Što knjižari čitaju na godišnjem: prvi dio

Dobar roman za godišnji odmor mora čitatelja uvući u svoj svijet, a opet mu dopustiti da po volji iz njega izlazi te mu se vraća iz užitka, a ne obveze. U tom su pogledu romani Laurenta Bineta iznimno uspješni. No za razliku od nekih drugih takvih djela, koja svoju pristupačnost imaju zahvaliti poštovanju poznatih konvencija, njegovi romani uvijek iznalaze nove načine da nas iznenade i pritom se ne doimaju nimalo usiljeno. Binet je pisac koji odlično vlada svojim medijem, ali ne ustručava se iznevjeriti čitateljeva očekivanja i pritom ga natjerati da se upita što će sljedeće autor smisliti. Stoga njegova dva romana prevedena na hrvatski, HHhH i Sedma funkcija jezika, mada dijametralno suprotna, odlikuju pripovjedna napetost i stilska zaigranost zbog kojih se teško ispuštaju iz ruku.

Njegov prvi roman HHhH predstavlja se kao povijesni roman o atentatu na nacističkog dužnosnika Reinharda Heydricha (naslov je akronim od Himmlers Hirn heißt Heydrich, "Himmlerov mozak zove se Heydrich"). No od samog početka pripovjedač nas suočava sa svim neizvjesnostima koje su prisutne prilikom stvaranja romana, a skrivene su prilikom njegova čitanja: on nam postavlja pitanja kojim izvorima vjerovati, jesu li dijalozi uvjerljivi, smijemo li i koliko nadopuniti kronološke praznine izmaštanim događajima. Stoga je roman o Heydrichu u jednakoj mjeri i roman o pisanju romana o Heydrichu. Na svu sreću, Binet je dovoljno vješt da ti prekidi u pripovijedanju radnje kako bi se uputilo na alternative i sporna mjesta ne umaraju, već nam pokazuju da s povijesnom fikcijom treba biti na oprezu (nekoliko puta pripovjedač iznosi neki događaj, da bi nekoliko stranica poslije rekao: "zabunio sam se, nije bilo tako, nego ovako… nije bilo tada, nego onda"). No Binetov cilj nije toliko poljuljati naše povjerenje u mogućnost književnosti da prikaže povijest koliko ukazati na zavodljivost pisma, gustoću povijesnih događaja i potencijal koji se u njima skriva.

S druge strane, njegov roman Sedma funkcija jezika žanrovski je sasvim drugačiji; Binet kao da odlazi u drugu krajnost i sasvim fabricira povijest. Tamo autor konstruira urnebesnu satiru francuske intelektualne elite u kojoj književni teoretičar Roland Barthes nije tek žrtva prometne nesreće, nego pomno planiranog špijunskog atentata, a policijski inspektor angažira mladog semiotičara da mu pomogne kretati se zakučastim ulicama svijeta intelektualaca. Očigledna nadahnutost Imenom ruže Umberta Eca samo je jedna od referenci koje autor niže gotovo do apsurda, počevši s plejadom slavnih ličnosti (Kristeva, Foucault, pa i Eco…), retoričkim dvobojima i političkim igricama. Ta prezasićenost ipak ne ostavlja dojam površnosti jer Binet se pokazuje kao dobar poznavatelj aktera koje opisuje. Štoviše, čini se da ponekad, usprkos svojem znanju, pretjeruje upravo da izbjegne dojam sličnosti sa stvarnim ljudima. Dok u romanu HHhH na svakom koraku preispituje čin pretakanja povijesti u fikciju, Binet u Sedmoj funkciji jezika mitologizira povijesne ličnosti, što je možda najprikladniji prikaz "junačkog doba" francuske humanistike. Likovi žive svoje ideje, a književne teorije posjeduju status vojne tajne.

Dakle, imamo jedan povijesni roman i jedan krimić, i nijedan od njih nije ono što se čini. No neovisno o tome odlučio se čitatelj za intrigantni HHhH ili suludu Sedmu funkciju jezika, može biti siguran da će naići na knjigu koja je posebna i neočekivana, promišljena i, što je najvažnije, uzbudljiva.

Nikola