Ivan Stanišić, autor fotografije: Zvonimir Ferina
Ivan Stanišić autor je niza sjajnih likovnih rješenja u području kulture i medija, murala "Drvo života" u bolnici Rebro te stripova objavljenih u strip fanzinima Komikaze i Škola hodanja, a svoje radove izlagao je diljem Europe i svijeta. Pogled na Ivanov dizajn, pa i onaj Frakturinih naslovnica, odaje dojam autora koji u svom likovnom komentaru meandrira kroz povijest umjetnosti, otvarajući u tom prostoru rukavce autentičnog, uvijek drukčijeg izraza. S Ivanom smo razgovarali o njegovim najzahtjevnijim naslovnicama, boravku u New Yorku i prvoj iskri sa svijetom knjige.
Jednom prilikom izjavio si da preferiraš tvrde knjiške korice naspram bijelih galerijskih zidova. Kada si knjigu prepoznao kao potencijalni prostor svoje kreativnosti i u čemu je draž ovog specifičnog dizajna?
S knjigom sam počeo eksperimentirati na drugoj godini Likovne akademije kada sam za potrebe izložbe čija je tema bila umjetnička knjiga osmislio vlastitu. Bila je to ručno uvezena knjiga, bez teksta, a narativ je bio ispričan kroz seriju ilustracija. Tu negdje se dogodila iskra između mog rada i forme knjige pa sam nakon toga na fakultetu nastavio s projektima poput slikovnice, dizajna naslovnica, ilustriranja imaginarne enciklopedije, a na kraju i diplomirao sa serijom knjiških naslovnica na temu Andersenovih bajki. Knjiga i ilustracija se međusobno odlično nadopunjuju pa tako i meni, koji sam primarno ilustrator, knjiga daje prostor da stvaram i djelujem u mediju ilustracije.
S knjigom sam počeo eksperimentirati na drugoj godini Likovne akademije kada sam za potrebe izložbe čija je tema bila umjetnička knjiga osmislio vlastitu. Bila je to ručno uvezena knjiga, bez teksta, a narativ je bio ispričan kroz seriju ilustracija. Tu negdje se dogodila iskra između mog rada i forme knjige
Za Frakturu si dizajnirao niz naslovnica, i to poetički raznorodne književnosti (između ostalih, Apeirogon Columa McCanna i Zemlju bez sutona Marije Andrijašević); postoji li neka naslovnica koja ti je predstavljala poseban izazov?
Rad na svakoj naslovnici se sastoji od više malih izazova. Recimo da mi je najbitnije i osnovno doći do pravog motiva koji će dočarati srž knjige i što budući čitatelj može očekivati od nje. Kada se odabere motiv, slijedi kontekst u kojem ću ga prikazati, građenje atmosfere unutar scene, oduzimanje, dodavanje, ostvarivanje vizualne komunikacije, uređivanje tipografskih elemenata i niz malih tehničkih faktora koji su potrebni za cjelovitu naslovnicu. Zanimljivo mi je da su baš naslovi koje si spomenula, Apeirogon i Zemlja bez sutona, bili tehnički najzahtjevniji. Obzirom da sam ih koncipirao kao zbir malih objekata, trebalo mi je drastično duže da ih realiziram nego ostale naslovnice, no čini mi se da se potrošeno vrijeme isplatilo. :D
Zaslužan si za vizualni identitet 6. i 7. Festivala svjetske književnosti – kako si pristupio osmišljavanju ovih dizajna; koja je bila ideja vodilja u prvom odnosno drugom slučaju?
U oba slučaja je ideja vodilja bila prikazati knjigu i književnost na zabavan način. Na plakatu za 6. FSK je prikazana knjiga-bazen u kojoj se ljudi i jedna sirena kupaju. Sam festival se održavao usred ljeta, pa mi se kupanje u ogromnoj knjizi učinilo kao prikladna metafora za konzumaciju književnosti. Za 7. FSK sam prikazao pomalo čudnovato stvorenje, ja ga nazivam knjigoptica. Radi se o letećoj knjizi čije su korice prekrivene perjem, a u kandžama nosi čovjeka. U suštini jedan humorističan motiv koji je na svoj bizaran način bio otvorena pozivnica na Festival.
Ako se ne varam, još kao maturant imao si prilike boraviti u newyorškoj Školi za vizualnu umjetnost – kako je došlo do ove suradnje i kakvo je tvoje iskustvo izlaganja u New Yorku?
Tako je. Suradnja je pokrenuta na inicijativu Mirka Ilića i moje srednje škole, Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Naime, Mirko je predavač u newyorškoj School of Visual Arts, te je pokrenuo stipendirani program za učenike svoje matične škole u Zagrebu. Ja sam bio prvi stipendist s još jednom kolegicom, a stipendiranje se nastavilo i par godina nakon. Samo iskustvo je bilo izuzetno. Bila je to prilika da vidim drugačiji način umjetničkog obrazovanja koje nudi, moram priznati, veće mogućnosti od našeg.
Možeš li navesti nekoliko najdražih autorica/autora iz svijeta književnosti?
Nemam baš naviku vraćati se autorima, čak i kad mi se knjige svide, već obično biram naslove na temelju tema koje me u tom trenutku interesiraju. Pa tako bih izdvojio malo drugačiji pogled na modernu umjetnost u Što gledaš? Willa Gompertza i traumatično djetinjstvo prikazano u zbirci kratkih priča Mliječni zubi Lane Bastašić. Nešto što ne nazivamo nužno književnošću, ali je i dalje u tvrdim koricama, strip Bezimena Nine Bunjevac, a za prije spavanja slikovnice Olivera Jeffersa. :-)
