Na fotografiji: Slavenka Drakulić (autorica: Iva Perković)
F-magazin prenosi s portala za knjigu i kulturu čitanja Moderna vremena dio nedavno objavljenog podužeg intervjua književne kritičarke i teoretičarke Marije Ott s jednom od naših najpoznatijih i najprevođenijih autorica Slavenkom Drakulić povodom izlaska nove autoričine knjige O čemu ne govorimo (Fraktura, 2024.).
Razgovarala: Marija Ott Franolić
Fotografije: Iva Perković i Anto Magzan
(c) Moderna vremena 2024.
Volim čitati tekstove Slavenke Drakulić jer mi otvaraju nove prozorčiće – potiču me na razmišljanje i na daljnja čitanja. I volim razgovarati s njom jer puno čita, sve prati, jako je zainteresirana i aktivna, zanima je kako pišu mladi pisci i osobito spisateljice, ništa joj ne promiče. Lako prepoznaje i odbacuje mediokritete i sve što je površno, politički korektno i ideologizirano. Od Slavenke sam puno naučila. Da ne treba čekati nego što prije krenuti raditi što želimo – jer idealne okolnosti i idealno vrijeme ionako ne postoje. Da sve moramo pokrenuti sami, jer ono što smo zamislili nitko drugi neće napraviti za nas. I da se ne treba previše osvrtati na vlastitu usku sredinu nego uvijek gledati široko i bez predrasuda – i to ne samo na književnom polju, nego u svim područjima života. Neposredni povod razgovoru je novo izdanje njezine knjige priča O čemu ne govorimo, koju je lani izašla u izdavačkoj kući Fraktura. (Marija Ott Franolić)

Marija Ott Franolić: Napisali ste više od 20 knjiga, cijeli život pišete članke, eseje. Pa krenimo s jednim općenitim pitanjem: otkud uopće poriv za pisanjem?
Slavenka Drakulić: To je unutarnja potreba za pisanjem, neki poriv, teško mi je reći otkuda dolazi. I samu me je uvijek zanimalo odakle dolaze talent i kreativnost. Naravno da čovjeka zanima otkud, je li to neka genetika otišla u "krivo", neke veze u mozgu – je li to nešto što dolazi iz biologije, odgoja, okoline, obrazovanja, može li se uopće detektirati. Mislim da odgovor na to ne postoji – barem ga još nisu našli.
Ali u suštini tog pitanja je nešto drugo – može li se umjetničko stvaralaštvo naučiti ili nam je ono – ili naša potreba za tim stvaralaštvom – nekako "usađena"? Često me to čitateljice pitaju – zašto pišem, i kako pišem. Mislim da iza toga zapravo stoji potpitanje "je li to nešto što bi i meni bilo moguće, dohvatljivo ili razumljivo"? Kad sam prvi put bila u Americi, iznenadila me njihova vjera da se pisanje može naučiti, tada mi je koncept radionica kreativnog pisanja na fakultetima bio nov. Nastavnici su tu bili poznati književnici – to je njima bila neka vrsta socijalne institucije za pisce koji tu mogu zaraditi novac. I naravno da se pisanje do neke mjere može naučiti – netko ti može objasniti osnovne stvari, od pravopisa do kompozicije. Ja sam odslušala dva semestra na sveučilištu u Iowi gdje su tada podučavali T. C. Boyle i Frank Conroy i znam da oni svojim studentima prvenstveno izgrađuju kritički odnos prema vlastitom tekstu, zapravo te tjeraju da ga gledaš izvana, s distancom. I to je dobro. Ali to je self-made-society, njihova je filozofija da sve možeš izgraditi sam – zato ni takav stav o pisanju nije čudan, iako ja nisam posve sigurna da se baš sve može naučiti.
Ja počinjem pisati kad osjetim poriv, uočim neki događaj, padne mi na pamet neka misao, vidim nešto što me zaintrigira – i to me onda pokrene da to stavim na papir, da to artikuliram, svejedno da li u esejističkom ili u literarnom obliku. Recimo jedan primjer – pričala sam s mužem koji je trenutno zbog bolesti vezan za kuću i mjesecima ne izlazi van, i u jednom trenutku shvatila da on mene pita jako detaljna pitanja o mojoj svakodnevici, ljutilo me to. Ali odjednom mi je postalo jasno da on mene uopće ne gnjavi, nego on nema priključak na svakodnevni život – ne izlazi van, ne sreće ljude, u nekoj je vrsti izolacije. U tom času mi se odmah otvorila priča o nesporazumu između dvije osobe – jedna misli da se tu radi o kontroli, da ju ova druga ispituje kao policijski inspektor – a druga postepeno shvaća da se tu radi o nečem posve drugom.
To je unutarnja potreba za pisanjem, neki poriv, teško mi je reći otkuda dolazi. I samu me je uvijek zanimalo odakle dolaze talent i kreativnost. Naravno da čovjeka zanima otkud, je li to neka genetika otišla u "krivo", neke veze u mozgu – je li to nešto što dolazi iz biologije, odgoja, okoline, obrazovanja, može li se uopće detektirati. Mislim da odgovor na to ne postoji – barem ga još nisu našli.

Ovo me sad podsjetilo na pitanje koje vam često postavljaju, i znam da vam to nije drago pitanje – koliko je ono što pišete autobiografsko?
Priče često proizlaze iz autobiografskih motiva, iz nečeg što se stvarno dogodilo ali se onda pretvaraju u tekst – jer čim nešto staviš na papir, na kompjutor, a možeš i na papirus, kamen ili glinenu pločicu – to više nije samo autobiografski tekst, u smislu osobnog doživljaja, jer mu moraš dati oblik, uobličiti ga u neku vrstu teksta. Naglasak je na uobličavanju, tako da taj moment osobnog doživljaja potpuno gubi značaj jer već govorimo o literarnom tekstu koji je specifično promišljen, komponiran, koji ima neki oblik. Zato je po meni pitanje autobiografskog irelevantno.
Ima jedan drugi moment kada proživljeno postaje relevantno. Recimo, kad je Irena Vrkljan osamdesetih napisala autobiografski roman Svila, škare, taj je moment bio bitan jer je to bilo vrijeme kad žene nisu pisale na naj način, niti o "običnim", svakodnevnim temama. Zato je to bilo važno za njihove čitateljice, pa i mene je samu taj tekst jako ohrabrio u smislu da nešto takvo postoji u našoj književnosti, na našem jeziku. To sam do tada vidjela samo u stranoj književnosti, recimo kod Marguerite Duras, koja mi je bila važna. Irena Vrkljan mi je romanom Svila, škare dala da znanja da je uopće moguće pisati i to u dvostrukom smislu – prvo na taj poetski način, fragmentirani, ne-realistični. Pojavila se u vakuumu, tada nije bilo puno spisateljica, recimo Vesna Parun je pisala poeziju posve druge vrste. I druga stvar, Irena u izričito autobiografskom romanu Svila, škare svoju obitelj opisuje na zapravo dosta okrutan način, kao da škarama reže spone, odnose s članovima obitelji. Kad sa ta svila škarama proparala i kad si mogao pogledati unutra u tu malograđansku obitelj, tog muža, ženu i tri djevojčice – vidio si pravi pakao. Istovremeno se u njenom slučaju lijepo vidi cjelokupna naša situacija – žene pišu poeziju (a nju ionako nitko ne čita!), dečki pišu što god im padne na pamet, uključujući i gluposti i loše romane, a na književnoj sceni nit ima žena, nit su one na bilo koji način relevantne.
Ali da se vratim na pitanje – iako Irena Vrkljan kreće od autobiografske situacije, taj je tekst bez sumnje literatura i činjenica da je njezino polazište autobiografsko stvarno gubi na važnosti. Ili recimo Annie Ernaux – njeni tekstovi su također nesumnjivo autobiografski, danas kažemo autofikcija, ali to je jako lijepo napisano, oni su prvenstveno literatura.

Tu je meni zanimljivo i nešto drugo – da čak i neki koji puno čitaju i koji znaju izabrati dobro štivo – često imaju potrebu za autobiografskim čitanjem. Kažu: da spisateljica ovu situaciju i sama nije proživjela, ne bi mogla napisati tako dobar roman. Što reći o tome, i što je onda s obrnutim primjerom, naime, s onim ljudima koji su imali jako zanimljivo iskustvo, ali ga nisu znali jednako tako dobro ispisati? Jer gotovo svaki čovjek je proživio nešto jako zanimljivo…
Kad kažemo da je netko nešto dobro opisao jer je to sam proživio – to vidim kao osudu literature, kao jedan teroristički čin prema literaturi. Što bi to značilo? Kad bi ljudi pisali samo što su doživjeli – pa kako bi nam književnost izgledala? Ne samo da ne bismo čitali science fiction, pa i krimići bi odmah otpali. Dobar je primjer nedavni Domovinski rat koji su mnogi iskusili. Koliko je iz njega proizašlo dobre literature? Iskustvo je drugorazredno u odnosu na maštu i na talent, manje važno. Jednostavno – samo iskustvo te ne čini piscem. Ima tu još nešto – čini mi se da se ženski tekstovi češće čitaju kao autobiografski. Možda je to zbog duge tradicije ženskih dnevnika, kad im je tekst bio jedini dostupan način izražavanja. A takvo je čitanje možda potenciralo i žensko pismo, kad su feministkinje sedamdesetih godina inzistirale na tome da žene ne samo da imaju pravo izražavanja, nego i da imaju poseban način izražavanja, i posebne teme – onda je to ušlo u javni govor. Kad smo već spominjale Irenu Vrkljan – zanimljivo je da je ona bila sasvim protiv toga. Naime, govorila je da nije feministkinja, da ne piše žensko pismo, ali ona je bila starija generacija. Tu je važno da ju je publika percipirala kao žensko pismo – po temama i po stilu – melankoličnom, poetskom, ali i po pisanju o ženskim sudbinama, recimo o Marini Cvetajevoj, o Dori, o sestri… I da su se zato žene s njezinim tekstovima mogle poistovjetiti.
Kad smo već kod toga – kakav je bio vaš odnos s Irenom Vrkljan, posvetili ste joj novu zbrku priča O čemu ne govorimo?
Prije svega me ohrabrila da pišem o temi obitelji, da u tekstu obrađujem razne tematske komplekse povezane s tim: odnos majka-kćer, otac-kćer, da pišem o obitelji koja nam je toliko važna a s druge strane može biti izvor raznih frustracija i trauma. Dakle ona je sigurno utjecala na moje pisanje, možda manje u smislu stila ali više kao da sam nakon njezinih tekstova osjetila da je moguće pisati na taj način i o tim temama. A kad smo se upoznale nekoliko godina kasnije pa smo se decenijama družile, mogu reći da mi je bilo jako stalo do njezinog mišljenja. Uvijek sam joj pokazivala sve što sam napisala jer ona je bila vrlo kritična i analitična, nije bila od onih površnih ljudi koji će nešto ovlaš pogledati i komentirati. Zbližile smo se kad su ona i njezin suprug – također odličan pisac Benno Meyer-Wehlack – na njemački prevodili moj roman Hologrami straha. Moj tadašnji urednik u Grafičkom Zavodu Nenad Popović je njemačkom izdavaču njih predložio za prevoditelje – možda i zato jer im je jezik i stil romana na neki način bio blizak. Navodno je prijevod fenomenalan, tako da bih mogla reći i da je Irena moja idealna prevoditeljica.
Iskustvo je drugorazredno u odnosu na maštu i na talent, manje važno. Jednostavno – samo iskustvo te ne čini piscem. Ima tu još nešto – čini mi se da se ženski tekstovi češće čitaju kao autobiografsk. Možda je to zbog duge tradicije ženskih dnevnika, kad im je tekst bio jedini dostupan način izražavanja. A takvo je čitanje možda potenciralo i žensko pismo, kad su feministkinje sedamdesetih godina inzistirale na tome da žene ne samo da imaju pravo izražavanja, nego i da imaju poseban način izražavanja, i posebne teme – onda je to ušlo u javni govor.
O čemu ne govorimo je vaša najnovija knjiga. Rekla sam već da je izašlo njezino drugo izdanje. Treba li to gledati kao nešto iznenađujuće, s obzirom da progovara o temama o kojima nerado govorimo, o bolesti, smrti, pisanju oporuke? Ili je to zapravo očekivano, jer vi imate veliku publiku, a uz to, o temama o kojima ne govorimo, možda baš želimo čitati. Prije nekoliko godina napisali ste kratke priče Nevidljiva žena i druge priče koje su tematski slične, obrađuju starost, bolest, tijelo propadanje, ljubav u starijoj dobi? Kako su te dvije knjige povezane, i jesu li uopće?
Povezane su i stilski i tematski, osim toga i jedna i druga su kratke priče. Ali ne vidim ovu knjigu kao nastavak Nevidljive žene, kao što su neki napisali, jer Nevidljiva žena u fokusu ima starenje ženskog tijela – osjećaj koji iznutra ima žena koja stari. Ovdje naslov O čemu ne govorimo izaziva jednu malu zabunu – pa možda to i nije loše – kao da ljude asocira na temu o čemu ne treba govoriti ili o čemu je zabranjeno govoriti – dakle o društvenim zabranama, konvencijama, bontonu. Recimo za nekim finim ručkom na kojem sjedi baka i cijela familija – pa nećemo valjda sada pričati o bolestima, nećemo o oporukama, teškoćama, bolje da budemo vedri i optimistični jer je baš super da slavimo bakin 99. rođendan. Ja sam ovaj naslov stavila s jednom drugom idejom. Naime, mi svi cijelo vrijeme pričamo, komuniciramo, mislimo da razgovaramo, ali postoje neke stvari, neke tzv. ozbiljne, teške teme o kojima naprosto ne govorimo. I to ne zato što nam društvo brani ili zato što postoji bonton, nego prvenstveno zbog toga jer ljudi ne žele, ne mogu i ne znaju govoriti o njima. Možda bi knjiga trebala podnaslov pa bi onda to glasilo O čemu ne govorimo - zato jer ne želimo, ne možemo i ne znamo.
Nastojala sam u toj knjizi staviti likove u situaciju u kojoj ne mogu govoriti o onome što osjećaju, iako ih to u određenom trenutku zapravo najviše muči. Teme kao što su rastava, izazovi koje sa sobom donosi dugotrajan brak i slično. Jedna priča govori o ženi koja jednog dana žena osvijesti svoju poziciju u nekom glupom trenutku – na terasi kad muž pred susjedom veselo pokazuje kako je ona fizički propala od godina ili bolesti. Tu je i situacija u kojoj od liječnika saznate da više nema nikakvog načina da se vaš rak nastavi liječiti ili priča o roditeljima kojima je upravo umrla odrasla kćer. Kome ćete se i kako obratiti s ovim temama? Imamo li zato prijatelje, ili imamo osjećaj da ih ovim temama samo nepotrebno opterećujemo? Ne znamo. Osjećala sam da trebam opisati te situacije u kojima čovjek ne uspijeva artikulirati svoju situaciju. Možda je zato prva priča u zbirci metafora za cijelu knjigu. Tu je dijete koje ne vidi dobro – ali ono zapravo ne zna da ne vidi dobro, jer ne može znati kako vide drugi – za njega je svijet po svojoj prirodi mutan i užasno mu dugo treba da tu situaciju u kojoj je izolirano od sredine (jer ne vidi dobro) shvati kao situaciju u kojoj nešto nije u redu, u kojoj je ono drugačije.
** Nakon ovog uvodnog dijela ostatak podužeg intervjua možeš pročitati na portalu Moderna vremena.
https://mvinfo.hr/clanak/slavenka-drakulic-svijest-o-smrti-mi-je-promijenila-zivot