Renata Salecl: Strast prema neznanju

U ožujku 2020., kad je u Sjedinjenim Američkim Državama izbila kriza izazvana koronavirusom, novine Financial Times objavile su karikaturu Jamesa Fergusona na kojoj američki predsjednik Donald Trump sjedi u Ovalnom uredu s kirurškom maskom na očima i rukama snažno pritišće uši. Na podu je slika kineskog predsjednika Xija Jinpinga s kirurškom maskom načinjenom od kineske zastave. Dok jedan vođa zatvara oči i uši, drugome su usta pokrivena simbolima države i ideologije. Širenje virusa postavilo je svijet pred najveći izazov stoljeća, u obračun s nepoznatim. Neznanje, poricanje i negiranje odigrali su važnu ulogu na početku pandemije, što se dobro vidjelo u krajnjem popuštanju vidljivom u ponašanju američkog predsjednika. Trumpa u početku nije bilo briga za opasnost od širenja zaraze u Sjedinjenim Američkim Državama. U siječnju i veljači 2020., kad se virus brzo širio svijetom, tvrdio je kako u Americi nema razloga za zabrinutost jer je zaražena tek šačica ljudi, a i oni su došli iz inozemstva. Javnost je, niječući ono što se događa, uvjeravao da je "sve pod kontrolom", da "novi virus nije opasniji od gripe" te da on sam ima "prirodnu sposobnost" razumijevanja zaraze. Kad više nije mogao zatvarati oči pred pandemijom, promijenio je taktiku i proglasio "rat" protiv "nevidljivog neprijatelja". Predsjednik nije prepoznao ozbiljnost situacije zato što su ga u to odjednom uvjerili stručnjaci ili zato što su mu postali dostupni novi podaci; umjesto toga javnosti je rekao kako je cijelo vrijeme znao koliko je stvar ozbiljna: "To, da je riječ o pandemiji, osjećao sam mnogo prije nego što su je tako nazvali." A onda je dodao: "Ipak ćemo pobijediti nevidljivog neprijatelja. Mislim da ćemo to učiniti brže nego što smo mislili i da će pobjeda biti potpuna. Bit će to potpuna pobjeda.”

Deset godina prije toga scenaristi crtane serije The Simpsons zamislili su drogu koja izaziva sličan, izuzetno snažan, slijepi optimizam. U poznatoj epizodi te serije Lisa u školi mora prikazati kakav će biti Springfield za pedeset godina. Temeljita kao i uvijek, udubi se u istraživanje klimatskih promjena te prikaže svoj rodni grad u mračnoj budućnosti. Njezin je prikaz toliko zastrašujuć da učitelji zamole njezine roditelje da potraže psihijatrijsko mišljenje. Liječnik nakon pregleda utvrdi kako je Lisa očajna i kako je taj očaj povezan s ekološkom situacijom i prepiše joj lijek Ingorital. Lisin se pogled na svijet pomoću te droge promijeni – oslobođena očaja, postaje pretjerano optimistična. Oblaci joj izgledaju kao plišani medvjedići koji se smiju, a u glavi joj čitavo vrijeme odzvanja pjesma What a Wonderful World. Roditelji ne mogu podnijeti njezin optimistični delirij i odluče joj više ne davati Ignorital. Marge i Homer shvate kako je dotadašnja pesimistična Lisa bila podnošljivija od svoje poludjele varijante koja je uvijek dobre volje.

Stav da nam droga ili neki drugi oblik liječenja može pomoći ignorirati dijelove stvarnosti koje teško podnosimo ne nalazimo samo u fikciji. Znanost se već desetljećima trudi otkriti kako svladati traumatična sjećanja ratnih veterana i žrtava drugih oblika nasilja. U tim se istraživanjima ponekad tvrdi kako bi, posebno onima koji su bili silovani, koji su doživjeli strahovit napad ili seksualno nasilje, mogla pomoći droga koja bi im omogućila zaboravljanje traumatičnog iskustva. Etičke rasprave o korištenju droga i drugih sredstava za ublažavanje sjećanja na nasilje često se koncentriraju na to je li brisanje samo odabranih dijelova sjećanja moguće i poželjno, kao i na to što bi se dogodilo kad bi počinitelji nasilnih zločina i zlostavljači mogli doći do droga za eliminaciju sjećanja te ih iskoristiti za to da ih se ne može prepoznati i progoniti. Ljudi ipak i bez takvih droga uspijevaju pronaći načine funkcioniranja koji im omogućuju ignoriranje, poricanje ili negiranje znanja o onome što ugrožava njihovu dobrobit.

Svako razdoblje karakterizira specifično neznanje. Načini na koje ljudi reagiraju na znanje izuzetno su kontekstualizirani; naime, ono što vrijedi za znanje nije samo društveno oblikovano, nego je i vrlo individualno. To se dodatno komplicira time što ljudi, kad se približe znanju koje je zbog nečega nepodnošljivo, često prihvaćaju neznanje ili poricanje (što nije isto, kao što ćemo vidjeti u nastavku).

Francuski je psihoanalitičar Jacques Lacan izraz "strast prema neznanju" posudio iz budističkih studija kako bi njime opisao da su njegovi pacijenti činili sve što su mogli ne bi li izbjegli priznati uzrok svoje patnje, premda ih je većina došla k njemu tvrdeći kako upravo to žele razumjeti. Lacan je neznanje promatrao i sa stajališta analitičara te je zaključio kako analitičar ne bi trebao zauzeti poziciju "onoga tko zna odgovore", nego bi umjesto toga trebao prihvatiti poziciju neznanja i omogućiti onima koji su podvrgnuti analizi da sami otkriju što je u podlozi njihovih simptoma.

Ova će se knjiga baviti prirodom strasti prema neznanju. S jedne će strane proučavati načine na koje pokušavamo izbjeći sučeljavanje s traumatičnim znanjem, a s druge će strane analizirati načine na koje društva neprestano otkrivaju nove mogućnosti poricanja informacija koje bi mogle potkopati strukture moći i ideološke mehanizme koji čuvaju postojeći poredak. U ovoj ću knjizi uz to nastojati protumačiti i kako je u postindustrijskim društvima zasnovanima na znanju, neznanje steklo iznenađujuću novu snagu, premda ljudi jedni o drugima i o sebi samima, uz pomoć znanosti i novih tehnologija, danas mogu saznati više nego ikada prije. Naš odnos prema znanju nikada nije neutralan, zato nam riječ "strast", koju Merriam-Webster rječnik opisuje kao "izuzetno snažan, trajni osjećaj, teško svladiv voljom i razumom",pomaže razumjeti zašto ljudi prihvaćaju ono što se smatra istinom, ali i zašto to isto ignoriraju, poriču i negiraju. Znatiželja je za neke strast, a kad ljudi prestanu postavljati pitanja o općeprihvaćenom znanju, nedostatak te strasti može otvoriti nova vrata neznanju.

Koncept neznanja moramo ponovno promotriti, zato što se upravo nalazimo usred korjenitih promjena u prirodi znanja. Razvoj genetike, neuroznanosti i istraživanja vezanih uz velike podatke (big data) promijenili su naše razumijevanje onoga što se može znati o pojedincu. S novim vrstama informacija stižu i nove tjeskobe izazvane poteškoćama u razumijevanju onoga što te informacije znače, kao i pitanja o tome tko ima pristup tim informacijama i brige za to tko se njima može služiti, to jest manipulirati njima. Pojava novih vrsta informacija na medicinskom području znači da je pitanje "znati ili ne znati" postalo od ključne važnosti za pojedinca. Isto je toliko važno i proučavanje neznanja u odnosu prema novim mehanizmima moći. Francuski filozof Michel Foucault u drugoj polovici dvadesetog stoljeća opširno je pisao o odnosu između moći i znanja; danas istu takvu pozornost zahtijeva odnos između moći i neznanja.

Ljudi oduvijek znaju pronaći načine da zatvore oči, uši i usta kako bi ignorirali, porekli i negirali informacije koje ih uzrujavaju. Ljudi se identificiraju s vođom čak i kad je njegov ili njezin diskurs pun laži. No vrijeme "post-istine" je, zbog porasta "kognitivne inercije", drugačije – povećava se ravnodušnost prema onome što je istina, a što laž. Ravnodušnost se povezuje s nesposobnošću da se zna i nije samo nedostatak spremnosti za stjecanje znanja. Pogledamo li kako se "lažne" vijesti prenose internetom, utvrdit ćemo kako je često teško prepoznati njihov izvor, a još je manje jasno što njihovi autori njima pokušavaju postići. U kolovozu 2017. godine je, na primjer, kampanja na Twitteru s heštegom #kavabezgranica lažno promovirala tvrtku Starbucks govoreći kako oni u svojim kavanama diljem Sjedinjenih Američkih Država ilegalnim useljenicima u određeni dan nude besplatni frapuccino. Starbucks je uložio mnogo truda u uvjeravanje svojih mušterija kako je riječ o neslanoj šali. Dio ljudi je mislio da su tu podvalu smislili hakeri koji podržavaju useljenike. No zapravo je bilo sasvim suprotno od toga. Podvalu su smislili protivnici useljavanja koji su mislili kako bi ilegalne useljenike na taj način mogli privući na određena mjesta, a oni bi, dok bi useljenici u redu čekali besplatni napitak, pozvali policajce da ih uhapse. Dakle, neke kampanje lažnih vijesti imaju politički, to jest gospodarski cilj, a mnoge su samo alat za privlačenju većeg broja klikova, čime se povećava prihod od oglašavanja. Zbog proširenosti lažnih vijesti ne iznenađuje ni jačanje nepovjerenja prema svim izvorima informacija. Ravnodušnost i neznanje u takvim slučajevima za pojedinca koji neprestano mora procjenjivati kojoj informaciji može vjerovati, a kojoj ne, djeluju poput zaštitnoga štita. Kao što je primijetio William Davis, to postaje stvarni politički problem kad ljudi zbog mišljenja da su svi mediji jednako pristrani i da istine nema, to jest da izvan uobičajenih kanala političke komunikacije postoji neki čišći, neposredovani pristup istini, okrenu leđa svim prikazima stvarnosti u medijima.

U ovoj ću se knjizi posvetiti dvama čvrsto povezanim sadržajima: ne znati (neznanje) i ne priznati (ignoriranje). Ta su dva stanja duha danas vrlo važna za naše društvo, kulturu i intelektualni život. I neznanje i ignoriranje predstavljaju problem, no oboje su ponekad upotrebljivi i korisni. Neznanje je, na primjer, opasno kad mu pristupamo kao vrlini, ali i kad se smatra sramotnim stanjem koje moramo nastojati izbjeći uz pomoć konzumerizma u postmodernoj "ekonomiji znanja". Nasuprot tomu, ono osigurava prirodnu tampon-zonu u trenucima kad nastojimo razumjeti tko smo i kakvo bi moglo biti naše mjesto u svijetu. Neznanje je korisno u označavanju točke onkraj koje nema mjesta profesionalnoj stručnosti; čak i više od toga, ono postavlja granicu i onome što možemo razumno očekivati od ljudi kao pojedinaca i što možemo očekivati od zajednice.

"Strast prema neznanju", naslovnica; izvor: Fraktura

Knjigu je s engleskog jezika prevela Anita Peti-Stantić.