Sjećam se kako me – u prvom čitanju – potresla Goetheova pjesma “Der Erlkönig”; ona o ocu koji u naručju drži umiruće dijete. Silina dječjeg straha i očeva bespomoćnost od koje se srce ledi! Tako često sam se u godini koja je prošla sjetio ove pjesme: ne zato što se osjećanje koje je jednom u meni proizvela ponavljalo u stvarnosti zagušenoj prisustvom smrti. Već upravo zato što je smrt bila toliko prisutna da se nisam uspijevao identificirati s pojedinačnom tragedijom. Prizivao sam to osjećanje da bih podstakao vlastitu svijest o tragičnom.
To je, sve skupa, naravno, bila zabluda. Suština poezije jeste u tome da riječi pjesme doživljavamo kao da su nama upućene, ili da ih sami izgovaramo. Otuda je moguća identifikacija s tragičnim u Goetheovoj klasicističkoj konstrukciji. Izgleda da rat u nama kontrolira tugu: čuva je za drage, za bližnje...
Zapravo je malo onih kojima se nije dogodila nesreća. Svi odreda zaziru od onoga čija je tragedija još svježa. Zato nerado pišem o vlastitom gubitku, a pišem samo zbog velike unutarnje prisile.
Umro mi je otac. Ne ovdje, on je u jednom drugom blokiranom gradu na sjeveru Bosne. Volim ga onoliko koliko sin voli oca, i još se nisam navikao na činjenicu da ga više nema. Odgodio sam susret s njegovom smrću i, sada, kad mislim o ocu – u mojoj svijesti se javljaju vedre i tužne, zapravo bezazlene slike.
Rijetko je bolovao, npr. dobio je gnojnu anginu i – vidim ga kako krivi bionjače da u ogledalu ima potpuni pregled dok mu – prema njegovim uputama – kroz plastičnu slamku za sok pušem nišador prah na upaljene krajnike. Ta slika spada u moja prva sjećanja, i svaki put kad je se sjetim, na lice mi istjera osmijeh.
I to me štiti od napada melankolije. Drži me u ravnoteži.
Bio je rudar, i posjedovao je savršenu jednostavnost u pokazivanju svojih osjećanja. On nije pripadao jakim. Tako lako je otkrivao svoje slabosti da sam najčešće osjećao potrebu da ga zagrlim. Recimo, veoma rano sam počeo kupovati cigarete. Sutradan već i on je počeo da ih kupuje: ličio je na nekoga ko je povjerovao da je nešto propustio i sada žuri da to nadoknadi: na nekoga ko rastom svog djeteta mjeri vlastite godine.
O njemu takvom sada se ne usudim misliti, iz straha da bi me te slike sasvim opustošile. Rat je u meni stvorio dvostruku sebičnost: potresa me smrt koja se dogodila daleko odavde, a toliko je smrti u ovom gradu koja me ispunjava tek tupom jezom. Druga je sebičnost u tome što odgađam susret s očevom smrću, baš kao što sam, jučer, izbjegao da mu kažem nešto za što sam bio siguran da moram da mu kažem, a uporno je ostajalo neizrečeno. A to neizrečeno me potresa, i zbog toga u svijest prizivam slike obične vedrine.
Oštrim makazama za voćke otac kreše suhe grane u toplo aprilsko podne i pjeva “Haj, ja zagrizoh šareniku jabuku”.
***
Zvoni sve dok me ne probudi
A kad uđe, gleda u papire na stolu.
Ne ide inspiracija? pita otac.
Vidi – kaže – jezero je zaledilo toliko
Da mogu preći teški kamioni
Ako imaju lance na zimskim gumama.
On govori sve dok me ne uvjeri
U obrnutu perspektivu svijeta
I vidim ljude što po jezeru koračaju
Svaki sa udicom na usni.
Pitam se
Ko će od nas dvojice umrijeti prvi?
Tek tada skida sako
A na ramenima bijele košulje
Dva ugriza štipaljki za rublje.
