizora, kreativnog kaosa usred muzeja, zaštićenog kustosovim razumijevanjem i genijalnošću. Bile su to sekunde jednake El Grecovim olujama iz Toleda.
Susreti s Janom uvijek su bili ispunjeni dinamičnom konverzacijom s filozofskim sadržajem, sve popraćeno obilatim dozama humora. Te noći neograničene slobode nismo mnogo govorili. Kao da smo svi bili ponovno opčinjeni tim poznatim nam slikama, a možda i više prizorima koji su nastajali ispred nas.
Oko dva sata ujutro, prije nego što smo počeli vraćati slike na njihova mjesta u muzeju, odlučio sam napraviti nekoliko radova u koje bih direktno uključio sebe. U radu posvećenom kulturnom naslijeđu golog sam torza legao na postament. Na leđa su mi naslagali prvo Hieronymusa Boscha, preko njega Rubensa, Corota, zatim Magrittea, jedan moj fototriptih, pa na kraju rad učenika umjetničke škole – Vima Streeckera. Taj rad sam nazvao "From Bosch to Vim".
Sa svim tim naslaganim na leđa moj pogled je uperen u kupus, simbol skromne pučke hrane, i jaja, simbol početka i kraja. Bio je to rad o kontinuitetu umjetnosti i kozmičkoj spirali u kojoj su sva pravila opravdana, moguća i logična.
Tu fantastičnu noć upotpunila je efikasnost tehničara i čuvara i podrška Ronnyja Hiermana koji je bio Janov školski prijatelj, suputnik mnogih Janovih avantura. Njihovo razumijevanje uveliko je doprinijelo mojoj koncentraciji i nerasipanju energije.
Nešto prije tri sata ujutro sve slike vraćene su na zid. Kad smo izlazili, Jan je dobacio:
"Nemoj zaboraviti napisati pismo mom kolegi Paulu Eeckhoutu". Paul Eeckhout bio je direktor Musée des Beaux Arts u Gentu, od kojeg je trebalo ishoditi dozvolu za triptihe rađene ove noći.
Kad smo se rastali pred zoru obuzeo me je osjećaj duhovnog pijanstva, sreće zbog rada sa slikama starih majstora. Nisam imao ni dinara u džepu, ali te noći sam shvatio da sam napravio nešto u životu.
Bio je to moj najljepši Prvi maj.
Oko dva sata ujutro, prije nego što smo počeli vraćati slike na njihova mjesta u muzeju, odlučio sam napraviti nekoliko radova u koje bih direktno uključio sebe. U radu posvećenom kulturnom naslijeđu golog sam torza legao na postament. Na leđa su mi naslagali prvo Hieronymusa Boscha, preko njega Rubensa, Corota, zatim Magrittea, jedan moj fototriptih, pa na kraju rad učenika umjetničke škole – Vima Streeckera. Taj rad sam nazvao "From Bosch to Vim". (...) Kad smo se rastali pred zoru obuzeo me je osjećaj duhovnog pijanstva, sreće zbog rada sa slikama starih majstora. Nisam imao ni dinara u džepu, ali te noći sam shvatio da sam napravio nešto u životu.
Za nekoliko dana u Daledovom domu pokazivao sam fotografije iz Genta, Hermanu, Solu LeWittu i Douglas Huebleru. Douglas je gledajući instalaciju s Magritteovim "Le Balcon de Manet", izjavio: "Ne postoji rad u kojem se uspješnije pokazuje kontinuitet i dijalog umjetničkih generacija od ovog: tu je Manet, Magritte i ti."
Godinama poslije u više navrata Janova mi je kćerka Marianne Hoet rekla da je njezin otac govorio da sam mu ja najdraži umjetnik na svijetu.
7 "A work of art should always deregulate. I would dare to impose you the word terrorism… I would like you to be terrorists." Jan Hoet, "Being a terrorist", citirala Daniela Zangrando ‘Doppiozero", Milan 26/3/2014.
