Putovati s knjigama

Protekla nas je godina u potpunosti protresla: zgrabila za noge, izokrenula naglavce, dobro nas izljuljala lijevo-desno, poispadalo nam je sve iz džepova, ruke su nam se bespomoćno klatile, raskuštrala nam se frizura, i u tom smo položaju stvari vidjeli iz neke naopake perspektive. Puno smo toga putem izgubili, puno toga i pronašli, ali svi se možemo složiti kako ništa nije kako je bilo, uslijed one grozomorne stvari, kojoj imena neću spominjati, a koja nam je, nevidljiva kakva jest, izmijenila čitav naš vidljivi svijet…

Ono što me najviše pogodilo i zbog čega povremeno osjećam nekakvu neobičnu tjeskobu, jest nemogućnost putovanja. Doduše, nije da u normalnim okolnostima putujem svaki mjesec, ali činjenica da je prijeći granicu bilo zakomplicirano, da i danas iziskuje podrobno planiranje, informiranje, a da je ponekad bilo i doslovno zabranjeno, u meni (prilično uspješno) stvara anksioznost, koja tinja, čas viče, čas šapuće, ali je konstantno ovdje negdje… 

Međutim, i za to ima lijeka, što sam posebno osvijestila kroz proteklu godinu – ja, naime, putujem svaki dan. Putujem daleko, putujem kroz prostor i vrijeme – putujem u knjigama… 

Želite li sa mnom na eklektično književno putovanje? Lutat ćemo čitavim svijetom, i dokazati kako se knjigama može doslovno svugdje, i to, perolako, bez ikakve prtljage, osim širom otvorenih očiju i prstohvata mašte, kojom ćete posoliti (ili, radije zašećeriti) te divne, nepregledne tekstove… 

Lutat ćemo čitavim svijetom, i dokazati kako se knjigama može doslovno svugdje, i to, perolako, bez ikakve prtljage, osim širom otvorenih očiju i prstohvata mašte, kojom ćete posoliti (ili, radije zašećeriti) te divne, nepregledne tekstove… 

Evo, za početak, da se malo upoznamo s pojmom kretanja, i to kako na njega gleda nobelovka Olga Tokarczuk u svom sjajnom djelu Bjeguni. Počnimo od naslova: bjeguni su bili sekta, koju je krajem 18. stoljeća osnovao Eufemije, a ideja sekte bila je da je "svijet pao ravno u naručaj antikrista", i da je zapravo konvencionalni, katalogizirani svijet s adresom i institucijom bilo koje vrste, "sve što je uhvaćeno u rubrike, upisano u registre, numerirano, evidentirano", u svojoj biti "na usluzi Antikristu". Koji je lijek? Kretanje, konstantno putovanje koje je samo sebi i svrha i krajnji cilj, i spasenje i blagoslov. "Kreći se, kreći. Blagoslovljen onaj koji ide."

I upravo je ideja kretanja okosnica ovog romana – ali – kamo se to valja kretati? Olga nema nikakvih kriterija – kreći se posvuda – u najdoslovnijem smislu, samo se kreći. 

A drugo – što je kretanje? Naravno, doslovno kretanje, hodanje, trčanje, putovanje, odlasci i dolasci. Nesumnjivo. Ali, kretanje, putovanje, odlasci i dolasci zapravo su simbol slobode. Slobodni smo kad idemo nekamo. Naprijed. Nekamo. Svejedno kamo, glavno da bježimo od Antikrista (figurativno, jasno, i u kontekstu tih mističnih bjeguna), ali u biti bježimo od zatucanosti, zalijepljenosti za svakodnevicu, za predrasude, bježimo od ukočenosti, statičnosti, dosade, od toga da ne napredujemo.

Kretanje, putovanje, odlasci i dolasci zapravo su simbol slobode. Slobodni smo kad idemo nekamo. Naprijed. Nekamo.

Naša stvarna putovanja izuzetno su važna, jer nam se šire obzori, to je nešto što svi znamo. Dozvoljavamo da nam nešto novo, nepoznato, "tuđe" uđe u naš poznati svijet i na neki ga način izmijeni i obogati. Ali, putovanja su i ona figurativna, ono što nas tjera naprijed – da tražimo, propitkujemo, učimo, saznajemo, mijenjamo se, postajemo bolji, jači, pametniji, iskusniji… A sve se to događa kad se krećemo: ne nužno koracima svojih laganih nogu, nego kretanjem u svojim glavama, koje su (pre)često tako skučene, ograničene, malene, zatvorene i ograđene nevidljivim bodljikavim žicama"Jer ni po čemu nismo toliko ljudski koliko po tome da svatko od nas posjeduje onu neponovljivu, iznimnu povijest, da se krećemo u vremenu ostavljajući tragove za sobom."

Dakle, PUTOVANJE ide u dva smjera – to doslovno putovanje, po najrazličitijim mjestima, neovisno o tome koliko su ta mjesta udaljena od našeg trenutnog staništa, ali i figurativno – daleka, beskrajna, oslobađajuća putovanja u nama samima, za koja je najbrže prijevozno sredstvo, a što drugo nego – knjiga.

PUTOVANJE ide u dva smjera – to doslovno putovanje, po najrazličitijim mjestima, neovisno o tome koliko su ta mjesta udaljena od našeg trenutnog staništa, ali i figurativno – daleka, beskrajna, oslobađajuća putovanja u nama samima, za koja je najbrže prijevozno sredstvo, a što drugo nego – knjiga.

Hvala, Olga, na uvodu, a mi idemo dalje…

Krenut ćemo malo po Europi, točnije po Španjolskoj, najtočnije – idemo u Barcelonu. I to ne bilo kakvu, već Barcelonu (sad već možemo mirne duše reći legendarnog pisca) Carlosa Ruiza Zafóna, kroz njegovu sjajnu tetralogiju Groblje zaboravljenih knjiga te uz njegovu najnoviju, i posljednju knjigu, zbirku kratkih priča Grad od pare. Riječ je o ukupno više od 2000 nezaboravnih stranica, dakle jamčim veličanstveno putovanje! 

Gotovo je nemoguće prepričati Zafónovu tetralogiju jer svaka od četiri knjige (Sjena vjetra, Anđelova igra, Zatočenik neba i maestralna kruna tetralogije Labirint duhova preporučujem da se čitaju u jednom "naletu" jer je tako dojam putovanja potpun) sadržava izvrsno koncipiranu, detaljnu glavnu priču i na desetke potpriča. Ako bismo trebali strogo odrediti žanr, ovo bi bio triler, točnije možda noir triler, ali s primjesama ostalih žanrova (komedije, povijesnog i ljubavnog romana te fantasyja). Uspješan spoj različitih žanrova, složeni mozaici fabule te detaljna, zanimljiva, intrigantna priča koju istražujemo zajedno s junacima recept su za uspjeh. Ovdje ćemo se beskrajno zabaviti, i to uz raskošne rečenice, nezaboravne likove, prštave dijaloge i neponovljivu atmosferu – mističnu, punu intrige i elektriciteta. Nepogrešivo si uvučen u roman, i ne možeš van, niti bi to želio. Hodaš tim gotičkim ulicama, osjećaš vlagu, hladnoću ili vrućinu, udišeš barcelonski zrak, istražuješ, zavlačiš se u kojekakve veže i prolaze, ulaziš u prekrasne palače, pa netom poslije u prekrasne, napuštene palače, opskurne pansione, ili zanimljive knjižare.

Ovdje ćemo se beskrajno zabaviti, i to uz raskošne rečenice, nezaboravne likove, prštave dijaloge i neponovljivu atmosferu – mističnu, punu intrige i elektriciteta. Nepogrešivo si uvučen u roman, i ne možeš van, niti bi to želio.

I tako nam je Zafón kreirao upravo nezaboravnu Barcelonu prve polovine 20. stoljeća, koja kao da je lik u sva četiri romana – tetralogija Groblje zaboravljenih knjiga svakako je oda, hommage, posveta jednom prekrasnom gradu, i vremenu, i povijesti, kakva god ona bila, a nije uvijek bila divna. Zafón je svoja djela smjestio u razdoblje netom prije i tijekom Španjolskoga građanskog rata te u vrijeme Francove diktature, što nisu lijepa vremena, ali su isto tako dio povijesti i nasljeđa jedne zemlje i njezinih ljudi. Kako kaže sam autor u jednom intervjuu: "Barcelona je stari grad, u kojem možeš osjetiti svu težinu povijesti: ona je progonjena poviješću." I tim gradom hodaju prokleti pisci, bivši i budući zatvorenici, inspektori, zamamne žene, kurve, prosjaci, svakakav se svat ovdje može naći, i sve to zajedno čini taj zafonovski svijet. 

Grad od pare svojevrsni je oproštaj, nažalost prerano preminulog pisca sa svojom publikom, kratak, ali sadržajan, očaravajući, slikovit i uzbudljiv, koji nas ponovo vodi ulicama mistične, eterične zafonovske Barcelone. Dakle, uroniti u svijet Carlosa Ruiza Zafóna znači otisnuti se na magično, zavodljivo, zadivljujuće putovanje, što znaju svi koji su barem jednom zavirili u ove stranice…

Dakle, uroniti u svijet Carlosa Ruiza Zafóna znači otisnuti se na magično, zavodljivo, zadivljujuće putovanje, što znaju svi koji su barem jednom zavirili u ove stranice.

Idemo sad malo skočiti na zapad. I to Divlji zapad, Godine Gospodnje 1851. dva brata, Charlie i Eli Sisters, kreću na svojevrsni poslovni put od Oregona, kroz bespuća tada još rijetko naseljene Amerike, prema Kaliforniji. Njih su dvojica profesionalni ubojice. Njihov je poslodavac misteriozni lik kojeg zovu Komodor. Povjerena im je nova misija: pronaći i ubiti čovjeka imena Hermann Kermitt Warm… 

Dalje neću otkrivati, ali roman suvremenog kanadskog pisca Patricka de Witta Braća Sisters (kojim je zaslužio i nominaciju za prestižnu književnu nagradu Booker) instantno će vas prebaciti u dio američke povijesti, ali ta povijest nije opisana onako kako su to radile legende vesterna kao Zane Grey i pisci slični njemu, već je to jedan potpuno uvrnut svijet. Kroz glavne likove, koji su tipični antijunaci (uglavnom sociopati, i s nekim drugim dijagnozama koje bi postavio spretan psihijatar), te bizarne i šokantne situacije u kojima se nalaze braća Sisters ubačeni smo u doista divlji, predivlji Zapad, pomalo tarantinovske uvrnutosti i morbidnosti, uz hektolitre krvi, nasilja, leševa, ludosti i svega onoga što nas šokira do srži. I to volimo, makar znamo da bi zbog toga psihijatar i nama mogao postaviti dijagnozu! Moram napomenuti kako je prema ovoj knjizi snimljen i istoimeni film, u kojem jednog od braće glumi Joaquin Phoenix, pa, evo i dodatnog doživljaja. Dakle, Divlji zapad nikada nije bio ovako lud, krvav, bizaran, a mi smo dobili uzbudljivo putovanje, a da i sami nismo izgubili glavu… Mljac!

Video Url

E, sad, nakon što smo se kretali prema zapadu, red je i da se okrenemo istoku. Vodim vas u Indiju, u osamdesete godine prošlog stoljeća, kroz nezaboravan roman australskog autora Gregoryja Davida Robertsa Shantaram. Ovo je po mnogočemu jedno od najupečatljivijih djela koje sam ikada pročitala, ali hajdemo se prvo pozabaviti pričom iza same priče. Naime, gospodin Roberts bivši je heroinski ovisnik, pljačkaš, i zatvorenik, koji se u sve to doveo nakon raspada braka i otuđenja od ostatka obitelji. Daleke 1980. pobjegao je iz australskog zatvora i nekako se dočepao Indije, Bombaya, gdje je živio narednih deset godina. Uhićen je 1990. u Frankfurtu, izručen Australiji te je odslužio ostatak svoje zatvorske kazne. Roman Shantaram napisao je upravo u zatvoru, i to čak tri puta, jer su mu dvije verzije tijekom pisanja uništene. I najvažnije: ovo djelo prepuno je autobiografskih elemenata (koliko točno, to nikada nećemo saznati, ali za legendu je dovoljno…). 

Ovo je po mnogočemu jedno od najupečatljivijih djela koje sam ikada pročitala.

Shantaram je neprepričljiv, poglavito iz razloga što ima toliko različitih, interesantnih, iscrpnih epizoda. To je 810 stranica sitnog literarnog veza, impresivna, epska priča, očaravajuće putovanje multikulturalnom Indijom: kroz slamove Bombaya, indijska sela, pušionice opijuma, tržnice ljudima, bollywoodske filmske setove, jezivi indijski zatvor, mafijaške sukobe, ratovanje po bespućima Afganistana... Roberts nas uvodi u zatvoreni, dekadentni svijet indijske mafije, kozmopolitskih stranaca, glumaca i prosjaka, kurvi i svetaca. 

I, naravno, jedan, jedini i neponovljivi: nezaboravni Bombay, multikulturalni, multijezični velegrad, svijet za sebe, u čijem ritmu naš junak diše, živi, i postoji, a bome i mi s njim. Roberts nam je toliko približio jedan grad da gotovo možemo čuti zvukove, vidjeti ljude i omirisati gustu egzotiku, koja se valja na svakoj stranici. "To je miris bogova, demona, careva i civilizacija koje uskrsavaju i propadaju." Ako je netko uspio utkati grad (i zemlju) u književno djelo, na način da grad i djelo postanu jedno, nerazdjeljiva cjelina, onda je to pošlo za rukom gospodinu Robertsu. Ovdje su nam servirana najblistavija, i najstrašnija mjesta jedne iznimne, vibrantne, pulsirajuće metropole.

Roberts nam je toliko približio jedan grad da gotovo možemo čuti zvukove, vidjeti ljude i omirisati gustu egzotiku, koja se valja na svakoj stranici.

I tu se događa i ono figurativno putovanje: kroz blještav i iskričav grad, prepun različitosti i suprotnosti, nevjerojatnog siromaštva i nepojmljivog bogatstva, kroz spektar iznimnih, izvanrednih likova i sami uranjamo u kulturu te počinjemo promatrati stvari oko sebe drugim očima. Zapravo, temeljito i zdušno ruše se predrasude, odnosno prije neka uvriježena, zapadnjačka vjerovanja, te učimo da životne situacije ne promatramo sa svoga stajališta, nego iz perspektive kulture, mjesta i ljudi gdje se te situacije rađaju. Šire nam se vidici, ruše se one (s početka ovog našeg putešestvija) nevidljive ograde u nama, i više ništa nije isto… 

Iz vruće Indije selimo se na ledeni Island (odmah sam rekla da ćemo lutati oko svijeta!), i to kroz nesvakidašnja djela suvremenog islandskog pisca Jóna Kalmana Stéfanssona. Njegova nas veličanstvena trilogija Nebo i pakao, Tuga anđela i Ljudsko srce vodi na Island, negdje s početka 20. stoljeća, te, iako možda zvuči tako obično i jednostavno, ona to nipošto nije…

Središnji je lik ove trilogije bezimeni dečko, siroče, siromašak, ali isto tako od prve stranice prvog dijela trilogije znamo da je drugačiji od drugih… Dečko je zaljubljen u poeziju, u knjige, koje za njega imaju posebnu vrijednost: "Život se širi dok čovjek čita (…) biva veći (…) to je kao da se dobije nešto što nitko ne može oduzeti, nikad, ni u koje vrijeme (…) bude se radosnijim." U svijetu neprekidna rada, opasnosti, brige i pukog preživljavanja, gdje nema mjesta ni za kakve frivolnosti (poput neke tamo umjetnosti), dečko neočekivano nalazi svoje mjesto, na neki neobičan način obasjava živote svih koje sretne – dodaje im malo sreće…

I, naravno, ono zbog čega smo ovdje – putovanje na Island. Stéfansson nam otkriva zadivljujuće lijep i ujedno nesvakidašnje okrutan otok, u kojem se smjenjuju impresivni krajolici i opasnosti koje vrebaju u moru, u nevremenu, u valovima, snijegu, mećavi, kroz okrutnu zimu i kratkotrajno, sramežljivo ljeto… "Kako se može preživjeti u zemlji u kojoj dolazak proljeća ubija osjetljive? Tamo gdje mračna, duga zima pritišće osjećaje, a svijetlo ljeto često donosi razočaranja, tko može u tako čemu preživjeti? Izdržljivi ljudi, valjani, katkada oslabljeni samosažaljenjem, zbog čega popuste samoljublju, ali i snažnim snovima?" I uz sve to, u paketu stižu i doista nezaboravne rečenice, majstorskog pisca, odmjerenog, istančanog, posebnog stila… Ovo putovanje čista je divota…

Stéfansson nam otkriva zadivljujuće lijep i ujedno nesvakidašnje okrutan otok, u kojem se smjenjuju impresivni krajolici i opasnosti koje vrebaju u moru, u nevremenu, u valovima, snijegu, mećavi, kroz okrutnu zimu i kratkotrajno, sramežljivo ljeto

Vrijeme je da otputujemo i malo dalje u prošlost, i to u 16. stoljeće, vrijeme vrhunca vlasti i moći Osmanskog Carstva, ali i izuzetno krvavo razdoblje, prepuno ratova i previranja, i to kroz roman domaće spisateljice Ivane Šojat Ezan. Ibrahim, narator romana i nekadašnji osmanski vojnik, leži na samrti i svome sinu odlučuje u četrdeset dana, koliko mu je preostalo, ispričati priču o svom životu, porijeklu; zapravo, ostarjeli junak podvlači svojevrsnu crtu pod svojim životom…

Tako saznajemo da je Ibrahim oko 1530., negdje u dolini Neretve, bio dječak Luka, kojeg su janjičari istrgnuli iz njegove sredine i ubacili u novi, nepoznati svijet, provodeći danak u krvi, devširmu. Na dalekom i dugotrajnom putovanju prema središtu Osmanskog Carstva Luka prestaje biti Luka i postaje Ibrahim, ulazi u novu obitelj, novu kulturu, jezik, svijet i život...

Kao povijesni roman, Ezan egzistira na visokom nivou jer nam Šojat približava jedno prošlo razdoblje, i mi kao da i sami putujemo Osmanskim Carstvom. I sasvim je opravdano ovaj roman gledati kroz vizuru povijesne, vrlo autentične, orijentalnim jezikom prožete priče, te se bezglavo otisnuti u nezaboravnu avanturu kroz prostor i vrijeme…

Ali. Ima jedan veliki, predivni ali. 

Ezan je i čarobno lutanje ljudskom dušom. Naime, naš Luka – Ibrahim, na zalasku svoga života, nastoji svome sinu ostaviti što više savjeta u amanet. I Ibrahimu je sve sada jasno, u ovih nešto sitno dana što mu preostaje, on sinu priča svoj život, svoje pobjede i poraze… Ibrahim postavlja pitanja, i daje odgovore: o ljubavi i mržnji, životu i smrti, izdaji i vjernosti, čovjekovoj sudbini, ljudskosti na mjestima gdje bi se ona najmanje mogla očekivati… Zapravo je ovo Velika Priča o tome kako postati i ostati čovjek u teškim i turbulentnim vremenima, univerzalna i primjenjiva i na našu današnjicu… Nije bitno tko se kako zove i nije bitno odakle smo, jedino je bitno koliko smo ljudi…

"Ljudi nisu ni brojevi, ni imena. Uvijek smo i samo ono što činimo. Po tome smo hrabri ili kukavni. Druge mjere nema, jer da su riječi mjera, svijetom bi hodili divovi, a svijet ne bi bio ovakvo u krvi ogrezlo mjesto, nego dženet nastanjen milozvučnim melecima…"

Sasvim je opravdano ovaj roman gledati kroz vizuru povijesne, vrlo autentične, orijentalnim jezikom prožete priče, te se bezglavo otisnuti u nezaboravnu avanturu kroz prostor i vrijeme.

Kad smo ovako pretrčali po raznim krajevima svijeta, i povijesti, bliže ili dalje, ne mogu ne spomenuti putopise, koji su mi u ovoj godini slabijeg kretanja bili pravo osvježenje… A kad govorimo o putopisima, jednostavno je nemoguće preskočiti onaj THE putopis, na kojem su odrastale generacije, još otkad je prvi put ugledao svjetlo dana, odnosno knjižare. Naravno, riječ je o neprežaljenom Željku Malnaru i njegovu kolegi Borni Bebeku te kultnom naslovu U potrazi za Staklenim gradom.

Ovaj nas putopis vodi od Zagreba, preko Beograda, Grčke, Turske, Irana, morem do Bornea i Solomonskih otoka, Tajlanda, Burme, vlakom preko Indije, Pakistana, Afganistana, da bismo putešestvije završili na Tibetu. Ali, ako ste i pomislili da bi ovo bio neki tamo turistički putopis, grdno biste se prevarili. Malnar i Bebek su negdje sredinom osamdesetih proputovali dijelove svijeta istražujući ono neistraženo (možda i neistraživo), i njihovo je putovanje toliko različito od turističkih tura, gdje se svi kesimo sa selfija kod Eiffelovih tornjeva ili "ispravljamo" Kose tornjeve u Pisama. Kakvi smo mi zapravo (turistički) diletanti u odnosu na Gospodu Pustolove, Malnara i Bebeka!

Ove nas "priče moreplovaca svjetskih cesta" upoznaju s tada teško dostupnim i malo poznatim mjestima, poput Bornea, ili Solomonskih otoka, upoznajemo se s različitim plemenima i njihovim običajima, toliko različitim od naših poimanja svijeta i vremena u kojem živimo (o da, otisnut ćemo se i na ono figurativno putovanje…). Ali, Gospoda Pustolovi tako spretno "plivaju" među kapadokijskim spiljama-gradovima, obredima inicijacije, krokodilskim pogrebima, burmanskim svadbama, tajlandskim oružanim sukobima bandi, atmosferom Afganistana razapetog između sovjetske invazije i buduće američke "pomoći", budističkim monasima i tibetanskim rijetkim zrakom i halucinacijama. Savršeno je jasno da se Gospoda Pustolovi ovakvog kalibra naglavce ubacuju u nova iskustva, postajući na dan, dva ili deset pripadnici naroda, koji im u danom trenutku pruža gostoprimstvo. Oni promatraju, poštuju, postaju dio tih ljudi kojima je "život još uvijek misterij i ritual". Oni idu glavom kroz zidove, beskompromisno, ne brinući se previše hoće li ostvariti zacrtane ciljeve. "U biti to nije bilo važno, neuspjeh pravilno shvaćen isti je kao i uspjeh."

Cilj nevjerojatne potrage preko pola svijeta taj je mitski "Stakleni grad". Ali, zapravo nije ni važno jesu li ga našli i postoji li uopće. Ovaj put na Istok, kako i stoji u uvodu u putopis, zapravo je "put čovjeka u samoga sebe", da bismo našli taj razlog zbog kojeg živimo, "vatru života". Neki od nas putovat će daleko, neki po svom stanu, drugi po svojoj nutrini u potrazi za smislom. Svakome svoje... "Negdje, tu na Himalaji, negdje, tu u meni, kao i u dalekoj Hrvatskoj, gori neka vatra, vatra života koja se javlja svakom čovjeku spremnom da je traži. Meni na Himalaji, djevojci pred svadbenim oltarom, ratniku u jurišu, pekaru u žaru krušne peći. Svi smo mi gosti na predivnom piru života."

Neki od nas putovat će daleko, neki po svom stanu, drugi po svojoj nutrini u potrazi za smislom. Svakome svoje.

I upravo smo s ovim impresivnim rečenicama završili puni krug oko svijeta, i nadovezali se na Olgu Tokarczuk s početka ove naše malene literarne avanture. Dakle, da ponovimo: putovanja su simbol slobode, i jednako su nam vrijedna i ona stvarna, koja nas bacaju u nova mjesta i iskustva, ali i ona figurativna, koja nas bacaju ukoštac sa samima sobom, i tjeraju na korjenite promjene… 

Putujmo knjigama, jer one su nepresušan izvor svekolikih divota, mudrosti, znanja, uzbuđenja i najbolja putovnica. Ne dozvolite da ova grozomorna stvar, kojoj imena neću spominjati, zaustavi putovanja unutar nas samih, širenje naših obzora, slobodu u nama samima, i istraživanje, kad je već zaustavila naše noge lagane.

Stoga, putujmo knjigama, jer one su nepresušan izvor svekolikih divota, mudrosti, znanja, uzbuđenja i najbolja putovnica. Ne dozvolite da ova grozomorna stvar, kojoj imena neću spominjati, zaustavi putovanja unutar nas samih, širenje naših obzora, slobodu u nama samima, i istraživanje, kad je već zaustavila naše noge lagane… Postanite poput Malnara i Bebeka Gospoda Pustolovi, čitajte, uranjajte u knjige, bacajte se naglavce u njih, istražujte, i otkrivajte taj Svijet serviran na tisućama stranica, koji oživljuje, postaje stvaran i blizak upravo onoliko koliko mu vi to, čitajući, dopustite... Sretan put!