Virin se već odavno naviknuo na tihe, stalne boljetice koje su išle ukorak s nadolazećom starošću. No ljeti bi osjetio tjelesne tegobe i muke mnogo jasnije nego u drugim godišnjim dobima. Sazrijevale su i dobivale na snazi do kraja kolovoza, do još jedne obljetnice bijega, trgale su zglobove, krvne žile, zjenice – i lagano odlazile u ranu jesen kad bi splasnula vrućina, smirivao se barometar.
Možda tako djeluje smrtna kazna donesena in absentia? – šalio se sam sa sobom, osjećajući na usnama pelinov okus odgođene smrti.
Ili mi se tijelo osvećuje? – mislio je. – Osvećuje zbog novog lica koje mi je napravio plastični kirurg? Zbog ožiljaka i madeža odstranjenih laserom? Sve pamti i namjerno priprema osvetu za moju godišnjicu bijega?
Od kontaktnih leća, koje su mijenjale boju očiju, imao je stalni konjunktivitis. Noge su ga boljele od umetaka u čizmama koji su ga činili višim. Kosa je postala slaba, otpadala je zbog boje. Biti netko drugi svakodnevni je težak rad. A on se nikako nije mogao na to naviknuti.
Onaj prijašnji čovjek formalno više nije postojao. Bio je netko drugi. Nahoče, podmetnuto dijete čiju su biografiju sastavili majstori laži i transformacija.
Drugačiji jezik. Drugačije navike. Čak su snovi bili drugačiji. Drugačije pamćenje koje kao da je upilo prijašnje.
Ipak, novi poklonjeni identitet Virin je osjećao poput proteze; u iznimno rijetkim slučajevima činio mu se kao njegov prirodni dio.
Njegovo je tijelo, iako ispisano i precrtano skalpelom, pamtilo – unutarnjim sjećanjem crijeva, jetre, bubrega u kojima se taloži i kristalizira šljaka bivstvovanja, žučni i bubrežni kamenac. Tijelo se protivilo, trgalo novu vanjštinu, novo ime, novu sudbinu. Protivilo se, premda za Virina nije bilo niti je moglo biti povratka u prošlost; zbog presude, banalna metaforična rečenica imala je i izravnu pravnu snagu.
Naučio je ne potiskivati, nego poštivati i suosjećajno promatrati tu tvrdoglavost propadajućeg mesa, koje negira lažni, prisilni sakrament drugog rođenja. Tijelo, tijelo, samo si ti ostalo sa mnom – govorio je ponekad s neobičnom tinejdžerskom nježnošću. Tijelo je zaista bilo jedini njegov materijalni dokaz da je nekad postojao prijašnji on.
No postojao je i drugi dokaz, nedostupan, nad kojim nije imao kontrolu. Papirnata sablast. Rezervni duplikat života. Posebno arhivsko "ja", koje nemaju obični ljudi.
Oficirski osobni dosje.
Ekstrakt, bit njega prijašnjeg. Dok još uvijek nije bio otpadnik. Izdajnik.
Svjetloplavi kartonski fascikl. 225 х 330 х 25 mm.
Fotografski identitet. Dosje. Autobiografija. Izvještaj o primanju u službu. Ugovor o povjerljivosti. Materijali za specijalno profiliranje. Test izdržljivosti: cross trčanje od tri kilometra. Njegove karakteristike i nalazi: papiri, papiri, papiri.
Znao je da je nakon njegova bijega izdana naredba sa žigom "Strogo povjerljivo" i dvjema nulama u broju: "O mjerama u vezi s izdajništvom Virina A. V." U sekretarijatu su mu čitali takve naredbe – o drugima. Identične, kao da su bile prekopirane indigo-papirom. "Ideološka preobrazba. Moralni pad. Poduzeti mjere za lokalizaciju posljedica izdajništva." Mijenjala su se samo imena kažnjenih: kadrovaca, šefova obrazovnih odjela, upravitelja pododjela, koji nisu bili dovoljno oprezni, nisu unaprijed prepoznali potencijalne izdajnike.
No znao je da su u njegovom slučaju ti službeni ukori uzaludni. Služio je sustavu predanije od drugih. I plašio se više od drugih kad se počela raspadati država i kad se ispostavilo da će doći do kraha čitavog sustava.
Virin se uvjeravao da su prošla već tri desetljeća te da su razotkrivene informacije i agenti odavno izgubili značaj. Agenti bi, govorio je sebi, ionako bili uhićeni, netko drugi bi ih izdao da to nisam bio ja. Ja sam ih samo uspio prodati na vrijeme, kao valutu čija će vrijednost uskoro katastrofalno devalvirati; još godinu ili dvije – i kome će biti potrebne, recimo, informacije o agentima među antisovjetskom emigracijom ili u redovima europskih komunističkih partija? Ako samoga SSSR-a više nema?
Razmišljajući racionalno, Virin je pretpostavljao da je relativno siguran. No kako je ostao ondje, izvan granica domovine koje nije mogao prelaziti, njegov je osobni dosje bio kao vudu-lutkica u koju vještac svaki tren može zabiti svoje smrtonosne igle.
Zbog toga je Virin ponekad osjećao neobjašnjivu tjeskobu, promatrao ruke, trbuh, vrat, lice: nema li nekakvog neobičnog osipa, papiloma, onih čudnih znakova koje viša sila ponekad šalje ljudima. U tim trenucima činilo mu se da postoji nejasna, sudbinska veza između tijela i papira; da dokument koji se čuva u arhivu može osjećati i zato zna više nego što je u njemu napisano, posjeduje jednodimenzionalnu dušu furije koja samo traga i osvećuje se.
Papir traži krv – šaptao je prisjećajući se kako su mu davali teške kartonske fascikle: bilješke o operativom nadzoru, operativnoj razradi. Tad je još uvijek bio onaj koji je gonio, a ne bio gonjen. Bavio se onima koji su bili protjerani, koji su odbjegli ili otišli na Zapad. Oni su odlazili, a njihovi dosjei su se čuvali u arhivu; ako je bilo potrebno, slučajevi su bili pokrenuti ili podignuti – u službi su postojale specifične riječi za takve situacije: "podići iz arhive".
Iz podruma. Iz dubine. S dna.
U dosjeima se nalazilo sve. Tisuće stranica. Transkripti presretnutih telefonskih razgovora. Komunikacije agenata. Izvještaji tajnog nadzora. "U prvoj polovini dana objekt nije izlazio iz kuće niti su njegov stan posjećivala lica poznata obavještajnoj službi. U 16 sati i 35 minuta u dvorište objekta ušao je automobil marke…" "U 10 sati i 05 minuta objekt je izašao iz doma, krenuo prema pekarnici u kojoj je kupio štrucu bijelog kruha…"
Blijeda slova – istrošila se traka pisaćeg stroja – kao da su odražavala nemoć, životnu anemiju onih koje su pratili. Sjećao se tisuće tih redaka. Njihova prozaičnost prije je djelovala na njega kao afrodizijak; vidljivo utjelovljenje moći njihove službe i ništavnosti njezinih unutarnjih neprijatelja – žohara, kukaca, insekata pod lupom.
Sad – nakon novog života u slobodnoj državi – činilo mu se da je tad čitao paranoidni roman bez autora, tekst tekstova, koji je pisao mahniti državni stroj pamćenja. Roman koji teži – u krajnjim granicama – obuhvatiti život u cjelini, stvoriti njegovu policijsku kopiju.
No država je uvijek Kiklop, njezin pogled nije stereoskopičan, već jednodimenzionalan. Ona vidi samo vodeni žig lojalnosti i nelojalnosti. Odraze polaznih sumnji koje stječu prividan oblik u slučajnim događajima. Zbog toga dosje – mislio je – nije duplikat života. Nego posebni, tamni, krnji njegov dvojnik, satkan od denuncijacija, ukradenih, prislušnutih riječi, uvrebanih scena; izvor tajne zloslutne vlasti, koja se sastoji u samoj mogućnosti da se otkinu zaštitni omotači svakodnevice.
Stvarao je takve dvojnike pomoću kojih je lovio ljude.
Sad su lovili njega.
Virin to nije mogao dokazati. Samo je ćutio, slutio – šestim čulom žrtve. Ništa nije pouzdano znao, njihova služba nije dijelila svoje tajne čak ni unutar same sebe. Samo je pretpostavljao da je bila – mogla biti – još jedna diskretna naredba: sjena one "O mjerama u vezi s izdajništvom…" Naredba je bila istodobno i presuda. Pa u devedesetima Virin je svjedočio u policijskoj istrazi o komercijalnim vezama svojih bivših kolega s lažnim firmama, prebacivanju i pranju novca. Tad se to činilo bezazleno. Sad – ne.
Psiholozi su ga upozoravali da će možda osjećati iracionalnu želju nazvati veleposlanstvo, predati se. Ili besmisleno riskirati, glupo se ne obazirati na pravila konspiracije, nesvjesno tražeći da bude raskrinkan.
Nikad nije osjećao ništa slično.
No nije rekao ni psiholozima da se praznovjerno boji nečeg sasvim drugoga: nesretne slučajnosti, nekakvog neznatnog zalutalog slučaja, kobne sitnice, besmislice. Poput onoga što se dogodilo prije mjesec dana: Virin je poštom dobio službenu obavijest da je odabran u porotu.
Lutrija, slijepa koincidencija: kompjuterski program odabrao ga je među tri stotine tisuća građana. Čak bi se moglo reći da je to dobar znak, potvrda da njegov lažni identitet ne izaziva sumnju kod neposvećenih birokrata, da je tretiran i da kotira jednako kao svi ostali.
A on je naćulio uši. Kao da je osjetio tuđi i zao pogled koji traži kontakt. Već od samog početka čvrsto su mu obećavali da njegovo novo ime neće dospjeti u službene izvatke ili popise. Morao je nazvati dodijeljenog mu oficira. Ovaj se ispričao, obećao je da će ga precrtati; navodno je sudski sustav dorađivao svoj program i kompatibilne baze podataka, pa je došlo do pogreške.
Virin je inzistirao na tome da krene uobičajenim, legalnim putem, da se ispriča zbog zdravlja. Putem bez elektroničkih tragova koji mogu indirektno ukazivati na poseban status gospodina Mihaljskog. Oficir se samo srdačno nasmiješio.
Njegov prijašnji nadglednik još se sjećao Hladnog rata. Zida. Nedavno je otišao u mirovinu. Novi je bio u ranim tridesetima. Kad je Virin bježao, on je još uvijek išao u dječji vrtić. Vjerojatno mu se Virin činio kao nepotrebni krš, staračke prnje s tavana.
Smatra da ludim od dosade – mislio je Virin.
Prvi mu je poriv bio – otići. No odmah je promijenio mišljenje: ako ga nadziru, onda bi ga ishitreni odlazak mogao odati. Zbog toga je Virin ostao vjeran svojoj, čak nepotrebno strogoj svakodnevnoj rutini asocijalnog neženje – umirovljenika.
I eto, težak osjećaj tjeskobe naposljetku je nestao: ostale su uobičajene, dosadne boljetice.
Započinjao je kolovoz. Ujutro bi na gradskoj tržnici farmeri prodavali s tezgi, prelivenima tamnocrvenim sjajem i natkriljenima zlatnim zujanjem osa, dozrele višnje, onu sortu koja ide u čuvenu lokalnu tortu.
Višnje su malo fermentirale. Na svim svojim putovanjima nije nikad vidio takve plodove, golijate među višnjama, toliko velike da su već bili groteskni, nezgrapno divovski. Virin je kupio te besprijekorno slatke višnje, ali nije mogao pojesti čitav smotuljak: okus im je bio suviše bezukusan, dok si jeo to beživotno voćno meso, imao si osjećaj kao da ljubiš od narkoze sna odrvenjele usne.
Odlučio je otići u svoju omiljenu dugu šetnju i nagraditi se za duge asketske tjedne provedene u kući. Napustivši rijeku koja je dijelila grad na dva dijela, mutnu nakon kiše i punu brzaca, poludjelu vodu koja se jureći čas pretvarala u pjenu, čas postajala bučnim valom, svaki tren jednolično mijenjajući svoju bit, Virin je krenuo u brda, u šumu, mračnu čak i u sunčano ljetno poslijepodne.
Popeo se ulicom koja je išla od glavnog trga, pored turistima omiljene kuće s krovnim prozorom iz kojeg je, viseći nad kaldrmom, stršala neobična statua: brkati janjičar u šarenom jeleku, s jataganom u desnoj ruci i štitom u lijevom; podsjetnik na surovu tursku opsadu, nekadašnju prijetnju s Istoka.
Virin odavno nije gledao na grad očima turista. Nisu ga zabavljale ni plešuće figurice crkvenih satova, ni strma uspinjača, ni tuneli kroz brdo na kojem je dvorac. No usamljeni ubojica s dva mjeseca na štitu, koji su bili okrenuti jedan od drugoga, nalik na obrnute zagrade – božanstvo opasnog trenutka, zlog sata – tek nikako nije mogao zabavljati Virina. Zamišljao je da će ga janjičar upozoriti ako ubojica dođe po njegovu dušu, dati nekakav znak.
Oko kuće s janjičarom gužvali su se turisti. Jasno je čuo riječi svojeg materinskog jezika – nakon usamljeničkog života, zvučale su tako iznenadno i oštro, kao da je u njima, običnima, bio skriven neki tajni smisao, nepoznat samim govornicima. Virin je lagano prešao na drugu stranu ulice, ne okrećući se pogledao odraz u izlogu: ništa posebno, samo nedjeljni izlet.
Blokovi s obiteljskim kućama. Botanički vrt na periferiji. Iznutra zamagljeni staklenici, kao da tamo tuđinska tropska vegetacija, usvojivši predatorske kretnje reptila i insekata, usoptano diše, cijedi otrovni znoj, skuplja snagu da izbije van.
Virin je izašao na stazu koja je vijugala uz obronke.
Šuma je bila bajkovito velika. Rasla je po nadutim padinama vapnenačkog grebena na čije se strmine nastavljala maglovita šikara, zelena trulež paprati i mahovina. U šumi bi izgubio osjećaj za prostor, cesta je naglo krivudala, sunce je svijetlilo čas zdesna, čas slijeva. No kad ti se već činilo da si skrenuo s puta, u daljini bi se glasno i jasno začulo zvono katedrale; zapravo, zbog odjekujućeg poziva mjedenog zvona, koji je upućivao, poticao i rastjerivao tjeskobu, Virin je volio taj put među starim jelama, koje su ga podsjećale na šume njegova djetinjstva.
Koračao je osjećajući kako se tijelo ispunjava blaženim umorom. Virin se sjećao svakog korijena, svake rupe na tom putu, unaprijed se radovao što će se slijeva pojaviti pašnjak obrubljen oskorušama – plodovi su vjerojatno već dozreli – a zatim će ga zapahnuti slatki, blagi dim iz dimnjaka s farme… Šetnja ga je i premorila i obodrila, nedavne bojazni doimale su se sad kao budalaštine; čini se da sam, pomislio je, zaista ostario, postao bezrazložno sumnjičav.
Katedrala se vidjela s posljednjeg zavoja. Stajala je na kamenitom usamljenom grebenu koji je dijelio vrhove kotline na dva dijela. Žuta fasada, uokvirena dvama zvonicima, nastavljala se na okomitu plohu litice. Bila je puno veća od gradske katedrale. Podignuta je ovdje, u planinama, pored prijevoja, na staroj hodočasničkoj stazi, obilježavajući veličanstvenim svodovima značaj nečije davne epifanije, susret s vjerom koji se dogodio u tihoj usamljenosti litica.
Pored stražnjeg zida katedrale, u sjeni kestena, nalazilo se maleno dvorište restorana sa solidnom hranom. Stalni konobari prepoznavali su Virina – ili su se pravili da ga prepoznaju – nisu započinjali razgovore, ali su se smiješili suzdržano i s poštovanjem. Ovdje se u potpunosti osjećao kao gospodin Mihaljski; ugodan i uzbudljiv osjećaj sparivanja, sjedinjavanja stvarne i izmišljene ličnosti odnosio je sa sobom kao rijedak dar tramvajem koji je prolazio dolinom.
Danas je dvorište puno: ljetni vikend. Samo jedan slobodan stol, na kraju, iza razgranatog drveta. Pored je ogradica s pijeskom i ljuljačke. Vjerojatno će dotrčati mahnita djeca i praviti galamu… Virin je najviše volio sjediti među smirenim ljudima koji objeduju, iza tuđih figura, u sumaglici mirnih razgovora, zveckanja escajga, gdje je bilo teško prisluškivati, fotografirati – ili nišaniti.
Virin je počeo promatrati ljude oko sebe: želi li netko otići? Ne, svi su sjedili opušteno, s nekom veselom lijenošću. Brineta za stolom pored imala je zavodljivu mrljicu crème brûléea na gornjoj usnici. Nije ju obrisala ili polizala jer je znala kako to privlačno, seksi izgleda. Oko vrata imala je metalno crnu ogrlicu, nalik na onu za psa – znak nastranih strasti, perverznih muka, bezobraznom drskošću izložen u restoranu pored crkve.
Brinetina sestra, u najmanje osmom mjesecu trudnoće – čiji je istureni trbuh povukao haljinu i tako razotkrio njezine snažne, punašne noge – s takvim je apetitom jela čokoladnu tortu i šniclu istovremeno, kao da je dijete prezrelo, rodilo se ostavši u utrobi i sad je tražilo svoj udio u gozbi.
Virin je želio otići. Malčice mu se zamaglilo od umora, teških mirisa, gustoće tuđih glasova – selo je bilo maleno, svi su sa svima bili u nekakvom srodstvu, zaudaralo je na incestuoznu zaparloženost koja je stranca izbacivala van poput slane morske vode.
No osjećao je draž igre svjetla u lišću kestena, izglačanih – bez ijednog sitnog nabora – stolnjaka boje plave gline, boca visokog grla s ledenom vodom, bezazlenog žamora susjeda, baletnih pokreta konobara koji su nosili ogromne pladnjeve sa šest ili osam tanjura, na kojima su među otmjeno raščupanom, kao da je djelo frizerskih ruku, salatom – sočno zelenilo s tamnocrvenim žilicama – plovile nad glavama zlatne, posute zapečenim krušnim mrvicama, nalik na istrgane packe bakra, rastaljene usijanim grlom talionice, šnicle.
Njam, njam, njam – pjevušila je, šaputala trudnica svojem nerođenom djetetu. Nad stražnjim ulazom u crkvu nečujno je trubio u zlatnu trubu anđeo napuhnuta vapnenog lica. Osjetio je kako pada u to bezbrižno ljeto, koje je stajalo nad čitavom Zemljom.
Virin je naručio pivo i odrezak. Miris hmelja privukao je ose. Nisu ih privlačili ostaci deserta u susjednim tanjurima, potočići meda i čokolade – samo hmelj. Puzale su po rubu krigle, nastojale sjesti na rame, na ruku, kružile su nasrtljivo i uporno. Odmahnuo je skoro prolivši pivo. Imao je jaku alergiju na otrov kukaca. Još dok je bio u službi liječnici su govorili da će alergija napredovati s godinama te su predlagali da ga se otpiše iz zdravstvenog razloga. Ose, ose, ose – odmakao je kriglu, ćušnuo je sa stola jednu, drugu žaleći što nije uzeo jaknu.
Ubod. Odozada u goli vrat. Iznenada. Vrlo bolan, kao injekcija neiskusne medicinske sestre.
Uhvatio se za mjesto uboda, no osa je već odletjela. Okrenuo se zauzet svojom boli i nehotice primijetio: neki muškarac odlazi i sjeda u auto. Broj tablice nije domaći.
Žigalo ga je u vratu. Bol se širila i prema dolje i prema gore, na rame, po obrazu, na sljepoočnicu. Napipao je prstima u ranici nešto mikroskopski malo – vjerojatno žalac.
U glavi mu se zamutilo. Disanje se ubrzalo. Tijelo je preplavio val topline. Jedva se digao i krenuo u toalet.
Umiti se. Umiti se hladnom vodom. Uzeti tabletu. No prvo se umiti. Kakvo gušenje u grlu! Čini se da neće moći progutati lijek. Koža gori.
Jedva je mogao stajati. Oslonio se na slavinu, poprskao je lice. Osa ga je ubola u desnu stranu vrata i desnu ruku sad je jedva savijao. Gurnuo je tabletu niz grlo. Vidio je u zrcalu sivo, anemično, ali pritom iznutra raspaljeno lice, kao da je nečija zla volja pokušavala uništiti rad plastičnog kirurga, na silu mu vratiti prijašnji oblik.
Tableta je trebala sad već djelovati. Najnoviji lijek.
No nije djelovala.
Na sivoj koži zacrvenio se osip. Želudac mu se grčio. Sjeo je na pod, zagledao se u pločice – sve je povezao. Onaj muškarac nije bio među gostima restorana. Na mjestu gdje se parkirao lokalci ne ostavljaju svoje automobile.
Posljednjim atomima snage pridignuo se i izašao, oslanjajući se uz zidove, u hodnik. Natečeno grlo sprječavalo ga je vikati, pozvati u pomoć. Na trijemu je naletio na konobara koji je nosio iz kuhinje pladnje s bocama i čašama. Pomislivši kako je posjetitelj nepristojno trešten pijan, ovaj se pokušao skloniti u stranu. I tad je pao, zajedno s konobarom, s trijema; začuvši glasan zveket razbijenog posuđa, ponadao se da će svi primijetiti, da će se okrenuti. Naposljetku je prosiktao i procijedio ravno u nečije uho:
– Hitnu… Policija… To je atentat… Nisam pijan… Otrovali su me… Otrovali…
Obamro je, čujući još uvijek zvukove svijeta, ali ne razumijevajući više njihovo značenje.
Roman je s ruskog jezika preveo Ivo Alebić.
