Roman Pavić: Htio sam napisati roman kakav ću željeti čitati kada ostarim

Roman Pavić, autor fotografije: Anto Magzan

Autori poput Romana Pavića u svijetu književnosti mogu se označiti kao dobrodošla anomalija – jer se pojave nenadano, iz neke neknjiževne sfere, a svojim rukopisom u književnosti odmah ostave prepoznatljiv trag. Prvi roman Romana Pavića Pozdrav iz Staljingrada rekonstruira važan dio suvremene povijesti, imajući u vidu fine niti likovne umjetnosti. S autorom smo razgovarali o aktualnom romanu, principima pisanja i, dakako, umjetnosti.

Vaš prvi roman Pozdrav iz Staljingrada zanimljiv je spoj fikcije i fakcije, dramatičnih zapleta smještenih na povijesnu pozornicu 20. stoljeća, među protagoniste politike poput Winstona Churchilla i umjetnosti poput Ivana Meštrovića. Kako ste pristupili osmišljavanju zapleta, a kako profilaciji likova? Kako je izgledao vaš proces rada na tekstu?

Roman Pozdrav iz Staljingrada sam pisao od kolovoza 2018. do kolovoza 2019. godine, s naknadnim manjim izmjenama. Što se tiče vašeg komentara o spoju fikcije i fakcije, mogu reći sljedeće: pišući ovaj roman, poslužio sam se onim poznatim Tolstojevim pravilom: dio napisanog sam doživio, dio čuo od očevidaca, a dio zamislio. Tako je i ovaj roman napisan. U mojem romanu Pozdrav iz Staljingrada sva tri glavna lika su fikcionalna, ali s mnogo mojih autobiografskih karakteristika te nešto manje osobina i nekih drugih, meni poznatih ljudi. Sve je to minuciozno uklopljeno u tri glavna lika. Naravno, navedene karakteristike prilagođene su vremenu u kojem se zbiva radnja romana. Ivan je liječnik kirurg, kao i ja. Na primjer, njegov specijalistički ispit u Londonu, opisan u romanu, 1940. godine, jednak je mojemu koji se zbio 2001. Samo je taj događaj u romanu "medicinski" prilagođen vremenu u kojem se radnja odvijala. U tom liku sam dijelom prikazao svoj interes i ljubav prema medicini, koja je i moj životni poziv. Ljubav prema slikarstvu i općenito povijesti umjetnosti prikazao sam u liku Leona, akademskog slikara koji je živio u širem centru Zagreba (iako, on mi je najmanje sličan uspoređujući sva tri prikazana glavna lika). Treći glavni lik u romanu, franjevac kapucin Robert, predstavlja moj skriveni dio, onaj koji je ostao zatomljen još od djetinjstva. Lik koji je u romanu imao Božji poziv i uputio ga k svećeništvu, dok je mene taj isti poziv uputio na druga polja. Iako, taj poziv još uvijek jako osjetim u sebi... Potreba za Robertovim likom u romanu je jaka, kao i za Ivanovim i Leonovim. S Robertovim likom me povezala ljubav prema franjevaštvu, koja u meni i dandanas postoji. Lik Roberta utjelovljuje i moj interes za crkvenu povijest, kao i donekle moje skromno poznavanje teologije. Sporedni, a javnosti poznati likovi su uglavnom opisani u romanu onakvima kakvi su stvarno bili. Stvarni likovi u mojem romanu razgovaraju i "žive" s ova tri fikcionalna lika u koja sam pokušao ugraditi veliki dio sebe te raspravljaju o bitnim stvarima i događajima – bilo da je to vezano uz umjetnost, rat, medicinu, teologiju, povijest... Raspravljaju o svemu. Kako bih sve to stvorio, poslužilo mi je višegodišnje proučavanje dostupne literature o poznatim osobama, kao i proučavanje dokumenata te objavljenih i neobjavljenih zapisa o tim osobama, a koje sam upleo u svoju priču poput paukove mreže. Na primjer, Oscar Nemon, britanski kraljevski kipar, porijeklom iz Osijeka; prije više godina kupio sam dvije njegove skulpture s kojima sam dobio neke fotografije i dokumente. Oni su pospješili moju priču u romanu vezanu uz njega, kao i lik Winstona Churchilla, koji mu je bio vječni model i jako dobar prijatelj. Također, za upoznavanje i razumijevanje lika Ivana Meštrovića značajno mi je pomogla literatura, a puno toga naučio sam i iz opisa njegovog života koji je objavila gospođa Marija Meštrović, kćerka tog velikog kipara, i na tome joj zahvaljujem. Uz to, "stvarnosnosti" priče doprinio je i slikar Jozo Kljaković, koji je također sporedan lik u mojem romanu. Njegov sam rukopis također koristio kao izvor stvarnih informacija u planiranju rukopisa, a navode uklopio u svoju priču. Isto tako, citirane riječi velikog nadbiskupa Alojzija Stepinca u stvarnosti su doista izrečene. Ništa nisam želio izmišljati, osim što sam njegov lik pažljivo uklopio u razgovore s fiktivnim likom Leonom. Isto vrijedi i za velikog slikara i povjesničara umjetnosti Ljubu Babića – čovjeka koji je odgojio najveći broj "velikih" ljudi u hrvatskoj povijesti uopće, kako to voli reći gospodin Igor Zidić. Istraživao sam za svoj roman sve što je Babić tijekom života pisao i objavljivao, ne bih li što zornije prikazao njegov lik u svojem romanu, i što stvarnije ga uklopio u svoju priču. I mislim da sam u tome uspio. Isto to se odnosi i na slikara Antuna Motiku.

Naslovnica romana "Pozdrav iz Staljingrada"; izvor: Fraktura

Da, umjetnost je itekako prisutna u vašem romanu…

O likovnoj umjetnosti sam puno čitao, a većina slika hrvatskih autora spominjanih u ovom romanu, poput djela Slavka Šohaja, Vladimira Becića, Vladimira Filakovca... nalazi se u mojem vlasništvu. Godinama sam proučavao sve što je objavljivano o mojim, u romanu prikazanim stvarnim likovima. Promatrao sam satima njihova umjetnička djela, obrazovao se u tom smjeru, i po Goetheovoj izreci "Da bi vidio, moraš znati...", nastojao naučiti što više. Puno sam naučio i od povjesničara umjetnosti – osobito se to odnosi na gospodina Igora Zidića, čije sam brojne tekstove i knjige čitao te s njim razgovarao kad god se za to ukazala prilika, a na čemu mu ovim putem zahvaljujem. Također sam vrlo često o umjetnosti raspravljao i s pokojnim gospodinom Tonkom Maroevićem; isto tako, ne bih li što više onoga što mi je rekao – za mene novih saznanja i spoznaja – poput spužve upijao u um. Proučio sam puno literature i o Staljingradskoj bitki tijekom godina. Najviše mi je pomogao dnevnik časnika 369. pukovnije Rudolfa Baričevića, objavljen u više knjiga, negdje dijelom, a negdje potpuno, kao npr. u onoj gospodina Milana Pojića ili gospodina Amira Obhođaša, iz kojih sam također dobio vrijedna saznanja. Puno toga sam saznao i u razgovorima s ljudima koji su sudjelovali u tim događajima, kako onima koji su tijekom Drugog svjetskog rata bili na obje strane tako i s preživjelima s poslijeratnog Golog otoka. Sa svakim likom u romanu povezano je puno detalja. Na primjer, Ljudevit Stulhofer, svećenik i sporedni lik u romanu, živio je nedaleko od mene u Osijeku, a tijekom Drugog svjetskog rata u suhom bunaru u svom dvorištu skrivao je mladu djevojku židovskog porijekla, kako je i opisano u romanu. Djevojka je zahvaljujući njemu preživjela, a kasnije postala i njegova supruga. No, to više nije tema romana…

Moja je baka s majčine strane s čitavom obitelji završila u logoru u Zemunu jer su pomagali partizanima (osuđena je kao talac za strijeljanje). Zatim je iz Zemuna deportirana u Buchenwald, pa u Jenu, odakle se po završetku rata vratila u Hrvatsku. U romanu je opisan i njezin lik s pravim imenom, Nada, a njezina životna priča također je doprinijela nastanku ovog romana. Većina mojih rođaka bila je u partizanima i sudjelovala u antifašističkoj borbi tijekom Drugog svjetskog rata te sam njihove priče iskoristio za roman, poput priče djedovog brata s očeve strane. Na suprotnoj zaraćenoj strani sudjelovao je njegov i moj rođak, sin djedovog drugog brata. On je bio na ruskom ratištu kao pripadnik SS-a. Nakon što je preživio, i proveo desetljeća po logorima i zatvorima, ispričao mi je svoju životnu priču, a preminuo je 1989. godine. Bilo je i onih u mojoj daljnjoj familiji koji su ratovali u vojsci NDH, a koji su mi također prepričali svoj dio istine. Susjed u mojoj ulici u Osijeku koji je bio hrvatski legionar u Rusiji osuđen je na smrt po povratku. No zbog brojne djece kazna mu je preimenovana te je ostatak života također proveo po zatvorima. I njegova priča stvorila je određeni utisak u meni. Roman je ustvari slika sudbine hrvatskog čovjeka na vjetrometini strahovitih ratnih zbivanja, gonjenog raznoraznim totalitarnim režimima, drugačijih teorijskih predznaka, no vrlo sličnih praktičnih djelovanja. Kao dječaku u srednjoj školi još jedan susjed – za vrijeme rata partizan, a poslije rata direktor ondašnje Saponije – pričao mi je o događajima koji su se zbili netom poslije rata. Slikovito mi je opisao suđenje ustaškom stožerniku Ćirilu Kralju kojem je bio nazočan. I njega sam upravo tako u romanu opisao. Pokojni, veliki đakovački biskup msgr. Ćiril Kos, u osječkom kapucinskom samostanu (koji ima značajnu ulogu u mojem romanu), početkom listopada 1986., na Sv. Franju Asiškog, dok smo skromno večerali kuhane hrenovke s rižom, prepričavao mi je, birajući riječi, događaje koji su se zbili dok je obnašao dužnost tek pridošlog kapelana u Srijemskoj (tada Hrvatskoj) Mitrovici 1944. Taj veliki čovjek je također poslije rata robijao u komunističkim zatvorima, a nije bio ni kriv ni dužan... Razgovor sam dobro zapamtio i uklopio sam ga s dijelom stvarnosti u svoju priču. Predavao sam svojevremeno u Londonu, te je dio događaja u romanu vezan i uz poznavanje toga grada u okviru poglavlja s likom Ivana Petrovića. Također sam iz istog razloga u romanu iskoristio i Leeds. Likovima je trebala fikcija kako bi se sve što se stvarno događalo čvrsto povezalo u zajedničku priču.

Mislim da je najveća sposobnost u umjetnosti načiniti nešto novo i originalno, a u svom umjetničkom djelu primijeniti saznanja i iskustva velikih ljudi, koji su ovaj posao radili prije vas. 

Budući da ste u književnost ušli iz svijeta medicine, zanima me kako je došlo do ideje za roman; kako uopće spojiti ove dvije aktivnosti u danu?

Godinama sam objavljivao znanstvene i stručne radove na engleskom jeziku, više od stotinu ih ima. Uglavnom su publicirani u SAD-u i Velikoj Britaniji. Zaželio sam se s vremenom pisati na hrvatskom jeziku, a pošto u medicini za to nema velikog publiciteta, odlučio sam se na književnost. Znao sam da imam sposobnost za to. Ono što sam napisao u romanu Pozdrav iz Staljingrada u meni se sakupljalo godinama, i jednostavno sam imao potrebu tako nešto objaviti i napisati. Želio sam pisati roman kakav ću ja željeti čitati kada ostarim. To mi je bila misao vodilja. Nisam pisao u namjeri da to radim za publiku, ni za književne kritičare, već sam pisao roman prvenstveno za sebe, da ja s njim budem sretan i zadovoljan. U medicini sam puno godina, o čemu vam govore sve moje specijalizacije, doktorati i sveučilišna profesura. Ako postoji želja za nečim, u ovom slučaju za pisanjem romana i stvaranjem književnog djela, onda se vremena uvijek nađe. Roman Pozdrav iz Staljingrada pisan je ponekad u dva sata ujutro, a u pet sam se dizao kako bih išao na posao. Također sam pisao i nakon brojnih operacija u hitnoj službi, kada sam završio sav kirurški posao, također u dva ujutro... Tako da sam umjesto spavanja i odmaranja, što bi obično radili drugi, pisao roman. Tako je nastao Pozdrav iz Staljingrada. Naravno, uz sve navedeno, pisanje je bilo kontinuirano i tijekom kompletnog godišnjeg odmora.

Sada kad je roman objavljen, možete li odrediti što vas kao autora intrigira i u kojem biste smjeru htjeli nastaviti?

Dugo sam čekao da se roman pročita, da se prihvati, a naposljetku i objavi. Tijekom tog čekanja sam napisao još dva romana koji su malo kraći od Pozdrava iz Staljingrada. Tako da sam smjer već nastavio. A kada oni budu izašli iz tiska, s razmakom od deset mjeseci do godinu dana, bit će očito kojim smjerom idem. Ono što dobro poznajem osim medicine zastupljeno je također i u tim romanima.

Kome biste povjerili ekranizaciju svog romana?

Za ekranizaciju svojeg romana još sam nedovoljno upućen da bih znao reći ciljano ime i prezime. Da ste me pitali tko sigurno neće raditi ekranizaciju mojeg romana, listu bi bilo puno lakše sastaviti... No nikad se ne zna.

Jeste li imali književne uzore u procesu pisanja?

Roman Pozdrav iz Staljingrada je originalno djelo. Mislim da je inače najveća sposobnost u umjetnosti načiniti nešto novo i originalno, a u svom umjetničkom djelu primijeniti saznanja i iskustva velikih ljudi, koji su ovaj posao radili prije vas. Svakako su najveći u našem govornom području Miroslav Krleža i Ivo Andrić. Osobito su Krležine Zastave, a zatim Banket u Blitvi ono što smatram remek-djelom hrvatske književnosti. Također je velik i Ivo Andrić... Osobito me se dojmila njegova Travnička hronika, pa Na Drini ćuprija, za koju je dobio Nobelovu nagradu, a također i njegove brojne priče i pripovijetke. Naravno, od inozemnih autora najviše sam učio od Thomasa Manna i Umberta Eca. Volio sam i Ernesta Hemingwaya, kao i Irwina Shawa.