Odjednom, pomrčina.
Čarobna. Usred Praga.
Ništa što već nismo vidjeli.
Snašla nas je u pubu nedaleko od Karlovog mosta, u trenutku kada smo uspjeli zaokupiti pažnju konobarice da okrenemo još jednu oproštajnu rundu. Dva crna Kozela za završetak moje studentske razmjene. Dvije Becherovke za iznenadnu pomrčinu koju nitko nije očekivao. U svijetu koji se već navikao na penetraciju magije u svakodnevicu, ovakvi prizori nikoga više ne bi trebali zbunjivati. Ipak, s one strane gostione čujemo kaos. Istina, uvijek postoji specifična grupa ljudi kojima iznenadna pomrčina označava početak kraja. Oni koji vjeruju da pomrčina donosi smak svijeta, plutat će Vltavom ili skakati s tornjeva Praga. Barem njih ne nedostaje u ovom gradu. Daniel i ja nazdravimo u ime siromaha koji će se obogatiti u ime onih koji su pomrčinu shvatili kao znak da se riješe svojih zemaljskih bogatstava, nazdravimo u ime uličnih svirača koji nastavljaju sa svojim ciganskim orkestrom. Najveći gubitnici sunca su najveći dobitnici pomrčine.
Dok Daniel, kolega iz Španjolske kojeg sam upoznao tijekom ljetnog semestra Erasmus programa u Češkoj, i ja dovršimo ove pive, kaos će izgubiti svoj intenzitet. Za nas, pomrčina je samo razlog više za naručiti pivu. Za nekoliko godina će netko napisati roman o tom nekome tko je spasio svijet od propasti, ali neće o nama, o statistima koji moraju nastaviti sa svakodnevnim životom kako bi plaćali račune. Viđali smo i čudnije stvari.
Nazdravimo, ispijemo i šutimo.
Čekamo sunce da preporodi naš razgovor. Ne znamo gdje smo stali.
Šutnje nikad nije bilo među nama. Neka. Trebam se priviknuti na dugačak povratak kući. Ali sada sam ovdje. U pubu koji se sakrio nedaleko od Karlovog mosta i ludila glavne ceste koja prolazi kroz centar grada. Šutim i čekam kraj pomrčine u društvu Španjolca za kojeg nisam vjerovao da je sposoban držati usta zatvorenim više od minute. Nisam ni za sebe vjerovao da mogu šutjeti više od minute. Okrenemo još jednu. Dva crna Kozela i dvije Becherovke. Popijemo ih. Našoj se tišini pridruži tišina s one strane puba. Kaos se povukao s ulica Praga.
Idemo? Idemo.
***
Nitko nije očekivao pomrčinu.
Nitko nije očekivao da će ona trajati više od sat vremena. Nitko nije očekivao da će s posljednjim danima lipnja
početi padati snijeg da dodatno upotpuni doživljaj statista koji su se pronašli izgubljeni u nečijoj velikoj priči. Kad je počeo padati, Danijel i ja prelazili smo Karlov most s namjerom da stignemo do studentskog doma Vetrnik prije nego što svijet otiđe kvragu. Lako se bilo zajebavati na račun ove čudnovate pojave kada se tek dogodila, lako će se biti zajebavati na njezin račun jednom kada ona prođe, ali sada... Sada je sve moguće, pogotovo ako si presjekao pivu s tri Becherovke. Ne udara isto kao Pelin. Pogledaš prema nebu i ogromne snježne pahulje preplavljuju zlatni grad.
Staneš na mjestu. Ukopan.
Gledaš prema samom kraju mosta.
S tornja, tri trubača sviraju.
“Tiha noć”.
Svijet je zastao.
Daniel, prodavači, beskućnici, Cigani i svi ostali turisti. U tišini slušamo trubače i njihovu čarobnu izvedbu božićnog klasika. Netko negdje je dovoljno moćan da prekrije Zemlju plaštem koji je odvaja od Sunca. Još jedan politički skandal na pomolu. Oscara za najbolji film 2050. dobiva sudska drama o pomrčini 2014. Friško izvučen iz frižidera, Walt Disney predaje kipić besmrtnom Spielbergu. Hajde, tko god je ukrao sunce, barem nam je pustio mjesec koji sada pobjedonosno sjaji jer konačno posjeduje veću moć od svog suparnika.
Trubači nastavljaju. “Sveta noć” je sljedeći hit na repertoaru. Djevojka ispred nas samotno zapleše pod snježnim pahuljama kao Winona Ryder u Škarorukom. Nitko joj ne prilazi, nitko ne želi prekinuti taj trenutak. Istina, više smo mi uživali gledajući nju, nego što je ona uživala u transu u kojemu se pronašla. Jedan od problema s natprirodnim nepogodama je taj što često za sobom povlače pojavu raznih kultova koji nestanu unutar nekoliko mjeseci od magijske nepogode. U najgorem slučaju, završe iza rešetaka ili kao lice s naslovnice true crime dokumentarca.
Ne zanima me tko je i što je plešuća djevojka. Njezini pokreti završe s posljednjom notom “Svete noći”. Zatvorim oči. Želim da se provuče kroz masu i zauvijek nestane. Želim da ostane u mom sjećanju kao nadnaravno iskustvo. Kraj svijeta nikad neće biti ljepši.
Otvorim oči.
Nestala je.
S njom nestaju ljudi i zlato s kipova koji nas okružuju.
Nestaje i Danijel. Nestaje i Karlov most. Ne znam koliko sam popio, ali svijet nestaje. Postaju jedno s mrakom nad kojim obrisi sunca nastoje doprijeti do mene. Vrijeme je za povratak kući. Hajde. Bit će sve OK.
