Robert Walser: Šetnja

Stavljam na znanje da sam jednog lijepog jutra, ne znam više točno u koliko sati, nakon što osjetih želju za šetnjom, nataknuo na glavu šešir, izišao iz pisaće sobe ili sobe sablasti i strčao se niza stube kako bih što prije dospio na ulicu. Tome bih mogao dodati i da mi je na stubištu ususret naišla žena koja izgledaše kao Španjolka, Peruanka ili Kreolka. Odisala je bljedunjavom, ocvalom veličanstvenošću. Ipak sebi najstrože moram zabraniti da se ma i na samo par sekundi zadržim na toj Brazilki ili što već ona bijaše; ne smijem, naime, uprazno trošiti ni prostor ni vrijeme. Koliko sam se danas, dok sve ovo pišem, još kadar sjetiti, obuzelo me nakon što stupih na otvorenu, svijetlu i vedru ulicu neko romantično-pustolovno duševno raspoloženje koje me duboko usrećivaše. Jutarnji svijet, što se pred mojim očima širio, činio mi se lijepim kao da ga prvi put vidim. Sve što bih ugledao ostavljalo je ugodan dojam prijaznosti, dobrote i mladosti. Ubrzo zaboravih da sam se tek netom borio s turobnim mislima nad praznim listom papira, gore u svojoj sobi. Sva tuga, sva bol i sve teške misli bijahu mi kao izbrisane, premda sam pred sobom i za sobom još uvijek poput zvuka ćutio izvjesnu ozbiljnost. S radosnom sam napetošću očekivao sve što bih tijekom šetnje možda mogao susresti ili zateći. Koraci mi bijahu odmjereni i mirni i, koliko znam, ostavljao sam dojam prilično dostojanstvena stvorenja idući tako svojim putem. Svoje osjećaje volim kriti od očiju bližnjih, a ipak se u tome ne upinjem plašljivo, što bih smatrao velikom pogreškom i teškom glupošću. Jedva bijah prešao dvadeset ili trideset koraka preko prostrana trga puna ljudi, kad mi ususret odnekud naiđe gospodin profesor Meili, kapacitet najvišega stupnja. Kao neoboriv autoritet primicao se gospodin profesor Meili ozbiljno, svečano i otmjeno; u ruci je nosio nesalomljiv znanstvenički štap za šetnju koji je u meni budio jezu, strahopoštovanje i uvažavanje. Nos profesora Meilija bio je strog, zapovjednički, oštar orlovski ili jastrepski, a usta mu bijahu pravnički stisnuta i zategnuta. Način na koji je slavni učenjak koračao sličio je željeznome zakonu; svjetska povijest i blještavilo davno minulih junačkih djela sijevali su iz strogih, kuštravim obrvama zastrtih očiju gospodina profesora Meilija. Šešir mu je podsjećao na vladara koji se ne da svrgnuti. Tajni su vladari najgordiji i najstroži. A ipak se profesor Meili, sve u svemu, držao posve blago, kao da ni u kojem smislu ne smatra potrebnim da drugima stavi na znanje koliku količinu moći i značaja personificira, te mi se njegov lik kraj sve svoje neumoljivosti i strogosti činio simpatičnim jer sam sebi smio kazati da su ljudi koji se ne osmjehuju slatko i ljupko pošteni i pouzdani. Postoje, naime, kao što znamo, nitkovi koji glume drage i dobre ljude, takvi koji se odlikuju strašnim darom da se čineći nedjela ljubazno i uljudno smiješe.

U zraku nam takoreći već lebdi susret s izvjesnim prodavačem knjiga i njegovom knjižarom, također će ovdje, kako predosjećam i primjećujem, uskoro svoj spomen naći i zasluženu ocjenu dobiti i jedna pekarska radnja s razmetljivo zlatnim slovima. No prije toga na popis moram staviti i jednoga svećenika ili župnika. Gradski kemičar prijazna, značajna lica biciklom, odnosno sjedeći na kotaču, promiče tik pokraj šetača, a taj sam ja; isto čini i vojni odnosno pukovnijski liječnik. Nezamijećen i nezabilježen ne smije ostati ni skromni pješak: ljubazno me, naime, moli da ga izvolim spomenuti. Riječ je o staretinaru i sakupljaču krame koji se uspio obogatiti. Dječaci i djevojčice trčkaraju po suncu slobodno i neobuzdano. ‘Neka ih samo ostave tako neobuzdane,’ mislio sam; ‘starost će ih prije ili poslije prestraviti i obuzdati. I to prerano, žalibože.’ Jedan se pas osvježava vodom s vodoskoka. Lastavice, čini mi se, cvrkuću u plavome zraku. Jedna ili dvije elegantne gospođe u začuđujuće kratkim suknjama i neobično finim visokim čizmicama jarkih boja nedvojbeno skreću pozornost na sebe barem onoliko koliko i ma koji drugi predmet. Dadu se uočiti i dva ljetna ili slamnata šešira. Ovako stoje stvari s tim muškim slamnatim pokrivalima za glavu: odjednom, naime, vidim dva šešira u svijetlom nježnom zraku, a pod šeširima stoje dva gospodina iz boljega društva koja jedan drugom, čini se, lijepim, učtivim zadizanjem i zakretanjem šešira žele dobro jutro. Šeširi su u toj priredbi očito važniji od svojih nositelja i vlasnika. Inače se pisca najusrdnije moli da se uzdrži od zapravo suvišnih podrugivanja i draženja. Moli ga se da ostane ozbiljan i možemo se nadati da je on to sad jednom zasvagda shvatio.

"Šetnja", naslovnica; izvor: Bodoni

Roman je s njemačkog jezika preveo Milan Soklić.