Politike prevođenja: Pogovor hrvatskom izdanju - 3. dio

Naslovnica Politika prevođenja; izvor: Fraktura 

Tekst je objavljen kao 3. dio Pogovora Politika prevođenja (Politiques de la traduction – Exercices de partage) Rade Iveković; prijevod: Milena Ostojić

Mutacije mutavog srpskog i hrvatskog

U svojoj knjizi Der Schacht von Babel. Ist Kultur übersetzbar?^[i] Boris Buden, koji je bio i prevodilac na naš jezik, već u samom uvodu analizira procese postepene lektorske kroatizacije tekstova koje smo pisali ili prevodili još u Jugoslaviji, stavljajući ih u kontekst dominantnih jezično-kulturnih principa. On se protivi ideji da prevod kao takav humboldtovski nužno jezički obogaćuje bilo čiju kulturu (to bi još uvijek bilo ostajanje u jednojezičnosti), ali pokazuje kako se svaki "strani" jezik kroz hibridnost pretvara u nešto nalik materinjem (ili u njegov fantazam?), tj. u jezik koji je također u izvjesnoj mjeri postao naš, nekad kao ravan prvom idiomu. A to pretpostavlja zanemarivanje ili prevazilaženje sumnjive razlike i hijerarhije između prevoda (ili kopije) i originala. To i čini prevođenje političkim poduhvatom jer u svakom trenutnu moramo odlučivati o njegovom pravcu. Kultura nije prevodiva, veli Buden u složenom i uvjetnom procesu izvedbi i zaključivanja. I prije svega, šta je to "kultura"?

Ali to ne znači da ne prevodimo nužno i stalno iz jednog kulturnog konteksta u drugi, pa čak kada je to unutar jednog te istog jezika. Šta je "jedan te isti jezik" pitanje je koje ja, a i mnoge od autorica i autora koje navodim, smatramo neteorijskim, nametnutim normativnim imenovanjem. "Jedan te isti jezik" je pokretna i evolutivna, neuhvatljiva građa, pa je smiješno kad je takvi "lingvistički autoriteti" kao što su država ili nacija zaustavljaju u svojoj definiciji na trenutnoj slici. Zato mi ostavljamo "jedan te isti jezik" otvorenim kao naprosto jedan te isti jezik bez navodnika, u duhu uključivosti ne samo rodova nego i cijele jezičke građe, i kao projekt budućnosti i zajedništva. Jezik, kao i prevod, može biti instrument isključenja, ali na sreću i ne mora. Tako da o razlikovanju srpskog i hrvatskog Slobodan Šnajder piše: "Ja o svemu tome [Razlikovnom rječniku hrvatskog i srpskoga jezika i državnoj politici jezika] postojano mislim drugačije no što misle hrvatski politički lingvisti koji dokazuju da se, na osnovi takvih razlika, što su same po sebi izvan sumnje, radi o dvama u svemu i po svemu različitim jezicima. Ja bih bio spreman odustati od toga svojeg danas tako nepopularnog stava čim mi netko na hrvatski prevede ovu srpsku rečenicu:

Hrvatski i srpski dva su po svemu različita jezika."^[ii] Da li je iko uspio to prevesti sa srpskog na hrvatski ili uostalom sa hrvatskog na srpski? I Boris Buden tvrdi u svojoj posljednjoj knjizi da ne razlikuje hrvatski od srpskog, bosanskog i crnogorskog,^[iii] i dodaje: "Nije me briga za koncepte 'materinjeg jezika' i 'izvornog govornika'. Čak se ne osjećam lagodno ni kad čujem izraz 'strani jezik'. To su za mene visoko ideologizirani izrazi kao 'naš dragi vođa' ili kao 'vodeća uloga Partije'. Ono što se nekad događalo s takvim izričajima, sada se dešava s našim lingvističkim ideologemima – i oni sve više gube vezu s realnošću."^[iv]

Srpski se jezik pisao i piše "po Vuku", tj. prema usmenom govoru, i zato je fluidniji i "prirodniji", mada u drukčijem registru stilskih vrijednosti, nego hrvatski. Uzor je srpskog pisanog – govorni jezik. Hrvatski jezik nije govorni jezik i ideal mu nikad nije bio da se govorni i pisani jezik ikako podudaraju, nego da se stvori jedan standard koji će u prestižu "više kulture" nadići sve vernakulare i svima biti uzor. Standardiziran je kao hrvatski književni jezik, koji je pisan jezik a ne govoran, a kad je usmen, onda je izveden iz pismene norme ili danas iz standarda sve više zadatog zagrebačkim i jezikom radiotelevizije. S njim govornici imaju problema, jer se on ne podudara s njihovim govornim idiomom, a u medijima je prilično improviziran. Hrvati govore dalmatinski, kajkavski, čakavski itd. ali sve više i korumpiranim televizijskim i radio– jezikom. To je manje spontan jezik, zato što je od početka standardiziran kao prvenstveno literaran i pisan (a historijski je bilo više različitih standardizacija i njihovih stupnjeva). Tako je danas i s arapskim. Takve situacije postoje i u drugim jezicima, i u tome na Balkanu nismo originalni. Slični odnosi postoje između nekih varijanti španjolskog u Latinskoj Americi i u Evropi, ili između urdua i hindija u Indiji i Pakistanu, ili između mandarinskog i nekih deriviranih kineskih idioma koji se na njega oslanjaju manje ili više, u Kini i jugoistočnoj Aziji, itd. Među ostalim rezultatima raznovrsnog odnosa pisanog i usmenog, imamo i to da je hrvatski precizniji, bar u društvenim i humanističkim a ponekad i znanstveno-književnim konotacijama, s time da je onda i prevođenje na hrvatski jezik zahtjevnije jer raspolaže možda obimnijim fondom standardiziranih izraza. No i to će se nasilnim razdvajanjem jezika promijeniti. Preciznost (u odnosu na evropske jezike) u srpskom dijelom sputava i ćirilica, u kojoj se pored ostalog gubi i etimologija. Ali sve su to, bilo u hrvatskom ili srpskom, ovakva i onakva "slovkanja", kako je posprdno i s nestrpljenjem odmahivao moj učitelj Čedomil Veljačić kada su mu lektori "buddhizam" ispravljali u "budizam" i u Beogradu i u Zagrebu. Naravno, postoje osim spomenutih i druge razlike, koje smatram stilskim ili kontekstualnim, a od kojih nijedna ne govori protiv ijedne varijante jezika kojeg i ja još uvijek smatram jednim, a koji je danas dobio koliko znam bar četiri identitarna imena (i možda će ih steći i više). Ovo što tu opisujem nisu vrijednosni sudovi. Hrvatska i srpska varijanta štokavskog/štakavskog jezika nekad složno smatranog jednim uvijek su bile prepoznatljivo ponešto različite, i to ne samo po ekavici i ijekavici. Ali su uvijek bile međusobno prohodne, razumljive i dopunjavale su se u mnogo čemu, na primjer u vokabularu, u mogućim dubletama i posuđivanjima unutar hrvatske varijante (i prevod i prijevod, i advokat i odvjetnik, i naprijed i napred, i suvremen i savremen), a posebno u akcentuaciji. Govorni hrvatski kada pokušava da bude standardan, zato što nije govorni jezik, uglavnom ne poštuje nikakve govorne ni naglasne norme premda se o tome proizvode brojne studije. Stručnjaci za dikciju i akcente pokušavaju dati uputstva za to. Oslonimo li se na slušanje u javnosti širom Hrvatske, čini se da su naglasci, intonacija, izgovor, ton koji imaju ambiciju odgovarati standardu – neustaljeni, najraznovrsniji i krajnje smušeni u govornom hrvatskom zato što se ne bilježe a govorni se jezik ne piše.

Pisani jezik koji je u svojoj standardizaciji sakraliziran – a ova se obično odvija po vjerskom ili po etno-nacionalnom principu – u načelu je klasno i edukacijski nedemokratičan. Tu u principu ne može bilo ko doći s ulice, bez škole, i spontano napisati svoj roman na govornom jeziku bez obzira na jezičku historiju. Tradicija je tu stavljena u zagradu u korist neposrednosti i "prirodnosti" jezika što bližeg govornom, kao često u sjevernoameričkoj literaturi naprimjer. Vjerski je tako na primjer sakraliziran "klasični arapski" (najbliži jeziku Kurana), što znatno sputava ležernost i bogatstvo moderne arapske literature, k tome razbijene na lokalne varijante.^[v] Jezik koji je samo pisan a ne i govoran rigidan je i krajnje formaliziran, a privilegija je elita i nedostupan široj publici koja nema kodove.

No ima i drugih iznenađenja u usporedbi s drugim jezicima, npr. francuskim i srpskim: hrvatski nije dosad pružao prevelik otpor (ne kažem da ovoga uopće nema ili da ga neće biti) ženskim oblicima imenica i rodno inkluzivnom pisanju, naročito u imenovanju zvanja kada su žene u pitanju, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se otprilike to razlikovanje počelo pomaljati. "Profesorica", "doktorica", "odvjetnica", "sociologinja", zvanja višeg obrazovanja, pojavila su se pored već uvriježenog "radnica", "vozačica", "čistačica". Moglo bi se pomisliti da se radi o tzv. inkluzivnom ili uključivom jeziku, kao što zahtijevaju neke feminističke teoretičarke u Francuskoj,^[vi] a kako neki i neke već i pišu i to na više evropskih jezika, pa čak i kod nas individualno ili na nekim univerzitetima; ili da se radi o manje patrijarhalnoj sredini. Na žalost, u hrvatskom se ne radi o tome. Prije, budući da hrvatski nije govoran jezik nego pisan i književan, ženski su oblici u njega lakše prodrli nego u Francuskoj ili Srbiji (a da ostali elementi uključivog jezika još antišambriraju), zato što je hrvatski jezik već par decenija u punom toku standardizacije, u tome još (ponovo) mlad, pa tom prilikom može prihvatiti i neke nove oblike. Francuski, koji je mnogo davnije standardiziran od novo-hrvatskog, pruža tome mnogo žešći otpor preko Akademije, i lingvistički je rat u tom pogledu trenutno u jeku. Srpski jezik, koji je utvrđen više kao govoran ali sada također utvrđuje svoj nacionalistički standard, i kojega je novo-standardizacija također u nastajanju (mada je zasad manje poodmakla, logična i razrađena od one hrvatske), oslanja se na narodski patrijarhalan govor koji te nove ženske oblike ne poznaje, a odnedavno volšebno i na ruski i crkveni jezik koji ih ignoriraju. Jedan dio srpske javnosti pruža najveći otpor pojavi ženskih oblika zvanja i zanimanja, a da o uključivom jeziku i ne govorimo. Kao i u francuskom, njemu je veliki otpor. Pod uvjetima sasvim usporedivih patrijarhalnih režima, srpski i hrvatski nalaze različita rješenja. Ni jedan ni drugi međutim ne rade još šire na rješenjima obuhvatnog, tj. rodno uključivog i nediskriminirajućeg jezika, gdje bi se gramatički i sintaksički uzusi malo prilagodili punoj rodnoj predstavljivosti. U gramatikama muški rod ostaje vodeći ("devedeset žena i jedan muškarac su bili"), što je u engleskom nezamislivo i bespredmetno, a u francuskom tek počinje da se urušava. Kako gdje u drugim jezicima, među kojima je danas španjolski dobrano poodmakao u uključivom jeziku. I ovisno o društvenim segmentima i o tome ko piše.

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan "pisanim" a ne "književnim" jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna "spontanost" pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont.^[i] Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. imala sam prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost?^[ii] (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava "hrvatski", premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako "hrvatski" kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite "normalan" naglasak porijeklom iz hercegovačkog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Jednojezičnost Hrva i Srbata

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog "književnog" jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na "stranim" jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču,^[i] čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953.), Anna Moï (1955.), Chahdortt Djavann (1967.), Jhumpa Lahiri (1967.), Agota Kristof (1935. – 2011.); pisci Vladimir Nabokov (1899. – 1977.), Joseph Conrad (1857. – 1924.), Samuel Beckett (1906. – 1989.), Eugène Ionesco (1909. – 1994.), Jorge Semprún (1923. – 2011.), Kahlil Gibran (1883. – 1931.), Milan Kundera (1929.), Andreï Makine (1957.), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s "jezikom policentričnog tipa" kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je "razdvojeno", ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika^[ii] (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom, lingvističkom genetikom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi^[iii] hrv– i srb– u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda, ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamo li da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger^[iv] i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao "duh". Palanka se "ostvaruje" samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik,^[v] u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko "r" u osnovama hrv– i srb– govori samo za sebe i postojano je. "H" i "s" su međusobno izmjenjivi, a takvi su i "v" i "b" u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre.^[vi] Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku ("žurni poziv", "prometovati") i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati. Interesantno je vidjeti kako su načini nacionalne standardizacije u pojedinim varijantama našeg jezika različiti. Dok se hrvatski književni jezik "skromno" zadovoljava partikularizacijom svoje varijante (tj. hrvatski je različit od srpskog), srpski se standardni jezik busa u prsa svojom navodnom sveobuhvatnošću. Tako je Odbor za standardizaciju srpskog jezika pri Zavodu za unapređenje obrazovanja i vaspitanja objavio razlikovanje između "lingvističkih jezika" (a to je srpski) i "političkih jezika" (a to su svi ostali južnoslavenski jezici, kao puke varijante srpskog). Hrvatski bi dakle bio srpski jezik koji toga nije svjestan. O zajedničkom jeziku nema ni govora – naime, taj je zapravo srpski. Odnosno, ideja je zajedničkog jezika zloupotrebljena. Ranko Bugarski se tako ruga ovim nacionalno-političkim lingvistima, jer bi u krajnjoj liniji čakavski i kajkavski ispali varijante srpskog jezika^[vii]. Ovakva "sveobuhvatnost" slična je francuskoj provincijalnoj "univerzalnosti" koja nije u stanju da zamisli nijednu drugu.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i "amnezija zajedničkog jezika", a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli^[viii]). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane, tj. danas "nepotrebne povijesti"^[i] (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti.^[ii] "Nepotrebna" je povijest namjeran i sistemski "politički zaborav" onih puteva koji "ne vode u Rim", one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

Hindustan moj roden kraj

 Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa.^[i] Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: "politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti".^[ii] Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u "normalnost" znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane "zaostalih" (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilala Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: "Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti". Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, "Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti." Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika^[iii]), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest "Hindustan" kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, "Hindustan" uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha^[iv] (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv "Hindustan" ubrzo nakon prvog razvoda 1946.–48., a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo "etimološki" muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971.) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā ("Globalni hinduistički svijet"), kao i danas takozvani "Srpski svet" i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema procesa mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo nasreću očekivati od novih došljaka, od drugih jezika i od drugdje, upomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

U starim se sanskrtskim tekstovima kaže da su bar "tri četvrtine jezika na nebu", tj. da nisu dostupne ljudima. Radi se o jeziku Veda, objave, otkrovenja. Te su dakle tri četvrtine za ljude prevedene (ili su ih ljudi preveli) na samo jednu četvrtinu, što znači da su komprimirane. Ta je jedna četvrtina dovoljna, što znači da je objava zalihosna i preobilna, iako to "preobilje" ne vidimo nužno. Ono je kontekst, prostor i vrijeme, to su i drugi jezici, potrebni da bi se ona jedina četvrtina razumjela. To preobilje je svijet u kojem nam nužno mnogo toga izmiče da bi nam se ono nešto malo dalo. Taj svijet onih triju četvrtina, nama nevidljiv, ne može biti nacionalno ni spolno niti ikako drugačije definiran, a pošto je općost ne pridaju mu se i ne pristoje mu se posvojni pridjevi. To je svijet i svijest-riznica (u buddhizmu, ālaya-vijñāna) općosti i okvirnog vremena koje sadrži prošlost, sadašnjost i budućnost u mogućnosti, ali to je također i svijet koji sadrži i konkretne partikularnosti kao mogućnost. A taj svijet ne može nikako ostati opći i zajednički, ljudski svijet, a biti zazivan kao "srpski svet", "hrvatski svijet" (ili jezik, ili kultura i tsl.), "globalni hinduistički svijet" (hindutvā), "American way of life", "l'art de vivre à la française" ili "evropske vrijednosti". U svom spomenutom članku Dževad Karahasan piše da se "u Kur`anu kaže da je ta knjiga ustvari prijevod Majke Knjige na ljudski jezik. Dugo sam se pitao na kojem jeziku je napisana Majka Knjiga." On još dodaje: "važno je upamtiti da je Knjiga na kojoj počiva svijet ustvari prijevod". Fantastičnog li zaključka! Pouka koju iz Dževadovog razmišljanja lučim, mimo mogućih teološkoh konotacija, jeste da se tekst, a možda i svijet, odmah javlja kao prevod, i nikako drukčije, i da nema originala, ili ih ima koliko i jezika ili načina razumijevanja. Eto čemu je politika prevođenja kao prilično dalekosežna politička pouka, ako je hoćemo razumjeti.

^[i] Buden, Der Schacht von Babel. Ist Kultur übersetzbar?, Berlin, Kadmos, 2005. Vidi i njegovu knjigu o postsocijalističkoj tranziciji (koju on naziva postkomunističkom), gdje također dotiče neke od ovih tema: Zone des Übergangs. Vom Ende des Postkommunismus, Frankfurt a/M., Suhrkamp Verlag 2009.

^[ii] Slobodan Šnajder, Umrijeti u Hrvatskoj. Pet eseja, Zaprešić, Fraktura 2019., str. 77.

^[iii] Buden, Transition to Nowhere, str. 20.

^[iv] Transition to Nowhere, str. 21, gdje autor još dopisuje: " Ova je knjiga napisana vrlo specifičnom i visoko osobnom jezičnom praksom, koja bi se samo opisno i više radi institucionalnog indeksiranja i marketinga mogla nazvati "engleskom". Nastala je kroz proces stalnog prevođenja, prevodio ju je autor ali činili su to i drugi, stilski su je dorađivali i kognitivno poboljšavali mnogi lektori, zbog čega su i jezik ove knjige i knjiga sama u velikoj mjeri također i kolektivni proizvod. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da su eseji od kojih se ova knjiga sastoji napisani u različitim prilikama i u različite svrhe, obraćajući se raznovrsnim publikama i prilagođavajući se različitim medijskim formatima, bilo bi krajnje nepravedno od čitatelja insistirati na dosljednosti njenog sadržaja, čistoći njenog jezika ili jedinstvu njenih stilova." (prevela R. I.)

^[v] Niloofar Haeri, Sacred Language, Ordinary People: Dilemmas of Culture and Politics in Egypt, London, Palgrave Macmillan, 2003. (3. izd.).

^[vi] Francuski se jezik i po svojoj strukturi i po novijoj "tradiciji" odupire tome više nego engleski ili, npr. skandinavski jezici, koji imaju pored muškog i ženskog, još i neutralan gramatički rod. Ali pokazalo se da gramatička prevashodna vodeća uloga muškog roda nije ni tradicionalna ni najstarija u francuskom, nego je rezultat kasnijeg razvoja, a naročito od 19. st., kada je učvršćen nov i isključiv patrijarhalni režim. Rodni su režimi, naravno, politički. Eliane Viennot, Non, le masculin ne l’emporte pas sur le féminin!, Paris, Editions IX^e, 2014.; Le langage inclusif. Pourquoi, Comment, Paris, ‎Editions IX^e, 2018.

^[i] Akademija se u Zagrebu nalazi na trgu nazvanom Strossmayerovim, zato što ju je Strossmayer ustanovio 1866. godine. Ali na uličnoj tabli nisu mogli napisati da je osnovao HAZU, jer nije, a nisu htjeli napisati ni da je osnovao JAZU (jer jeste). Tako da su ustanovi okrnjili ime u "Akademija", kao da je Strossmayer osnovao Akademiju, a ne Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti.

^[ii] Jeste li za bezbednost? Po motivima dela Biljane Jovanović, Maruše Krese, Rade Iveković, Radmile Lazić i Davida Šalamuna, režirala Anđelka Nikolić, Narodno pozorište u Beogradu, sezona 2018/19.

^[i] Mirko Kovač, "Tko smo, što smo?", [Ne]prilagođeni, Beograd, Zajednička biblioteka, Krokodil, 2021., sveska br. 8, str. 13–39.

^[ii] Čitateljica je shvatila da namjerno ne pravim razliku između jezika, idioma, dijalekta, narječja, langue i patois itd. Ta je razlika politička, a zamislive su i drukčije politike jezika i prevođenja, kao što se vidi iz knjige. "Jezik" je u odnosu na "dijalekt" slično što i "nacija" u odnosu na "etniju": nacija za "nas", etnicitet za "vas". I nacija i etnija su zajednice (communautés) građene po vertikalnom patrijarhalnom hijerarhijskom principu, ali za konstrukciju društva (société) potrebno je nešto više. Nacija prezire "etničke manjine" kao što nacionalni jezik prezire "dijalekte" i susjedne jezike.

^[iii] fonem: najmanja diskretna jedinica u govoru prema kojoj se mogu razlikovati riječi, a time i značenja.

^[iv] Derrida, Le Monolinguisme..., duga fusnota*, str. 95–96.

^[v] Vidi gore, poglavlje 11. Nasilja i raz-nasilja (déviolences), potpoglavlje o Konstantinoviću.

^[vi] Derrida, Le monolinguisme de l'autre, op. cit. Derrida o tome piše i u brojnim drugim radovima, a između ostalog i u Le calcul des langues. Distyle, ur. Geoffrey Bennington i Kathie Chenoweth, Paris, Seuil, 2020.

^[vii] Ranko Bugarski, "O južnoslovenskim jezicima", Danas 17. 10. 2021, https://www.danas.rs/nedelja/o-juznoslovenskim-jezicima/, i "O lingvističkim falsifikatima", 16. 11. 2021, str. 8.

^[viii] Derrida, Le Monolinguisme..., str. 57.

^[i] Slobodan Šnajder, Umrijeti u Hrvatskoj, str. 132.

^[ii] O alternativnim prošlostima i budućnostima više autora u Paul Stubbs (ur.), Socialist Yugoslavia and the Non-aligned movement: social, cultural, political and economic imaginaries, McGill-Queens University Press, Canada, u štampi. Paul Stubbs, Gal Kirn, Bojana Videkanić i drugi.

^[i] Referenca koju je Hilal Ahmad posudio od Manana Ahmeda Asifa odnosi se na indijskog psihologa Ashisa Nandyja, "History’s Forgotten Doubles". History and Theory. Vol. 34, no. 2 (1995.) str. 44–66.

^[ii] Manan Ahmed Asif citiran u: Hilal Ahmed, "Loss of Hindustan – A Symposium III", https://kafila.online/2021/03/19/loss-of-hindustan-a-symposium-iii-hilal-ahmed/, o knjizi Manana Ahmeda Asifa, The Loss of Hindustan. The Invention of India, Cambridge (Mass.), Harvard University Press, 2020., gdje se Asif poziva na koncept Ashisa Nandyja "politički zaborav" (ref. na str. 5 Asifove knjige).

^[iii] Goran Fejić, Mémoires déboussolés. Mes pays et autres causes perdues, Paris, L’Harmattan, 2018. Također: "Midnight in Belgrade, dusk in Brussels", u: openDemocracy, 12. srpnja 2010.

^[iv] Ovaj je Asifov stav mada dobronamjeran i na liniji "bratstva i jedinstva", zapravo uvijek bio problematičan (budući da ga je moguće razumjeti i kao kulturno hinduistički – iako sekularni – univerzalizam), premda mu je tu spornost ublažavalo što ga brani autor (Asif) muslimanske kulture, no o tome u ovom tekstu nije riječ. Ovdje me zanima brisanje jedne kulturne, političke i društvene kategorije koja je uključivala i uključuje realne ljude s neospornom i dokumentiranom zajedničkom poviješću. A "hindustani", izraz koji se danas sve manje koristi, je (bilo) zajedničko ime zajedničkog govora / jezika stanovnika britanske a kasnije i nezavisne Indije koji su pisali i govorili, i još pišu i govore, jezicima urdū i hindī (koji imaju i različita pisma ali zajedničku jezičku strukturu i vokabular).

Kupi knjigu!