Tekst je izvorno objavljen u Jutarnjem listu 9. veljače 2022.
U kasno ljeto, roman Magdalene Blažević
Roman je pisan s načelom da ne mora sadržavati stvarnost, ali mora sadržavati istinu. U emocionalnom smislu, ne u faktografskom.
Piše Jadranka Pintarić
Mislim: trebalo bi početi s bujicom psovki, najužasnijih sa svih ovih prokleto ukletih balkanskih prostora. To bi bilo autentično. Ali em mi ne bi objavili, em to ne bi bila moja reakcija – samo sam zanijemila, nakon što su mi se osušile suze. Inače psujem – kad sam dobro, a kad me obuzme mrak i potonem – samo se skutrim u ćošak i preplavi me vjekovni čemer. Kao poslije čitanja ove besjede. Nemam ni verem trave za koju „baba kaže da liječi čemer“.
Pa se moram sabrati i nešto napisati, bemu! Kako kad vidim tu djevojčicu Ivanu, bijele kose koja pita: „Je li itko javio ljetu da sam umrla?“ Vidim tu Smrt koja je dječak, brata koji nosi mrtvu djevojčicu u dvorište i majku koja se „smanjila i osušila kao zaboravljena jabuka“, babu koja ne steže čvor na marami i dida koji iskapi flašu rakije…
Sad već mislite da sam prepatetična. Pogrešno! Ufurali ste se u dominanto cool stanje u kojem je bljak pokazivati osjećajnu slabost, suze, malaksalost pred okrutnostima svijeta. Magdalena Blažević razara tu licemjernu blaziranost, svim sredstvima. I čini vas krhkima, ranjivima, krvarećima. Koliko god se trudili ostati cool. Naravno, tko bi to priznao i ostao živ (na sceni).
Mogućnost empatije
Ta mlada Mostarka ovim sveskom nam dokazuje drevnu katarzičnu moć umjetnosti. Ono Aristotelovo “očišćenje sažaljenjem i strahom“. Koliko god bilo staromodno i dokinuto. Dokazuje nam mogućnost empatije i mogući glasni prosvjed protiv grozota svijeta. Opet, nisam patetična: ako ne možemo svijet sagledati iz tuđe kože, kako ćemo ga razumjeti i kako ćemo suosjećati s nevoljnicima? Mimesis nam omogućuje da „predočimo ono što je odsutno ili zaboravljeno“.
Alo, vi, nakon kojih „ispod jabuke ostanu filidžani nepopijene kave“, koji škripom stepenica i zveketom metala najavljujete smrt, zbog kojih „tijela tupo padaju na prašnjavi put“ – jeste li znali da se potom na sve nas „spušta babina marama za žalost“?
I što je to vrjednije od života četrnaestogodišnjakinje kojoj se ništa nije stiglo „odljepotiti“, kojoj did ima „medvjeđu šapu“, majka miriše na „sa šećerom prokuhano mlijeko“, koja je „goluždravica“ i „žuto pile“, koju straši huk rijeke Bosne, čija lutka Julija „miriše na voćne bombone“? Bestraga i svijet u kojem postoje oni što učiniše da zrak propara „huk što podsjeća na huk Bosne među pružnim pragovima, na riku čudovišta iz Ilonkinih priča. Nebo se rasprši u prvim iskrama i mirisu baruta. Ptičja krila nestanu u dimu..." Bestraga i svijet u kojem mater ne može „zagrljajem spasiti dijete“. Bestraga i svijet u kojem ljudi ostaju razbacani „bez reda, kao kad pred kokoši baciš punu šaku kukuruznih zrna“. Bestraga i svijet u kojem je djevojčica „umotana u šuškavu foliju. S unutarnje strane srebrna, s vanjske zlatna“, rekla da je to podsjeća na svečanu haljinu i „krijesnice u toploj noći kad smo stigle u selo preko Bosne“.
Nosite se bestraga svi zbog kojih su dječje papuče ostale ispod prozora, a kuće “iščupanih očiju“. I gorite u paklu svi zbog kojih baba preživjeloj prijateljici kaže: „Ako sanjaš mrtve, moli za njih.“
I sad vam već idem na živce jer nisam objasnila o čemu je roman? Ma hajde! Baš ono moram reći: o besmislenom ratu i besmislenim smrtima. O mrtvoj djevojčici Ivani koja pripovijeda svoj nestali život, prijateljici Dunji s kojom je snatrila da će namjesto u bosanskom selu živjeti u gradskom neboderu „na najvišem spratu i odatle gledati tuđe prozore“.
I što je to vrjednije od života četrnaestogodišnjakinje kojoj se ništa nije stiglo „odljepotiti“, kojoj did ima „medvjeđu šapu“, majka miriše na „sa šećerom prokuhano mlijeko“, koja je „goluždravica“ i „žuto pile“, koju straši huk rijeke Bosne, čija lutka Julija „miriše na voćne bombone“
Glas mrtve djevojčice
OK, suho: Blažević (1982., porijeklom iz Žepča) napisala je potresan antiratni roman, dosljedno lirskim i poetičnim izričajem, BiH leksikom (hoće li ovdašnji domoljubi imati problema?), u kratkim rečenicama i poglavljima s mnogim krokijima koji stvaraju širu sliku. A sve s onim načelom da roman ne mora sadržavati stvarnost, ali mora sadržavati istinu. Koliko god šutjeli o njoj. U emocionalnom smislu, ne u faktografskom.
I ta mrtva djevojčica nam se obraća, poziva nas da pogledamo krokije njezina ranog djetinjstva, seoskog života koji je iz današnje perspektive bio siromašan i okrutan – a opet topao ljudski, u skladu s prirodom od koje se živjelo i s kojom se živjelo; skice onih koje su je okruživali: mame, tate (odsutnog), brata, babe, dida, prijateljice, svojte bliže i dalje, susjeda. Cijeli univerzum u kojem se svakom zna mjesto, što je red i što nije, koga se zaobilazi i na koga se može osloniti… Sve je bilo posloženo, ne idilično – daleko od toga: jer stvaran život to nikad nije, ali bilo je ustrojeno tako da su ljudi sadili, brali, ukuhavali, da su djeca bila nestašna i za to kažnjena, da su neki bili problematični, a drugi samozatajni…
Došla je Smrt koja je djevojčicu ostavila na cesti s „ružom“ na mjestu srca. Potom, „Brat kleči i kida žute kadifice iz našeg cvjetnjaka… Buket kadifica je užareno sunce… U zjenicama su mu zgarišta, slabašni uvojci dima.“ U prošlom stoljeću, kad sam bila neznantno starija od Ivane, mahnito sam čitala SF. Do danas pamtim priču u kojoj nakon nuklearne katastrofe prežive upravo kadifice, štoviše postaju mjerilo je li zemlja dobra i za uzgoj hrane. Meni su kadifice važne, sadila ih je i moja majka u vrtu djetinjstva.
I čak da nema ničeg drugogšto nas povezuje (a ima gomila toga: od kuhanja paradajza do čuvanja stradalih knjiga), ima povjerenja. Naime, sjetih se Richarda Kearneya koji tvrdi da je pitanje povjerenja u književno djelo presudno za uspjeh priče, „jer pripovjedač stvara 'sekundarni svijet', a jednom kad u njega uđemo, pretvaramo se da je ono što propovijeda 'istinito' utoliko što je u skladu sa zakonitostima tog svijeta“.
Imam povjerenja u Magdalenin svijet.
Tekst je izvorno objavljen na stranicama Jutarnjeg lista 9. veljače 2022.
