Često je se proglašava najvažnijom autoricom njezine generacije. Njezini romani Razgovori s prijateljima i Normalni ljudi bili su u užem izboru za mnoge značajne nagrade, a i serije snimljene po njima doživjele su velik uspjeh. Sally Rooney tridesetogodišnja je irska spisateljica koja je svojim izbrušenim stilom i svježim pristupom temama poput feminizma, klasne borbe, neoliberalizma, ali i prijateljstva i ljubavi očarala čitateljsku publiku diljem svijeta.
Njezin novi roman Divni svijete, gdje si isti dan izlazi na hrvatskom i na engleskom jeziku.
Možemo li početi od naslova knjige? (U vašoj napomeni uz tekst stoji da je riječ o prijevodu stiha iz Schillerove pjesme, koju je poslije uglazbio Schubert, a taj je stih potom poslužio kao naslov liverpoolskog bijenala 2018., gdje vam je i zapeo za oko.) Koje on konotacije ima za vas, koje bi osjećaje i misli čitatelja po vašem mišljenju mogao pobuditi?
Prvi put čula sam taj stih slušajući BBC-jevo radijsko izvješće o liverpoolskom bijenalu. Bila je to epizoda u sklopu emisije Saturday Review, u kojoj su pustili audiosnimku Schubertove skladbe "D677" u izvedbi Iana Bostridgea i Juliusa Drakea. Učinila mi se neizrecivo lijepa i taj mi je stih ostao u glavi. Bilo je to u ljeto 2018., kada sam počela raditi na projektu koji se poslije razvio u ovaj roman. Potom sam te jeseni uspjela i otići na bijenale i otprilike u to doba odlučila sam upotrijebiti isti naslov za svoj roman.
Taj stih očito podrazumijeva stanovito razočaranje suvremenim životom. Izvan konteksta to bi razočaranje moglo biti čisto nostalgično – moglo bi se zamisliti da je "divni svijet" smješten u nekom točno određenom povijesnom trenutku – ili bi moglo biti nejasnije i raspršenije. Jedno me vrijeme na neki način očaravalo ponavljanje tog motiva u povijesti književnosti – tradicija "ubi sunt" u latinskoj poeziji, naglašavanje ruševnosti i raspada u anglosaksonskoj književnosti i potom pjesnici osamnaestog stoljeća poput Schillera, koji su uspoređivali relativno estetsko siromaštvo modernog doba sa zamišljenom raskoši antičkog života. Mislim da se taj osjećaj da divan svijet odlazi u nepovrat može doimati prilično suvremenim zbog političkog trenutka u kojem se nalazimo i klimatske krize. Ali naša kulturna terminologija za to iskustvo zapravo je postojala mnogo prije nego što su nastupile sadašnje okolnosti i to mi je zanimljivo.
Divni svijete, gdje si vrti se oko četiri lika, kroz koje promatramo već uspostavljene i posve nove odnose, prijateljstvo između pripadnika istog i suprotnih spolova, romantičnu ljubav i teže odredivu vrstu platonske ljubavi. Na vrlo razigran način prikazujete različite permutacije privrženosti i naklonosti između likova. Možete li nam reći kako ste pristupili pisanju o tome?
Dugo sam smišljala kako ispričati priču ovog romana. Bilo mi je teško odgovoriti na sva osnovna pitanja na koja romanopisci moraju odgovoriti: čija je to priča, kada počinje, kada završava, tko je pripovijeda i tako dalje. Ovog mi se puta činilo da mi nijedna od pripovjednih tehnika kojima sam se služila u prethodnim dvjema knjigama – pripovijedanje u prvom licu u prošlom vremenu u prvom romanu i blisko treće lice u sadašnjem vremenu u drugom romanu – neće biti od koristi. Morala sam stvoriti novu vrstu pripovjednog glasa (ili barem novu za mene) kako bi priča koju sam željela ispričati imala smisla. Istodobno je to veoma jednostavna priča. Govori o četiri lika i njihovim međusobnim odnosima. Samo sam se trebala malo potruditi i naći pravi oblik, strukturu i glas kako bih iznjedrila roman koji sam znala da želim napisati.
Jedna protagonistica od njih četvero – ona koju možda možemo smatrati glavnim likom u romanu – jest spisateljica, Alice. Romani u kojima su likovi pisci često mogu biti klizav teren. Što vas je privuklo tomu?
Prvo bih željela reći da, po mojem mišljenju, u romanu nema glavnog lika! Veći dio knjige vrlo je strogo strukturiran, u "rundama" od po četiri poglavlja u kojima se ravnopravno izmjenjuju četiri pripovjedna toka romana. Moja posljednja knjiga imala je sličnu čvrstu strukturu s izmjenom dviju perspektiva dvaju glavnih likova, ali neki su čitatelji ipak stekli dojam da je jedno od njih dvoje "pravi" glavni lik. Mislim da je to donekle subjektivna procjena.
No da odgovorim na pitanje: pisci se pojavljuju u svim romanima. Mogu se skrivati pod krinkom pripovjedača ili otići korak dalje i skriti se iza pripovjedača kao autorska svijest koja daje strukturu romanu. Ali nikad ne mogu biti potpuno odsutni, bili skriveni ili ne. Pisanje knjiga na neki je način samo posao i mislim da većini čitatelja nije previše važno od čega žive glavni likovi romana dokle god je roman zanimljiv. Ne znam postoje li doista čitatelji koji se načelno protive čitanju o piscima, ali ako postoje, onda roman možda nije pravi žanr za njih.
Što me privuklo pisanju o spisateljici? Moje prethodne knjige djelomično su smještene u škole i sveučilišta i dok sam ih pisala, još nisam bila provela mnogo vremena izvan školskog i sveučilišnog okružja. Otada sam većinu vremena provela pišući i uređujući. I sad se dogodilo to da je jedna protagonistica ove knjige autorica, a druga urednica. Zato mislim da bi bilo pošteno reći da pišem o onom što poznajem. Događaji u romanu, kao i u prethodna dva, u potpunosti su izmišljeni, ali svijet knjige temelji se na stvarnom svijetu u kojem uistinu živim. Moje je iskustvo svijeta, dakako, vrlo ograničeno, te i u romanima pišem samo o malom, ograničenom broju tema. Ali to mi ne smeta; postoje mnogi drugi pisci koji pišu o mnogim drugim temama.
Alice i Eileen često u mejlovima vode dugačke rasprave o politici i društvu; to podsjeća na dopisivanje Frances i Bobbi u Razgovorima s prijateljima. Ponekad je u proznom djelu teško iznositi ideje i debatirati – kako se nosite s time?
Mislim da su intelektualni životi središnjih likova u ovoj knjizi važniji nego u mojim prethodnim djelima. To je možda djelomično zbog toga što su likovi stariji te su imali vremena više čitati i dulje razvijati ideje. A djelomično i zbog toga što dva središnja ženska lika rade intelektualne poslove – jedna je spisateljica, druga urednica. No također mislim da se ovaj roman podrobnije bavi prirodom intelektualnog prijateljstva. Osobito me zanimala interakcija između Eileenina i Aliceina odnosa i njihovih ideja: kako njihove misli i mišljenja utječu na prijateljstvo i kako se njihove ideje razvijaju u ovisnosti o specifičnim obilježjima njihova prijateljstva. Stoga u ovoj knjizi postoji određena povratna sprega, kretanje od misli do osjećaja i natrag, a ja na to kretanje gledam kao na dio sadržaja romana (onakvog kakav jest).
Alice je proživjela krizu mentalnog zdravlja, nakon koje se odselila iz Dublina i počela voditi mnogo osamljeniji život na obali. Čini se da ona i drugi likovi imaju ambivalentne osjećaje povezane s tom odlukom: je li riječ o povlačenju iz života ili o koraku prema nečem novom? Što ste željeli poručiti?
Aliceina odluka da napusti Dublin na neki je način pokretač događaja u romanu. Takoreći od početka knjige znamo da su Eileen i Alice u dvadesetim godinama života nekoliko godina živjele zajedno i poslije nastavile živjeti u istom gradu te su možda uzimale zdravo za gotovo činjenicu da su blizu. Roman počinje kada se Alice odseli u mjestašce na obali u Okrugu Mayo, dok Eileen i dalje živi i radi u Dublinu. Dijeli ih nekoliko sati vožnje automobilom, ali nijedna ne vozi, a povezanost javnim prijevozom je loša. Zato se suočavaju s pitanjem kako i kada će se ponovno vidjeti. Samo putovanje tek je sitna gnjavaža, ali što roman dalje odmiče, važnost tog pitanja sve više, nerazmjerno raste.
Je li Alice donijela "ispravnu" odluku odselivši se na selo daleko od svih prijatelja i obitelji? Mislim da me nije zanimalo suditi o tome. Jasno je da je u novoj sredini prilično izolirana. Ali možda joj upravo treba relativna izolacija. Više me zanimalo promatrati njezin pokušaj da stvori nov život nego odlučiti je li to dobar život ili nije. To je život koji sada vodi i to je jedino važno kada je roman u pitanju.
Kao i u Normalnim ljudima, razlika između Dublina i ostatka Irske te način na koji Dublinci doživljavaju "seljake" i obratno važan su dio pozadinske slike romana. Koliko je to važno za teksturu vašeg pisanja?
Mislim da je u ovom romanu važna razlika između grada i sela. Ali ta je razlika uglavnom doslovna, a ne zamišljena: dvoje likova živi na selu, a drugo dvoje vodi vrlo različit život u glavnom gradu. Fizička udaljenost koja ih razdvaja kao i neizbježne razlike u njihovim životnim stilovima važan su dio knjige. No kulturne nepodudarnosti ne dolaze uvelike do izražaja. Troje od četvero protagonista potječe (poput mene) iz zapadne Irske; jedina Dublinka sad ionako živi u Okrugu Mayo. Dublin je relativno kozmopolitski grad i mnogi ljudi koji žive u njemu nisu, dakako, ondje rođeni. Mislim da je u ovoj knjizi više riječ o izboru (ili prisilnom izboru) mjesta na kojem ćemo stvoriti život i kakav ćemo život stvoriti.
Alice uspostavlja prilično nedefiniran odnos s Felixom, kojeg upoznaje online; čini se da postaju blisko vezani, ali su istodobno međusobno suprotstavljeni. U njihovu su priču utkane klasna dinamika te financijske i obrazovne nejednakosti – ponovno nešto zajedničko s Normalnim ljudima. Što ste željeli istražiti?
Strukturu Aliceine veze s Felixom – koji nije pohađao fakultet i radi u lokalnom skladištu – dijelom svakako čini financijska nejednakost. No kad bolje razmislim, mislim da je klasna dinamika prisutna u svim središnjim odnosima u romanu. Simon i Eileen upoznaju se još kao djeca i odnos između njihovih dviju obitelji na neki je način priča o klasnoj nejednakosti. I premda su Eileen i Alice živjele u podjednakim uvjetima kada su se upoznale kao mlade studentice, Alicein uspjeh donio joj je goleme financijske povlastice, dok Eileen jedva plaća stanarinu. Meni je zanimljiv način na koji te nejednakosti opterećuju živote i odnose likova. Ne pokušavam zapravo dati nikakav konkretan komentar o nepravdi klasne nejednakosti premda osobno vjerujem da je ona dubinski nepravedna. Neka čitatelji sami izvuku zaključke o tome. Zanimljivo mi je to što moji likovi moraju živjeti s tim nejednakostima bez obzira na svoje mišljenje o njima. Posljedice toga za njihove emocionalne živote i njihov osjećaj sebe na neki su način dio dramatičnosti romana.
I Alice i Eileen imaju vrlo složene osjećaje kada su posrijedi romantične veze i majčinstvo. Njihove dvojbe, dakako, nisu nove, ali mislite li da generacija kojoj vaši likovi pripadaju ima neke specifične probleme u odnosu na prethodne generacije?
Oduvijek me zanimalo u kojoj mjeri povijest i kultura oblikuju naše intimne odnose. Stoga mislim da su, s obzirom na brzinu kojom dolazi do tehnoloških i kulturnih promjena, neki osjećaji likova povezani s ljubavlju i majčinstvom doista specifični za njihovu generaciju. Obje žene zabrinute su za majčinstvo u kontekstu klimatske krize i obje se suočavaju s kulturom seksa i ljubavi koja se uvelike razlikuje od one s kojom se suočavala generacija njihovih roditelja. S druge strane, ne bih željela da njihovi problemi ispadnu previše posebni. Svaka generacija mora iskusiti promjenu i smisliti kako se nositi s njome. Ali mene zanimaju neki konkretni izazovi koji se javljaju u sadašnjem kulturnom trenutku i kako bi likovi mogli reagirati na te izazove.
Likovi također imaju složene odnose s vlastitim obiteljima, koji su uglavnom prikazani neizravno: udaja Eileenine sestre, Felixov brat. Želite li se odmaknuti od ideje nuklearne obitelji kao pokretača romana i zamijeniti je skupinama prijatelja?
Mislim da su ljubavni odnosi najvažniji pokretač mojih djela, premda se u njima obično događa i štošta drugo. A to je nekoć bilo tipično za roman kao žanr u općenitijem smislu. Ljubavni i seksualni odnosi pokreću pripovjedni tok u (npr.) Emmi, Ani Karenjinoj, Krilima golubice, U potrazi za izgubljenim vremenom; oni dodatno podupiru i obogaćuju dubinu i složenost tih knjiga. Mislim da tomu u osnovi težim u svojim djelima. Poslije u dvadesetom stoljeću razvoj romana možda se udaljio od ljubavnog života i krenuo u smjeru obiteljskoga, što je dovelo do stvaranja nekih prekrasnih, važnih knjiga. No premda je obiteljski roman važan odmak od bračnog romana, nijedan od njih nije "bolji" od onog drugog. I mislim da se s ljubavnog stajališta i dalje može postići štošta zanimljivo. Nije na meni da sudim jesam li to uspjela postići.
Eileen i Simon veći su dio romana odvojeni od Alice, a kada se ponovno susretnu, mnogo je nagomilanih osjećaja. To mi se čini posebno prigodnim u ovom trenutku, kada smo svi bili ili smo i dalje razdvojeni od svojih voljenih. Je li to utjecalo na proces pisanja?
Da, mislim da jest. Završni dio knjige napisala sam posljednji, i to u razdoblju gotovo potpunog lockdowna, kada već dugo nisam bila vidjela prijatelje i članove obitelji. Mislim da je moje iskustvo pisanja tih poglavlja, u kojima svih četvero likova boravi zajedno na jednom mjestu, djelomično zbog toga bilo tako intenzivno. Činilo mi se da je obično iskustvo boravka u istoj kući s prijateljima – zajedničko objedovanje, čekanje reda na tuš, razgovaranje do kasno u noć – mnogo više nego inače prožeto važnošću i osjećajima. Silno su mi nedostajali prijatelji. Od početka sam planirala pred kraj knjige združiti sve glavne protagoniste, ali okolnosti u kojima sam pisala nedvojbeno su odigrale ulogu u razvoju završnog dijela knjige.
Kao i u drugim vašim djelima, likovi se hrvaju s intenzivnim osjećajima, pokušavaju naći smisao u njima i u sebi samima. No istodobno je tu i komična dimenzija, kojom kao da nas pozivate da razmislimo o tome kako svi ponekad možemo biti smiješni. Je li to pravilno čitanje? Vidite li sebe kao komičnu spisateljicu?
Mislim da je život veoma smiješan. Zato ne bi bilo pošteno od mene kada bih pokušala pisati o životu, makar i fikciju, ne uzimajući u obzir koliko je smiješan. I dakako, moji likovi često pokušavaju nasmijati jedni druge, što im u različitoj mjeri polazi za rukom. Moram priznati da su mene prilično nasmijavali dok sam pisala o njima. Meni je teško zamisliti prijateljstvo ili ljubav bez zajedničkog smisla za humor, koji mora uključivati sposobnost smijanja samom sebi. Ali izbjegavam biti satirična prema likovima. Mislim da nisu ništa manje smiješni i apsurdni od mene, što znači da sam sigurna da su ponekad smiješni i apsurdni, baš kao i ja.
Vidite li vezu između svojih knjiga po temi ili stilu? Postoji li "runijevski svijet" koji svi oni nastanjuju ili vam se čine zasebniji?
Mislim da knjige jesu povezane, i to žalosnom činjenicom da sam ih sve ja napisala. Nikad nisam svjesno pokušala razviti "stil", ali kao spisateljica imam mnoga ograničenja, koja se mogu opisati i kao "stil" – to je vjerojatno najmilostiviji mogući izraz. Moje su knjige svakako slične po temi. Kao što sam već spomenula, prije svega pišem o ljubavnim odnosima i o prijateljstvu. Čini mi se da su to dovoljno velike teme, koje se može istraživati cijeli životni vijek, ali zacijelo ne misle svi tako. Ne bi bilo nepošteno istaknuti da moje knjige prilično nalikuju jedne na druge. Slažem se da među njima ima sličnosti, ali možda mi to smeta manje nego što bi smetalo nekom drugom zato što isto vrijedi i za neke od mojih omiljenih autora. Mnogi su romani Henryja Jamesa, na primjer, međusobno vrlo slični, a "stupovi" radnje gotovo su uvijek bračne ili seksualne prirode. Ali James je bez obzira na to, po mojem mišljenju, jedan od najvećih romanopisaca na engleskom jeziku, i to ne zato što su njegovi romani znatno različiti jedni od drugih, nego djelomično zato što nisu.
Imate li naviku prestati čitati drugu prozu dok sami pišete? Mislite li da ima srodnosti između ovog romana i nekog drugog, iz sadašnjosti ili prošlosti?
Imam naviku ne čitati mnogo suvremene proze dok pišem. I općenito vjerojatno čitam manje suvremene proze nego drugi autori. Djelomičan je razlog to što i dalje ima mnogo velikih klasičnih romana koje još nisam pročitala, osobito na drugim jezicima osim engleskog. A čitanje romana koji su bitno doprinijeli razvoju romana kao književne vrste za mene je pitanje obrazovanja. Čitanje novih knjiga drukčije je, premda je i ono, dakako, dragocjeno i donosi zadovoljstvo. Samo što primjećujem da to ne želim raditi dok sama nešto pišem.
Da, imam osjećaj da ovaj roman ima srodnosti s nekim drugima. Ali moram biti malo oprezna po tom pitanju jer ne želim da ispadne da se uspoređujem s nekim od najvećih romanopisaca u povijesti. Na mene utječu moje omiljene knjige, ali to ne govori ništa o tome što uspijevam učiniti s tim utjecajem. U svakom slučaju, kada sam napisala otprilike polovicu Divnog svijeta, pročitala sam roman Sreća, kao takva Natalije Ginzburg i toliko mi se svidio da sam gotovo poželjela potpuno odustati od pisanja. Mislim da je to uistinu savršena knjiga. Također sam, pišući ovaj roman, pročitala Braću Karamazove od Dostojevskog i silno su mi se svidjeli. Tu je, dakako, i Henry James; u procesu pisanja prvi sam put pročitala Zlatnu zdjelu, još jedan roman o dva međusobno povezana para i isprepletenosti njihovih života. Ime "Felix" zapravo sam preuzela iz Jamesova romana Europljani, premda je njegov Felix posve drukčiji od mojeg. Pitam se jesam li se na nekoj podsvjesnoj razini sjetila još jednog književnog Felixa kojeg obožavam – lika iz romana London, NW Zadie Smith, koji je, otkako sam ga pročitala, jedan od mojih omiljenih suvremenih romana. Možda bih otišla predaleko kada bih te utjecaje opisala kao "srodnost". Ali priznajem da ne bih mogla napisati ovu knjigu da se nisam vodila primjerima drugih romana kojima se divim.
Kad smo već kod toga, u romanu je prekrasan epigraf koji potječe od Natalije Ginzburg. Možete li nam reći što vam on znači?
Esej Natalije Ginzburg Moje zvanje najbolji je tekst koji sam dosad pročitala o spisateljskom poslu. Vrlo mu se često vraćam. Ginzburg u tom eseju uspijeva sasvim ozbiljno pisati o životu pisca, ni u jednom se trenutku ne razbacujući pompoznim izjavama o tome što takav život podrazumijeva ili što se njime postiže. Pisanje je, dakako, zvanje velikih romanopisaca i pjesnika zapamćenih u povijesti, ali ono je također zvanje nebrojenih milijuna zaboravljenih ljudi koji su svakodnevno radili u tišini, daleko od očiju javnosti. I nije na autorima da odlučuju, pa čak ni da mare za to, u koju će kategoriju upasti. Jednostavno moraju učiniti najbolje što znaju s vlastitim idejama, bile one velike ili male. To je važno meni i toliko je važno za ovu knjigu da sam ulomak iz tog eseja poželjela upotrijebiti kao epigraf.
