4. Djetinjstvo, sjećanje
U zamračenoj sali gledam djevojčicu s pletenicama ide putem s njom njen psić i strašilo i limeni čovjek i preplašeni lav naći će mozak srce i hrabrost a na kraju i čarobnjaka i ja ću ga jednom naći čim put tamo iza duge nađem
1.
Ondje, otkud dođoh.
Jedno i jedino Prvo. Načelo svijeta javlja se najprije kao ono očigledno, kao vlastiti svijet, svijet u kojem biće jest, kao osjetilni svijet koji osoba percipira i iskušava. U takvoj, početnoj slici svatko zasniva svoju predodžbu o tome što je svijet (doduše, više ne znam pouzdano je li prvo bila moja maštarija o onome što ću vidjeti ili je ono što sam vidio rasplamsalo moju maštu). Vjerovao sam da je svijet baš moj svijet, onaj koji prvi upoznah, pa se i sada ponekad upitam koliko je uspomena na ono prvobitno uzrok moje nostalgije, jer je upravo ta slika u meni barem na podsvjesnom nivou utisnuta kao slika doma, domovine, svijeta.
2.
Sve se pretvorilo u slike. Na ramenima me nosi nasmijani momak, moji mu roditelji govore da me drži čvrsto, "Nemiran je", prelazimo vodu, "Uh, što je hladna", na drugoj strani spušta me na zemlju, "Gledaj dobro, ima šumskih jagoda". Ne znam ni kada ni gdje je to bilo, ali, eto, pamtim. Vrate mi se neke slike iz doba kada mi se činilo da je život zauvijek. Iskrsnu slike kojima ne znam porijeklo, ne znam ponekad ni zašto, ali su mi iz nekog razloga značajne, zato su u meni ostale. Svatko se sjeća onoga što mu je bilo značajno. Sjećanje je sabiranje, promišljanje i rezimiranje iskustva. U poznim je godinama značajnije od događanja. U sjećanju se rađa slika našeg prošlog, jednom završenog. Međusobno nepovezani događaji, niz fragmenata u sjećanju pravi cjelinu vlastitog bivanja. Priču. U tekstu mora postojati slijed. Životni fragmenti, različiti događaji i detalji postaju u tekstu povezani iako u životu nisu bili u nužnom jedinstvu.
Pogled unazad sve pretvara u oblik, u sliku, u narativ, u cjelovitu priču, u cjelinu prošlog, u sliku života. Ono što je bila stvarnost pretvara se u stvarnost sačuvanog i upamćenog. Svako sjećanje jest sjećanje na sebe: na sebe u određenoj situaciji, u određenom odnosu prema događajima, stvarima ili osobama, pa je postalo predmetom našeg pamćenja, bilo da je u pitanju pejzaž, lijep susret, nama važna osoba, citat iz knjige, zanimljiva priča ili neki značajan događaj. U svemu čega se sjećamo uvijek smo i mi sami.
Svako osobno sjećanje je subjektivno, često pristrano, ponekad iskrivljeno, ponešto u njemu pogrešno upamćeno ili zaboravljeno, a nadasve onakvo kako je onaj koji se sjeća upamtio. A uvijek se sjeća onoga što mu je važno i značajno. Tako i ovdje. Kada je u pitanju potpuno intimna priča, onda je svejedno jesu li činjenice poredane kakve jesu ili nisu baš onakve kako ih njihov pripovjedač pamti, jer su najčešće nevažne ili ne baš naročito važne činjenice. Samo kazivaču važne činjenice. Može ih zamisliti, dotjerati, samo da sklopi cjelinu, svojoj priči i životu dadne smisao. Čak i kada do kraja nastoji govoriti istinu, pisac u svojoj ispovijesti, autobiografiji ili nekom drugom obliku osobnog teksta kazuje samo svoju istinu i "izmisli" samog sebe. Ne laže, ali je uvjetovan i ograničen svojom subjektivnošću. Uz to svakako ide i primjedba o varavosti sjećanja. Moje sjećanje postaje nesigurno, a ujedinjuje se i sa sjećanjem Drugog i mijenja pod utjecajem kazivanja Drugog, čime je uspomena transformirana i nikako više nije samo moja. Uspomene su niz slika prolaženja, slika neponovljivog, lijepa ili ružna slika koja blijedi, slika nestajanja. A mnogo ih je, previše. Ne bih više mogao ni nabrojiti sve što mi se dogodilo, ni sjetiti se mnogo toga ne bih mogao, niti bih spominjao one kojih se više ni sjetiti ne volim, a uz to su mnogi moji intimni događaji samo moji, o njima posebno ne bih. Ni u jednom osobnom kazivanju nema ni onoga što je kazivač zaboravio, što ne smatra važnim, što neće iz bilo kojih razloga da spomene, a ni onoga što iz nekih razloga ne umije opisati. Na kraju autor konstruira sliku o sebi. Ako je u pitanju dobro, lijepo i zanimljivo ispričana priča, ona postaje oblik, život pretvoren u oblik. Ono što je prošlo postaje cjelina teksta. Teksta koji je priča o jednom životu.
Sjećanje naravno nije samo nabrajanje, sentimentalno prizivanje slika i povratak u iščezlo, nego i mišljenje, promišljanje prošlog, a kao ponovno zamišljeno preoblikovano i iznova uspostavljeno prošlo. Sjećanje je odnošenje prema posrednom ili neposrednom iskustvu, njegovo prizivanje, promišljanje i ponovno oblikovanje. Re-konstrukcija. I kada govorimo o istom prošlom događaju ili zajedničkom poznaniku, svatko ga na svoj način pamti (posebno kada nas se događaji osobno tiču ili kada su nam u pitanju bliski), svatko iz svoje subjektivnosti za sebe iznova izgrađuje i na svoj način o prošlom svjedoči, svatko na svoj način pamti, vidi i tumači istu činjenicu. Čak i kada se sjećanja "usklade", svatko svoja osjećanja i stajališta u sebi zadržava. Sreća je zaboraviti ružne stvari i gadne ljude, još veća sjećati se dobrog i dobrih. Kao nostalgija, uspomena je uvijek lijepa prošlost. Kao ružna uspomena, nikad. A nova spoznaja mijenja i samo sjećanje. U sjećanju fragmenti života stječu kontinuitet i postaju cjelina života. Okupljeni ostaci odbjeglog života.[1] Ponovno istkana mreža, ali sada kao zamisao, slika, sjena onoga što je bilo. U sjećanju se sve kreće i uvijek sam onaj koji mi se pojavljuje, onaj koji mislim da sam bio, onaj koga mislim da sam poznavao. U sjećanju sve dođe na svoje mjesto. U sjećanju se uspostavi unutarnji red, ali to više nije ono što je bilo, nego ono što je sada, ono što mislim da je bilo.
3.
Kada postajemo svjesni nekog događaja? Svjedočio sam mnogo čemu, a mnogo puta nisam znao što je to, kakvo mu je značenje. Sjećam se ozbiljnih lica odraslih, baklji i ljudi koji po Titovoj ulici viču "Zona A, zona Be, biće naše obadv'je…", viču "Trst je naš!", još svašta viču i plješću, raduju se budućem ratu. Poslije, kada odrastoh, išao sam u Trst da kupim ono čega u našoj domovini nije bilo, osim kod švercera: farmerke, moderni sakoi, svilene košulje, parfemi. Prije koju godinu učestvovao sam u Trstu u jednom razgovoru u tamošnjem kulturnom centru, poslije s domaćinima šetao, vidio divnu sinagogu, zagrlio skulpturu svog duhovnog rođaka Joycea, a na večeri popio sve što su mi ponudili i na rastanku se izljubio s ljubaznim domaćinima. Oni su bili mojih godina. Možda su se brinuli da naši "hrabri partizani" ne uđu u njihov grad. Znam da su se mnogi, u Istri prije svega, oslobodili talijanske dominacije i nisu htjeli više biti građani "drugog reda" u Italiji. Jednako kao što nas je prije toga Titovo povijesno "Ne Staljinu" oslobodilo potencijalne sovjetske okupacije. Da toga nije bilo vjerojatno bismo bili slični svim drugim zemljama istočnog bloka. Mnogi su tada stradali, neki od njih bez naročite krivice završili u kaznionicama i kazamatima, ali bi vjerojatno za sve bilo još mnogo gore da su simpatizeri i sljedbenici druga Staljina došli na vlast. Sjećam se da je u doba mog djetinjstva vladala neimaština, kako mi poslije rekoše, "zbog blokade i s Istoka i sa Zapada": otac direktor, a u kući za doručak i večeru uvijek čaj, kruh, mast i ponekad pekmez, pa sam tako i sam ispaštao što zbog mrskog Staljina, što zbog nepovjerenja "trulog kapitalizma" prema "našem putu u socijalizam". Drugima je bilo još gore. Nigdje ništa. Jedino je govora, pjevačkih zborova, limene glazbe i vojnih parada bilo u izobilju. A dugo i nade da će jednom sve biti bolje.
P. S.
U Freudovoj psihoanalizi ukazano je na kompleksnost i značaj djetinjstva, prvih doživljaja i uspomena, koje se u kasnijem razvoju pojavljuju kao traume, a i u obliku simbola, što je prisutno u svakom artikuliranju ideja i umjetničkom oblikovanju. Zato rani događaji mogu biti uzročnici kasnijih problema, mogu služiti psihijatru ili istraživaču u "čitanju" osobe koju "proučava", ali kao simbolična forma koja postaje djelo prestaje biti (samo) osobna i postaje prije svega djelo, način kako stvaralac svoje osobno iskazuje kao opće. Zato je i ispovjedni esej zapravo način pripovijedanja ideja. Tako je i u mom slučaju
Prošlost u djelu postaje oblik, ali se u osobi još uvijek događa. Sada sam u okamenjenoj uspomeni i uvijek promjenjivom sjećanju ono što sam bio. Sjećanje je proces, a uspomena – ukočena, zaustavljena slika. Mnogo ih je. Neke polako blijede, nekih odavno nema, a druge su još sa mnom, ali promijenjene. Neke sasvim promijenjene. Kao slika Gubera: s majkom svaki dan išao uz brdo, do vode od koje crne zubi, "ova voda svakog oporavi, i tebe će", na putu smeđi, klempavi pas koji se propne na dvije šape kada hoće da dobije kocku šećera, onda se penjemo do male utvrde na brežuljku, jedan dan u kino, film u boji, Lili, Ta ljubav puna je čežnje..., a navečer, poslije večere, u bašči "muzika za ples", za susjednim stolom s roditeljima sjedi Dragana, s kojom se po danu igram i koju ću, siguran sam, oženiti čim porastem. Uspomena koja se gasi u tami onoga što se tamo poslije, u ratu, dogodilo.
[1] Svaki je život na kraju sveden na nekoliko izdvojenih događaja i njihovih opisa, svako razmišljanje artikulirano u nekoliko osnovnih teza i njihove komentare. Ponekad na samo jedan presudan događaj ili samo jednu, temeljnu ideju. A ipak nije samo to život, a ni mišljenje: ni život ni misaoni tok ne mogu biti potpuno ponovljeni i u tekstu artikulirani, nego samo s više ili manje potpunosti naznačeni.
