Daleko ispod zemljine površine, skrivena od sunca i mjeseca, na obalama Mora bez zvijezda, zamršena je zbirka tunela i odaja punih priča. Priča zapisanih u knjige, zabrtvljenih u žare, iscrtanih po zidovima. Oda zapisanih na koži i utisnutih u ružine latice. Bajki ugrađenih u ploče na podovima, dijelova zapletā što su ih izlizala stopala u prolazu. Legendi urezanih u kristale što vise s lusterā. Priča popisanih, njegovanih i cijenjenih. Starih priča, konzerviranih, dok oko njih niču nove.
Mjesto je raštrkano, a opet intimno. Širinu mu je teško izmjeriti. Hodnici zavijaju u sobe ili galerije, a stubišta krivudaju nadolje ili nagore, u lođe i nadsvođene prolaze. Posvuda su vrata koja vode u nove prostore i nove priče i nove tajne koje valja otkriti, i posvuda su knjige.
Utočište je to za pripovjedače, čuvare i ljubitelje priča. Oni jedu, spavaju i sanjaju okruženi kronikama, povijesnim pričama i mitovima. Prije no što se vrate u gornji svijet, neki tu ostanu satima ili danima. Drugi pak ostanu tjednima ili godinama, žive u zajedničkim ili u privatnim odajama i vrijeme provode u čitanju, učenju ili pisanju, u raspravama i stvaranju s drugim stanarima, ili radeći u samoći.
Među onima koji ostanu nekolicina se odluči posvetiti tom prostoru, tom hramu priča.
Postoje tri puta. Ovo je jedan od njih.
To je put sljedbenikā.
Oni koji žele odabrati taj put, prije no što se obvežu, jedan puni mjesečev ciklus moraju provesti u samotnoj kontemplaciji. Misli se da je ta kontemplacija tiha, no dio onih koji dopuste da ih zaključaju u sobu kamenih zidova shvatit će da ih nitko ne čuje. Mogu govoriti, vikati ili vrištati i time ne krše nikakva pravila. Da se radi o tihoj kontemplaciji, misle samo oni koji u toj sobi nisu bili.
Kad završe s kontemplacijom, s toga puta dobiju priliku sići. Odabrati drugi, ili nijedan.
Oni koji to vrijeme provedu u tišini, često odluče napustiti i taj put i to mjesto. Vrate se na površinu. Škilje na suncu. Ponekad se sjete donjega svijeta, kojem su se svojedobno namjeravali posvetiti, no sjećanje na njega je maglovito, kao na neko mjesto iz sna.
Oni koji vrište, viču i cvile, oni koji satima razgovaraju sami sa sobom, češće su spremni nastaviti inicijaciju – kad za to dođe vrijeme.
Noćas je mladi mjesec, vrata su otključana, a iz sobe se pomalja mlada žena koja je većinu vremena provela pjevajući. Sramežljiva je i nema naviku pjevati, no za prve noći kontemplacije shvatila je, gotovo slučajno, da je nitko ne može čuti. Smijala se, dijelom samoj sebi, a dijelom čudnom slučaju kojim je samu sebe dragovoljno utamničila u najluksuzniju ćeliju s pernatim ležajem i svilenim plahtama. Smijeh je po kamenoj sobi odzvanjao poput žubora vode.
Rukom je pokrila usta i čekala da netko dođe, no nije došao nitko. Pokušala se sjetiti je li joj itko izrijekom rekao da ne smije govoriti.
Rekla je "Halo?" i pozdrav joj je uzvratila tek jeka.
Trebalo joj je nekoliko dana da se odvaži zapjevati. Nikad joj se nije sviđalo kako joj glas zvuči kad pjeva, no u svom zatočeništvu, oslobođena srama i očekivanja, zapjevala je, najprije tiho, a potom jasno i srčano. Glas što joj ga je jeka vraćala u uši bio je iznenađujuće ugodan.
Otpjevala je sve pjesme koje je znala Izmislila je svoje. U trenucima kada nije uspijevala smisliti riječi koje bi pjevala, stvarala bi besmislene jezike za stihove čiji su joj zvukovi godili.
Iznenadila se kako je vrijeme brzo prošlo.
Vrata se sada otvaraju.
Sljedbenik koji uđe u ruci drži prsten s mjedenim ključevima. Pruži joj drugi dlan. Na njemu leži mali metalni disk s urezanim reljefom pčele.
Prihvaćanje pčele sljedeći je korak u preobražaju u sljedbenika. Ovo joj je posljednja prilika da za to uskrati pristanak.
Uzme pčelu sa sljedbenikova dlana. On joj se nakloni i pokaže joj da krene za njim.
Hodaju uskim, svijećama osvijetljenim tunelima s nizovima polica za knjige i špiljama punim rasparenih stolaca i stolova, zatrpanih visokim kamarama knjiga, pored kipova razbacanih posvuda. Mlada žena, buduća sljedbenica, u prstima okreće topli metalni disk. U prolazu pomiluje skulpturu lisice, po svima omiljenoj navadi zbog koje se krzno među ušima već izlizalo
Dok prolaze, stariji čovjek koji lista nekakav svezak podigne pogled i, prepoznajući procesiju, stavi dva prsta na usne i kimne joj.
Njoj, ne sljedbeniku kojega prati. Gesta poštovanja za položaj što ga, službeno, još ne obnaša. Spusti glavu da sakrije osmijeh. Nastavljaju niz kićeno stubište i vijugave tunele kojima još nije prolazila. Uspori da pogleda slike koje vise među policama s knjigama, prikaze drveća, djevojčica i duhova.
Sljedbenik se zaustavi pred vratima obilježenim zlatnom pčelom. S prstena što ga nosi odabere ključ i otključa ih.
Tu započinje inicijacija.
Obred je tajan. Pojedinosti znaju samo oni koji ga prolaze i oni koji ga izvode. A izvodi se uvijek na isti način, ili barem nitko ne pamti drugačije.
Kad se vrata sa pčelom otvore i kad prijeđu prag, sljedbenik opozove njezino ime. Kojim god su imenom prije zvali tu mladu djevojku, nikada je više njime neće osloviti, ono ostaje u njezinoj prošlosti. Jednoga dana možda će i imati novo ime, no zasad je bezimena.
Soba je mala, okrugla, visoka stropa, minijaturna inačica sobe za kontemplaciju. U njoj su jedan običan drveni stolac na jednoj strani te kameni stup, visok do pasa, na čijem vrhu stoji zdjela s vatrom. Jedina svjetlost dolazi od te vatre.
Stariji joj sljedbenik pokaže da sjedne na drveni stolac. Mlada žena to učini. Gleda u vatru, promatra kako plamen pleše sve dok joj oči ne povežu komadom crne svile.
Obred se nastavi, iza poveza.
Metalnu pčelu uzmu joj iz ruke. Nastane kratka stanka popraćena zvukom zveckanja metalnih instrumenata, a potom na prsima osjeti nečiji prst, prst koji pritišće jednu točku na njezinoj prsnoj kosti. Pritisak popusti; zamijeni ga oštar, prodoran bol.
(Naknadno će shvatiti da je metalna pčela zagrijana u vatri i da joj je njezin krilati otisak utisnut na prsa.)
Iznenađenje je obeshrabri. Pripremila se za ono što zna o ostatku obreda, ali ovo je neočekivano. Shvati da nikada nije vidjela naga prsa drugog sljedbenika.
I dok je čas prije bila spremna, sada je uzdrmana i nesigurna.
Ali ne kaže stanite. Ne kaže ne.
Donijela je odluku, premda nije mogla znati što sve ta odluka podrazumijeva.
U tami, prsti joj razdvoje usne i spuste kap meda na jezik.
Kako bi posljednji okus bio okus slatkoga.
A zapravo, posljednji okus koji ostane u sljedbeničinim ustima nadilazi med: slatkoća je to pometena krvlju, metalom i spaljenim mesom.
Da ga je neki sljedbenik mogao naknadno opisati, objasnio bi da je posljednji okus koji dožive okus meda i dima.
I nije baš sladak.
Sjete ga se svaki put kad ugase plamen svijeće od pčelinjeg voska.
Podsjetnik je to na njihovu potpunu odanost.
Ali o tome ne smiju govoriti.
Od jezika odustaju svojom voljom. Sposobnost govora žrtvuju da bi bolje služili tuđim glasovima.
Prihvaćaju prešutni zavjet da vlastite priče više neće pričati, iz poštovanja prema onima koje su im prethodile i onima koje će uslijediti.
U tom medom obojenom bolu mlada žena na stolcu misli da bi mogla zavrištati, ali ne vrišti. U toj tami vatra kao da proždire cijelu sobu i ona, iako su joj oči pokrivene, razaznaje oblik plamena.
Pčela na njezinim prsima zatreperi.
Naposljetku, kada joj oduzmu jezik, spale ga i pretvore u pepeo, kad obred napokon završi, a njeno služenje u svojstvu sljedbenice napokon započne, kada joj glas biva utišan, probude joj se uši.
A onda počnu navirati priče.
* * *
Knjigu More bez zvijezda možete kupiti ovdje.
* * *
Postoje tri puta. Ovo je jedan od njih.
Papir je krhak, čak i kad je konopom uvezan u platno ili kožu. Većina priča u Luci na Moru bez zvijezda zabilježena je na papiru. U knjigama, na svicima ili na papiru presavijenom u ptice i obješenom sa stropova.
Ima i krhkijih priča: za svaku priču urezanu u kamen još ih je više ispisanih na jesenskom lišću ili utkanih u paučje mreže.
Ima ih i umotanih u svilu, da im se stranice ne smrve u prašinu, a neke su joj već i podlegle, njihovi se ulomci skupljaju i drže u urnama.
Krhke su to stvari. Manje žilave od svojih rođakinja koje se pričaju naglas i uče napamet.
A uvijek ima i onih koji bi gledali kako Aleksandrija gori.
Uvijek ih je bilo. Uvijek će ih biti.
Stoga uvijek ima i čuvarā.
Mnogi su u službi izgubili život. Mnogima su životi oduzeti prije no što su ih uspjeli izgubiti na druge načine.
Rijetki su čuvari koji to ne ostaju zauvijek.
Biti čuvar znači uživati povjerenje. A da bi se vjerovalo, sve se mora testirati.
Testiranje čuvarā dug je i mukotrpan proces.
Čuvar se ne postaje dragovoljno. Čuvari se biraju.
Potencijalni čuvari identificiraju se i promatraju. Temeljito proučavaju. Nevidljivi suci bilježe im svaki pokret, svaki odabir i svaki postupak. Suci drugo i ne rade; promatraju ih mjesecima, ponekad i godinama, prije no što krenu s prvim testovima.
Potencijalni čuvar neće znati da ga testiraju: da bi rezultati bili autentični, presudno je držati ih u neznanju. Mnoge testove nikad ne prepoznaju kao testove, čak ni naknadno.
Kandidati za čuvare koje odbace već u tim ranim fazama nikad ne doznaju da su ih uopće razmatrali. Nastave živjeti i pronađu druge puteve.
Većinu kandidata odbace prije šestoga testa.
Mnogi ih ne prođu više od dvanaest.
Prvi testovi provode se u jednakim vremenskim intervalima, neovisno o tome održavaju li se u Luci ili izvan nje.
U jednoj velikoj javnoj knjižnici jedan dječačić pregledava knjige, ubija vrijeme do sastanka sa sestrom. Propinje se na prste da dohvati sveske odložene na polici iznad glave. Odavno se ostavio odjeljka za djecu, ali još nije dovoljno visok da dosegne sve ostale police.
Žena s tamnim očima i zelenim šalom – ne knjižničarka, koliko on zna – doda mu knjigu za kojom je posezao i on joj sramežljivo zahvali kimnuvši. Ona ga upita bi li joj zauzvrat učinio uslugu i kad on pristane, zatraži da joj pripazi na knjigu, pokazujući tanki svezak u smeđoj koži koji leži na susjednom stolu.
Dječačić pristane i žena ode. Minute prolaze. Dječak nastavlja pretraživati police, neprestano držeći na oku malu smeđu knjigu.
Prođe još nekoliko minuta. Dječak razmišlja o tome da potraži ženu. Gleda na sat. Uskoro će i sam morati otići.
Potom kraj njega prođe jedna žena i, ne obazirući se na njega, uzme onu knjigu.
Ta žena ima tamne oči i zeleni šal. Izgleda posve slično prvoj ženi, ali nije ista osoba. Kada se okrene da ode s knjigom, dječak se ukoči od blage panike i zbunjenosti.
Kaže joj da stane. Žena se okrene, s upitnim izrazom lica.
Dječak promuca da ta knjiga pripada nekom drugom.
Nova se žena nasmiješi i istakne činjenicu da su u knjižnici i da knjige u njoj pripadaju svima.
Dječak je gotovo pusti da ode. Sad već nije siguran da je to druga žena, jer su gotovo identične. Zakasnit će bude li duže čekao. Bilo bi lakše odustati od te knjige.
Ali dječak ponovo prosvjeduje. Objašnjava, s previše riječi, da ga je netko zamolio da na nju pripazi.
Žena naposljetku popusti i uzrujanom dječačiću preda knjigu.
On taj teško osvojeni predmet privije na prsa.
Ponosi se sobom, iako ne zna da su ga testirali.
Dvije minute poslije vrati se prva žena. Ovaj je put prepoznaje. Oči su joj svjetlije, šara na zelenom šalu drugačija, zlatni joj se koluti penju uz desno, a ne uz lijevo uho.
Kada joj preda tanku smeđu knjigu, žena mu zahvali na usluzi. Posegne u torbu, izvadi umotani komadić slatkiša i stavi prst na usne. On ga gurne u džep, shvaćajući da takve stvari u knjižnici nisu dopuštene.
Žena mu još jednom zahvali i ode s knjigom.
Tom dječaku neće izravno pristupiti sljedećih sedam godina.
Mnogi su početni testovi slični, promatraju brižnost, poštovanje i smisao za detalje. Promatraju kako reagiraju na svakodnevni stres ili na izvanredne situacije. Važu kako reagiraju na razočaranje ili na izgubljenu mačku. Od nekih zatraže i da spale ili na neki drugi način unište knjigu. (Uništiti knjigu, koliko god neukusnu, uvredljivu ili loše napisanu, znači pasti na testu.)
Jedan jedini neuspjeh rezultira odbacivanjem.
Nakon dvanaestog testa potencijalnim čuvarima dat će do znanja da ih razmatraju. One koji nisu rođeni dolje, dovode u Luku i smještaju u odaje koje nijedan njezin stanovnik nikada ne vidi. Oni uče i ponovo se testiraju na različite načine. Testovima psihološke snage i snage volje. Testovima improvizacije i imaginacije.
Taj se proces odvija tijekom tri godine. Mnoge odbace. Ostali negdje usput odustanu. Neki će, ali ne svi, shvatiti da je ustrajnost sada važnija od rezultata.
Uspiju li postići što se u te tri godine od njih traži, dobiju jaje.
Oslobode ih obuke i učenja.
Sada se samo trebaju vratiti s istim jajetom, čitavim, za šest mjeseci.
Faza jajeta propast je za mnogog potencijalnog čuvara.
Od onih koji odu s dodijeljenim jajima, vrati ih se možda pola.
Potencijalne čuvare i njihova jaja potom odvode starijim čuvarima. Stariji čuvar gestikulacijom zatraži jaje i potencijalni mu ga čuvar pruži na dlanu, podignutom visoko u zrak.
Stariji čuvar ispruži ruku, ali umjesto da uzme ponuđeni dar, savije prste potencijalnog čuvara oko jaja.
Stariji čuvar tada ih stisne, tjerajući potencijalnoga da zdrobi jaje.
U rukama potencijalnog čuvara ostanu tek zdrobljena ljuska i prašina. Fini zlatni prah koji mu nikada neće potpuno izblijedjeti s dlana, svjetlucat će i desetljećima poslije.
Stariji čuvar ne spominje ni krhkost ni odgovornost. Te riječi ne treba izgovarati. Sve je jasno.
Stariji čuvar potvrdno kimne i potencijalni čuvar završi obuku i započne inicijaciju.
Jednom kad položi test s jajetom, kada dođe vrijeme da postane čuvar ili da ga odbiju, potencijalnog čuvara vode u obilazak.
On započinje u poznatom prostoru Luke, u Srcu, kod sata s klatnom koje se obrušava, i vodi van, kroz glavne hodnike, stambena krila i čitaonice, pa dolje, u vinski podrum i plesnu dvoranu s impozantnim kaminom, višim i od najvišeg čuvara.
Potom im pokazuju prostorije koje nikada nije vidio nitko osim čuvarā. Skrivene prostorije, zaključane i zaboravljene sobe. Odlaze u dubinu do koje nije išao nijedan stanovnik, nijedan sljedbenik. Pale vlastite svijeće. Vide što ne vidi nitko drugi. Vide što je bilo prije.
Pitanja ne smiju postavljati. Smiju tek promatrati.
Hodaju obalama Mora bez zvijezda.
Na kraju obilaska potencijalne čuvare odvode u malu sobu u kojoj gori vatra i stoji jedan stolac. Posjednu ga i postave mu jedno jedino pitanje.
Bi li za ovo dao život?
I oni odgovore, sa "da" ili "ne".
Oni koji odgovore "da" ostanu na stolcu.
Stave im povez preko očiju, svežu ruke iza leđa. Njihove halje ili košulje namjeste tako da im izlože prsa.
Nevidljivi umjetnik s iglom i lončićem tinte probija im kožu, opet i opet.
Svakom čuvaru tetovira mač, dug možda pet centimetara.
Svaki je mač jedinstven. Dizajniran za tog čuvara i nijednog drugog. Neki su jednostavni, drugi komplicirani i ukrašeni, prikazani u tančine, u crnoj, zlatnoj ili u sepiji.
Odgovori li potencijalni čuvar niječno, mač dizajniran za njega stavi se u registar i nikada ne upiše na kožu.
Malo ih kaže "ne", ovdje, nakon svega što su vidjeli. Vrlo malo.
Onima koji to kažu također stave povez preko očiju i svežu im ruke iza leđa.
Duga, oštra igla ubada brzo, probijajući srce.
To je relativno bezbolna smrt.
Tu, u toj sobi, prekasno je odabrati drugi put, ne nakon onoga što su vidjeli. Dopuštaju im da odaberu i da ne budu čuvari, no ovdje je to jedina alternativa.
Čuvare se ne može prepoznati. Ne nose halje ni odore. Njihove se zadaće rotiraju. Većina ih ostane u Luci, ali nekolicina tumara po površini, neopažena i nevidljiva. Trag zlatnoga praha na dlanu ne znači ništa onima koji ne znaju što znači. Tetovirani mač lako se sakrije.
Možda ne djeluju kao da nečemu služe, ali služe.
Oni znaju čemu služe.
Što štite.
Razumiju što su i jedino to je važno.
Shvaćaju da biti čuvar znači biti spreman umrijeti, uvijek.
Biti čuvar znači nositi smrt na prsima.
* * *
Postoje tri puta. Ovo je jedan od njih.
Otkako je pčelā, ima i pčelara koji o njima skrbe.
Kažu da u početku bijaše samo jedan skrbnik, no priče se umnožavahu i zatreba ih više.
Skrbnikā bijaše i prije sljedbenikā i prije čuvarā.
A prije skrbnikā bijahu pčele i priče. Zujahu i brujahu.
Skrbnikā bijaše i prije ključeva.
Činjenica je to koja se obično zaboravlja, zbog njihove bliskoznačnosti.
Često se zaboravlja i činjenica da je nekoć postojao samo jedan ključ. Dugačak, tanak, načinjen od željeza, kljuna umočena u zlato.
Kopija je puno, no samo je jedan glavni ključ. Kopije toga ključa skrbnici nose na lančiću oko vrata. Toliko im često legne na prsa da se nekima utisne u meso, pa metal nose na koži.
Otuda i predaja. Toga se danas nitko ne sjeća. Ideja o znaku na prsima rodila se iz znaka na prsima. Očito, sve dok se ne zaboravi.
Uloga skrbnika s vremenom se mijenjala, više i od jedne druge. Sljedbenici pale svijeće. Čuvari se kreću neopaženo i budno.
Skrbnici su nekoć skrbili samo za svoje pčele i svoje priče.
Kako je mjesto raslo, počeli su održavati prostorije u njemu, razvrstavati priče po tipu, po duljini ili po nekom nepoznatom hiru. Klesali su police za knjige u stijenama ili ih gradili od metala, pravili staklene ormare i stolove za veće sveske. Naslonjače i jastuke za čitanje i lampe uz koje se čita. Dodavali su nove prostorije kada bi zatrebale, okrugle sobe s kaminom u središtu za glasno pričanje priča. Goleme prostorije s izvrsnom akustikom za priče u plesu ili pjesmi. Sobe za popravke knjiga, sobe za pisanje knjiga, prazne sobe koje će se upotrebljavati u neke druge, još nepredviđene svrhe.
Skrbnici su izrađivali vrata za te sobe i ključeve kojima se ona otvaraju ili zaključavaju. Isprva su se sva vrata otvarala istim ključem.
Više vrata dovelo je i do više ključeva. Svojedobno je svaki skrbnik znao prepoznati svaka vrata, svaku sobu, svaku knjigu. A onda to više nisu mogli. Pa su im dodijelili pojedinačne segmente. Krila. Razine. Jedan skrbnik mogao je i ne sresti nijednoga drugoga. Kreću se u koncentričnim krugovima koji se nekada presijecaju, a nekada i ne.
Ključeve su si žigosali u kožu kao znak prepoznavanja. Podsjetnik da nose odgovornost čak i kada im ključ (ili ključevi) vise na kuki na zidu, a ne oko vrata.
Kako se postaje skrbnik, također se promijenilo.
U početku su ih birali i odgajali za skrbnike. Rađali su se u Luci ili su ih u nju dovodili još kao dječicu, premlade da se sjećaju neba, čak i kao sna. Od najmanje dobi poučavali su ih o knjigama i o pčelama, davali im drvene ključeve da se njima igraju.
Nakon nekog vremena odlučeno je da taj put, kao i onaj sljedbenički, treba biti dragovoljan. Za razliku od sljedbenikā, ti su dragovoljci prolazili razdoblje obuke. Ako bi nakon prvog razdoblja obuke poželjeli volontirati, prelazili bi u drugo. Oni koji bi preostali nakon drugoga, prelazili bi u treće.
A ovo je treće razdoblje obuke:
Potencijalni skrbnik mora izabrati priču. Koju god želi. Neku bajku ili mit ili neku anegdotu o kasnoj večeri i previše vina, samo da to nije priča o njima.
(Mnogi koji u početku misle da žele biti skrbnici zapravo su pjesnici.)
Odabranu priču proučavaju godinu dana.
Moraju je naučiti napamet. Ne samo memorirati, već naučiti naizust. Ne samo da budu u stanju izgovoriti riječi od kojih se sastoji već i da je mogu osjećati, da joj mogu osjetiti oblik kako se mijenja, podiže, pada, juri ili meandrira k vrhuncu. Tako da je se mogu sjetiti i ispričati, intimno kao da su je sami proživjeli i objektivno kao da su odigrali svaku ulogu u njoj.
Nakon godinu dana dovedu ih u okruglu sobu s jednim jedinim vratima. U njezinu središtu, okrenuta jedan prema drugome, dva su drvena stolca.
Svijeće obasjavaju zakrivljeni zid poput zvijezda, svjetlucaju iz svijećnjaka postavljenih na različitim visinama.
Svaki djelić zida što ga ne zauzimaju svijeće, ili vrata, prekriven je ključevima. Od poda uz vrata neprimjetno vijugaju oko najviših svijeća sve do sjena na vrhu. Dugi mjedeni ključevi, kratki srebrni ključevi s kompliciranim zubima, ključevi s bogatim ukrasnim glavama. Mnogi su prastari i pocrnjeli, ali tako, na kupu, blistaju i svjetlucaju na svjetlosti svijeća.
Tu se nalazi kopija svakoga ključa u Luci. Ako zatreba, izradi se i druga, tako da se nijedan nikada ne izgubi.
Jedini ključ čiji blizanac ne visi u toj sobi jest ključ koji otvara vrata na njezinu zidu.
Soba je to koja ometa pažnju. Tako je i zamišljena.
Potencijalnog skrbnika dovedu u tu sobu i zamole ga da sjedne.
(Većina odabere stolac okrenut vratima. Oni koji im odluče okrenuti leđa, gotovo uvijek postignu bolje rezultate.)
Ostave ga nasamo, između pet minuta i sat vremena.
Potom netko uđe u sobu i sjedne na nasuprotni stolac.
I onda mu on ili ona ispričaju svoju priču.
Priču mogu ispričati kako god žele. Ne smiju izaći iz sobe i ne smiju u nju ništa unijeti. Nikakve rekvizite, nikakav papir s kojega bi čitali.
Ne moraju ostati sjediti na stolcu; njihova publika – u vidu jednog čovjeka – mora.
Neki će sjediti i recitirati, puštajući da glas obavi svoje.
Živahnije pripovijedanje podrazumijeva sve, od stajanja na stolcu do koračanja po sobi.
Jednom je jedna potencijalna skrbnica ustala, stala iza naslona stolca svoje publike, nagnula se i cijelu joj priču šapatom ispričala na uho.
Jedan je svoju priču otpjevao, dugu, kompliciranu legendu, koja je od blage, meke i melodične prelazila u bolno urlanje i natrag.
Druga je, kako je priča odmicala, stolcem gasila svijeće i strašnu priču završila u mraku.
Kad priča završi, publika ode.
Potencijalni skrbnik ostane sam u sobi, od pet minuta do sat vremena.
Tada im dođe jedan skrbnik. Nekima zahvali na trudu i služenju i otpravi ih.
U ostalim slučajevima potencijalnog skrbnika zamoli da izabere ključ sa zida. Koji god želi.
Ključevi su neobilježeni. Odluka se donosi po osjećaju, nagonu ili iz hira.
Potencijalni skrbnik uzme ključ i vrati se na svoje sjedalo. Povežu mu oči.
Uzmu ključ koji je odabrao, zagriju ga na vatri i utisnu u skrbnikova prsa. Tako nastane ožiljkasti otisak, otprilike na mjestu gdje bi ključ počivao da ga nosi na lančiću oko vrata.
U tami skrbnik vidi samoga sebe u sobi koju otvara ključ koji je odabrao. A kako bol jenjava, ukazuju mu se i sve ostale sobe. Sva vrata. Svi ključevi. Sve stvari koje se pod tim ključevima čuvaju.
Oni koji uspiju i postanu skrbnici, ne postanu to zato što su organizirani, skloni mehanici, posvećeni ili ih smatraju dostojnijima od drugih. Posvećenost je za sljedbenike. Dostojnost za čuvare. Skrbnici moraju imati duha i moraju ga održavati na visini.
Postaju skrbnici jer shvaćaju zašto su tu.
Zašto je to važno.
Zato što razumiju priče.
Osjećaju zujanje pčela u svojim venama.
Ali tako je bilo nekoć.
Preostao je samo jedan.
