Na majur je pristizalo sve više izbjeglica. U gotovo sve štaglje te čak i u staju za telad postavljeni su nizovi privremenih kreveta. Premda je noću još bilo mraza, konji, uključujući Brise, morali su se premjestiti u ograđeni pašnjak u parku, te je djevojčica nabavila staru vunenu deku i čvrsto je zavezala kobili oko vrata i korijena repa. Slabo je dobivala na težini, no činilo se da se kopita polako oporavljaju; nije više gazila onako bojažljivo i drugi su je konji počeli opet podnositi u svojoj blizini. Osobito su se nakon zalaska sunca stiskali jedni uz druge i dok je Luisa čitala u sobi, čula je kako životinje kašlju u tami.
Nebo se plavjelo u lokvama dok se jednog jutra vozila u Kluvensiek. Na ranojutarnjem suncu kapi rose na rubovima krovova od trstike blistale su kao brušene. Došavši do livade, ona se zaustavi pred kućom Stormovih i ugura bicikl u dvorište te ga nasloni na zidanu peć. Opeke su čak i hladne mirisale na dim od bukovine, na kojem je Oleov djed dimio obješene kobasice i ribe iz kanala. Oleova majka okopavala je lijehu. "Bok tebi, Luisa!" uzvikne. "Momak će se obradovati. Čaj od metvice stoji na peći."
Bila je vlasuljarka i radila je kod kuće. Kroz staklena vrata njezine radionice vidio se regal pun kutija iz kojih su visjeli pramenovi kose. Na dugačku stolu stajao je niz umjetnih glava različitih veličina prekrivenih neizmjerno nježnim pokrovom od tila, s manje ili više dovršenim zauzlanim čupercima u svim mogućim bojama. Ole je sjedio ispred kuhinjskog prozora i crtao. Luisa mu pruži ruku i čestita rođendan. "Ako malo požuriš s odrastanjem, uskoro bi me mogao stići", reče, "i onda bismo mogli ići na ples, što kažeš? Oduvijek sam željela zavrtjeti jednog takvog zgodnog plavokosog kao što si ti."
On se stidljivo nasmije, čak i zarumeni te se pomakne ustranu kako bi joj napravio mjesta na klupi presvučenoj kravljom kožom. Na sebi je imao izglačane hlače s preklopljenim rubovima i sako od iste tamnosmeđe vunene tkanine. Luisa iskopa poklon iz naprtnjače: Emil i detektivi. Zahvaljujući gospođi Mangoldt sad je imala dva primjerka knjige. "Ima i ilustracija", reče znajući da on ne čita osobito rado. "Možeš ih obojati."
On počne radosno listati, a ona uzme dvije šalice sa sudopera i lončić s peći te im ulije čaj. "Imaš lijepo odijelo. Baš je šik, kao što kažu u Berlinu."
Ispravivši leđa, on povuče bijeli ovratnik košulje preko revera i smiješeći se spusti pogled na odijelo. "Stvarno to misliš? Sašila mi ga je gospođa Milger, od tatinih stvari. Vidi ovo, kožnati gumbi. Na podstavi sakoa je, nažalost, plava mrlja od njegovog Pelikana, ali ovi preklopi su praktični, jer tako brzo rastem… To su nekad bile njegove nedjeljne hlače, a ja sad imam dva para."
Ona prstima opipa tkaninu od glatke češljane vune i skine mu končić s rukava. "Je l' ih on više ne treba?"
Dječak isturi usnu i slegne ramenima. "Mislim da ne, dobit će uniformu… Jesi već vidjela?"
Odmaknuvši čipkani zastor ustranu, pokaže joj figure od žirova, šipaka i kestenja na prozorskoj dasci: žene s kosom od lana i suknjama od šarenog prozirnog papira, ratnike s rukama od šibica i bodljikavim kacigama, životinje s krznom od mahovine i rogovima od klinčića. "Napravio sam ih za njega", reče. "Još prošle godine, kao božićni dar. Ali ne smiju se slati na frontu."
Luisa otpije gutljaj mlakog čaja. "Čovječe!" reče. "Stvarno si nadaren!"
On izvuče britvicu iz etuija za pera i ozbiljno kimne. "Da", uzvrati, "to kaže i moj dida… Inače, znaš zašto se kestenje, i to ovo ovdje, još naziva konjsko kestenje? Nekad davno, još tamo u srednjem vijeku, bilo ga je samo u Aziji. Ali kad su Turci napali Europu, uvijek su sa sobom nosili vreću punu kestenja kao lijek za bojne konje. Jer su im oni bili važni. Kad bi se konji prehladili ili počeli šepati, dali bi im šaku kestenja i mogli su nastaviti dalje!"
On naoštri crvenu bojicu, a Luisa začuđeno odloži šalicu. "Pa onda je logično što se ne zove kravlje kestenje, je l' tako? A gdje ga ima? Ovdje u selu?"
On zaniječe. "Ti su još s jezera, tamo rastu najstarija stabla", reče i brzo pogleda prema vratima. "Ali tamo više ne smijemo ići, zabranjeno je. Imaju pse i pucaju. Ili te zatvore… čak i ako samo saznaju da je netko bio tamo, a nije prijavio. Zašto pitaš?"
Čaj je bio vrlo sladak i Luisa obliže usne te reče: "Sasvim jednostavno, zato što ih i ja želim. Hoćeš mi pomoći da ih potražim?"
On razrogači oči. "Ali, Luisa, kesteni se skupljaju u jesen! Tad lijepo sjaje i skroz su čvrsti. Sad ćeš nać samo smežurane. A što će ti? Isto ćeš nešto praviti?"
"Otkrit ću ti kad mi pokažeš stabla, trtarošu mali."
On se nasmije sjenčajući uvojke Pony Hütchen.[1]
"Što je trtaroš?"
Nakon što mu je objasnila, popiju čaj, uzmu bicikle i odvezu se seoskom cestom u šumu. Hrastovi koji su ondje rasli bijahu vrlo stari; njihovu ispucanu, hrapavu koru oljuštili su vjetar i vremenske nepogode, njihove zapletene krošnje nalikovale su na svojeglave mrgude. No već na prvom križanju staza stajao je vitak kesten sa sjajnim pupovima koji su izgledali kao ocakljeni i Luisa skoči s bicikla. Vrhom cipele razmicala je travu i skupljala prošlogodišnje plodove.
Nije ih više našla mnogo. Ole, koji je preko odijela navukao pohabanu jaknu od voštanog platna, držao joj je otvorenu naprtnjaču i nakon što su prešli preko jedne oranice na žetvenom putu, odvezu se dalje pod visokim borovima blago nagnutim prema istoku. Stabla čije je vrhove obasjavalo sunce u podnožju su bila obrasla mahovinom; nekima je bila mjestimično odstranjena kora i drvo zarezano u obliku riblje kosti: zahvaljujući tomu smola je mogla kapati u staklenke koje su visjele ispod.
Na neasfaltiranoj cesti vidjeli su se tragovi kamiona ili traktora, a kroz debla se svejednako pružao pogled na visoku žičanu ogradu sa savijenim stupcima i porculanskim izolatorima. Na njoj su, u razmacima od dobrih dvadeset metara, visjeli natpisi i na svima neobično nezgrapno izvedena – podsjetila ju je na školske rezbarije na linoleumu – mrtvačka glava. "Stoj! Opasna zona!" pisalo je ispod prekriženih kostiju sad već izblijedjele crvene boje. "Pucat će se bez upozorenja!"
S vrhom jezika između usana, Ole je vozio sporije. Činilo se da nešto traži među mladim borovima koji su na tom dijelu puta rasli duž jarka; bila je to branjevina, još neprorijeđena, i on rukom pritisne poklopac zvonca te skrene na utabanu stazicu. Nakon nekoliko metara siđu s bicikala i naslone ih na panj na koji je bio pribijen komad soli za lizanje. "Moramo bit jako oprezni", šapne Ole. "Moja rođakinja Liebgard išla je tu brat gljive i dovezli su je kući crnim autom. I onda joj je mama isprašila tur."
Stazica se blago uspinjala, mlada stabla rasla su toliko gusto da se isprva vidjelo samo nebo. Kaplje rose već su nakon nekoliko koraka promočile Luisin kaput, grane s češerima veličine lješnjaka, za koje se pridržavala, bile su ljepljive. Tu i tamo u blatnom gustišu blistale su crvene bobe i oni naposljetku stignu do uzvisine s koje se između stupaca od betona izrađenog od smrvljenih školjki mogla vidjeti udolina, jezero. U crnoj vodi odražavale su se breze i Luisa se iznenadi: na starom zemljovidu u predvorju samostana, na kojem se nazivalo Mare Innocentiae, jezero je izgledalo golemo. No zapravo nije bilo veće od Schreventeicha u Kielu.
Ispred ruba šume na suprotnoj strani jezera stajale su barake čije je krovove nadvisivao stražarski toranj, a u prokopima duž obale radilo je veliko mnoštvo ljudi pod nadzorom vojnika s karabinima. Nosili su sive radne kombinezone zablaćene do koljena i vadili su treset iz tresetišta, komade veličine opeke. Njih su tovarili na saonice, koje su vukli preko spleta dasaka i trupaca što su, uspinjući se, vodili do mjesta ispred ograde, gdje su ih slagali jedne na druge u visoke stupce. Sve se to odvijalo u velikoj žurbi, trkom, pri čemu su salinci saonica škripali i klompe klepetale. Luisa na trenutak sklopi oči.
Slina joj je bila kiselkasta kao i miris koji ju je obavijao i kad je tiho upitala Olea tko su ti ljudi, on podigne ramena i šapne: "Ne znam, valjda kažnjenici. Tvoje kestenje je tamo naprijed."
Iz gnjilo smeđe paprati polete jarebice. Stara stabla, njih dvadeset pet ili više, nekoć su možda činila početak ili kraj aleje; sad su u hrapava debla čavlima u obliku slova U bile zabijene žičane ograde, niz za nizom, udaljene jedna od druge za širinu šake. Na šiljcima su visjeli čuperci krzna ili kose, jedna razderana rukavica, a asfaltiran puteljak koji se nazirao u travi vodio je do kapelice obrasle bršljanom i šikarom.
I ona je činila dio granice logora: žica je bila nategnuta preko mrvljivog zida od ilovače i zabijena u skeletnu drvenu konstrukciju, prozor prema šumi bio je zazidan. Nastavak zabata s praznim jarmom zvona nije više imao vrh, jedan oluk visio je odvojen od zida, ali krov od hrđavih ploča od valovitog lima očito je bio nepropustan jer se prostorija upotrebljavala kao magazin. Pod polukružnim nadvojem s urezanim latinskim riječima nazirala se naslagana hrpa sanduka i kanistara. Još ih je stajalo i na klecalima, a u jednoj od zidnih niša, koje su inače namijenjene svecima ili vječnom svjetlu, ležala je kaciga.
Ispred baraka na obali zaustavila su se dva kamiona, utovarivao se treset, a djeca su vukući noge pretraživala prošlogodišnje naslage lišća, no pronašla su samo nekoliko kestena. Malo je koji još bio tvrd, jedni su na dodir djelovali šuplje, iz drugih su izvirivali crvi i dok su ih bacali u naprtnjaču, nanjuše cigarete, slatkast dim, i začuju pucketanje u blizini. Mladi borovi pomaknu se, kapljice vode poskoče s iglica i iznenada se pred njima pojavi vojnik s uperenim karabinom. "Stoj!" reče drugi vojnik, koji je vodio ovčarskog psa. "Što radite tu?"
Kao i kaputi, vojničke kape bile su im zelene i djeca se na nekoliko trenutaka ukipe nijemo zureći u psa s brnjicom. Dlaka na prsima i nogama bila mu je crna od vlage i neprestano je potezao kratku uzicu propinjući se. Nije, doduše, lajao, ali dahtanje mu se pojačavalo u hripanje, što navede Luisu na pomisao da mu je dah sigurno vreo. Slina mu je kapala kroz prepletenu kožnatu brnjicu. Ole reče: "Samo tražimo gljive."
Vojnik s karabinom približi im se. "U proljeće? Baš zanimljivo. A koje to sad rastu? Pokažite što imate!" Uglavivši cijev u pregib lakta, uzme naprtnjaču iz Luisinih ruku, posegne u nju i promotri šaku punu plodova umrljanih zemljom. "Meni ovo sliči na staro kestenje."
"Da, i njih skupljamo", reče ona brzo. "Za konje tamo na majuru. Kašlju."
Drugi vojnik, koji je za opasačem nosio futrolu pištolja, čvršće omota kožnatu uzicu oko šake i reče: "U to ni sami ne vjerujete! Špijunirate! Gdje vam je fotoaparat?"
"Ali nemamo ga", uzvrati Ole. "Stvarno samo tražimo gljive. Sad rastu gustoliske i jelengljive, one su dobre protiv reume. A tko ima sreće može već naći i smrčke… Zar ne smijemo ići ovuda?"
Vojnik s puškom ubaci kestenje natrag u naprtnjaču i pretraži našiveni džep, u kojem su se nalazili nožić i dvije žute zimske jabuke. "Zar ne znate pročitati što piše na pločama? Gdje živite? Što vam radi otac?"
Problijedjevši pod njegovim oštrim pogledom, Ole spusti oči. "On je isto vojnik", tiho reče. "U Mađarskoj, u tenkovskom pješaštvu. Već je triput bio ranjen i dobio je puno odlikovanja i priznanja, čak i željezni križ druge klase. Mogu vam pokazat. Mislim, kao dokaz."
Zamaskiravši nagovještaj osmijeha oštrim skupljanjem obrva, stražar podigne bradu i upita: "Ma daj? Zar ga nosiš oko vrata, momčiću?"
Ole se stidljivo nasmije, pri čemu mu bale izlete iz nosa. "Ja ne. Ne bih smio. Njegov satnik nam ga je poslao u Kluvensiek, s telegramom. Poslao je i orden i druge oznake, zvijezde. Mama je plakala od sreće. Na fronti će se samo zaprljat, zar ne?"
On okrene glavu kao da je to pitanje postavio i Luisi, a vojnik dobaci brz pogled kolegi s psom. Zatim pruži ruku i izvadi suhu borovu iglicu iz dječakove kose. "Da, ta ti ima smisla, vjerojatno imaš pravo", reče dok mu je lice poprimalo blaži izraz.
Vrativši naprtnjaču Luisi, pokaže na stazu između mladih stabala. "A sad idite i pobrinite se da vaša zemlja pobijedi. Ovdje nemate što tražiti!"
Na nebu prve zvijezde, polovica mjeseca, još narančasto žutog, ispred njega ocrtan zabat mljekare, kupe od ocakljene gline. Ljestve na staji za krave bile su dugačke, njihove uzdužne letve uleknute i Luisa sklopi oči te duboko udahne prije nego što se uspela na sljedeću prečku. U vlastelinskoj kući bilo je mračno, samo su u mansardi, u kuhinji, gorjele svijeće; Billie je uvijala majčinu kosu. Na stolu su stajale čašice sa zelenim likerom.
Vjetar je mirisao na pepeo i kad je naposljetku stigla na odmorište, ispod strehe od trstike, mogla je preko staja vidjeti sve do obale Starog Eidera. Prije sat vremena dogodio se napad iza šume, gorjela je pilana u Radeu i nekoliko jela. Dalje na istoku nazirali su se ljudi i kola, tamna procesija nadomak svjetlucave vode, i premda je udaljenost bila velika te do nje nije dopirao ni zvuk konjskih kopita, Luisi se učini da čuje jecaj dojenčeta.
Vrata pod sljemenom bila su otključana. Tu gore bilo je desetak radničkih sobičaka, koji su sad, nakon posljednjeg novačenja, svi bili prazni. U uskom hodniku nigdje nije bilo svjetiljke, no kroz pukotine u podnim daskama prodiralo je nešto svjetla. Večernja mužnja počela je, odjekivalo je struganje jednonožnih stolčića po podu, u mukanju pojedinih krava čulo se nestrpljenje, bolna želja da dođu na red. Mlazovi mlijeka glasno su bubnjali po unutrašnjosti vjedara i postupno bivali sve tiši.
Netko je zviždao nekakav šlager, zvučalo je kao da ta osoba stoji na sjeniku točno ispod nje, pa Luisa zakorači što je opreznije mogla kako je ne bi opazili. Samo jedan komad voštanog platna visio je na ulazu u sobu obasjanu mjesečinom u koju je kročila i koja je imala sličan uspravan prozor na kosom krovu kao i njezina soba s druge strane dvorišta. Majušan stol, stolac sa sjedalom od raščupane slame i željezni krevet stajali su pod ovalnim prozorom. Iznad zrcala visjela je obična žarulja, na emajliranom sudoperu ležao je komad plavog sapuna, gotovo nov; pod jagodicama prstiju još se mogao osjetiti utisnuti znak proizvođača: poštanska kočija.
Nije bilo ni križa ni fotografije, nigdje nijednog časopisa ni knjige. U otvorenom zidnom ormaru kabanica, ispod nje cipele s čeličnim kapicama. Luisa sjedne na krevet, na ukrasni pokrivač od crvenog kord-samta, i pogleda kroz lipinu krošnju u vlastelinsku kuću prekoputa. Toranj sa satom bio je obložen daskama, iz dimnjaka se pušilo i ona se prepadne kad se iza njezina prozora iznenada upali svjetlo te na trenutak ugleda vlastitu siluetu.
Bila je to Billie, koja je povirila u sobu očito nešto tražeći, i kad se žarulja ponovno ugasila, Luisu preplavi nelagoda jer je shvatila da Walter iz svojeg vidikovca nije mogao nazreti samo njezinu vitrinu, mekane uveze i hrpte sa zlatnim tiskom; u niši između leksikona čučao je i njezin otrcani smeđi plišani medvjedić zakrpane šape iz vrtića, a na noćnom ormariću svjetlucao se glazbeni sat s balerinom. Bila je potrgana i zapravo je pripadala njezinoj sestri.
Ona se skvrči na krevetu, ugura sklopljene ruke između bedara i zatvori oči. Tu iznad krava bilo je ugodno toplo; mirisalo je na sijeno i masno mlijeko, a iz stare trstike nad njom širila se blago pljesniva aroma koja ju je podsjećala na jesenje lišće ili gljive. Kad je zabila nos u jastuk, što se usudila tek nakon kratka oklijevanja, i to samo kroz pokrivač, u pozadini mirisa Walterove pomade razabere još jedan, trpkiji, od kojeg joj se oči navlaže i grlo osuši i za koji nije imala izraz – ili je imala samo jedan, koji joj je rijetko padao na um i zbog kojeg bi joj se sestra sigurno narugala. Pomislila je kako jastuk miriše vjerodostojno.
Ostala je tako ležati dobrih pola sata, umalo je zaspala. Potom oprezno, na vrhovima prstiju, napusti potkrovlje i iskorači na odmorište. Noć je bila vedra, zvjezdana, čulo se šuštanje krila i udaljeno trubljenje ždralova i ona se prvo uvjeri da na dvorištu nema nikog te se tek potom polako spusti po prečkama; bile su opasno glatke od mliječne masti s radničkih ruku. Nasred ljestvi iznenada se zaustavi, prijeđe rukavom preko očiju i prošapće: "Zašto sad cmizdriš, glupa kravo? Da nisi više cmizdrila! To ti je život."
Kad je otac sljedeći put došao iz Kiela, još je bio dan. Vozio je drukčiji automobil nego inače, zeleno terensko vozilo marke Volkswagen s platnenim krovom boje pijeska.
"Stvarno je vodonepropustan", reče jer je cijelog dana kišilo. "U mom lijepom mercedesu sad se vozikaju generali iza fronte. Vratit će mi ga s rupama od metaka, ako mi ga uopće vrate. Ali bar je rezervoar bio prazan, a gume više takoreći i nemaju profil… Pomozi mi, molim te."
Paket koji je dodao Luisi bio je otprilike veličine kutije cipela. On sam nosio je putnu torbu i dupkom punu naprtnjaču i dok su se uspinjali stubama u mansardu, bez daha mu je pričala kako je donijela na svijet tele, crno, koje je još malo mršavo, ali već ima sićušne zametke rogova. Spomenula je i ime, a on se nasmijao pod teretom, tako da ga je spopao kašalj i glava mu pocrvenjela. Majka pogleda kroz oval od valovitog stakla i otvori vrata. "Što vam je?" upita i kolutanjem očiju dade im do znanja da je još netko u kuhinji. "Moraš li već u podne tako zaudarati?"
Stojeći ispred peći, Gudrun im kimne, a Luisin otac zazviždi kroza zube. Na sebi nije imala uobičajenu vunenu jaknu i suknju s preklopom u sredini, nego otmjen kostim od tamnoplave sirove svile, iz čijih je revera provirivao elegantan uzdignuti ovratnik bijele bluze; sjajnu kosu obojanu u plavo na zatiljku je oblikovala u duguljast svitak, takozvanu bananu, a na usnama je imala ruž. Ona se nasmiješi primijetivši Luisin pogled – zaprepašteno otvorena usta. "Sad još moramo do velikog admirala…"
Zlatna narukvica u obliku lanca zvonko je udarala o lonac po kojem je miješala; u kaši nalik na špinat praskali su mjehuri. "Tako, mama, to bi trebalo biti dovoljno. To si navečer namaži pod luk rebara, prekrij debelom maramom i ostavi da djeluje dvadeset minuta. Vjerojatno imaš samo žučne kamence, kao baka. Ništa strašno, s njima možeš ostarjeti. Pij malo manje kave, izbaci masno, a ako bude baš gadno…" Ona baci pogled na ormar s posuđem, pomakne nekoliko tuba i kutija. Potpetice njezinih salonki bile su dvostruko više od cipela marke Trommler u kojima je inače hodala. "Zar ti nisam donijela bočicu aspirina?"
Majka, odjevena u crne sportske hlače i debeo pleteni džemper u danskom stilu, sjedne na umrljani naslonjač i upali šibicu. Duhan se isipao iz cigarete te šuplji papirnati omot žarko plane. "Jesi, mila moja, i za to ću ti zauvijek bit zahvalna", reče slabašnim glasom. "Već danima se pitam gdje su, trebam ih i za artrozu; često jedva izdržim bolove. Ali kao da su u zemlju propali."
Gudrun laktom pritisne ručicu crpke, opere ruke u sudoperu i smijuljeći se reče: "A tko zna, možda ih je gazda potajice popio?" Ona pokaže na stol, na boce rakije i vina koje su izvirivale iz torbe. "Ili što već poduzimaš protiv svakodnevnog mamurluka?"
Njezin očuh objesi sako preko stolca. "Ja? A čuj, kažem mami da mi da luka", promrmlja i pogleda suprugu. "Kako je Billie?"
Ispuhujući dim, ona odmahne rukom. "Kako bi bila, kad ju je spopao taj vrag… Samo da se ne popne u bubrege. Jučer joj je urin bio skoro crven. Baš me zanima što će reći taj doktor u Sehestedtu; ne vjerujem mu. Bio čovjek, krava ili konj, uvijek dobiješ te njegove kuglice, globuse ili što već. Sam vrag zna što je u njima. Ali ako još i njega deportiraju, nagrabusili smo."
Gudrun skine krpu za posuđe s prečke na peći. "Ma daj, sigurno nije baš tako strašno", odvrati brišući ruke. "Koliko čujem, bez obzira na to, moja mila sestrica i dalje je u stanju đipati na sve strane i očijukati sa stranim radnicima… Žene tamo preko u vili već su me pitale kakva je to laka ženska. A i stalno sjedi u Fährhofu i zafrkava se sa stražarima… Pazi, mama, tvoj pepeo!"
Ona joj pruži tanjurić za kavu, a Luisin se otac, naslagavši nekoliko limenki u ormar, osvrne. Još se znojio od uspinjanja stubama i svijetloplavi ovratnik njegove košulje bio je vlažan, ali glas mu zazvuči hladno kad je progovorio: "Samo da svi skupa nešto razjasnimo, madam: moja kći nije laka ženska! Možeš li to, molim te, prenijeti svojim prijateljicama?"
Vidno zatečena, Gudrun provjeri kako joj stoje naušnice, biseri u obliku kapi. "Naravno, imaš potpuno pravo", uzvrati. "Osim toga, to mi nisu prijateljice. Samo ponavljam što sam čula. I ne bih to tako ozbiljno shvaćala, tata, ta zna se kakve su te časničke žene. Sve te godine bez muškarca… Jedva čekaju pobjedu."
Odmahujući glavom, on otvori bocu Dreinsterna. "Billie je vragolanka", reče. "Nju ne možeš posjest u kut s knjigom kao ovu našu curicu. Želi nosit otmjene haljine i hodat u cipelama za ples po parketu, a ne u gumenim čizmama kroz gnojivo. Prisiljena je provest svoje najbolje godine ovdje, lišena svega, i ne treba joj još da je netko naziva lakom ženskom!"
Gudrun napuše obraze, podigne ruke i napravi pokret kao da naglo spušta težak zrak. "Ma dobro je, tata, smiri se. Samo se smiri. Nitko ne napada tvoju ljubljenu kćer. Svi se mi žrtvujemo u ovim vremenima, ne moraš se toliko ešofirati!"
Njezina se majka namršti. "Ne mora što?"
Luisa se spusti na naslon za ruke na naslonjaču. "To je francuski", odgovori. "Neprijateljski jezik. Ali spominje se i u Effi Briest. Mislim da to znači 'nemoj se srditi'."
"Točno", reče Gudrun. "Uvijek treba zadržati hladnu glavu. A i trijeznu, već i radi zdravlja." Ona se nasmiješi očuhu. "Je l' stvarno moraš uvijek toliko piti, hajde, reci?"
On pogleda mimo nje, kroz prozor opran kišom, i nakratko zatvori oči. "Ne, naravno da ne moram. Ne moram ama baš ništa", uzvrati uzdahnuvši, što je zazvučalo uzrujano. "Ali želim, shvati to! Veseli me. Osim toga, ja sam gastronom; što bi mislila o mesaru koji jede samo zobene pahuljice?"
Zatim otpije gutljaj vinjaka izravno iz boce, namigne najmlađoj kćeri i pokaže na paketić koji je bila odložila na stol. "Inače, ovo je za tebe, srce moje. Iz ruševina jedne kuće. Sve su prostorije bile opljačkane, nestale su čak i kvake i prozorske ručke, samo su još knjige bile na mjestu. Istinabog, malo su oprljene, ali sve se može pročitati, čak i između redova."
Smiješeći se, sjedne za stol, a Luisa ga poljubi u obraz i prereže uzicu. U tvrdi papir za pakete bilo je umotano sedam knjiga u crveno smeđem platnenom uvezu, s utkanim ružama i izblijedjelim pozlaćenim rezom stranica, sve od istog autora. No niti je poznavala neobično ime niti je znala kako ga izgovoriti, stoga upitno pogleda oca. "Pa eto ga, Shakespeare", reče on. " William Veliki. Nikad čula?"
Ona zaniječe pokretom glave i prolista knjige, koje su vonjale na hladan pepeo. Između stranica stajale su obiteljske fotografije neravnih rubova, popis za kupnju ispisan drhtavim rukopisom, stare markice za kruh i prešano cvijeće. "Ali to je… je l' to engleski?" razočarano upita. "Pa to ne znam pročitati."
Otac slegne ramenima. "Ne? E pa onda ćeš naučit. Počni odmah. Ako ispravno procjenjujem situaciju, uskoro će ti trebat." On podigne pogled prema svjetiljci, čiji je stakleni tanjur bio pun muha, i zamišljeno se čupne po naboranoj koži na vratu. Nakašljavši se, zadrži dah i izrecitira: "We are such stuff / As dreams are made on, and our little life / Is rounded with a sleep."
Zatim otpije još jedan gutljaj vinjaka, a Luisa, koja dakako nije razumjela ni riječ, ali je ipak, što se zacijelo moglo pripisati njegovu glasu, osjetila tužan odjek u srcu, upravo ga je kanila zamoliti da ponovi citat, kad se Gudrun ubaci: "Ne, ne! Ne tako!"
Ona podigne prst i zamahne njime, kao što je vjerojatno činila u učionici dok je još radila. "Nemoguće, tata, u što želiš uvjeriti to dijete. Bavljenje engleskom biti, jezikom i književnošću – koji su također samo izraz sjevernjačko-germanskog nazora – dragocjen je doprinos oblikovanju naše mladeži, dakako. Ali mi ćemo u ovom kraju uvijek govoriti njemački, to je valjda jasno. Naše trupe još udaraju po neprijatelju! Imam pouzdane informacije."
Njezin očuh izvuče cigaru Flor del Arte iz džepa na prsluku i odstrani papirnati omot. "Naravno", uzvrati. "I naše brabonjke uskoro će pozlatiti papa… Ne bi trebala uvijek vjerovati svemu što ti kaže muž." On podigne cigaru do uha i zakotrlja je između prstiju. Zatim odgrize vrh i pljune ga na pod. "Bolje se malo zabrini zbog onog o čemu šuti."
Coknuvši jezikom, njegova se supruga okrene i prostrijeli ga pogledom. "Wilhelme!" uzvikne. "Jesi se već opet nalio? Kakve to sad ima veze s njenim mužem?"
Gudrun, kojoj je preko lica preletjela bijela sjena, položi ruke na trbuh, blagu izbočinu. Vrhom cipele gurne mrvice duhana u procijep između podnih dasaka. "Da, sad se uostalom i ja to pitam", reče. "Što si htio time reći? Što mi on to prešućuje?"
Njezin očuh, koji je počeo čeprkati po kutijici sa šibicama, takoreći je drobeći nezgrapnim prstima, ne odgovori. Njezine svijetloplave oči s nježnim žilicama na bjeloočnicama kao da su se malo izbočile dok je čekala odgovor. Pogleda i majku, koja, međutim, napravi grimasu i odmahne rukom, kao da želi reći "Ne slušaj ga! Znaš njega!“ te se zavije oblakom dima.
No njezinu najstariju kćer, čvrsto stisnutih usana i nabrane drhtave brade, nije se moglo tako lako umiriti. Ona priđe stolu, palcima lupne po rubu i nagne svedeno čelo, što njezinu pogledu podari prijeteći ton. "Ne, želim to po mogućnosti odmah doznati!" reče. "Što se mene tiče, možeš se svaki dan opijati ako ti nije stalo do života, ali ipak moraš paziti što govoriš, tata! Što on to skriva od mene? Na što si mislio? Na afere sa ženama? Ne boj se, itekako registriram da je on dobra prilika, zahvaljujući svom utjecaju. Vidim požudne poglede. Ali imam i ja kandže, vjeruj mi…"
Luisin otac uvuče plamičak u cigaru i duhan zapucketa. Pućkao je dugo prije nego što je puhnuo u šibicu i utrnuo je. Ispod njih, u upraviteljevu stanu, resko se oglasi telefon i Motte zalaje. "Glupost!" promrmlja on naposljetku neobično promuklim glasom, no ne pogleda pokćerku. Dok mu je dim sukljao iz usta, proučavao je žar cigare. "Ma tko govori o tom? Tvoj Vinzent zna koliko vrijediš, nije taj glup. Mislio sam samo da je i dalje obavijen velom tajne po pitanju naše želje za djevojke. Hoće im se vrijeme provedeno ovdje računati kao godina na selu[2] ili neće? Možeš li to malo pronjuškati? Inače će još možda morat ići u neku zabit plijeviti korov!"
On ovlaš pogleda suprugu, koja jedva primjetno razvuče usne, a Gudrun čujno odahne. Zakopčavši ovalnu, zlatnim nitima pričvršćenu dugmad sakoa, namjesti ovratnik košulje i reče: "A, ta mrska stvar… Da, skoro sam zaboravila na to. Ne znam, doduše, je li to i dalje u njegovoj nadležnosti, ali imaš pravo, trebalo bi razjasniti, čak u BDM-u ako je nužno. Zapisat ću mu to."
Luisa zapravo nije imala ništa protiv godine u nepoznatom okružju, možda čak u inozemstvu, i upravo kad je to htjela reći, na dvorištu se oglasi truba, elegantan trozvuk, i njezina polusestra pogleda kroz prozor. "Evo ga, mi o vuku…" promrmlja i opipa svitak kose na zatiljku te čvršće namjesti ukosnice. "Inače, dobit ćete i službenu pozivnicu za njegovu proslavu. Tiskar je baš sad u krizi, mora sam praviti crnilo. Od čađi i šiški, zamislite samo!"
Ona navuče kaput, mahne nazočnima i priđe vratima kad se na oknu od valovitog stakla pojavila sjena, crvenkasta, i kvaka se spusti točno u trenutku kad ju je htjela uhvatiti. Zastavši, spusti bradu prema vratu i zakorači unatrag. Ponovno položi ruke na trbuh.
Sibylle, sa šalom i kišnim ogrtačem preko ruke, ovratnika bluze otvorenog do izreza korzeta, imala je zajapurene obraze i graške znoja na gornjoj usnici. Očito je nije začudila nazočnost polusestre, ali jest njezina elegancija. I ona zazviždi, ili bolje rečeno ispusti dah kao da će zazviždati.
Gudrun skupi oči i prouči je od raščupane kose, čije su bakrene spirale stršale u svim mogućim smjerovima, do tamnocrvenih čarapa i cipela od antilop-kože. "Ma vidi je", reče i nosnice joj zatrepere, a bora na čelu produbi se. "Mislila sam da si išla onom židovskom doktoru. Je l' to opet imaš novi parfem?"
"Ma ne", reče Billie, prođe pokraj nje i objesi stvari na vješalicu. "Samo ti se čini." Smiješeći se, namigne Luisi i otvori vrata kupaonice. "To je losion poslije brijanja mog ljubavnika."
[1] Lik djevojčice iz dječjeg romana Emil i detektivi njemačkog književnika Ericha Kästnera (1899. – 1974.). (op. prev.)
[2] Njem. Landfrauenjahr: Savez njemačkih djevojaka (BDM) nametnuo je 1938. obvezu svim djevojkama da, u svrhu pripreme za služenje narodu i obitelji, provedu jednu godinu na selu kao pomoćnice u domaćinstvima ili na poljoprivrednim radovima. (op. prev.)
Prijevod: Patricija Horvat
