Politike prevođenja: Pogovor hrvatskom izdanju, o jeziku izvan sebe, tj. o prevođenju

Naslovnica Politika prevođenja; izvor: Fraktura

Tekst je objavljen kao dio Pogovora Politika prevođenja (Politiques de la traduction – Exercices de partage) Rade Iveković; prijevod: Milena Ostojić

Uvod

 

 Ovo je tekst razmišljanja o prevođenju jedne knjige o prevođenju, o prevedenim autorima i prevoditeljicama. Kada mi je izdavač Seid Serdarević, uz sugestiju i podršku Igora Štiksa, predložio da se ova moja knjiga prevede, ja se, naivno, nisam odmah dosjetila jadu – da će to implicirati da i ja budem prevedena i da radim na samom prevođenju, premda sam to mogla pretpostaviti. Koristim priliku da usput podvučem jedinstvenu "prevodilačku" ulogu Igora Štiksa, filozofa, profesora, pisca i posrednika koji je i sam postao važna nenametljiva institucija, povezivača u prostoru zemalja nasljednica Jugoslavije, i na terenu zajedničkog jezika. On prevodi među našim zemljama, jezicima i kulturama i otvara skučene horizonte. Njegove brojne inicijative u oblasti očuvanja i njegovanja zajedničke kulture (njega, i njegovih prijatelja u Zagrebu, Sarajevu, Beogradu i drugdje, srećom ima ih) već daju vidljive rezultate i temeljac su u izgradnji alternativne budućnosti i prošlosti naših zemalja i kultura poslije četiri toksične decenije.

Ja nisam nikad htjela ni mogla sama sebe prevoditi, pa i dalje to ne želim. Niti sam razmišljala o svim komplikacijama procesa i teorijskim implikacijama koje će mi se nametnuti kao nešto o čemu ne mogu izbjeći da se izjasnim, i što ovdje moram produbiti, a što su kulise svakog procesa prevođenja, u smislu translation i u smislu traduction, dakle prevođenja i pre-vođenja, tj. pomjeranja, prebacivanja, pomicanja. Od prevođenja niko nije ostao – neću da kažem – živ – nego niko nije ostao isti. Ne treba ga mistificirati, ali prevođenje je metamorfoza, proces transformacije ne samo teksta nego i autorice, tj. subjekta. Kao i prevoditeljice. A čitateljica je i do sada iz knjige mogla zaključiti da ja pristajem ne samo da budem prevedena uprkos kulturnom riziku u ovome sadržanom (što je i njegova politička dimenzija), uprkos nekonkluzivnosti i privremenosti svakog prevoda, nego da pristajem i na izvjesnu trans-subjektivaciju pa možda i desubjektivaciju. Prevod nas protjeruje kroz drugu prizmu u kojoj uvijek ima nepredviđenog. To je dobro u principu, iako opasno u konkretnome. Boris Buden kaže o tome: "Prevod je ponavljanje koje proizvodi razlike kako u prevedenom tako i u takozvanom originalu."[i] Osim što mislim da prevod nije puko ponavljanje, slažem se s takvim opisom.

Podsjećam, a to tumačim i u gornjim poglavljima, da prevođenje, protiv-intuitivno, dolazi "prije" jezika i u njemu, kroz jezik sam. Već je autorica "prevela" svoju misao u tekst za moguće ali neizvjesne čitaoce (jer nikad nije sigurno da će ih biti), dakle propustila ga je kroz sebe, svoju misao, jezik i tijelo. Premda prevoditeljica dolazi "poslije" autora/autorice, i ona propušta tekst kroz sebe i svoj osjećaj za jezik, kao i kroz standardizaciju jezika koju je prihvatila (ili kojoj se opire, ovisno o slučaju, a može biti i oboje). Tako je i ona na neki način ko-autor prevedenog štiva, a naročito u slučaju kao što je ovaj, gdje je silom prilika došlo do saradnje autorice i prevoditeljice. Taj prevod više nije samo prevod s francuskog originala na hrvatski, nego je i iz jedne životne dobi autorice u drugu, kao i iz jednog historijskog i političkog vremena u drugo. K tome se u procesu prevođenja javlja jedna neuračunata ali neizbježna vremenska "difrakcija", kao ona iz kaleidoskopa u kojem se jedna slika fragmentira i razuđuje u niz drugih, nekontroliranih. Jer naravno, naš nam vremeplov ne dozvoljava da se vratimo baš tamo gdje smo nekad bili. Na sreću, to komplicira našu scenu i obogaćuje je kompleksnom ne samo vremenskom, nego i historijskom dimenzijom, što je uvjet i života, i kulture, i stvaranja.

Ovu je knjigu prevela Milena Ostojić najbolje što je mogla s francuskog originala na hrvatski kako je danas standardiziran, a koji nije moj lični jezik već i zato što, mimo standardizacije koja me ne obavezuje, svaki tekst pronosi i individualnost pisca, njegovu jezičku historiju i njegovo ili njeno lično normiranje idioma. I zato što već dugo ne živim i ne pišem na našem jeziku u bilo kojoj varijanti. Bilo mi je zanimljivo i obogaćujuće da sa Milenom radim na svom tekstu koji je postao i njen. Vjerojatno smo uzajamno nešto naučile. U naš rad i poteškoće koje su se Mileni nametnule umiješao se ne samo moj pomaknut odnos prema našem jeziku, nego i prema francuskom. Radile smo dugo i beskrajno sporo zbog kompleksnosti i pluralnosti naših jezičkih konteksta, težine štiva i mnoštva referenci. Pošto sam i sama u životu dosta prevodila s više jezika, a i pisala na drugim jezicima nego što je naš, glatko priznajem da je najteža situacija onih prevodilaca koji moraju svoj uradak dati na verifikaciju autoru koji poznaje ne samo svoje djelo i navode, već i jezik na koji se prevodi, i u koji intervenira. To je Milena izdržala herojski. Sa mnom, ona je imala posla s autoricom koja živi i radi u heteroglosiji, i više gotovo ne piše (osim ličnih javki) na najrasprostranjenijem zajedničkom jeziku historijski post-jugoslavenskog prostora. U knjizi se nalazi, osim ovog pogovora, još samo jedan tekst ("Feminizam, nacija i država u proizvodnji znanja od 1989. Epistemološka vježba političkog prevođenja") koji sam izvorno pisala na našem jeziku (2011. godine, premda već nakon jezičkog i ostalog nasilnog razvoda Jugoslavije i nakon moje rastave sa "naškim"). Ostala su poglavlja izvorno na francuskom, a samo je jedno bilo na engleskom. To su jezici u kojima već dugo živim i radim – što je, priznajem, i privilegija. Čitaoci će lako uočiti razlike između mog jezika i Mileninog, standardnog. Te su razlike kako lične, tako i jezično-historijske. Budući da se radi o knjizi upravo o politikama prevođenja, prikladno je da se u tekstu očituju tragovi mnoštvenosti i bogatstva jezičkih izbora i opredjeljenja. Ja sam Mileni na toj strpljivoj saradnji, koju sam se i ja trudila da očuvam protiv vlastite prirode, zahvalna. U dobrom razumijevanju, došle smo do kompromisa više na njenom jezičkom terenu (kako on izgleda iz moje perspektive; iz njene će to možda izgledati obrnuto). Svaki je prevod neka vrsta kompromisa, ili bi tako trebalo biti, zbog toga što su konotacije, konteksti i političke implikacije različitih jezikâ i individualnih svjetonazora i same različite. To može biti i kompromis sa samim sobom. Primjedbe koje ovdje slijede, ne odnose se na jezik Milene Ostojić u ovoj knjizi, nego na problematiku jezika i prevođenja u širem smislu, i u odnosu na naš mali jezik. Inače odmah se izjašnjavam pristalicom zajedničkog jezika uz puno poštovanje svih njegovih varijanti. Nasilne i prebrze državne standardizacije jezika a bez dugotrajne procesualne standardizacije kroz pisanje, govor, razmjenu i uzajamno čitanje, njihovo neprirodno razdvajanje, povratak u monolingvizam, smatram povijesnim nazadovanjem i katastrofom jednog jezika. Ona se može izbjeći ili nadići[ii]. Standardizacija jezika od strane države i njenih institucija nasilan je proces koji služi programu izgradnje države i nacije (nation-building), i koji se onda nameće cijelom narodu.

Vrlo brzo nakon doseljenja u Francusku ustanovila sam da prema standardnom francuskom, propisanom od Akademije, imam sličan odnos otpora kao što sam ga imala i imam i prema našem jeziku kako u Jugoslaviji, tako i sada u zemljama nevoljkim nasljednicama. I rekonstruirala sam unazad, otkako sam se opismenila, da sam taj otpor uvijek imala upravo zato što sam živjela u nekoliko jezika i jezičnih varijanti jednog od njih uz sve ostale, uvijek odstupajući od norme. Srodni jezici kakvi su naši uvijek su se uzajamno dopunjavali – čak i najviše baš kad su htjeli da se razlikuju, i čak su se određivali jedan u odnosu na drugoga. Jezici nisu nepromočive jedinice, unités étanches. Ponašaju se više kao tekućine i prožimaju se. Ta je relacija među različitim idiomima u jugoslavenskom prostoru nekad bila inkluzivna, a ne ekskluzivna kao danas, što je jeziku davalo supstancije za upotpunjavanje i dograđivanje, tj. za kreativnost. Čak i daleki jezici mogu nam se dopunjavati. Ne treba se lišavati dobrodošlih ponuda iz drugih konteksta i čak drugih jezika.

Sve je uvijek "neprevodivo" zbog konteksta koji su nesumjerljivi, i konotacija pojmova i kulturnih konteksta koji divergiraju, ali ipak se mora prevoditi i prevodi se stalno. Nužnost i čak neizbježnost prevođenja (koja nije potrebna unutar "zajedničkih jezika" kada jedni druge čitamo i s njima općimo), međutim, ne garantira kvalitetu prevoda, kao što ni autorsko pisanje nije garancija dobre literature.

Od prevođenja niko nije ostao – neću da kažem – živ – nego niko nije ostao isti. Ne treba ga mistificirati, ali prevođenje je metamorfoza, proces transformacije ne samo teksta nego i autorice, tj. subjekta. Kao i prevoditeljice.

O fantazmu materinjeg i nacionalnog, službenog jezika

 

Jezik nije ničije vlasništvo, mada je ustrajno svojatan, bilo od vlasti ili vladajuće ideologije (standardni jezik), bilo od opozicionih jezičkih politika, ili čak od pojedinaca s osobnim osjećajem za njega. Svi se rađamo u neki jezik, i ovaj predstavlja zadati red koji nam prethodi i određuje položaj, a daje oblik i stanoviti stupanj prisile društvu. Zapravo, prije nego u sam jezik, mada i u njega, rađamo se u sposobnost jezika i govora. A to povlači i sve ostalo: prevođenje koje s jezikom dobivamo kao njegovu mogućnost ili aspekt, mišljenje, poredak itd. U različitoj mjeri se možemo oduprijeti tim njegovim vidovima: društvenom poretku teže, lingvističkom redu možda lakše (mada...), svojevoljnosti prevoda u standardiziran jezik ovisno o režimu. Mišljenju zadatom jezikom i pravopisom možemo bez daljnjega pružati otpor, ali to ne činimo uvijek.

 Jezik je šansa, da, ali ne materinji jezik, nego jezik kao takav, bilo koji i svaki jezik. A u nekvalificiranom jeziku leži njegova srž – prevođenje, kao njegova najbolja vjerojatnost. Derrida piše, "Imam samo jedan jezik, a ni taj nije moj".[iii] U tom jeziku koji nije njegov zato što je kolonijalan,[iv] on je međutim ostvario svoje djelo prevođeno na sve druge jezike. Na kraju krajeva, nijedan jezik nije naš, ne samo zato što su neki jezici kolonijalni i represivni, već i zato što nam i jezik koji smatramo svojim (ili, još gore, svojim pravom), pa zato "dobrim", izmiče, što ni u jednom, čak ni "materinjem", ne možemo reći sve. Zašto? Zato što je i jezik dio tog "svega". Naš prvi jezik je materinji samo za druge jezike koje možemo naučiti zahvaljujući njemu, zato što ih materinski gostoljubivo u sebe prima i prenosi, dijeli s drugima i prevodi. Pred nama se pak taj "prvi jezik" povlači kao fantazam. On je pogrešno nazvan materinjim – i često je državni ili nacionalan, a još češće očinski i doživljen kao unitaran, unificirajući i nametan. U svakom je slučaju – nedovoljan, kao i svaki jezik. Tako da u jeziku, makar i "svom", ostajemo strankinje i stranci, i to je dobro, to je ono što mu daje izražajnu i pokatkad literarnu snagu mada bez garancije. Što mu daje snagu otpora. Staviti se u položaj stranjskosti (étrangeté), začudnosti čak i u prvom jeziku, jedina je pouzdana metoda jezičke i političke autonomije, slobode i nezavisnosti. Ta nam stranjskost ili pomaknutost omogućava da izbjegnemo sakaćenja nametanog, izluđenog i unakaženog jezika. Materinji je jezik rizičan i često destruktivan fantazam. Ali ne jezik kao takav, već iluzija materinje "zaštitne" čahure koja nas radikalno odvaja od izvanjskosti i drugosti. Još više nego "materinji", to čini nacionalan jezik koji upućuje na jezičnu "čistotu" i pretpostavlja prirodno posjedovanje jezika. Kao i materinji, i nacionalni je idiom duh u onom smislu u kojem je palanka duh u Konstantinovića i duh ili spectre ili fantazam kod Derride,[v] tj. nešto žuđeno a nedostižno. Nacionalni lingvisti zavijaju nacionalni jezik u oblande "materinjeg" kako bi dotakli emotivno srce nacionalnog patrijarhata, što je dakako jeziku samom ravnodušno, ali omogućuje njegov iskorištavanje u nacionalne svrhe. Politički "teoretičari jezika" nacionalni jezik uvijek opterećuju ne samo sa purističkom naredbom, nego još i sa "priznanjem iskonskog grijeha u jeziku" koje se iziskuje od "nelegitimnog" govornika. Ovog određuje sama jezička policija, npr. Francuska akademija, standardizacija jezika, škola ili lektorska služba u svojoj božanskoj presudi. Ta "iskonska greška ili grijeh", međutim, nije u optuženom govorniku, nego se nalazi u nametnutom okrnjenom monojeziku, jednojeziku (monolangue[vi]). Tako monolingvalno ljudsko biće govori spektralnim jezikom koji mu je uskraćen i koji nema prvobitnog izdanja (za što je kuđeno), pa je bačeno preko i mimo jezika samog direktno u navodno apsolutan prevod iz tog nedostajućeg jezičkog iskona.[vii] A apsolutan je prevod, naravno, totalitarizam, taj totalitarizam (koji se ne zadržava tek na jezičnoj dimenziji nego može ići i dalje) koji mu je uskraćivanjem jezika bez zadatog modela nuđen i nametan.

To sa materinjim jezikom, dakako, može biti i složenije i drukčije, pogotovo u slučaju monolingvalne spisateljice ili pisca koji naravno mora da čuva i njeguje tu svoju materijalnu i tjelesnu osnovu, kao i svaki drugi autor. Iako nisam nimalo sklona veličati pojam "materinjeg jezika" iz svih ovdje navedenih pretpostavki, na razmišljanje o ovome naveo me je jedan tekst Dževada Karahasana "Život, riječ i živa riječ"[viii]. Polazeći od Dantea, Dževad nas podsjeća da "1. svoj maternji jezik nismo naučili, nego smo ga usvojili, i 2. maternji jezik govorimo ispravno i ako smo nepismeni." I da "samo jezik, objedinjuje najviši stupanj općosti s najvišim stupnjem konkretnosti." I zatim pokazuje da je "čovjek po jeziku i u jeziku 'biće s Drugim', jer je Drugi uvijek imanentno prisutan u onome što govorimo."

 A Derrida pokazuje da se politički a normativan teoretičar jezika nalazi u nama samima, i autokritički piše o vlastitim kontradikcijama u tom pogledu kad govori o usađenosti poriva za jezičkom čistotom u njegovom kolonijalnom francuskom, ideji s kojom se sam nije slagao ali ju je pronosio, pritom je ne smatrajući etičkom, političkom ni društvenom.[ix] Takav poriv ne zadaje unaprijed formu ni formulu, rječnik ni izraz, ne nalaže ovaj ili onaj stil. Ništa se unaprijed ne može reći o čistoti jezika pa ovu niko ne može ni propisati, iz čega autor zaključuje da je jezik sav okrenut prema budućnosti a ne prema prošlosti, prema tobožnjoj autentičnosti sigurnog "ispravnog" jezika. Ovo govori o nasljedstvu i posljednjoj volji jezika samog kojeg on, kao autor, nastoji izbaciti iz njegovih gongova, izvrnuti, "faire qu'elle [la langue] n'en revienne pas". Ovo Derridino lociranje jezika i njegovog nasljeđa u budućnost obrće jezičku politiku od konzervativne ili, još gore, reakcionarne, u kreativno-progresivnu.[x]

 Knjiga Politike prevođenja sakupila je dio mojih tekstova na francuskom na temu prevoda. Pogovor koji ovdje dodajem dolazi dugo nakon što su objavljena pojedina poglavlja. Prevođenje u knjizi uzimam u širem smislu, ne samo jezičkom nego metaforijskom, a razumijem ga politički i transkulturalno. Veliki je izazov za mene da knjiga izlazi kao prevod iz jednog u drugi od mojih jezika, i to prevod koji nije iz moje ruke mada sam mu nešto pridonijela. Uskočila sam u rad na ovom prevodu na dva osnovna plana: na filozofskom, kako bih zadržala svoju misaonu koherenciju; i, također u brizi za vlastitu smisaonu i jezičnu dosljednost, na ravni prevođenja na jednu od novih varijanti našeg jezika koja mi nije bliska. U prevođenju smo, dakle, imale dva osnovna problema: jedan je upravo hrvatski jezik, a drugi je filozofija. Za prevoditeljicu je ovo drugo bilo lična poteškoća jer nije mogla unaprijed znati moje filozofske i političke stavove, kao pretpostavku da se tekst razumije, a za mene ono prvo. Intervenirala sam na obje razine. Pritom primjećujem da naš jezik, u kojemu je iskaz "nema problema" poslovičan, nema domaćeg termina za riječ "problem", što znači da ga u principu negira i uzvodno od samog tog iskaza. Ja sam iz našeg jezika otišla i prestala na njemu objavljivati pred više od trideset godina. On se u međuvremenu fragmentirao na nekoliko varijanti i više ili manje tvrdih standardizacija. Ova posljednja hrvatska verzija meni zbog pauze od tri decenije zvuči usiljeno, neprirodno, neestetski a lingvistički osiromašujuće, ali ne sporim da je zaživjela upravo time što je nametnuta. Tako je monolingvalno propisana "hrvatska" jezička norma postala fašistički bič, kao i mjerilo političke podobnosti pojedinaca i, pogotovo, pojedinki.[xi] Kakva je dominantna politička tendencija u jednom društvu (a bez kompromisne hegemonije), takav mu je i oficijelni jezik. Ja sam, dakle, ostala pri svojoj verziji, koja je pomirljiva mid-Yugoslav[xii] varijanta na bazi hrvatskog, i u kojoj, zbog novonastalih okolnosti, uostalom, ne mogu biti potpuno dosljedna. Premda vidim da je u Hrvatskoj standardizacija detaljno razrađena i prihvaćena u javnosti, i o njoj sam dobro informirana, jedini doslovno provođen kriterij koji u njoj razabirem (bez obzira na brojne precizne jezikoslovne stručne radove) jest briga da se razlikuje od srpskog. Pritom se u njoj potkradaju smiješne greške nastale iz popularne percepcije porijekla ili etimologije nekog izraza, a za svaki se slučaj izmišlja kad se ne nalazi "hrvatski" ekvivalent.

 Ovdje ću odmah ponovo navesti Radomira Konstantinovića à propos opsesije jezikom u palankama kakve su naše, kao i sve druge: "Nalog za znanjem svoga jezika javlja se ovde kao nalog za znanjem svog plemena, kad je ovo znanje neka vrsta muzeja (rodovskog) u kome radost pruža, otkrivanjem poznatog, neprestano samodokazivanje kroz ovo ushićenje kojim je propraćeno svako pre-poznavanje onoga što se već znalo i što se, tako, utvrđuje u sebi samom kao nešto neuništivo, večno pra-roditeljsko."[xiii]

 Dok se Konstantinović teorijski nadmoćno razračunava sa provincijalnim srpskim nacionalističkim idiomom, evo šta u istom duhu, ali na temu paralelnog hrvatskog 'identitarističkog' jezika, piše Darko Suvin u svojoj knjizi Mogući svjetovi: od Hokusaija i Krleže do Brechta i Makavejeva: "Molim čitaoca da uvaži kako odbijam sudjelovati u mistifikaciji korištenja starog fonema jat po nacionalističkim pravopiscima u Hrvatskoj. Njihov kompas nije bio lingvistika nego politika, te su prefiks 'preko' pomiješali s prefiksom 'prije' (to mi je objasnio zajedljivi i nesumnjivo hrvatski puristički kritičar Stanislav Šimić), i tako stvorili i masu neispravnih 'ije', samo da ne bude kao u 'srpskoj' ekavici (meni kao kajkavcu, ekavica je normalna a ne tuđa). Kad se prelazi ili prenosi ide se preko a ne prije, te su 'prijenos' ili 'prijelaz' monstrumi, a prenos ili prelaz ispravni. Time dakako, da se razumijemo ne niječem mogućnosti refleksa jat-a u 'ije' ili sive zone".[xiv] Mislim da Suvinovoj i Konstantinovićevoj kristalno jasnoj analizi o pogubnosti nacionalnog klasificiranja umjetnika i jezika ne treba ništa dodati kako bi se opisali provincijalizacija i sužavanje "nacionalnog" horizonta preko monolingvalnog fašistoidnog zatvaranja i sakaćenja jezika.

Na kraju krajeva, nijedan jezik nije naš, ne samo zato što su neki jezici kolonijalni i represivni, već i zato što nam i jezik koji smatramo svojim (ili, još gore, svojim pravom), pa zato "dobrim", izmiče, što ni u jednom, čak ni "materinjem", ne možemo reći sve. Zašto? Zato što je i jezik dio tog "svega".

Fantazmi francuskog jezika

 

Zašto pišem na francuskom i na engleskom? Na francuskom pišem zato što sam u francuski uronjena, imala sam ili imam studente i posao na francuskom, živim francuski život. U knjizi sam objasnila razliku odnosa, unutar globalizacije, između francuskog i engleskog, na kojem također pišem, ali iz drugih razloga ili u drugim prilikama. Na engleskom pišem i služim se njime kada se obraćam ne-francuskoj publici, kada radim za izdanja na engleskom jeziku i kada predajem u zemljama gdje se francuski ne razumije, jer je ovaj danas sveden tek na jedan lokalni mada još uvijek i kolonijalan jezik. Francuska nacionalna kultura ne podnosi globaliziranu hegemoniju engleskog, i rado bi je zamijenila davno izgubljenom svjetskom diplomatskom hegemonijom francuskog. Slično, ni mnogi kolonizirani narodi ili nacionalne kulture u otporu prema hegemoniji SAD-a, a naročito u Latinskoj Americi, ne podnose engleski, što se može razumjeti. Oni koji bi trebali ponajmanje da ga podnose, kao što su stanovnici bivših britanskih kolonija gdje je engleski nametan kao elitan i hegemonijski jezik, i gdje obrazovane elite još pišu i govore engleski, izradili su danas sebi razloge da ga ipak usvoje bez predrasuda. Tako Indijci engleski, koji je i njima porijeklom kolonijalan jezik protiv nametanja kojeg su se u prošlosti borili, i koji je na planu međunarodne jezičke politike izvor brojnih nepravdi među jezicima (pa i indijskim, među kojima je sada i on), danas nazivaju naprosto internacionalnim jezikom. On im daje pristup svim drugim jezicima. On im otvara globalizaciju – dakako uključivo sa svim njenim politički zastrašujućim stranama – ali i s tom prednošću otvorenosti cijelom svijetu koja bez engleskog danas ne bi bila moguća. Što ne znači da neće sutra biti moguća na osnovu kineskog ili nekog drugog jezika.

Jezici ne mogu jedni bez drugih, oni jedni drugima otvaraju put i prostor, pa to u uzajamnosti čine i hrvatski, bosanski, srpski ili crnogorski kao i sve druge moguće ili (buduće?) varijante ovih, prema onome što je utvrdio Dževad Karahasan u svom spomenutom i suptilnom tekstu o jezicima i prevodu: "Čim sam progovorio, ja sam dozvao Drugoga, sam čin govora znači da je prisutno dvoje. U samom biću jezika upisano je dvoje - onaj koji govori i onaj koji čuje i svjedoči ili prevodi." Osim što mislim da je u jezik upisano više nego samo dvoje, tako se srpski i hrvatski međusobno prizivaju i dopunjuju. Jezik nam daje i vremensku dimenziju, što znači i političku. Dževad još dodaje jednu kurioznu pomisao, oko koje bi se dalo raspravljati: "Ne vjerujem, recimo, da se bez riječi, tojest bez ljudskog jezika, može govorom dodirnuti vječnost i zato vjerujem da se životinje ne trude oko vječnosti, možda zato što njima ne treba utjeha zbog smrtnosti." Životinje jesu mudre što se ne trude oko vječnosti, složila bih se. Ali mislim da to ne implicira nužno da nemaju svoje jezike. Možda imaju drukčije načine od našeg (naših jezika) da osiguraju produženje vrste. Nama čak i to prolazi kroz jezik.

 

Francuski je do početka dvadesetog stoljeća još bio svjetski jezik, govorio se na dvorovima i u diplomaciji, ali danas to više nije i u ovom ga je kao i u mnogo čemu, zamijenio hegemonijski engleski. Reakcija je francuskog jezika i francuske Akademije bila još veće lingvističko zatvaranje prema drugim jezicima, što je za njega u pogledu ciljanog širenja francuskog utjecaja i kulture bilo i ostalo pogubno, i što ga je ograničilo na državno sponzoriranu – ograničenu i administrativnu – frankofoniju. Notorna je činjenica da se u Francuskoj veoma teško uče strani jezici (a pogotovo omraženi engleski koji se vezuje za SAD i imperijalizam), što je dio kulturne zatvorenosti koju vlasti nastoje nadići putem pretpostavljenog francuskog univerzalizma. Srećom, mlađe generacije su same došle na ideju da uče i nauče strane jezike, pa i engleski, tako da je situacija danas manje provincijalna nego kad sam ja pred tridesetak godina došla kao profesorica u Francusku. Već sam prvog dana na univerzitetu uočila u tom pogledu razliku između mojih zagrebačkih i mojih pariskih studenata, čak i najboljih: ovim posljednjima se nije moglo dati literaturu na stranim jezicima. U amfiteatru je prvo nastao muk, a zatim žamor i smijeh kad sam im izdiktirala nekoliko naslova na stranim jezicima, uključujući engleskom. To im je bilo van domašaja. Ali s mojim zagrebačkim studentima, pa i s mojom generacijom kad smo bili studenti, bilo je drukčije: na Filozofskom smo fakultetu dobivali obaveznu literaturu na našem i na stranim jezicima, i morali smo se snaći da bar ponešto pročitamo kako znamo. U Francuskoj ne postoji svijest da se jezici prožimaju, međusobno (p)održavaju i obogaćuju. Naišla sam, dakle, u Francuskoj na daleko veću jezičku zatvorenost nego što je kod nas, tada još u Jugoslaviji, postojala. Gdje smo također dobivali i propisivali studentima izdanja knjiga iz drugih republika (pretežno iz zajedničkog jezika), mada sigurno nedovoljno. U tome smo bili napredniji nego Francuzi sa svojim jezikom standardiziranim, kontroliranim, propisivanim od konzervativne Akademije, i zatvorenim.

 

Nadalje, Francuzi imaju u historiji nastajanja jezika veliko centralističko državno nasilje prema lokalnim idiomima i čak prema "devijantnim" (ili tako percipiranim) varijantama samog francuskog. Duh te represije ušao je i u sam jezik, koji ne trpi odstupanja od norme i standardizacije koju Akademija/Država svake godine potvrđuje ili pomalo, uvijek u zakašnjenju za govorom, korigira. "Francuski se može govoriti samo na 'jedan' način" – francuski. Njegovanje institucionalne i globalne frankofonije samo je potvrda centralističke hegemonijske i kolonijalne nostalgije francuskog jezika. Ovaj ne trpi nikakve naglaske, svi paraju francuske uši, čak i onaj južnjačkog govora koji je i strancu lako prepoznatljiv. Sa tim južnim accent du midi, a kamo li sa nekim "stranim" prizvukom, premda arhipelaške kolonijalne prašine (dans les îles, les outre-mer) i danas prekrivaju globus, ne može se ni biti spiker na francuskoj radio-televiziji (osim na posve lokalnim stanicama ili najviše na prognozi vremena). Povijesna jezička represija i nasilna standardizacija centralističke države nemilosrdno je zabranjivala lokalne jezike kao što su bretonski ili oksitanski. Jezik i pravopis su uvijek bili političko pitanje. Govornici alternativnog narječja, jezika ili makar samo naglaska nisu imali pristup javnom prostoru, a u školama se učio i uči samo francuski, i to ne tek u ime jedinstvene Francuske već i u ime pretendiranog francuskog univerzalizma za koji se pretpostavlja da je uzor cijelom svijetu. Djecu se u školama kažnjavalo kad su govorila druge jezike. Prva faza procesa brutalnog nametanja francuskog jezika plurilingvalnoj zemlji poslije Francuske revolucije bila je i sama svojevrsno nasilje koje je trajalo od 1790. – 1815. godine. Otpor regionalnih i manjinskih jezika bio je tolik, da je francuski kao jedinstven jezik za cijelu zemlju konačno nametnut tek stoljeće kasnije, 1882. zakonom o obaveznom i jedinstvenom školstvu i dodatno 1905. zakonom o laicitetu (odvajanju crkava i države) i nacionalnom obrazovanju; a čvrsta državna ruka nad jezikom osjeća se i danas. Ona je na specifičan način poharala, preobrazila i preusmjerila francusku kulturu.[xv] Francuzi su danas često do te mjere zadojeni ideologijom nezaobilaznosti jedinstvenog nacionalnog jezika da mnogi vjeruju – što je lakše nego misliti svojom glavom – da francuski jezik prirodno, volšebno prenosi univerzalne istine i poruke namijenjene cijeloj planeti gracieusement. Radi se dakako o nacionalizmu pomnoženom sa hegemonijskim kolonijalnim apetitima koje rušenje francuske imperije nije do danas uklonilo, zato što Francuzi dosad nisu radili na svom zajedničkom alternativnom i dekolonijalnom društvenom projektu. Kolonijalnost vlasti[xvi] kao takve čak i kad u kolonijalnim projektima nije uznapredovala, odvija se kroz, i ko-substancijalna je sa, u potenciji, kolonijalnošću ili kolonijalnim nagnućima i mogućnostima svakog jezika. Zato što je jezik moć i stavlja se i u službu vlasti.

 

U međuvremenu Francuska, koja podržava multilingvizam na međunarodnom planu a francuski smatra ugroženim jezikom naspram engleskog te ga promovira kroz frankofoniju i bivše kolonije kao sferu utjecaja, nevoljka je potpisnica evropske povelje o promoviranju manjinskih jezika koju podržavaju Ujedinjene nacije. U zemlji pruža otpor tome da se lokalni jezici uvedu u škole, tako da danas postoji novi val konfliktnih rasprava o tome. Francuzi ne vole svoje dijalekte, često ipak "vole" francuski naglasak iz Québeca, a uglavnom slabo cijene afričke akcente, premda afrički pisci, pa nekad i državnici, govore i pišu zavidnim i bogatim klasičnim i literarnim francuskim kakav se danas u samoj šesterokutnoj Francuskoj(l'Hexagone) rijetko čuje. Dok Francuska ostaje strogo centralizirana zemlja, teško je pretpostaviti da će i sama ozbiljnije poštovati potpisanu povelju Savjeta Evrope o manjinskim i regionalnim jezicima,[xvii] koja upućuje na decentralizaciju i regionalizaciju. No postoje i suprotni primjeri: Italija, u kojoj i danas opstaju brojni manjinski govori, doživjela je objedinjenje jedinstvenog "sve-talijanskog" jezika od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo, putem radija, a naročito televizije. U Francuskoj pak, kao i drugdje, Internet i društvene mreže posljednjih godina unose nered i pluralnost u propisani jezički uniformizam, centralizam i purizam, što budi nove-stare centrifugalne revindikacije od strane manjinskih lokalpatriota. Oni danas moraju, ukoliko hoće da održe ili ožive svoj lokalni jezik, učiti bretonski itd. zato što su takvi patois – prezirno ime za lokalne jezike ili dijalekte – uglavnom zaboravljeni pod jezičkim buldožerom nametnutog službenog francuskog, slično kao irski jezik u Irskoj, gdje je engleski davno prevladao. Ti su procesi uobičajeni posvuda premda često izuzetno nasilni, a nema prirodne jednakosti između malih i velikih jezika. Kao živi organizmi, jezici nastaju, evoluiraju, i mnogi nestaju, zamijenjeni drugima. Ti procesi nisu samo prirodni, nego su i politički, budući da je jezik i jedna društvena institucija. Tako su mnoge evropske zemlje danas tek monolingvalne (uz napredovanje globalnog engleskog jezika), dok u drugim podnebljima drugdje, koja su prošla kroz druge procese, većina ljudi vlada sa po nekoliko jezika.

 

 

[i] Boris Buden, Transition to Nowhere. Art in History after 1989, Berlin, Archive Books, 2020., str. 232.

[ii] Među nastojanjima u tom pravcu, osim inicijative i deklaracije o Zajedničkom jeziku https://jezicinacionalizmi.com/deklaracija/, spomenimo i onu, također uspjelu, Zajedničke biblioteke (izdanje udruženja Krokodil, Beograd), http://www.krokodil.rs/zajednicka-citaonica/

[iii] Jacques Derrida, "Je n’ai qu’une langue, elle n’est pas la mienne", u: Le Monolinguisme de l’autre, Paris, Galilée, 1996. – 2016., str. 13.

[iv] Stvar je i kompliciranija, s kolonizacijom u kolonizaciji. U francuskom Alžiru muslimani nisu bili građani nego "domoroci", ali Décret Crémieux od 1870. "domorodačkim jevrejima" dodjeljuje građanska prava, da bi ih Pétain 1940. pod "okupacijom" (mada u samom Alžiru nije bilo Nijemaca za vrijeme rata) ukinuo. Građanska prava i državljanstvo su židovima vraćeni 1942. – 1943., tek poslije iskrcavanja trupa SAD-a. Le monolinguisme de l'autre, str. 36.

[v] Derrida, Spectres de Marx: L'Etat de la dette, le travail du deuil et la nouvelle Internationale, Paris, Galilée, 1993.; Sablasti Marxa: stanje duga, rad tugovanja i nova Internacionala, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, 2002. Preveo: Srđan Rahelić.

[vi] Derrida, Le Monolinguisme..., str. 118.

[vii] Derrida, Le Monolinguisme, str. 117.

[viii] Dževad Karahasan, "Život, riječ i živa riječ", u njemačkom izdanju časopisa Lettre International, zima 2021-2022.

[ix] Derrida, Le Monolinguisme, str. 79.

[x] Derrida, Le Monolinguisme, str. 80.

[xi] Dubravka Ugrešić: Peščanik, Intervju Merime Omeragić s Dubravkom Ugrešić, "Ministarstvo kulture otpora", 23. 6. 2021., https://pescanik.net/ministarstvo-kulture-otpora/. Pažljiva čitateljica će lako vidjeti da se u tom izuzetnom tekstu ne radi tek o ženama, nego o društvu i politici u cjelini, a u proširenom je izdanju objavljen u knjizi Brnjica za vještice, Zagreb, MaMA, 2021.

[xii] Složenica po modelu "mid-Atlantic English".

[xiii] Konstantinović, Filosofija palanke, str. 106.

[xiv] Darko Suvin, rukopis Mogući svjetovi: od Hokusaija i Krleže do Brechta i Makavejeva, u štampi 2021. (izdanje: Fakultet za medije i komunikacije, Beograd, Multimedijalni institut i Kulturtreger, Zagreb). Navedeni se odlomak nalazi na samom početku knjige.

[xv] Gérard Bodé, "L'imposition de la langue (1789–1815)", u: Revue du Nord, 1996., n° 317, str. 771–780.

[xvi] Aníbal Quijano, "Coloniality of power, Eurocentrism and social classification", u: Coloniality at large. Latin America and the postcolonial debate, ur. Mabel Moraña, Enrique Dussel i Carlos A. Jáuregui, Durham & London, Duke UP, 2008. Za feminističku dopunu i kritiku Quijanoa, vidi Lugones, Maria (2008), "The Coloniality of Gender", u: Worlds & Knowledges Otherwise2 (proljeće), 1–17. Original: "Colonialidad y Género", Tabula Rasa, n° 9, str. 73–101, (Colombia), 2008.

[xvii] La charte européenne des langues régionales ou minoritaires (1992.), koju je Francuska potpisala 1999. godine. U francuskom je Parlamentu 2014. prevagnulo opredjeljenje da bi budući moguć ugovor (traité) na istu temu trebalo da obuhvati samo jezike koji se još govore (baskijski, bretonski, katalanski, holandski, korzikanski, ligurijski dijalekti, narječja iz skupine langue d’oïl, njemački, i oksitanski, ne računajući prekomorja) a ne i one koji su u nasilju nametanja unitarnog francuskog – izbrisani. Komitet za ekonomsko-socijalna i kulturna prava UN– a 2016., koji Povelju podržava, kritizira Francusku zbog nepoštivanja regionalnih i manjinskih jezika. Do 2017. je 25 evropskih zemalja potpisalo povelju.