Ranuccio Bianchi Bandinelli
Rim, 3. svibnja 1938.
Željeznički kolodvor Ostiense Da ih ubijem i spasim milijune života ili da ih ne ubijem i spasim svoj? To je na meniju ovog stoljeća. Umrijeti, poginuti zaklan, oderane kože, nadjeven za gozbu kužnih božanstava, to je očekivano. Ali ubiti, to je nešto posve drugo. Ubiti ili ne ubiti, jedino je pitanje sad. Iščekivanje je bilo dugo, iscrpljujuće, tjedni u znaku maštarija i nemoći. On je tek profesor – arheolog, stručnjak za antičku umjetnost, rimske bareljefe i etruščanske sarkofage – kojeg je tupost ministarskih birokrata katapultirala s njegove katedre na Sveučilištu u Pisi na pozornicu povijesti. I to da bi postao što? Turistički vodič krvnicima u državnom posjetu. Tjednima se mučio. Da se opaše eksplozivom (ali tko će mu dati eksploziv)? Osloni se na pouzdan trzaj hladnim oružjem (ali tko će mu dati hrabrosti da prereže grkljan)? Nekom kompanjonu dojavi točno mjesto na kojem će predsjednički automobil, po njegovim uputama, usporiti i spustiti prozore da bi se divili nekoj palači ili pogledu? Ali nije imao kompanjona. Profesor ih je čak i testirao. Izlazio je iz kuće u neobično vrijeme da provjeri nadziru li ga. Ništa. Pojavljivao se u javnosti s notornim antifašistima, čak i na Venecijanskom trgu i u obližnjim gostionicama da bi provjerio prati li ga eventualno policija. Ništa. Sve je moguće. Moguće i slabo vjerojatno. No iščekivanje je sad završilo. Tri specijalna konvoja iz Njemačke na vrijeme su ušla na kolodvor Roma Ostiense, sagrađen upravo kako bi s najvećom pompom dočekali barbare koji su se sa sjevera spustili pred Vrata svetog Pavla. Veleban je to kolodvor, raskošan, monumentalan, kolodvor od kaširanog papira. Proći će godine dok ne bude spreman primiti putnički promet, ali to nije važno, važno je da je scenografija spremna, da se ulične svjetiljke, jarboli, motke svijaju pod gomilom barjaka, stjegova, liktorskih snopova pruća i kukastih križeva. Eto zapovjednika, “vođe” (nipošto vođe putovanja). Njegovo stopalo prvo iskušava prag vlaka. Dok ga iščekuju kralj i njegovi dvorski dostojanstvenici, diktator i glavešine iz njegove stranke, prinčevi i ministri, generali kopnene vojske, mornarice i ratnog zrakoplovstva, supruge i ljubavnice, povorka živih i mrtvih; dok ga Reichsfrauen, supruge krupnih zvjerki Trećeg Njemačkog Carstva, radosno pozdravljaju kroz prozore automobila, u pratnji mnoštva esesovaca naoružanih bodežom, Kancelar korača peronom u smjeru Vječnoga Grada. Na prvi pogled, koliko god se trudili, ne možemo ga smatrati odbojnim. Staložen, uredan, gotovo skroman. Čak i gotovo ponizan. Uglednik koji izgleda podređeno, nešto poput konduktera u tramvaju. Ruke mu u sivim rukavicama prekrižene na trbuhu s palčevima u visini pojasa, leđa pomalo pogrbljena, nagnuta naprijed, pogled neodređen i zacakljen, pomalo mlitav. Ukratko, Adolf Hitler uopće ne izgleda kao tiranin kojeg valja ubiti. Što se drugog pak tiče, profesor nema dvojbe. Mussolini se Ranucciu Bianchiju Bandinelliju doima mrskim, grotesknim i izrazito ružnim. Čini mu se da se kreće poput lutka, kriveći okruglastu glavu kako bi se doimao manje gorostasnim, ali izgleda samo još nezgrapnije i zlokobnije. Njegovo natečeno lice, bistar pogled, masna koža, usiljeni osmijeh po profesorovu su mišljenju u stalnoj službi neprestane djetinjaste komedije. Stručnjak za likovne umjetnosti, pripadnik krupnoga građanstva aristokratske krvi, profinjeni estet s iskupiteljskim ambicijama, ne osjeća odbojnost prema nacističkom Führeru, ali ne bi se libio ubiti fašističkog vođu, i to samo zato što potonji izgleda antipatično kao stanoviti bahati upravitelji imanja svjesni da su najvještiji na stočnom sajmu. Ne bi oklijevao da je muškarac iz vlastitih maštarija, ali s obzirom na to da je to što jest, profesor Bianchi Bandinelli oklijeva. Oklijeva jer je za njega antifašizam spontano manifestiranje određenih moralnih nedorečenosti, izraz njegova estetskog ukusa, pitanje aristokracije, plemenitosti, stila, ali ništa više od toga. Oklijeva jer je on načelno antifašist. Bez konkretnih političkih naputaka, bez programa, bez sudbine. Do danas se njegovo otpadništvo ograničavalo na izbjegavanje proslava povodom inauguracije nove akademske godine, ismijavanje kolega koji na njima drže hvalospjeve, na sarkazam i na prezir. Povijest se ne stvara tim instrumentarijem. Povijest stvaraju drugi, djetinjasti komedijaši, neotesani lutci, ruke u sivim rukavicama s palčevima prekriženim u visini pojasa.
Knjigu je s talijanskog prevela Ana Badurina.
