Toshiro

Svatko ima svoju priču o Toshiru Mifuneu, o fašizmu i načinima na koji ga možeš pobijediti. Ovo je jedina za koju sa sigurnošću mogu reći da se stvarno i dogodila. Bio sam tamo − na licu mjesta, znam o čemu govorim.

***

Kao i svakog petka došao sam po starog i odveo ga na kavu. Nije htio nikamo drugdje nego baš u Che, lokal okićen crno-bijelim uokvirenim fotografijama Havane, Ernesta Che Guevare, Fidela Castra, kubanskih glazbenika i sličnih prizora.

"Kakva je ovo kava?" odgurnuo je šalicu od sebe.

"Obična, s mlijekom – ne valja?"

Skvrčen na stolcu stari je šutke promatrao jato golubova koji su okupljeni oko fontane kljucali ostatke nečijeg sendviča na zemlji. Tri dana nakon mamine sahrane pokupio je svoje stvari, nagurao ih u glomazni, izlizani kufer i odselio se u Dom. Kuća u Širinečkoj za njega više nije predstavljala ništa. Odvažio sam se i otišao u Dubravu. Krevet u spavaćoj sobi stajao je netaknut. Stari je očigledno posljednjih noći spavao na kauču u dnevnom boravku. Deka i mali jastuk još su ležali tamo. Sjeo sam na kauč i nekoliko trenutaka slušao mrtvu tišinu. Sve to događalo se prije deset mjeseci, a kao da je bilo jučer.

"Hoćeš običnu kavu ili pivo, lozu?"

Htio je pivo. Uzeli smo dva Karlovačka, sjedili i pomalo pili čekajući da onaj drugi započne razgovor. Stari je bio šampion šutnje, onako škrt na riječima mogao je, da je trebalo, ništa ne reći do kraja života.

"Morao bih za koji tjedan na put", rekoh, "ako odem – neće me biti neko vrijeme."

"Gdje ćeš?"

"U Vladivostok."

"U Vladivostok? Šta ćeš tamo?"

"Pobijedio na jednom natječaju za kratku priču i to je prva nagrada. Mjesec dana boravka u rezidenciji za pisce u Vladivostoku."

"Pa što pare nisi uzeo?"

"Ne mogu ja, stari, uzimat pare. Takva su pravila, plaćaju put, boravak i daju nekakve dnevnice – to je to."

"Čuj – ne daju pare. Pa znaš ti gdje je Vladivostok?"

"Gdje?" upitah, iako sam točno znao gdje se nalazi taj daleki grad.

"Skroz gore, blizu Sjevernog pola – smrznut ćeš se."

"Ma nije gore. To je tamo blizu granice sa Sjevernom Korejom, a preko puta je Japan."

"Daleko…"

"Daleko je, da."

"Bogami je daleko, ne znam, vidi sam. A šta bi radio tamo?"

Za njega je to s pisanjem bilo čisto dangubljenje. Sumnjiva rabota u svakom slučaju.

"Ništa, budeš tamo, upoznaš ljude, kulturu – vidiš kako se živi u drugim zemljama. I pišeš."

Kimnuo je, a onda ipak dodao: "Što se toga tiče – možeš ti i ovdje pisati, 'ko ti brani."

"Možda bih htio vidjeti Rusiju, nisi o tom razmišljao?"

Namrštio se: "Ne znam, velika zemlja, a imam osjećaj – prazna, siva. A i hladno, brate. Bolje u Portugal da su te poslali. Ili na Havaje."

Uslijedio je novi period šutnje. Na kraju me pitao: "Trebaš šta para?"

"Ne trebam. Kockaš li još?"

"Mah…", odmahnuo je rukom, "slabo, draže im je pare na bingo bacat, nego u poštenoj igri izgubiti."

Stari je već neko vrijeme organizirao kartaške partije u Domu i uzimao ljudima novac. Bili su to zanemarivi iznosi, ali svejedno – upraviteljica me upozorila kako će, ako se ovo nastavi, poduzeti određene mjere. Mama je znala kako obuzdati starog koji je oduvijek plesao na rubu zakona. Osjećao se dobro u akciji, stalno je nešto švercao, preprodavao ili kockao, a tek kad bi pretjerao – uslijedila bi njezina reakcija. Lupila bi šakom o stol i rekla: Dosta!

 

Jednom prilikom, negdje koncem devedesetih, upao je u društvo nekakvih budaletina s kojima je planirao opljačkati banku. Sve su već razradili, svaki detalj i premda nitko od njih nije imao iskustva, baš to su vidjeli kao svoju odlučujuću prednost. Stari je tih dana bio sav euforičan i mama je naslutila da je sigurno kakva glupost posrijedi, pritisnula ga je i natjerala da prizna o čemu je riječ. Kad je čula što ovi planiraju, zamalo se onesvijestila. Zaprijetila je razvodom, stavila starog u kućni pritvor i još ga natjerala da oda imena svih suučesnika, nakon čega je nazvala njihove žene – kažem, bili su to obični ljudi, a ne stvarni, okorjeli kriminalci – i sve im ispričala. Starom je mama bila sve u životu i nikad nije prestao biti zaljubljen u nju. Kad se razboljela – prestravio se. Onom tko ga ne poznaje može se činiti patetično ili neuvjerljivo, ali da je samo bilo moguće – on bi bez razmišljanja njezinu bolest preuzeo na sebe. Što je najgore od svega, nikad nije ni pomislio na mogućnost da bi ona mogla otići prije njega. Dok je trajalo, a trajalo je tri mjeseca, stari je smršavio dobrih dvadesetak kilograma. I silno se postarao, uvenuo kao list bdijući danonoćno uz nju.

Nekoliko dana prije smrti rekla mi je – moraš paziti na njega, znaš kakav je, napravit će glupost.

Osim starog imao sam i svojih problema. Tog istog petka stvari su izmaknule kontroli. Osjećao sam nekakvu malaksalost i kasno popodne prilegao sam i zaspao. Probudio sam se poslije kojih sat i pol misleći da je rano jutro. Potpuno dezorijentiran odbauljao sam u onom polumraku do kupaonice, umio se, protrljao sljepoočnice i onda pošao u kuhinju staviti vodu za kavu ne shvaćajući još uvijek kako dan nije prošao.

"Ostavio si ključeve u vratima – s vanjske strane. Mogao je netko doći i hladno te ubiti na spavanju."

Na trenutak pomislio sam da me zdrav razum napušta. Smrznuo sam se od užasa – netko je bio u stanu. S džezvom u ruci stajao sam u kuhinji ne usuđujući se ni disati. Ne sanjam, pomislih, moji snovi u pravilu su nejasna zbrka, nedovršen svijet gluposti i košmara, a ne žive slike prepune detalja, i upravo ta spoznaja – kako je netko uistinu u sobi − ledila mi je krv u žilama.

"Samo polako", hrabrio me glas, "priberi se, imam ja vremena."

Odložio sam džezvu na stol i onako goloruk, bunovan i posve bezopasan zakoračio do vrata.

"Upalit ću svjetlo u sobi", rekao sam i odmah to i učinio ne čekajući odgovor.

U fotelji kod prozora, na najstarijem komadu pokućstva u stanu, sjedio je Toshiro Mifune. Imao je bradu, kosu svezanu u perčin, a na sebi crni kimono koji mu je savršeno pristajao. Mogao je biti moje dobi ili koju godinu stariji, dakle – između 45 i 50. Japancima je katkad teško odrediti dob, ali ovo nije bilo koji Japanac, već Toshiro Mifune – najveći i na zapadu daleko najpoznatiji filmski samuraj našeg vremena.

"Imaš li kakvog čaja tamo, dobri domaćine?"

"Kamilica, menta… drugo ništa."

Odnekud iz nabora kimona izvukao je smotanu vrećicu i bacio je na stol: "Pripravi onda ovo, to je dobra mješavina trava iz okolice Takayame. Po dva-tri listića u svaku šalicu, više od toga ne bi nam dobro sjelo. Slobodno pušim ovdje?"

"Svakako", rekoh, "duhan i rizle su na stolu."

"Mh…" Toshiro je pomirisao crveni hercegovački duhan, pa onda ipak izvadio lulu i stao je puniti svojim, vjerojatno japanskim, duhanom.

Skuhao sam čaj i stavio džezvu na stol zajedno s medom, kriškama limuna i žličicama. Dakako, sjedeći tamo s druge strane stola svjestan sam kako se ovdje radi o nenadanom iščašenju stvarnosti – Toshiro Mifune preminuo je koncem prošlog stoljeća – no ta sitnica nekako mi ne smeta previše. Također, nadam se, razum me vjerojatno nije ostavio. Stvari će se, prije ili poslije, vratiti u normalu.

"Prisjetit ćeš se…", započeo je ispuhnuvši oblak žućkastog dima, "u svoju prvu knjigu uvrstio si i Samuraja – priču o čovjeku koji uspije izigrati smrt, no ona se nakon godinu dana vrati i poravna račune."

Zbirku pripovjedaka Pomutnje Bretta Favrea objavio sam prije dvanaest godina i slabo sam što pamtio u vezi s njom. Imao sam osjećaj kao da je prošlo barem dvostruko više vremena.

"Da, da… sad kad si spomenuo, maglovito se prisjećam te priče. Samuraj, tako je – smrt prerušena u samuraja."

"Točno, poučna priča. Znaš li tko je zapravo taj samuraj?"

"Nisam imao nikog određenog na umu – to je samo samuraj. Smrt obično prikazuju u obliku kosca, a meni je ovo bilo nekako uvjerljivije."

"To je Sanjuro, Kuwabatake Sanjuro iz filmova Yojimbo i Sanjuro. Cijeli svoj život nosiš sliku Sanjura. Za tebe je on utjelovljenje samuraja, ne Taketoki, Zatoichi ili bilo tko drugi od svih koje si vidio na filmskom platnu. Samo Sanjuro – kad god si pomislio na samuraja, pomislio si na njega. Od sedme godine života kad si prvi put pogledao Yojimba."

"Zapravo ste to vi, gospodine Toshiro."

"Tako je, to sam ja – jedini pravi filmski samuraj trajno
nastanjen u tvojoj podsvijesti."

"Razgovaram li ja stvarno s vama ili je ovo neobičan san?"

Srknuvši svoj napitak, Toshiro reče: "Ohladit će ti se čaj, otpij malo."

Poslušao sam i otpio gutljaj-dva.

"Ta-ko… što si ono pitao, ah, bravo – želiš znati jesmo li u ovom trenutku dijelom stvarnog svijeta ili su posrijedi nekakve jeftine obmane? Sve je baš onako kako vidiš, čuješ i osjećaš. Ovo je u prvom redu prijateljski posjet, nenajavljen doduše, ali prijateljski."

Trave iz okolice Takayame djelovale su umirujuće. Dohvatio sam svoj duhan i smotao jednu.

"Ne želim biti nepristojan, ali realno – vi ste, nažalost, već godinama mrtvi, je li tako?"

"Ovisi, dakako, iz koje perspektive gledamo na to. Iz tvoje, Darjane Micevski, ja sam svakako pokojni još od 1997. – bio je to dobar, zanimljiv život. Nije međutim jedini, niti je ovo jedina stvarnost. Svemir je isprepleten od mnogih svjetova i drugačije ne bi ni moglo. Kad bi se samo jedna razina urušila – nezamisliv kaos progutao bi i sve ostale, nestali bismo u milisekundi. Ovaj svijet, tvoj, a dobrih 77 godina i moj, relativno je mlad i prilično zbrkan. Izrastao je kao pupoljak na leđima jednog prastarog svijeta prije otprilike četiri i pol milijarde godina."

Kroz odškrinut prozor do mene su dopirali zvukovi s ulice, što je vjerojatno značilo kako se još uvijek nalazim u poznatoj mi stvarnosti.

"Gospodine Toshiro, nemojte misliti da mi nije ugodno ćaskati s vama o starosti Svemira, paralelnim stvarnostima i slično, ali nekako imam osjećaj da to nije pravi razlog vašeg posjeta?"

"Mh…", namrštio se Toshiro, "sve je to povezano, ali u pravu si – predaleko sam otišao."

"Znate, moj stari često zna govoriti: da je nešto dobro, sigurno ne bi mene dopalo. Izgleda kako sam taj defetizam pokupio od njega. Nedavno sam pobijedio na jednom regionalnom natječaju za kratku priču i nagrada je, zamislite, jednomjesečni boravak u rezidenciji za pisce – u Vladivostoku."

"Vladivostok? Baš neobično daleko – želiš li uopće boraviti u Vladivostoku mjesec dana?"

"Ne znam sam. Spomenuo sam to starom danas…"

"I rekao ti je – da je to nešto dobro, sigurno ne bi tebe dopalo?"

"Otprilike."

"Hahaha… Vladivostok, hahahaha – e, pa ja bih na tvom mjestu baš otišao. Očekivanja su ti ionako na nuli i ako bude loše možeš reći – znao sam. No ako bude dobro, a i to je moguće, onda će ti biti drago."

"Možda ću na koncu tako i napraviti. Ono što se pitam u ovom trenutku – hoće li se i ovaj vaš posjet izroditi u nešto zbog čega ću opet reći: da je dobro, ne bi mene dopalo?"

Čelo Toshira Mifunea iznova se naboralo. Očistio je lulu, pa ju opet stao puniti duhanom.

"Ni slučajno. Radi se o iznimno ozbiljnoj stvari. Teško je pronaći prave riječi kojima bih dovoljno dobro opisao koliko je važno ovo što ću ti povjeriti. Problem je u samom tkivu stvarnosti, ove u kojoj se trenutno nalazimo, da, prije otprilike trideset godina zamijećene su prve sitne pukotine…"

"Pukotine u čemu?"

"Pukotine u tkivu stvarnosti – za svijet star niti pet milijardi godina to nije uobičajeno. Ovakve vrste degenerativnih promjena javljaju se u mnogo starijim svjetovima. Pratiš li predizbornu utrku između Clintonice i Trumpa?"

"Ne baš da bdijem nad njom, ali tu i tamo nešto pročitam, čujem – otprilike znam o čemu se radi, zašto?"

"Što predviđaš – koga će izabrati?"

"Sve osim pobjede Hillary Clinton bilo bi suludo", rekao sam i tako je to uistinu u tom trenutku izgledalo.

"S velikom sigurnošću mogu reći − gospođa Clinton doživjet će mučan poraz i Donald Trump postat će 45. predsjednik Sjedinjenih Država."

"Gospodine Toshiro, moje povjerenje u ono o čemu govorite ovdje se polako gubi. Zar ste baba Vanga, pa možete vidjeti budućnost?"

"Nisam gospođa Vanga i ne vidim budućnost, ali znam što se događa u pozadini svega – već cijelo desetljeće mozgovi birača diljem svijeta izloženi su pogubnom zračenju elektromagnetskih valova koji normalna, pasivna ljudska bića pretvara u fašiste. Onima koji su već skloni fašizmu mozak je ionako oštećen, pa im izloženost ovoj vrsti zračenja stvara osjećaj ugode, euforije i u završnoj fazi potiče ih na verbalno, fizičko i svako drugo nasilje. Dakako – uvjerene antifašiste nije moguće preobratiti u fašiste, no čak i oni trpe veću ili manju štetu. Mogu primjerice pasti u stanje bezvoljnosti, ravnodušja i ne izaći na izbore što se vidjelo i ovdje kod vas."

"Kako funkcionira to sa zračenjem?"

"Nisam tehnološki stručnjak, znam osnovno – uz pomoć pulsara Geppetto velike količine pogubnih zraka preko satelita, transkontinentalnih internetskih kabela i na koncu radio i TV-prijemnika te mobitela truju umove korisnika. Najprostije rečeno – svaki put kad uključite televizor, slušate radio, koristite mobitel ili dangubite na internetu – vaši mozgovi direktno su na udaru zračenja i trpe štetu. Ništa se ne događa preko noći, proces je dugotrajan, ali pobjedom Trumpa bit će dosegnuta kritična točka. U tom trenutku, prvi put u povijesti, imat ćemo situaciju gdje će svugdje u svijetu fašisti bez većih problema moći osvojiti vlast i to slobodnom voljom birača."

Bila je to sva sila suludih informacija, no počeo sam shvaćati kako SF-trabunjanje gospodina Toshira možda i nije posve van pameti: "Je li Brexit direktna posljedica ovoga o čemu govorite?"

"Apsolutno! Brexit se nikad ne bi dogodio pod normalnim okolnostima."

"Znao sam da iza toga stoji nekakvo sranje, pa i sami Britanci nisu mogli vjerovati što se događa. Znači – ako se nastavi s tim vražjim zračenjem…"

"Upravo tako", ubacio se Toshiro, "ako pod hitno ne zaustavimo cijelu tu zlokobnu mašineriju – pukotine u tkivu stvarnosti proširit će se i unutra će provaliti čudovišta iz najstrašnijih košmara. Bit će to početak kraja, na krilima novog fašizma zavladat će kaos i dugo razdoblje mraka. Veseli me što si sam došao do toga, Micevski!"

 

Po prilici sam mogao vidjeti kamo sve ovo vodi. Shvativši kako se iznova poput kornjače uvlačim u oklop malodušja, Toshiro Mifune prerušen u Sanjura hitro je krenuo u posljednji, odlučujući napad.

Odnekud je izvukao veliku pljosku i uzviknuo: "Rastoči nam ovo u čaše, brzo!"

Malo sam se kolebao, a onda ipak otišao u kuhinju i donio dvije čaše. Sam Toshiro natočio nam je po dva prsta bistre japanske vatrene vodice: "E, pa, u tvoje zdravlje, Micevski i – smrt fašizmu!"

"Živjeli", uzvratih, "sloboda narodu."

Šutke sam motao novu cigaretu i čekao.

"Mh… vrijeme nam nije saveznik. Moramo onesposobiti pulsar Geppeto, jesi li spreman pomoći mi u napadu na glavni fašistički stožer?"

"Gospodine Toshiro, vaše namjere plemenite su, ali zašto baš ja? Prestar sam i boležljiv, bojim se – samo bih bio na smetnji. Da sam dvadesetak godina mlađi, ne velim, bacio bih se u to drage volje. Danas je drugo, mogu pružiti moralnu podršku, napisati vam panegirik, no u konkretnoj borbi ne vrijedim ni po lule duhana, shvatite me…"

 

Toshiro nije ništa komentirao. I premda sam od nelagode piljio u stol – osjećao sam njegov mrki pogled na sebi.

"Nađite nekog drugog, molim vas", zavapih, "evo, pa i ja sam poznajem barem deset sposobnijih, korisnijih…"

"Mh… ne zanimaju me drugi. Problem i jest u tome što samo ti možeš pronaći put do glavnog fašističkog stožera. Vratimo se na tvoju prvu knjigu: među ostalima tamo je i Podrum. Prisjećaš li se te priče?"

"Maglovito…"

"Christopher Walken u obličju anđela i čovjek koji je potrošio sreću? Odlučujuća partija pokera u svijetu zvanom Podrum?"

"Dobro, da, sad se sjećam."

"Ulaz u Podrum nalazi se ovdje, u pothodniku, u naselju Sopot. Iza tih vrata smještena je cijela operacija, tamo je i pulsar Geppetto. U prvoj verziji priče postoji i labirint, poslije si taj dio, na nagovor urednika, izbacio. Sjećaš li se labirinta, momče?"

"Znam da je bio taj dio s labirintom, ali ne bih ga mogao rekonstruirati – to je samo ideja. Nikad ga nisam precizno iscrtao – to ne postoji."

Toshiro se samo zadovoljno nasmiješio: "Postoji – iscrtan je u tvojoj podsvijesti. Kad uđemo unutra, ta nit rasplest će se sama od sebe."

"A ne bi se mogla rasplesti na neki drugi način?"

"Ne, ne – moraš biti na licu na mjesta. Nije mi namjera stavljati pregolem teret na tvoja nejaka pleća, ali u neku ruku – budućnost svijeta u mnogome ovisi o tvojoj dobroj volji. Razmisli, ja sad idem. Vratit ću se sutra po odgovor i zapamti: kako god odlučio, to će biti tvoja slobodna volja. Nitko te ne može prisiliti, Darjane Micevski, sve je isključivo na tebi."

Pokupio je svoje stvari, naklonio se u znak pozdrava i izašao. Ustao sam u namjeri da pospremim stol, no valjda sam to učinio prenaglo, pa me lagana vrtoglavica vratila u naslonjač. Zatvorio sam oči i ostao tako neko vrijeme nadajući se kako će se, kad ih opet otvorim, sve vratiti na staro. Deset minuta poslije ostaci čajanke i dalje su čekali na stolu.

***

Dobar dio noći, sve do dva ili tri iza ponoći, hodao sam po gradu kao da želim provjeriti je li sve na svom mjestu. I bilo je – ljudi su se vozili tramvajima, razgovarali, ulazili u trgovine i lokale, zemlja pod nogama bila je relativno čvrsta, pun mjesec prelazio je svoju uobičajenu putanju i koliko god ja pazio i na najsitnije detalje – nigdje nisam uočio ništa neobično. Nikakve pukotine u tkivu stvarnosti ili bilo što slično. Je li Toshiro Mifune iz kaotičnog svijeta mašte mogao sam od sebe iskoračiti na svjetlo dana? Posljednji put vidio sam ga prije dobrih deset godina kada su u Tuškancu priredili ciklus filmova Akire Kurosawe. Vidio sam ga na filmskom platnu, ali ono što mi se najjasnije urezalo u pamćenje jest Dodes'ka-den iz 1970. – jedini Kurosawin film koji do tad nisam imao prilike pogledati.

Otprilike u isto to vrijeme nastala je i priča Samuraj. Ideja da smrt prikažem kao samuraja koji katanom presijeca nit života po svoj prilici u direktnoj je vezi s činjenicom da sam u isto vrijeme, nakon dugo godina, pogledao Yojimba s Toshirom Mifuneom u naslovnoj ulozi. Prije toga isti film vidio sam barem dva puta – u vrijeme dok sam radio u videoteci Mikasa, a bilo je to otprilike 1990., i prvi put još kao dječak.

Antifašistička akcija koju je glasoviti celuloidni samuraj kanio poduzeti bila je hvalevrijedna, ali i nešto najluđe što sam u životu čuo. Ostala mi je slabašna nada kako se negdje u mojoj glavi dogodio kratak spoj. Na trenutak iskliznuo sam iz tračnica, Toshiro se neće pojaviti i cijela ta zbrka ostat će tek na razini tlapnje. Koliko god se ja tješio i zavaravao – duboko u sebi znao sam da ništa još nije završilo.

 

***

Zaspao sam tek pred zoru, probudio se iza podneva, oprezno pretražio svaki kutak stana i uvjerio se kako nema nikoga. Do četiri popodne vukao sam se iz prostorije u prostoriju, ručao, pogledao snimku meča između Hawkinsa i O'Sullivana, pa već u pola šest izašao iz stana. Padala je sitna kišica, sve je i dalje izgledalo baš onako kako i treba izgledati jedno ni po čemu značajno zagrebačko popodne. Vani sam se osjećao potpuno sigurno, ako se nešto i dogodi – dogodit će se svima, pa ćemo onda svi skupa vidjeti kako dalje.

Gradovi se mijenjaju, podmlađuju se, stare i umiru satrveni vremenom, ali one prave promjene događaju se iznutra – u ljudima. Zagreb je nepokoreni grad i taj nadimak zaslužio je u vrijeme onog starog rata, zahvaljujući antifašistima – prisjećam se scene iz dokumentarnog filma Duhovi Zagreba u kojem preživjeli borci pričaju o načinu na koji su udarali po fašistima. Autor filma, Jadran Boban, snimio je fotografiju za naslovnicu moje prve knjige. U to vrijeme svakodnevno je razgovarao s Duhovima iz antifašističkog pokreta. Kad su branili i obranili ovaj grad, bili su golobradi momci, većina ih nije dosegnula ni punoljetnost. Njima ne bi ni trebao Toshiro Mifune – sami bi prokopali put do podzemnog stožera i digli u zrak cijelo to zločinačko postrojenje.

"Odakle ti subotom?" pitao je stari sumnjičavo me pogledavajući.

Nisam ni sam znao objasniti. Imao sam, pretpostavljam, potrebu vidjeti ga. U slučaju da Toshiro dođe po mene – možda se više i ne vratim.

"Ne znam", rekao sam, "bio u prolazu, pa navratio."

"Trebaš para?"

"Ne trebam, što me stalno pitaš jedno te isto, stari?"

"Ako trebaš – reci, nemoj se ustručavati. Dok imam – uzmi, jer kod mene se nikad ne zna."

"Da te pitam nešto: misliš li da Trump može pobijediti Clintonicu?"

"Ljudi su budale, sve je moguće. Daj ljudima neka biraju i od pet puta – tri puta će izabrati govno."

"Znači ti si za ukidanje demokratskih procesa, natrag u jednopartijski sistem?"

"Ma jebe se meni – nek rade šta hoće. Imali smo pedeset godina jedno i nije valjalo. Sad imaš ovo i opet ne valja. Trebalo bi izmislit nešto između. Na primjer – neka se glasa, ali ne, brate, da svaka budala bude na biračkom popisu."

"To onda nije demokracija. Svaki čovjek mora imati pravo izaći na izbore i zaokružiti koga hoće."

Stari je slegnuo ramenima: "Tako su i Hitlera izabrali."

"Misliš li da se sve to može vratiti – neka vrsta fašizma?"

"Reći ću ti nešto: zlo nije moguće iskorijeniti, oduvijek živi među nama i čeka pravu priliku. Pitanje je samo hoće li i kada dovoljno ojačati."

Grad je nekako opustio. Hodajući prema tramvajskoj stanici sve do Trga žrtava fašizma nisam sreo živog čovjeka. Kiša je pojačavala. Sklonio sam se pod nadstrešnicu i zapalio − tramvaja nigdje na vidiku. Razmišljao sam o onome što je stari rekao. Nije izgledao kao tip koji bi se uopće bavio nekakvim teškim životnim pitanjima, ali ponekad – kao tog popodneva, iz njega bi progovorile godine iskustva. Na sprovodu, sjećam se, nije znao kamo s rukama. U jednom trenutku samo ih je nemoćno spustio niz tijelo i to je bilo to. Nikad ih više nije podignuo u gard.

Netko je pokucao po staklu iza mene. Okrenuo sam se i vidio Toshira. Smrknut stajao je na kiši.

"Idemo", rekao je, "vrijeme je."

Krenuli smo pješice prema Branimirovoj.

"Jesi li spreman za majku svih bitaka?"

"Fizički – ne, mentalno – sumnjam."

"Ali ipak ćeš mi se pridružiti?"

"Moram…"

"Eto vidiš – to su prave riječi. Prije svega valja nam nešto pojesti, ima li tu kakva zalogajnica u blizini?"

Odveo sam ga u malu ćevabdžinicu na samom rubu Branimirove tržnice. Nahrupili smo unutra i sjeli za stol prekriven jeftinim šarenim stolnjakom. Naručili smo ćevape i pivo. Konobarica, mlada plavokosa mršavica, nije ni trepnula. Držala se posve opušteno i prirodno, baš kao da svaki dan viđa samuraje u punoj ratnoj opremi.

"Mh…", mumljao je zadovoljno Toshiro tamaneći svoju porciju banjalučkih ćevapa u kajmaku, "pa ovo je hrana za bogove!"

"Istina, jednostavno, a ubitačno."

"Hrvatski specijalitet?"

"Bosanski…" rekoh između dva zalogaja.

"Tako znači… a koji bi bio hrvatski?"

Razmislio sam malo: "Štrukli…"

"A, pa drže li ovdje te štrukle?"

"Ma jok, ovo je ćevabdžinica – orijentirani su isključivo na ćevape."

"Mh… restoran s jednim, ali vrijednim specijalitetom, pametno, lukavo."

U uspavljujućem ritmu kiša je tukla po pločniku ispred lokala. Onako puna želuca najradije bih zadrijemao. Toshiro je međutim bio oran za akciju. 

Lupio je dlanom po stolu: "Znaš li ti, Micevski, da mi je George Lucas svojevremeno nudio ulogu Dartha Vadera?"

"Zajebavaš?"

"Ne zajebavam, nazvao me jednog dana i rekao – Toshiro, imam za vas savršenu ulogu. Raspričao se o filmu, a meni se sve to učinilo kao nekakva jeftina svemirska sapunica. Rekao sam – razmislit ću i na kraju odbio."

"Gospodine Toshiro, uz dužno poštovanje prema svemu što ste napravili, to je bila grandiozna greška. Trebali ste prihvatiti."

"Priznajem, pogriješio sam, i bez lažne skromnosti mogu reći – bio bih odličan Darth Vader. A još bih dobro i zaradio. S druge strane, Darth Vader je fašist teške kategorije."

Odšutio sam trenutak-dva i na kraju ipak zaključio: "Svejedno, pogriješili ste."

"Ne možemo tu više ništa", raširio je ruke, "ne vrijedi naricati za propuštenim prilikama."

 

***

Prvo osmicom, pa potom četrnaesticom dovezli smo se do Sopota. Čovjek bi očekivao da ćemo se u takvu jednu epsku bitku odvesti, ako već ne u luksuznoj blindiranoj limuzini, a ono barem običnim taksijem. Ništa od toga, pravim proleterima poslužit će i zet-ove šklopocije stare četrdesetak godina. Spustili smo se u pothodnik gdje sam, u šumi grafita, bez problema pronašao ista ona vrata iz priče Podrum.

"Čekaj", iz futrole s mačevima Toshiro je izvadio nekakvu dršku i dobacio mi je, "trebat će ti ovo."

Drška je bila teža nego što sam očekivao i lijepo izrezbarena, ali bila je to – drška: "Gdje je sječivo, majstore? Na kojem levelu dobijem pravu katanu?"

"Stisni taj gumb gore."

Pri vrhu drške, odmah ispod štitnika, stvarno se nalazio taj mali gumb – ispupčenje u obliku trokuta. Stisnuo sam i gotovo istog trena sječivo srebrno plave svjetlosti izraslo je iz drške uz poznato zujanje.

"Lightsaber…" šapnuo sam zadivljeno ne vjerujući vlastitim očima.

Kad smo već kod nevjerovanja – na Toshira sam se nekako naviknuo, ali držati svjetleći mač Lukea Skywalkera bilo je izvan svih očekivanja. Zasjekao sam lijevo-desno u polumraku pothodnika. Svaki pokret pratilo je isto ono električno zujanje koje sam prvi put čuo prije toliko vremena u kinu Zagreb. Toshiro je izvukao katanu i stao kružiti oko mene.

"Da vidimo kakav si, sad ću te napasti", rekao je i munjevito zamahnuo kao da će me raspolutiti po dužini.

U zadnji čas blokirao sam udarac – iskre su frcale naokolo. Očigledno – svjetleći mač upravljao je mojim pokretima, iako se činilo kako ja upravljam njim. Osokoljen ovom spoznajom krenuo sam u žestok protunapad. Hitro koračajući unatraške legendarni samuraj branio se kako je znao i umio. Jedna starija gospođa, čiji dolazak u žaru borbe nisam čuo, zastala je i pogledala završnu razmjenu udaraca.

"Mocaisinaiduvasvetog… amen", rekla je i produžila dalje.

"Dobro", Toshiro je mahnuo glavom prema ulazu u Podrum, "krenimo sad."

Vrata su bila zaključana. Jednim preciznim udarcem svjetlećeg mača rasporio sam bravu.

"Idemo", rekao sam i kliznuo u mrak.

"Uvuci sječivo", upozorio me Toshiro.

Poslušao sam i u tren oka u ruci mi opet ostade tek nezanimljiva drška. Prvih dvadesetak metara hodao sam po osjećaju – nismo mogli vidjeti ni prst pred nosom. Osjećao se zadah truleži i vlage. U jednom trenutku oči su nam se naviknule na tamu i kad smo došli do kraja tog prvog hodnika, već su se počeli razaznavati obrisi podzemnog svijeta.

"Lijevo ili desno?" šapnuo je Toshiro.

"Nemam pojma…"

"Samo polako, Micevski, skoncentriraj se."

Zatvorio sam oči i duboko udahnuo. 

"Lijevo", rekoh.

"Sigurno?"

"Prilično sam siguran, osjećaj mi govori – lijevo."

Toshiro je kimnuo i s katanom u desnici krenuo ispred mene. Gledajući ga kako odmiče niz hodnik učinio mi se taj prizor nekako poznat. Kao da sam ovo vidio, ne jednom – već na desetke, stotine puta i to prije nego što je nastala priča Podrum. Grozničavom brzinom prebirao sam po sjećanju pokušavajući ono što vidim povezati s nečim iz daleke prošlosti. Osjećaj kako sam bio u ovom ili ovakvom labirintu jačao je iz trenutka u trenutak. Put je odavno iscrtan u mojoj svijesti... 

Napokon mi je sinulo − Doom, Duke Nukem, prvi Quake i dakako – Wolfenstein 3D! Prastara računalna igrica iz 1992., izašla je desetljeće nakon Castlea Wolfenstein i po prilici desetljeće prije nastavka Return to Castle Wolfenstein. Nisam nikada bio zagriženi gamer, ali tih par fps-a, te Diablo, Warcraft i još možda poneku od strateških igara dobro sam poznavao. Wolfenstein 3D i njegove mračne, klaustrofobične hodnike prošao sam uzduž i poprijeko uključujući i posljednji level u kojem te dočeka monstruozni Hitler. Godinama poslije pokušao sam odigrati i Return to Castle Wolfenstein, grafika je bila neusporedivo bolja, ali zbog nečega to više nije bilo to.

Stari Wolfenstein bio je prava ratna horor-fantazija – možda zato što prije toga nisam susreo ništa slično, ne znam, u svakom slučaju prepoznao sam hodnike, atmosferu, sve. Sustigao sam Toshira i ukratko mu objasnio gdje smo.

"Onda sam bio ispred računala, a sad smo unutra", šaptao sam, "Podrum je bio samo refleksija, šaljiva verzija Wolfensteina."

"Mh… znači tako, pa to nisam znao."

"Da, pravi show počinje već u sljedećem hodniku. Moramo ubiti prvog Nijemca na kojeg naiđemo i pokupiti vatreno oružje."

Točno tako je i bilo. Kako sam i pretpostavljao – na kraju drugog hodnika, okrenut leđima, švapski soldat sjedio je na drvenom sanduku. Toshiro mu se prikrao brzim, samurajskim korakom i kad se stražar napokon okrenuo nije više mogao ništa. Katana je sijevnula i glava prvog fašosa otkotrljala se po podu kao lubenica. Pokupili smo pušku, pištolj i streljivo, pa krenuli dalje.

 

***

Obične vojnike uskoro su zamijenili pripadnici ss-odreda, viši oficiri Gestapa s kožnatim mantilima do poda, strojnicama i vučjacima koji su krvoločno jurišali na nas. U početku bilo mi je žao pasa, ali to ionako nisu bili pravi cucki, već opasne fašističke zvijeri. Prebacio sam se u game-mode i rame uz rame s Toshirom kosio dušmane. Kako smo napredovali tako su i protivnici bivali sve opasniji i brojniji. S druge strane – skupljali smo njihovo sve bolje naoružanje, pa smo i mi postali zajebaniji.

Uslijedio je niz potpuno praznih hodnika. Bili smo svjesni kako je to samo zatišje prije bure. Toshiro je predložio da predahnemo. Ušli smo u jednu od brojnih ćelija i sjeli na klupu. Moj suborac izvadio je komad špeka, lovački nož i nekoliko šnita kruha. Narezali smo taj špek i jeli – valjalo je povratiti izgubljenu energiju.

"Nešto mi od početka nije jasno: tko zapravo stoji iza cijele ove operacije s elektromagnetskim valovima, tko to potkopava stvarnost ispod naših nogu?"

"Mh… zla je to družina. Opsjenari koji već stoljećima povlače konce iz sjene. Mnogi kultovi i sekte služili su im kao krinka – na primjer Colonia Dignidad, sekta osnovana početkom šezdesetih godina u Čileu, a na čijem je čelu bio tip s članskom iskaznicom Nacionalsocijalističke stranke. Poslije će kao paravan poslužiti i nasljednici Mansonove obitelji, pa onda pripadnici sotonske crkve sa sjedištem u Torinu i tako redom. Pravi meštri neusporedivo su opasniji od svih tih manijakalnih klauna i šarlatana sklonih eksponiranju."

"Po čemu su konkretno opasniji?"

"Proučavajući radove Edgara Allana Poea, a posebice Williama Faulknera i Kafke pronašli su način kako svoje glavne operacije iz stvarnog svijeta premjestiti u svijet fikcije. Poslije, u vrijeme uzleta hispanoameričkog romana, usavršit će postupak tranzicije do savršenstva. Ključni su bili radovi trojice pisaca: Cortázara, Sábata i Fuentesa. Godinama su također proučavali Mjesečare Hermana Brocha i Krležine Zastave, ali djela ove dvojice pokazala su se nerješivom zagonetkom."

"Stvarno? Krležu, znači nisu mogli provaliti!?"

"Nikako, Zastave i Mjesečari imaju status mitskih djela. Uglavnom, sve operacije, a govorimo o širenju mržnje, straha, netrpeljivosti, jačanju totalitarnih društava i tako dalje – već desetljećima vode se iz svijeta fikcije, a to je ovo gdje se upravo nalazimo. Cilj svega je zadržati kontrolu nad većinom svjetskih resursa i sasjeći u korijenu moguću revoluciju ili svaki pokret koji bi doveo u pitanje trenutno stanje stvari."

Imao sam još mali milijun pitanja, ali nije bilo vremena – tri eksplozije odjeknule su dvadesetak metara dalje niz hodnik. Do tog trenutka bitka se odigravala po poznatom scenariju iz Wolfensteina 3D, a onda su nahrupili lego-gestapovci s rocket-launcherima iz Quakea. Odlučili smo se na strateški uzmak – povukli se do prvog većeg križanja, namamili šupljoglavce sve do arene na petoj razini što je omogućilo Toshiru da ih u velikom luku zaobiđe i napadne s leđa. Pokupili smo dva njihova rocket-launchera, pa ih bez većih problema dokrajčili.

S naoružanjem i streljivom iz Quakea uspjeli smo se vratiti u Wolfenstein scenarij. Po zidovima su visjele velike crvene zastave s crnim svastikama. Prepoznao sam hodnike koji su vodili ravno u laboratorij dr. Shabbsa. Ludi znanstvenik štancao je tamo nazi-mutante, proizvodio ih je od leševa običnih vojnika i s uobičajenim oružjem bila bi to neizvjesna bitka. Na sreću iskoristili smo ono kratkotrajno otkliznuće u Quake i stali ih zasipati granatama polako se probijajući prema labosu. Unutra su preostala još dva mutanta, sasjekao sam ih Skywalkerovim mačem i vidio Schabbsa kako trči po galeriji. Ne znam kamo je smjerao pobjeći, ali nije imao šanse – skinuo sam bacač raketa, naciljao tri metra ispred njega i opalio. Bila je to velika greška. Nakon prve eksplozije uslijedila je lančana reakcija i cijelo postrojenje odletjelo je k vragu. Udar nas je odbacio uvis – letjeli smo, čini mi se, u slow motionu i tu sam se negdje i zgasio.

***

Obrazi su mi bridjeli, otvorio sam oči i s užasom iznad sebe ugledao Toshira. Lice mu je bilo garavo – udijelio mi je još jednu pljusku: "A, budan si, na – otpij malo."

Pridigao sam se, uzeo pljosku i potegnuo dva gutljaja japanske rakije. Okoliš se, u međuvremenu, dramatično promijenio. Zidovi su nestali, nalazili smo se na nekakvom golemom brisanom prostoru, poligonu koji se, osvijetljen jakim reflektorima, prostirao daleko u tamu.

"Gdje smo?"

"Mh… mislim da je ovo aerodrom, morat ćemo istražiti i…"

Stotinjak metara u sjeni iza Toshirovih leđa začula se metalna škripa. Veliki četverokut svjetla i sjena čovjeka s krilima ukazali su se pred našim očima. Nismo mogli vidjeti crte lica te prilike, ali već sam znao tko bi to mogao biti.

"Christopher Walken – anđeosko biće iz priče Podrum."

"Naš čovjek?"

"Naš čovjek usred pakla."

Toshiro je vratio katanu u korice. Požurili smo onamo – bio je to veliki hangar.

"Smrt fašizmu, diverzanti", rekao je Walken.

"Sloboda narodu", uzvratio sam.

Bio je to isti onaj Christopher Walken kojeg sam i ostavio u Podrumu prije deset godina – blijed u licu, crno odijelo i frizura kakvu je imao u Ferrarinom Kralju New Yorka, te pomalo pohabana, velika golubinje siva krila.

"Napravili ste baš lijep vatromet maloprije. S ovog mjesta sve mi je bilo kao na dlanu."

"Mh… mogli ste možda priskočiti u pomoć?" narogušio se Toshiro.

"Smiri živce, druškane, nisam ja iz te priče…"

"Nisam ti ja druškan, tetrijebe…"

"Hej, halo, sve je u redu", skočio sam između njih, "ovo je Toshiro Mifune – Toshiro, ovo je Christopher Walken, čuvar iz Podruma."

Šutke, gledajući jedan drugog ravno u oči, dva superheroja pružila su si ruke. Walken nam je dao znak da ga slijedimo. Uveo nas je u tijesan ured nakrcan starim namještajem, knjigama, vojnim mapama i monitorima marke Toshiba koji su jedan do drugog stajali na stolu.

"Nemamo vremena na bacanje, pa stoga predlažem – prijeđimo odmah na stvar", rekao je Walken usput prekapajući po gomilama papira na stolu.

Tražio je još neko vrijeme i napokon našao tabakeru, otvorio je i ponudio nas finim cigaretama smotanim u smeđi papir. Uzeo sam jednu i pripalio.

"Hvala, ne bih", Toshiro je već punio svoju lulu finim japanskim duhanom.

"Imam dobre i loše vijesti za vas, gospodo. Dobro je već to što sjedimo ovdje – uspjeli ste se probiti kroz labirint i na tome vam čestitam. Loše vijesti odnose se na završni dio misije, to jest na poziciju pulsara Geppeto. Vidjeli ste ona svjetla što se gube daleko prema krajnjem sjeveru ovog područja?"

"Mh…" kimnuo je Toshiro.

"Pa, kao što ste vjerojatno i sami pretpostavili – to je pista, ravna je i dovoljno duga, a vodi sve do Goebbelskopfa – 2000 metara visoke planine od crnog granita. Neobično je strma i nije moguće uspeti se gore. Pogledajte i sami…"

Walken je otresao krilima, te uključio jedan od monitora na kojemu se ukazala ta uistinu strma planina odsječenog vrha. 

Stajala je tamo usred sive pustoši poput divovskog, zlokobnog spomenika: "Ovo nije slika, gospodo, ništa se ne pomjera i sve izgleda mrtvo, a zapravo je riječ o kadru uhvaćenom okom kamere. Prije manje od 24 sata osobno sam je postavio tamo − obratite pažnju na odsječeni, ravni vrh. Čini se kao zaravan, ali nije, Goebbelskopf je vulkanska formacija i gore je otvor. Unutra je smješten pulsar Geppeto."

Nakašljao sam se i zaključio: "Ovo je nemoguća misija. Nemoguće je učiniti bilo što."

Toshiro je zabrinuto promatrao ekran.

"Slijedite me, molim", Walken je spremio tabakeru u džep i krenuo prema izlazu.

Slijedili smo ga dobrih stotinjak metara osluškujući vlastite korake u tom golemom, praznom hangaru. Na koncu došli smo na drugi kraj i Walken je otvorio barem šest metara visoka klizna vrata. Okrenuo je prekidač na zidu i mutnožuto svjetlo obasjalo je središnji dio prostora.

"Predstavljam vam Messerschmitt Bf 109 – primjerak iz Luftwaffeove ergele u voznom stanju, ta-daaa!"

Toshiro je položio ruku na trup aviona: "Znači tako…"

"Tako…", potvrdio je Walken, "…mjesta ima samo za jednoga, treba se vinuti visoko i onda se obrušiti ravno u grotlo Goebbelskopfa. Šah-mat."

"Pa to je samoubilačka misija, zar ne bismo mogli ispustiti koju bombu i gotovo?" predložio sam.

"Sve kad bismo i imali bombe, a nemamo ih ni za lijek, protuzračna obrana skinula bi nas prije nego što bismo uspjeli i naciljati. Jedini način je uspeti se što više i sjuriti se unutra – kad se nađe na dohvatu pzo-a, to više neće biti važno. Prisjetimo se samo ludih kamikaza, bez uvrede, Toshiro."

"Sve u redu", odmahnuo je Toshiro, "tako ću i učiniti."

Uspeo se gore i sjeo u kokpit.

"Znaš li uopće pokrenuti to čudo?" priupitah reda radi.

„Nema tu puno nauke, jednom kad se dignem u zrak, preostaje samo precizan i gromovit spust. Micevski, ovdje se rastajemo – tvoj dio posla je završen. I zapamti – čak i kad Geppeto više ne bude trovao mozgove birača, sjeme fašizma neće biti iskorijenjeno. Klijat će negdje u zavjetrini, to je naprosto tako, zlo nije moguće u potpunosti eliminirati i zato je važno držati ga pod kontrolom. Danas ćemo kupiti stoljeće ili dva mira, a poslije ćete morati sami."

Toshiro Mifune pokrenuo je motore, pogledao nas i rekao: "Gospodo, to je to, smrt fašizmu!"

"Sloboda narodu!" uzvratili smo promatrajući ga kako izlazi na pistu.

U jednom trenutku hrabri samuraj odlijepio se od zemlje u starom Messerschmittu. Progutao sam knedlu i s Walkenom se vratio u ured. Sjeli smo ispred monitora i čekali. Velikom brzinom čelična ptica doletjela je u kadar i stala se penjati u visinu. S oboda Goebbelskopfa osuli su paljbu, ali Toshiro je već bio negdje visoko gore i više ga ništa nije moglo zaustaviti. Kad dosegne najvišu točku – sjurit će se u oko vulkana poput Thorovog malja.

"Sad je vrijeme da kreneš. Vrati se istim putem – kroz ruševine labirinta."

"A ti?"

Walken se samo nasmiješio: "Ja sam iz posve druge priče."

***

S mačem Luka Skywalkera trčećim korakom dospio sam do prvih ruševina. Veliki dio labirinta uništila je eksplozija u labosu i to mi je uvelike skratilo put. Tlo je zadrhtalo i golema vatrena pečurka obasjala je horizont iznad Goebbelskopfa. Potrčao sam koliko me noge nose. Zidovi na posljednja dva levela labirinta ostali su netaknuti. Zaobilazeći leševe nacista i vučjaka rutinski sam se probio sve do predvorja. Izlaz prema pothodniku zapriječio je kameni zid kojega tu nije bilo kad smo ulazili.

Pitao sam se jesam li negdje pogrešno skrenuo, pipkao po vlažnom, hladnom kamenu tražeći bilo kakvu izbočinu ili udubljenje – ništa. Kroz taj debeli zid nisam mogao. Psujući vratio sam se do raskrižja. Na zidu je stajala jedna jedina baklja slabašno razbijajući tminu. Dolje na podu, jedva vidljiva, bila je iscrtana igra školice.

Sve kvadrate, jednom davno, netko je iscrtao običnom bijelom kredom. Sve osim jednog – kvadrat broj 6 bio je crven.

Jebiga, pomislio sam, ide-ide, ne ide-ne ide. Stisnuo sam onaj trokutasti gumb na dršci mača i još jednom začulo se poznato zujanje. Zarinuo sam lightsabre u kameni pod i zarezao oko šestice kao da otvaram veliku konzervu. Svjetleći mač gotovo bez otpora rezao je kamen, ali ploča je ostala na svom mjestu. Začula se mukla grmljavina i tlo je iznova počelo podrhtavati – komadi crnog granita s vrha Goebbelskopfa očigledno su se odvojili od planine i sve pred sobom mrvili u prah. Udario sam mačem po ploči broj 6, pa onda još jednom – iskre su sipale naokolo, no ploča je ostala na svom mjestu. Pokušao sam još zavući mač ispod ploče, pa je na polugu dignuti. Za takvo što nedostajalo mi je dinamita u mišicama.

Grmljavina kotrljajućeg granita bivala je sve bliže. Pa neću valjda skončati u ovom turobnom izmaštanom svijetu? Je li to uopće moguće? 

Mora postojati jednostavno rješenje, pomislih i onda mi, iz čista mira padne na pamet ona reklama – kako ono ide? Jednostavna rješenja iz Švedske? Skočio sam na broj 1, pa 2, 3, 4-5 i s obje noge na 6. Istog trenutka ploča je počela tonuti, u početku polako, a onda brže i brže, sve dok najednom nisam izgubio taj čvrsti komadić tla pod nogama i u slobodnom padu poletio u provaliju. Desnom šakom udario sam u rub otvora i ispustio mač Luka Skywalkera.

 

***

 

Na tramvajskoj stanici Sopot nije bilo nikoga. Neradni je dan, prisjetio sam se, što znači da tramvaj može, ali i ne mora doći tako skoro. Dvije cigarete poslije sedmica se napokon dovukla – ušao sam, sjeo i odvezao se doma. Odspavao sam dobrih dvanaest sati i nastavio živjeti kao i prije. Možda i nije baš isto, ali opet – bio je to taj život.

Premišljao sam se oko puta u Vladivostok i na koncu odlučio – otići ću. Naravno, istog tog dana nazvali su me iz Doma i ukratko izvijestili kako žale što je došlo do toga, ali starog će morati najuriti, pa neka što prije dođem po njega.

 

***

 

Stari je odvukao fotelju na balkon i zasjeo tamo mrko promatrajući saobraćaj na dva velika raskrižja. Donio sam mu šalicu kave i sjeo na klupicu do njega.

"I?" započeh nakon što smo odradili dovoljno dug period šutnje, "jesi sad sretan?"

"U vezi čega?"

"Stari, od Univerzijade kad je otvoren taj Dom, nikad nikoga nisu izbacili – i onda izbace tebe. Sigurno si ponosan?"

"Malo jesam pretjerao, to priznajem, ali neka uđe u zapisnik − nisu ni oni cvijeće."

"Pa, čovječe, lijepo ti je rečeno da to s kockanjem neće ići. Uzimao si ljudima novce – ne možeš tako."

Odmahnuo je rukom: "Ma to su nikakve svote. I to što sam odnio, pošteno sam odnio. Nisam nikoga orobio."

"Dobro, sad ćeš ovdje živjeti neko vrijeme i mirna Bosna."

"Nije trebalo ovako ispasti. Ne želim ti biti na teret."

"Stari, to je tvoja verzija, ja nikad nisam ni rekao da bi mi bio na teret. Sam si htio u Dom, jesi li?"

"Ne znam ni sam više…"

"Jesi, sam si htio."

Odšutjeli smo još jednu rundu. Na trenutke činilo mi se kako mogu vidjeti one sićušne pukotine u tkivu stvarnosti o kojima je govorio Toshiro. Hoće li zarasti i ako zarastu – hoće li ostati ožiljci?

"Kad ideš u Rusiju?"

"Ne idem, otkazao sam."

Stari se zagledao u svoje zgrčene šake: "Pametno, da je neka atraktivnija destinacija, recimo – Kanarski otoci, dobro, ali ovo? Sjeverni pol, brate, nehumano hladno, pustoš, nigdje ničega."

 

 

 

Zbirku priča Kad su divovi hodali zemljom kupite ovdje.