1.
U hotelskom baru, pogleda uperena u vrata, sjedila je žena. Izgledala je čisto i uredno: bijela bluza, svijetla kosa zataknuta iza ušiju. Bacila je pogled na ekran mobitela, na kojem se pokazao popis poruka, i ponovno ga usmjerila u vrata. Bio je kraj ožujka, u baru je bilo tiho, a iza prozora s njezine desne strane sunce nad Atlantikom počeo je zapadati. Devetnaest sati i četiri minute, potom devetnaest i pet, devetnaest i šest. Kratko, bez vidljiva zanimanja, proučila je nokte. U devetnaest sati i osam minuta kroz vrata je ušao muškarac. Bio je sitnije građe, tamnokos, uska lica. Osvrnuo se uokolo, pogledom preletio lica drugih gostiju te izvadio telefon i pogledao ga. Žena pokraj prozora primijetila ga je, ali osim što ga je promatrala, nije se dodatno potrudila privući njegovu pozornost. Bili su otprilike iste dobi, u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. Gledala je kako stoji na mjestu sve dok je nije opazio i prišao joj.
Ti si Alice? upita.
Jesam, uzvrati ona.
Aha. Ja sam Felix. Oprosti što kasnim.
Ona uzvrati blagim glasom: Nema veze. On je upita što želi popiti i ode do šanka naručiti. Na konobaričino pitanje kako je odgovori: Dobro, ono. A ti? Potom naruči votku s tonikom i kriglu piva. Umjesto da ponese bocu tonika do stola, izlije ga u čašu brzim, uvježbanim pokretom zapešća. Žena za stolom lupkala je prstima po podmetaču za čaše i čekala. Otkako je muškarac ušao u prostoriju, doimala se budnije, živahnije. Zagledala se kroz prozor u zalazak sunca kao da je iskreno zanima, premda prethodno nije obraćala pozornost na njega. Kad se muškarac vratio i spustio pića na stol, kap piva prelije se preko ruba i ona pogledom isprati njezino brzo spuštanje stijenkom čaše.
Kažeš da si se nedavno doselila ovamo, reče on. Je l' tako?
Ona kimne, otpije gutljaj, obliže gornju usnu.
Zašto si to učinila?
Kako to misliš?
Mislim, nije baš da se ljudi doseljavaju ovamo, uglavnom. Normalnije je da se odseljavaju. Teško da si došla radi posla, je l' tako?
O, ne, zapravo nisam.
Kratak pogled koji su uputili jedno drugom kao da je potvrdio da on očekuje podrobnije objašnjenje. Ona na trenutak promijeni izraz lica, kao da pokušava nešto odlučiti, i potom mu uputi neformalan, gotovo urotnički smiješak.
Pa, svakako sam se željela nekamo odseliti, reče, i onda sam čula za kuću ovdje u blizini, na samom rubu grada; moja prijateljica pozna vlasnike. Navodno je već cijelu vječnost pokušavaju prodati i na kraju su počeli tražiti nekog da u međuvremenu živi u njoj. U svakom slučaju, pomislila sam da bi bilo lijepo živjeti pokraj mora. Iskreno, mislim da sam se malo prenaglila. Ali, eto… i to je cijela priča, nije bilo drugih razloga.
Pio je i gledao u nju. Pred kraj govora kao da se pomalo uznemirila, što se vidjelo po kratkoći daha i možda samoironičnom izrazu lica. Ravnodušno je promatrao to izlaganje i potom spustio čašu.
Tako dakle, reče. A prije si bila u Dublinu, je l' tako?
Na raznim mjestima. Neko vrijeme provela sam u New Yorku. Iz Dublina sam, mislim da sam ti to rekla. Ali do prošle godine živjela sam u New Yorku.
I što ćeš radit sad kad si tu? Hoćeš tražit posao ili tako nešto?
Šutjela je. On se nasmiješi i ležerno nasloni na naslon stolca i dalje je promatrajući.
Oprosti na svim tim pitanjima, reče. Mislim da još nisam shvatio cijelu priču.
Ma ne, ne smeta mi. Ali nisam baš vješta u odgovaranju, kao što vidiš.
Dakle, čime se baviš? To je moje zadnje pitanje.
Ona mu uzvrati osmijeh, ovaj put stisnutih usana. Spisateljica sam, reče. A čime se ti baviš?
O, ničim tako neobičnim. Zanima me o čemu pišeš, ali te neću pitat. Radim u skladištu izvan grada.
Što radiš?
Hm, što radim, ponovi on zamišljeno. Skupljam stvari s polica prema narudžbama, stavljam ih u kolica i odvozim na pakiranje. Ništa previše uzbudljivo.
Znači, ne sviđa ti se to što radiš?
Isuse, ne, odgovori on. Mrzim taj jebeni posao. Al ne bi me plaćali da radim nešto što mi se sviđa, zar ne? Tako je to s poslom: da išta valja, čovjek bi ga radio besplatno.
Ona se nasmiješi i reče da je to istina. Vani se nebo mračilo i u obližnjem naselju kamp-kućica počela su se paliti svjetla: hladan, bjelkast sjaj svjetiljki ispred vrata i toplija žuta svjetlost u prozorima. Konobarica je napustila šank i počela vlažnom krpom brisati prazne stolove. Žena imena Alice nekoliko ju je sekundi promatrala i potom iznova usmjerila pogled u muškarca.
I, kako se ljudi zabavljaju u ovom kraju? upita.
Isto kao bilo gdje drugdje. Ima nekoliko pivnica u blizini. I jedan noćni klub u Ballini, dvadesetak minuta autom. I imamo zabavni park, naravno, ali to je više za klince. Pretpostavljam da se zapravo još nisi sprijateljila ni s kim ovdje, ha?
Mislim da si ti prva osoba s kojom razgovaram otkad sam se doselila.
On podigne obrve. Jesi stidljiva? upita.
Ti reci meni.
Pogledaju se. Sad više nije izgledala uznemireno, nego nekako odsutno, dok se njegov pogled pomicao po njezinu licu kao da pokušava sastaviti dijelove nečega. Činilo se da je na kraju, nakon sekunde-dvije, zaključio da nije uspio.
Mislim da možda jesi, reče.
Ona ga upita gdje živi i on odgovori da je s prijateljima unajmio kuću u blizini. Gledajući kroz prozor, doda da se imanje gotovo vidi s mjesta na kojem sjede, čim se prođu kamp-kućice. Nagne se preko stola kako bi joj pokazao, ali onda zaključi da je ipak odveć mračno. U svakom slučaju, odmah tamo s druge strane. Kad joj se približio naginjući se, pogledi im se susretnu i ona pogleda u krilo. Ponovno sjedajući, izgledao je kao da suspreže osmijeh. Upita ga žive li mu roditelji i dalje u tom kraju. On reče da mu je majka umrla prošle godine, a da mu je otac "bogtepitaj gdje".
Hoću reći, ako ćemo pošteno, vjerojatno je u Galwayu ili tako negdje, doda. Nije da će se odjednom pojavit u Argentini ili slično. Ali godinama ga nisam vidio.
Žao mi je zbog tvoje majke, reče ona.
Aha. Hvala.
Ni ja zapravo već dosta dugo nisam vidjela oca. On… nije naročito pouzdan.
Felix podigne pogled s čaše. A tako? reče. Pije, ha?
Mhm. I… ma znaš, ono, izmišlja priče.
Felix kimne. Mislio sam da je to tvoj posao, reče.
Na tu je primjedbu vidno porumenjela i njega to kao da je iznenadilo ili čak preplašilo. Jako smiješno, reče mu. Kako god. Hoćeš još nešto popiti?
Nakon drugog popili su treće piće. Pitao ju je ima li braće ili sestara, ona je rekla da ima brata, mlađeg. I on ima brata, uzvratio je. Nakon što je popila treće piće, Aliceino se lice zarumenjelo, a oči su joj postale staklaste i blistave. Felix je izgledao potpuno isto kao u trenutku ulaska u bar, nije bilo promjene u njegovu ponašanju ni u njegovu tonu. No dok je njezin pogled sve više lutao po prostoriji odražavajući raspršeno zanimanje za okolinu, on je nju motrio pozornije, usredotočenije. Zabavljala se zveckajući ledom u praznoj čaši.
Hoćeš vidjeti moju kuću? upita ga. Voljela bih se pohvaliti, ali nemam kog pozvati jer nikog ne poznam. Mislim, pozvat ću prijatelje, naravno. Ali oni su posvuda.
U New Yorku.
Uglavnom u Dublinu.
Gdje je otprilike kuća? upita on. Možemo li pješke dotamo?
Svakako. Zapravo, i morat ćemo. Ne vozim, a ti?
Sad ne bih mogao, nikako. Ili bar ne bih riskirao. Ali imam vozačku, da.
Stvarno? promrmlja ona. Kako romantično. Hoćeš još jedno piće ili idemo?
On se namršti sam sebi na to pitanje, ili na formulaciju pitanja, ili na upotrebu riječi "romantično". Ona je kopala po torbi ne gledajući ga.
Aha, idemo, zašto ne? reče.
Ona ustane i počne navlačiti jaknu, bež kišni ogrtač na jednostruko kopčanje. Gledao ju je kako presavija jednu manšetu tako da bude poravnana s drugom. Kad je ustala, pokazalo se da je tek neznatno niža od njega.
Koliko je daleko? upita on.
Ona se nestašno nasmiješi. Predomišljaš se? reče. Ako se umoriš hodajući, slobodno me ostavi i vrati se, prilično sam navikla na to. Mislim, na hodanje. Ne na to da me ostavljaju. Možda sam i na to navikla, ali ne bih takvo što priznala pred neznancima.
Nije uopće uzvratio na to, samo je kimnuo, pomalo tmurna, suzdržana izraza, kao da je taj vid njezina karaktera, ta sklonost "duhovitosti" i blagoglagoljivosti, osobina koju je nakon sat-dva razgovora primijetio i odlučio zanemariti. Dok su izlazili, on poželi laku noć konobarici. Alice se iznenađeno osvrne preko ramena, kao da pokušava baciti još jedan pogled na tu ženu. Kad su izašli na stazu, upita ga poznaje li je. Valovi su se razbijali iza njih uz tih, umirujući šum, a zrak je bio hladan.
Curu koja tu radi? upita Felix. Poznam je, aha. Sinead. Zašto?
Pitat će se što si radio ondje sa mnom.
Bezizražajnim glasom Felix uzvrati: Mislim da joj je prilično jasno. Na koju stranu idemo?
Alice stavi ruke u džepove kišnog ogrtača i uputi se uzbrdo. Učinilo joj se da je u njegovu tonu prepoznala izazov, ili čak poricanje, i umjesto da se preplašeno povuče, to kao da je učvrstilo njezinu odlučnost.
Zašto, često se sastaješ sa ženama tamo? upita.
Morao je brzo koračati kako bi održao korak s njom. To je čudno pitanje, odgovori.
Stvarno? Pretpostavljam da sam ja čudna osoba.
Misliš da te se tiče je l' se ja sastajem s nekim tamo?
Ne tiče me se ništa što ima veze s tobom, naravno. Samo sam znatiželjna.
Izgledao je kao da razmišlja o tome te je ponovio tišim, manje sigurnim glasom: Da, ali ne shvaćam zašto bi se to tebe ticalo. Nakon nekoliko sekundi doda: Ti si predložila hotel. Samo tako da znaš. Inače skoro nikad ne idem u njega. I zato ne, ne sastajem se baš često s ljudima tamo. U redu?
U redu, nema problema. Znatiželju mi je pobudila tvoja primjedba da će djevojci za šankom biti "prilično jasno" što smo radili tamo.
Pa, siguran sam da je skužila da smo na spoju, reče. Samo sam to mislio.
Premda se nije okrenula kako bi ga pogledala, na Aliceinu se licu vidjelo da je nešto zabavlja, u svakom slučaju više nego prije. Ne smeta ti da te ljudi koje poznaš vide na spoju s nekim nepoznatim? upita.
Misliš, zato što je to neugodna situacija ili što već? Ne, ne bi mi previše smetalo.
Ostatak šetnje do Aliceine kuće, obalnom cestom uzbrdo, razgovarali su o Felixovu društvenom životu, ili, bolje rečeno, Alice je postavila niz pitanja o toj temi, on bi svaki put prvo promislio i potom odgovorio, pri čemu su oboje govorili glasnije nego prije zbog huka mora. Nije izgledao iznenađen njezinim pitanjima i spremno je odgovarao na njih, ali nije govorio pretjerano dugo niti je davao više informacija od onih koje je izravno tražila. Rekao joj je da se prije svega druži s ljudima koje je upoznao još u školi i ljudima koje poznaje s posla. Ta se dva kruga donekle preklapaju, ali ne znatno. Nije joj uzvratio nijednim pitanjem, možda obeshrabren njezinim nesigurnim odgovorima na pitanja koja joj je prethodno postavio ili možda zbog gubitka zanimanja.
Evo nas, naposljetku reče Alice.
Gdje?
Ona otvori zasun malih bijelih vrata ograde i odgovori: Ovdje. On zastane i pogleda kuću smještenu na gornjem dijelu padine prekrivene zelenilom. Nijedan prozor nije bio osvijetljen, pa se nisu razabirale pojedinosti pročelja, no njegovo lice odavalo je da zna gdje se nalaze.
Živiš u župnom dvoru? upita.
O, nisam znala da znaš za tu kuću. Bila bih ti rekla još u baru, nisam pokušavala biti tajanstvena.
Ona mu pridrži otvorena vrata i on pođe za njom, pogleda i dalje uperena u obličje kuće, koja se pomalo zlokobno uzdizala nad njima, okrenuta prema moru. Mračni zeleni vrt oko njih šuštao je na vjetru. Ona se laka koraka uspne stazom i u torbi potraži ključeve kuće. Zvuk ključeva dopirao je iz dubine torbe, ali očito ih nije uspijevala pronaći. On je stajao na mjestu ništa ne govoreći. Ona se ispriča zbog otezanja i uključi svjetiljku na telefonu, koja obasja unutrašnjost torbe te baci hladnu, zelenu svjetlost i na stube ispred kuće. On je držao ruke u džepovima. Evo ih, reče ona. Potom otključa vrata.
Unutra se nalazilo veliko predvorje s uzorkom crveno-crnih pločica na podu. Sa stropa je visio luster od mramornog stakla, a na krhkom stolu vretenastih nogu pokraj zida stajala je drvena rezbarija u obliku vidre. Ona baci ključeve na stol i brzinski pogleda u mutno, umrljano zrcalo na zidu.
Sama si unajmila cijelu kuću? upita on.
Znam, uzvrati ona, očito je prevelika. I trošim milijune na grijanje. Ali lijepo je, ne? I ne plaćam stanarinu. Hoćemo u kuhinju? Upalit ću grijanje.
Pošao je za njom hodnikom do prostrane kuhinje, u kojoj su s jedne strane stajali pričvršćeni elementi, a s druge blagovaonički stol. Iznad sudopera bio je prozor s pogledom na dvorište. Stajao je na vratima dok je ona tražila nešto u jednom od ugrađenih ormara. Okrenula se i pogledala ga.
Sjedni ako hoćeš, reče. Ili, što se mene tiče, ostani stajati ako ti je tako draže. Hoćeš čašu vina? Jedino to imam u kući od pića. Ali ja ću prvo popiti čašu vode.
Kakve stvari pišeš? Ako si spisateljica.
Okrenula se, pomalo zbunjena. Ako sam? reče. Ne misliš valjda da sam lagala. Da jesam, smislila bih nešto bolje. Pišem romane. Knjige.
I time zarađuješ za život, je l' tako?
Kao da je naslutila da je pridodao novu važnost tom pitanju, još jednom ga pogleda i vrati se ulijevanju vode. Da, zarađujem, odgovori. I dalje je promatrajući, sjeo je za stol. Jastuci stolaca bili su od zgužvane crvenkastosmeđe tkanine. Sve je izgledalo veoma čisto. On jagodicom kažiprsta protrlja glatku površinu stola. Ona stavi čašu vode pred njega i sjedne na jedan od stolaca.
Jesi već bio ovdje? Kuća ti je poznata.
Ne, samo je znam jer sam odrastao tu u gradu. Nikad nisam znao tko živi u njoj.
I ja ih jedva poznam. Stariji par. Ona je umjetnica, čini mi se.
On šutke kimne.
Provest ću te po kući ako želiš, reče ona.
I dalje nije ništa govorio, taj put nije čak ni kimnuo. Nije se doimalo da je to uznemiruje; time kao da je potvrdio nekakvu sumnju koju je gajila i kad je nastavila, govorila je istim, pomalo ironičnim, gotovo podrugljivim tonom.
Sigurno misliš da sam luda što živim tu sama, reče.
Besplatno? uzvrati on. Ma jebote, bila bi luda da nisi prihvatila. Bez ustručavanja zijevne i pogleda kroz prozor, ili, bolje rečeno, u prozor, jer se vani već potpuno smračilo i staklo je samo odražavalo unutrašnjost prostorije. Koliko ima spavaćih soba, čisto me zanima? upita.
Četiri.
Gdje je tvoja?
Kao odgovor na to neočekivano pitanje ona isprva ne pomakne pogled, nego nastavi nekoliko sekundi pomno zuriti u čašu, nakon čega ga pogleda u oči. Gore, reče. Sve su gore. Hoćeš da ti pokažem?
Zašto ne? odvrati on.
Ustanu od stola. Na podu hodnika gornjeg kata ležao je sag s turskim uzorkom i resama. Alice gurne vrata svoje sobe, koja se širom otvore, i upali malenu svjetiljku na podu. S lijeve strane stajao je velik bračni krevet. Podne daske bile su neprekrivene, a duž jednog zida prostirao se kamin obložen pločicama boje žada. S desne je strane klizni prozor na podizanje i spuštanje gledao na more, u tminu. Felix prošeće do prozora i nagne se tik do stakla, te njegova sjena zamrači sjaj odraženog svjetla.
Odavde je sigurno lijep pogled po danu, reče.
Alice je i dalje stajala pokraj vrata. Da, prekrasan je, potvrdi. Zapravo, navečer je još bolji.
Promatrala ga je kako se okreće od prozora i procjenjivački promatra ostatak sobe.
Jako lijepo, zaključi. Jako lijepa soba. Hoćeš napisat knjigu dok si ovdje?
Pretpostavljam da ću pokušati.
A o čemu su tvoje knjige?
Uh, ne znam, reče ona. O ljudima.
To je malo neodređeno. O kakvim ljudima pišeš, o ljudima kao što si ti?
Ona ga mirno pogleda, kao da mu želi nešto poručiti: možda da shvaća njegovu igru i da će mu čak dopustiti da pobijedi dokle god bude pristojno igrao.
A što misliš, kakva sam to ja? upita.
Kao da ga je nešto u smirenoj hladnoći njezina pogleda uznemirilo, nasmije se brzo, štektavo. Ha, čuj, reče. Upoznao sam te prije samo nekoliko sati, nisam još prosudio.
Nadam se da ćeš mi reći kad prosudiš.
Možda.
Stajala je na mjestu nekoliko sekundi, posve mirno, dok je on koračao po sobi pretvarajući se da razgledava predmete. Znali su, oboje, što će se dogoditi, premda nijedno ne bi znalo točno reći kako su znali. Ona je ravnodušno čekala, a on je i dalje razgledavao sve dok joj naposljetku, možda ostavši bez energije za odgađanje neizbježnoga, nije zahvalio i uputio se prema izlazu. Otpratila ga je dio puta niza stube. Zaustavila se kad je izašao kroz vrata. Bila je to jedna od onih situacija. Oboje su se poslije loše osjećali i nijedno nije znalo zašto je večer na kraju propala. Zastavši na stubama, sama, osvrnula se i pogledala gore. Slijedite li njezin pogled, primijetit ćete da su vrata spavaće sobe ostala otvorena i da se kroz prečke na ogradi stubišta vidi odsječak bijelog zida.
S engleskog jezika prevela Patricija Horvat.
