U rano proljeće ratne 1944. godine bio sam mlad i perspektivan student na Rikugun Shikan Gakko Carskoj vojnoj akademiji, smještenoj u prijestolnici Japana. Brojni izabrani polaznici iz čitavog Japana dolazili su ovamo na školovanje. Pritom su osjećali ponos, kao i časnu obavezu služiti svojem Carstvu i caru, što su im vojni zapovjednici i učitelji svakodnevno ponavljali. Većina pitomaca došla je na Akademiju iz Tokija i njegove šire okolice, a poneki s drugih, udaljenijih japanskih otoka. Svi su oni bili Japanci. No u posljednje vrijeme, otkada je dijelove Kine okupiralo Japansko Carstvo, na Akademiju su stizali i neki polaznici iz Kine. Svi polaznici uklopljeni su u redovito pohađanje obuke i nastave, bez obzira na svoje porijeklo i mjesto odakle su došli. Službeno se nije pravila razlika među njima, no unatoč tome pitomci su osjećali razliku. Pitalo se na Akademiji tko je od polaznika odakle i kakvo mu je porijeklo, kao i tko je potomak starog japanskog plemstva i drevnih samuraja, a tko to nije.
Neskromno je reći, ali svim polaznicima Akademije, tijekom svakodnevnih treninga i nastave, odzvanjalo je moje ime u ušima. Hirokazu Kaze, čulo se posvuda. Nestrpljivo sam, kao i većina studenata, čekao završetak zahtjevnog školovanja. Jedva sam čekao da postanem Rikugun-Shoi. Od najranijeg djetinjstva sanjao sam i maštao o dodjeli tog najnižeg časničkog čina u japanskoj vojsci. Naslućivalo se da je trenutak promaknuća blizu, što je u svim pitomcima posljednje godine izazivalo neočekivanu nervozu. Pred sam završetak pohađanja Vojne akademije bio sam, kao i ostali pitomci moje generacije, po činu Jun, što je značilo predčasnički vojni položaj.
Na Akademiji sam tijekom proteklih godina brzo napredovao. Bio sam jedan od najboljih i najperspektivnijih studenata, prema ocjeni nadređenih mi učitelja vojnih vještina. Sve ispite i praktične provjere položio sam s najvišim ocjenama.
Opisivali su me kao visokog, mišićavog, crnokosog mladića preplanule kože. Komentirali su kako imam pravilno, lijepo japansko lice, s upadljivim, krupnim crnim očima i smiješkom kroz koji su se nazirali zdravi, bijeli zubi. Istina, bio sam viši od većine svojih sunarodnjaka. Bez obzira na to što nisam samurajskog porijekla, uživao sam popularnost i ugled, i vjerojatno sam u tome bio iznimka u čitavom Japanu. Rijetko sam izlazio izvan zidova Akademije; tada bih, hodajući ulicom, vrlo često mamio poglede i osmijehe žena koje su prolazile pored mene, što mi je godilo, iako ništa nisam poduzimao u tom smislu. Koža mi je bila glatka i njegovana. Kimono mi je pokrivao snažna, mišićava ramena, a uvijek su mi se kroz izrez njegova gornjeg dijela nazirali razvijeni prsni mišići, na koje sam bio izrazito ponosan. Postao sam tašt i umišljen, ma koliko to ponekad pokušavao prikriti i ne razmetati se pred drugima. Uvijek sam bio opasan crnim pojasom, koji mi je pridržavao kimono preklopljenim, da se ne rastvori, bar ne prije borbe ili vježbe s partnerom.
Na Akademiji su me učitelji neprestano isticali kao izuzetak, što je pridonijelo mojoj taštini i neskromnosti. Bio sam jedini pitomac nesamurajskog porijekla kojega su ostali studenti aristokratskog podrijetla gledali s povjernjem. Moje prezime, Kaze, na japanskom znači "vjetar". To nije bilo tipično japansko prezime. Igrom sudbine, u prošlom se stoljeću prezime moje obitelji promijenilo. Od očeva prezimena Kase, "okovi", nastalo je Kaze, "vjetar". Ime Hirokazu, "skladnost", nadjenuli su mi roditelji.
Očito je svakim danom i na Akademiji bilo sve jasnije kako japanske vojne vlasti nestrpljivo čekaju trenutak da moja generacija završi tekuću školsku godinu kako bi nas što prije uputili na bojišnicu kao mladi časnički kadar.
Raspored nastave za sve se pitomce na završnoj godini, svih dana u tjednu, sastojao od vježbanja juda i karatea. Također su se izvodile tradicionalne vježbe s katanom i wakizashijem te vježbe s ostalim tradicionalnim japanskim mačevima. Na kraju napornog dana bio je sat vježbe kenda. Ostale dane u tjednu, nakon obavljenog dvosatnog vježbanja juda, nazočili smo uglavnom pješačkoj obuci, koja se obavljala sa svim vrstama pješačkog naoružanja najčešće dostupnog japanskoj vojsci, uključujući ručne bombe i granate. Učilo se i postavljati i razminiravati razne vrste mina i sličnih eksplozivnih naprava. Redovite su bile i streljačka obuka na strelištu te zahtjevne vježbe na vojnom poligonu. Ja sam volio obuku svih ovih godina i trudio sam se maksimalno, želeći se uvježbati do savršenstva.
Svakoga dana, između praktičnih vježbi u doju, dvorani ili na vojnom poligonu, bilo je nekoliko sati teorijske nastave. Uglavnom je to bila poduka u naoružanju, uz predavanja o vojnoj strategiji i organizaciji. Od svih polaznika Akademije bio sam uvjerljivo najbolji u gađanju iz puške i pištolja. Osim toga, prema mišljenju nadređenih instruktora, bio sam najistaknutiji na vježbama juda i karatea.
Svakoga jutra prije vježbanja u doju svi mi, pitomci Akademije, poput nekih redovnika ponavljali smo riječi velikog učitelja i tvorca juda Jigoroa Kanoa. Te riječi, koje su se inače u Japanu isticale na zidovima dvorana za vježbanje, glasile su: "Judo predstavlja način pomoću kojega možemo najefikasnije upotrijebiti fizičku i psihičku snagu. Vježbajući, u napadu i obrani, judo jača naše tijelo i duh. Također, judo pomaže da njegove principe prihvatimo kao svoje. Na taj se način usavršavamo i postajemo vredniji članovi zajednice. A to je i konačni cilj juda."
Judo smo vježbali u vježbaonici Akademije. Na svijetlom, bambusovom podu doja bio je postavljen tatami. Vrlo često vodio sam vježbe juda mlađim pitomcima Akademije. Tako je bilo i ovoga proljetnog jutra. Nakon pozdrava u stojećem stavu najmlađim pitomcima prvo sam objasnio osnove juda. Bio sam ozbiljan i strog učitelj. Na mojem licu pitomci nisu smjeli primijetiti nikakve emocije, što su nadređeni od mene i očekivali.
"Smisao bacanja jest oboriti protivnika na tlo, i to na njegova leđa ili bok", rekao sam mlađim pitomcima, koji su me pažljivo slušali. "Do pada dolazi uslijed tehnike koju je primijenio judoka i rezultat je dviju sila: pokretne sile, koju zovemo hazumi, i sile gibanja, koju zovemo ikioi."
Jedan od mlađih pitomaca koji su stajali u vrsti upitao me: "Objasnite nam, učitelju, kakve su to dvije sile koje ste spomenuli?"
Odgovorio sam mu uvježbanim, strogim tonom: "Ovo pitanje koje si ti meni sada postavio nekoć je također uputio nositelj crnog pojasa deseti dan Hidekazu Nagaoka tvorcu juda, našem velikom učitelju Jigorou Kanou. Veliki učitelj Kano odgovorio mu je da se za ikioi, odnosno za stvaranje sile gibanja, mora primijeniti snaga, dok je za nastanak sile hazumi, odnosno da bi se stvorila pokretna sila, najvažnija vještina borca koji je izvodi. U judu su za pravilno izvođenje bacanja potrebne obje sile. Bacanje izvedeno pokretnom silom, hazumi, za oko promatrača kudikamo je ljepše nego ikioi, bacanje izvedeno samo silom."
Zatim sam početnicima objašnjavao osnovne stavove u vještini juda. Zauzeo sam prvo osnovni prirodni stav, shizen-tai. Noge sam raširio tako da mi razmak između stopala odgovara njihovoj dužini. Pitomci su neposredno za mnom ponavljali moje pokrete i stavove. Trudio sam se izgledati poput borbenog stroja. Na mojem tijelu nije bilo znoja, a svi pokreti bili su strogo kontrolirani. Pokušavali su ponoviti sve ono što sam im demonstrirao, trudeći se istovremeno primijeniti i sve ono što sam im prethodno rekao. Naravno, mlađi pitomci još uvijek nisu bili dovoljno spretni, što je bilo očito. Mogli su se uočiti početnički napor i blaga nespretnost. Zatim sam im pokazao desni, a odmah nakon toga i lijevi prirodni stav. Nakon toga sam im demonstrirao obrambeni stav u judu. Zatim sam iskoračio u obrambenom stavu, lijevom pa desnom nogom, glatko, poput igraće karte koja se laganim pokretom izvlači iz špila. Dok sam se kretao, stavovi su se skladno pretapali jedan u drugi. Promatraču se to činilo poput nekog ratničkog plesa, što u stvari i jest, kada bolje razmislim.
Potom sam pitomcima demonstrirao oba osnovna stava naizmjence, prirodni pa obrambeni.
Pokazujući im svoju uzdignutu desnu šaku, rekao sam im: "Vrlo vam je važno, što god u judu radili, držati mali prst i prstenjak šake uvijek zajedno, kako ih ne biste ozlijedili. Uvijek hvatajte kimono protivnika ili partnera prvo s ta dva prsta, a zatim ga povucite prema sebi i pritisnite kažiprstom. Palac na ruci kojom hvatate samo naslanjajte odozgo! Palac se uvijek lagano oslanja o ostale prste."
Mlađi pitomci ponavljali su pokrete u paru, sa svojim partnerima za vježbu. To su činili neposredno nakon moje demonstracije, bojažljivo me s vremena na vrijeme pogledavajući. Bili su nesigurni u svoju početničku sposobnost.
Jedan od mlađih polaznika Akademije istupi ispred svih i upita me: "Učitelju, kamo da gledamo za vrijeme borbe?"
Spremno sam mu odgovorio: "Za početnika je najbolje gledati u protivnikova prsa ili u njegov vrat. Nikada ga ne gledajte u oči! Nakon više godina vježbe, kada steknete iskustvo, moći ćete gledati protivnika u bilo koji dio tijela. No oči uvijek izbjegavajte. Stari samuraji nekoć su govorili da se protivnika promatra kao veliko drvo u daljini. To znači da predosjetite njegovu namjeru. Morate istoga trenutka osjetiti njegovu kretnju i različitu kombinaciju napada koje on može pokušati. Stari judo-borci govorili su da predosjećaju protivnika kožom. Mislili su na poseban osjećaj kože trbuha tijekom borbe. Spominjali su i poseban osjećaj u trbuhu... više predosjećaj... tako da su u određenom trenutku znali kakav će napad protivnik učiniti. Taj predosjećaj mi nazivamo haragei. Neki su ga zvali i šestim čulom. Haragei je prednost za svakog borca koji ga posjeduje, a također čini i neprocjenjivo važnu psihološku dominaciju nad protivnikom."
