Pogledajte, stigao je Tyll!

Na kolima je bio razapet šator od crvene jadrovine. Pred njim je čučala starica. Tijelo joj je izgledalo kao vreća, koža lica bila joj je tamna i izborana, oči dva sićušna crna dugmeta. Iza nje je stajala mlađa žena pjegava lica i tamne kose. Ali na kočijaševu sjedalu sjedio je muškarac kojeg smo prepoznali premda još nikada nije bio ovdje, a kada su se prvi dosjetili i zazvali ga po imenu, dosjetili su se i drugi, tako da je uskoro sa svih strana mnoštvo glasova dovikivalo: "Tyll je ovdje!", "Došao je Tyll!", "Pogledajte, stigao je Tyll!" To nije mogao biti nitko drugi nego on.

Roman Tyll Daniela Kehlmanna možete kupiti ovdje!

Leci su došli čak i do nas. Došli su kroz šumu, vjetar ih je nosio sa sobom, donosili su ih trgovci – vani u svijetu tiskano ih je više nego što bi itko mogao prebrojiti. Govorili su o brodu luđaka i o velikoj gluposti popova i o zločestom papi u Rimu i o vražjem Martinu Lutheru iz Wittenberga i čarobnjaku Horiduru i doktoru Faustu i junaku Gawainu, vitezu okruglog stola, i upravo o njemu, Tyllu Ulenspiegelu, koji je sad glavom i bradom došao k nama. Poznavali smo njegov kockasti prsluk, poznavali smo izobličenu kapuljaču i kaput od teleće kože, poznavali smo njegovo suhonjavo lice, sitne oči, upale obraze i zečje zube. Hlače su mu bile sašivene od dobre tkanine, cipele načinjene od fine kože, ali njegove ruke bile su ruke lopova i pisara koje nikada nisu radile; desna je držala uzde, lijeva bič. Oči su mu sijevale, pozdravljao je na sve strane.

"A kako se ti zoveš?" upitao je jednu djevojčicu.

Malena je šutjela jer joj nije bilo jasno kako je moguće da netko slavan razgovara s njom.

"Hajde, reci!"

Kada je zamuckujući protisnula da se zove Martha, on se samo nasmiješio kao da je to oduvijek znao.

Zatim je vrlo pažljivo, kao da mu je važno, upitao: "A koliko imaš godina?"

Djevojčica je pročistila grlo i rekla mu je. U svih dvanaest godina svojega života nije vidjela oči poput njegovih. Takvih je očiju, navodno, bilo u slobodnim državama Carstva i na plemićkim dvorovima, ali nikada nitko s takvim očima nije došao k nama. Martha nije znala da takva snaga, takva bistrina duše može govoriti iz ljudskoga lica. Jednoga će dana mužu, a još mnogo poslije unucima, koji joj neće vjerovati i koji će Ulenspiegela smatrati junakom iz starih legendi, pričati o tome kako ga je vidjela vlastitim očima.

Kola su se već nastavila kotrljati, pogled mu je već otklizio dalje, prema drugima uz rub ceste. "Došao je Tyll!" ponovno se začulo uz cestu, i: "Tyll je tu!" s prozora, i: "Evo Tylla!" s trga ispred crkve do kojeg su se sada dokotrljala njegova kola. Pucnuo je bičem i ustao.

Kola su se u trenu pretvorila u pozornicu. Dvije žene skinule su platno s kola, mlađa je svezala kosu u čvor, stavila je na glavu malenu krunu, ogrnula se komadom grimiznog platna, stara je stala pred kola pa počela glasno i monotono izgovarati neku pjesmu. Njezin dijalekt zvučao je kao da dolazi s juga, iz velikih gradova Bavarske, i nije bio lako razumljiv, ali ipak smo shvatili da govori o muškarcu i ženi koji se vole i koji ne mogu jedno k drugome jer ih razdvaja neka voda. Tyll Ulenspiegel posegnuo je za plavom tkaninom, kleknuo, zavitlao tkaninu od sebe držeći je za jedan kraj tako da se pucketajući odmotala; potegnuo ju je natrag k sebi i ponovno je zavitlao od sebe, potegnuo, zavitlao, i dok je on klečao na jednoj strani, žena na drugoj, a plavetnilo među njima se talasalo, činilo se da je to stvarno voda, i valovi su se tako silovito dizali i spuštali da nijedan brod ne bi mogao zaploviti po njima.

Kada se žena uspravila i lica ukočena od straha pogledala prema valovima, odjednom smo primijetili koliko je lijepa. Dok je tako stajala i pružala ruke prema nebu, odjednom više nije pripadala ovamo i nitko od nas nije mogao odvojiti pogled od nje. Samo smo krajičkom oka vidjeli njezina ljubavnika kako skače i pleše, kako izvodi svakojake majstorije i zamahuje mačem i bori se sa zmajevima i neprijateljima i vješticama i zlim kraljevima na teškom putu k njoj.

Komad je trajao do poslijepodneva. Iako smo znali da krave već bole vimena, nitko od nas nije postao nestrpljiv. Starica je pripovijedala sat za satom. Nije se činilo mogućim da netko može zapamtiti toliko stihova, i neki od nas posumnjali su da ih tijekom pjevanja izmišlja. Tijelo Tylla Ulenspiegela za to vrijeme nije mirovalo ni trena, njegovi tabani kao da uopće nisu dodirivali tlo; kad god bi ga naši pogledi pronašli, već je bio na nekom drugom dijelu malene pozornice. Na kraju je nastao nesporazum: lijepa žena nabavila je otrov i htjela se pretvarati da je mrtva kako se ne bi morala udati za zlog skrbnika, ali poruka u kojoj to objašnjava ljubavniku izgubila se na putu do njega i kada je on, pravi mladoženja, njezina srodna duša, na koncu stigao do njezina nepomična tijela, užas ga je pogodio kao munja. Dugo je stajao kao sleđen. Starica je utihnula. Čuli smo vjetar i mukanje krava kojim su nas dozivale. Nitko nije disao.

A onda je izvukao nož i zarinuo ga sebi u prsa. Bilo je nevjerojatno, oštrica je nestala u njegovu mesu, iz ovratnika mu se poput bujice krvi razmotala crvena marama i hroptao je pored nje, sve tiše, još se jednom trznuo i ostao mirno ležati. Mrtav je. Ipak se još jednom trznuo, nakratko je sjeo i ponovno klonuo. Ponovno se trznuo pa ispružio, mirno, ovaj put zauvijek. Čekali smo. Stvarno. Zauvijek.

Nekoliko sekundi poslije žena se probudila i ugledala mrtvo tijelo pored sebe. Najprije se prenerazila, zatim ga je počela tresti, zatim je shvatila i ponovno se prenerazila, a onda je zaplakala kao da više ništa na svijetu više nikada neće biti u redu. Zatim je uzela njegov nož te se i ona ubila, a mi smo se ponovno divili mudroj napravi i tome koliko je duboko u njezinim prsima nestala oštrica. Sada je ostala samo starica i izgovorila je još nekoliko stihova, koje smo zbog dijalekta jedva razumjeli. Zatim je komad završio i mnogi od nas još su plakali iako su mrtvi već odavno ustali i naklonili se.

Ali to nije bilo sve. Krave su još morale pričekati jer je nakon tragedije počela šaljiva igra. Starica je udarala o bubanj, a Tyll Ulenspiegel svirao je na flauti i plesao sa ženom koja sada uopće više nije bila osobito lijepa, desno pa lijevo, naprijed i natrag. Oboje su dizali ruke u zrak, a pokreti su im bili u tolikoj mjeri usklađeni kao da nisu dvije osobe, nego zrcalne slike onoga drugog. Mi smo znali plesati, ali jadno, često smo priređivali zabave, ali nitko od nas nije znao plesati kao oni; onomu tko ih je promatrao, činilo se da ljudsko tijelo nema težinu i da život nije tužan i težak. Stoga ni mi više nismo mogli mirno stajati i počeli smo se njihati, skakati, poskakivati i vrtjeti se.

Ali odjednom je ples završio. Zadihano smo pogledali gore prema kolima, na kojima je Tyll Ulenspiegel sada stajao sam, dviju žena nije bilo. Pjevao je baladu, rugalicu o sirotom glupom zimskom kralju, falačkom knezu koji je mislio da može pobijediti cara i od protestanata primiti prašku krunu, ali njegovo je kraljevstvo okopnjelo još prije snijega. Pjevao je i o caru kojemu je uvijek bilo hladno od molitve, o čovječuljku koji u bečkom Hofburgu drhti pred Šveđanima, a zatim je nastavio pjevati o švedskom kralju, o lavu sa sjevera jakom kao medvjed, ali to ga nije spasilo od kugle u Lützenu koja mu je oduzela život kao nekom sitnom plaćeniku, i ugasila se tvoja luč, otišla je tvoja kraljevska dušica, otišao je lav! Tyll Ulenspiegel se smijao i mi smo se smijali jer mu nitko nije mogao odoljeti i jer je godilo misliti na to da veliki umiru, a mi smo još živi, zatim je počeo pjevati o kralju u Španjolskoj, o kralju pune donje usne koji vjeruje da vlada svijetom, a siromašan je kao crkveni miš.

Toliko smo se smijali da smo tek nakon nekog vremena primijetili da se glazba promijenila, da u njoj odjednom više nema sprdnje. Sada je pjevao baladu o ratu, o jahanju bok uz bok i zveckanju oružja i o muškom prijateljstvu i dokazivanju u opasnosti i o radosnom fijukanju kugli. Pjevao je o životu plaćenika i o ljepoti umiranja, pjevao je o kliktavoj sreći svakog onog koji na konju jaše ususret neprijatelju, a svi mi osjećali smo kako nam srca brže kucaju. Muškarci među nama smiješili su se, žene su kimale, očevi su podizali djecu na ramena, majke su ponosno spuštale pogled na svoje sinove.

Samo je stara Luise siktala i trzala glavom i toliko glasno mrmljala da su joj oni koji su stajali pored nje rekli neka ide kući. Na što je ona, međutim, samo postala glasnija i počela vikati da zašto nitko ne razumije što ovaj ovdje radi, da ga on zaziva, da ga zove k nama!

Ali kada smo počeli siktati i odmahivati rukama i prijetiti joj, ona se, hvala Bogu, pokupila, a Tyll je već svirao flautu i žena pored njega sada je izgledala uznosito, kao osoba iz višeg staleža. Zvonkim je glasom pjevala o ljubavi koja je jača od smrti. Pjevala je o roditeljskoj ljubavi i o Božjoj ljubavi i o ljubavi između muškarca i žene i tu se opet nešto promijenilo, ritam je postao brži, tonovi su postali prodorniji i oštriji i odjednom je pjesma govorila o ljubavi tijela, o toplim udovima, o valjanju u travi, o mirisu tvoje golotinje i o tvojoj velikoj stražnjici. Muškarci među nama počeli su se smijati, zatim su se smijehu pridružile žene, a najglasnije su se smijala djeca. Smijala se i malena Martha. Progurala se naprijed i sasvim je dobro razumjela pjesmu jer je često čula majku i oca u krevetu i služinčad u sijenu i svoju sestru sa stolarovim sinom prošle godine – zbrisali su noću, ali Martha se došuljala za njima i sve je vidjela.

Na licu slavnoga muškarca pojavio se širok pohotan osmijeh. Između njega i žene stvorila se snažna sila koja je njega vukla k njoj i nju k njemu, silovito je vukla njihova tijela jedno prema drugome i bilo je gotovo neizdrživo što se još uvijek nisu dodirnuli. Ali činilo se da glazba koju on svira to sprečava jer je kao zabunom postala drugačija i trenutak je prošao, tonovi to više nisu dopuštali. Bio je to "Agnus Dei". Žena je pobožno sklopila ruke, qui tollis peccata mundi, on se odmaknuo korak unatrag i oboje kao da su se prestrašili divljine koja ih je zamalo obuzela, kao što smo se i mi prestrašili i počeli se križati jer smo se sjetili da Bog sve vidi i malo toga odobrava. Njih dvoje palo je na koljena, mi za njima. Tyll je odložio flautu, ustao, raširio ruke i zamolio ljude da mu daju novac i hranu. Jer sada slijedi stanka. A najbolji dio dolazi nakon stanke ako mu se da dovoljno novca.

                                                                         * * *

Crna crta presijecala je plavetnilo. Žmirkali smo. Bilo je to uže.

Na jednoj je strani bilo privezano za prozorski križ na crkvi, a na drugoj za jarbol za zastavu koji je stršao iz zida jedne građanske kuće u kojoj je radio gradski upravitelj, što se, međutim, nije događalo često jer je bio lijen. Na prozoru je stajala mlada žena, očigledno je tek maloprije zavezala uže; ali pitali smo se: kako ga je napela? Mogla je biti ovdje i tamo, na tom prozoru ili na drugom, mogla je lako privezati uže i pustiti ga, ali kako joj je uspjelo doći gore do drugog prozora i pričvrstiti drugu stranu?

Zinuli smo. Na trenutak nam se učinilo da je već samo uže majstorija i da nam ne treba ništa drugo. Na uže se spustio vrabac, poskočio je, raširio krila, predomislio se i ostao sjediti.

U tom se trenutku tamo prijeko, na crkvenom prozoru, pojavio Tyll Ulenspiegel. Mahnuo je, skočio na prozorsku dasku, stao na uže. Stao je na uže kao da to nije ništa. Učinio je to kao da je to korak poput bilo kojeg drugog. Nitko od nas nije govorio, nitko nije viknuo, nitko se nije pomaknuo, prestali smo disati.

Nije se zaljuljao i nije pokušavao uspostaviti ravnotežu, jednostavno je hodao. Ruke su mu opušteno visjele, hodao je kao što se hoda po tlu, samo je djelovalo malo sramežljivo kad bi stao jednim stopalom točno ispred drugog. Trebalo se dobro zagledati da se uoče sitni pokreti kukova kojima je smirivao njihanje užeta. Skočio je i samo je na trenutak kleknuo prije nego što se ponovno uspravio. Zatim je, ruku prekriženih na leđima, odšetao do sredine. Vrabac je zalepršao, ali je samo nekoliko puta zamahnuo krilima i ponovno sjeo i okrenuo glavu; bilo je tako tiho da smo ga čuli kako cijuče i pijuče. I naravno da smo još čuli svoje krave.

Tyll Ulenspiegel iznad nas se okrenuo, polako i nemarno – ne kao netko tko je u opasnosti, nego kao netko tko se znatiželjno ogledava oko sebe. Desno stopalo stajalo je na užetu po dužini, lijevo poprijeko, koljena su bila malo savinuta, podbočio je šake o bokove. A svi mi koji smo gledali gore, odjednom smo shvatili što je lakoća. Shvatili smo kakav život može biti nekome tko stvarno radi što hoće i ništa ne vjeruje i nikome se ne pokorava; shvatili smo kako bi bilo biti takav čovjek i shvatili smo da nikada nećemo biti takvi ljudi.

"Izujte cipele!"

Nismo znali jesmo li ga razumjeli.

"Izujte ih", viknuo je. "Svatko svoju desnu. Ne pitajte, jednostavno napravite, bit će zabavno. Vjerujte mi, izujte ih. Stari i mladi, žene i muškarci! Svi. Desnu cipelu."

Zurili smo u njega.

"Zar do sada nije bilo zabavno? Ne želite još? Pokazat ću vam još, izujte cipele, svatko svoju desnu, što čekate!"

Trebalo nam je neko vrijeme da se pokrenemo. Tako je to s nama uvijek, vrlo smo promišljeni ljudi. Prvi je poslušao pekar, odmah potom Malte Schopf i zatim Karl Lamm i zatim njegova žena, a onda su poslušali svi obrtnici koji su uvijek mislili da su bolji od drugih i onda smo to učinili svi, svatko od nas, samo Martha nije. Tine Krugmann koja je stajala pored nje udarila ju je laktom i pokazala prema njezinu desnom stopalu, ali Martha je odmahnula glavom, a Tyll Ulenspiegel na užetu je ponovno skočio i u zraku udario petom o petu. Skočio je toliko visoko da je pri doskoku morao ispružiti ruke kako bi uspostavio ravnotežu – samo nakratko, ali to je bilo dovoljno da nas podsjeti da i on ima težinu i da ne može letjeti.

"A sada ih bacite", viknuo je visokim, jasnim glasom. "Ne mislite, ne pitajte, ne oklijevajte, bit će strašno zabavno. Učinite što kažem. Bacite!"

Tine Krugmann bila je prva. Njezina je cipela poletjela, vinula se uvis i nestala u gomili. Zatim je poletjela sljedeća cipela, pripadala je Susanne Schopf, a zatim sljedeća i zatim su poletjeli deseci cipela i zatim još više i više i više. Svi smo se smijali i vikali i derali se: "Pazi!", i: "Sagni se!", i: "Evo je, ide!" Bilo je neopisivo zabavno i nije bilo važno što je poneka cipela pogodila pokoju glavu. Čule su se psovke, nekoliko žena je vikalo, nekoliko djece plakalo, ali nije bilo strašno, a Martha se čak počela smijati kada ju je jedna teška kožnata čizma za dlaku promašila i kada joj je jedna tkana papuča dojedrila pred noge. Imao je pravo, a nekima je bilo čak toliko zabavno da su bacili i lijevu cipelu. A neki su još bacali i šešire i žlice i vrčeve, koji bi se negdje razbili, a naravno da ih je nekolicina bacala kamenje. Ali kada nam se obratio njegov glas, buka je utihnula i zastali smo da čujemo što kaže.

"Budale."

Žmirkali smo, sunce je bilo nisko. Oni na stražnjem dijelu trga vidjeli su ga jasno, za druge je bio samo obris.

"Lude jedne. Praznoglavci. Žabe jedne. Zgubidani, krtice, glupi štakori. Sada idite po njih."

Zurili smo u njega.

"Ili ste preglupi? Zar više ne znate otići po njih, ne možete, nemate ništa u tim svojim glupim glavama?" Počeo se meketavo smijati. Vrabac je poletio, vinuo se iznad krovova, nestao je.

Stali smo pogledavati jedni druge. Ono što je rekao, bilo je pokvareno, ali opet nije bilo toliko pokvareno da ne bi moglo biti šala i grubo zadirkivanje u njegovu stilu. Po tome je i bio poznat, mogao si je to dopustiti.

"Što je sad?" upitao je. "Više vam ne trebaju? Ne želite ih više? Više vam nisu drage? Stoko jedna, otiđite po cipele!"

Prvi je bio Malte Schopf. Sve vrijeme mu nije bilo dobro i sada je krenuo onamo kamo mu je, kako je mislio, odletjela čizma. Razmicao je ljude ustranu, provlačio se, gurao, saginjao i tražio među svim onim nogama. Na drugoj strani trga Karl Schönknecht učinio je isto, slijedila ga je Elsbeth, kovačeva udovica, ali ispriječio joj se stari Lembke i doviknuo joj neka se tornja, da je to cipela njegove kćeri. Elsbeth, koju je još boljelo čelo jer ju je pogodila čizma, odvratila mu je neka se bolje on tornja jer ona valjda još prepoznaje svoju cipelu i da tako lijepe vezene cipele Lembkeova kći sigurno nema, na što se stari Lembke proderao neka mu se miče s puta i ne govori protiv njegove kćeri, na što mu je ona uzvratila da je običan smrdljivi kradljivac cipela. Tu se umiješao Lembkeov sin: "Pazi!", a u isto su se vrijeme počele svađati Lise Schoch i mlinarica jer su njihove cipele stvarno izgledale jednako, a i stopala su im bila iste veličine. Između Karla Lamma i njegova šogora također su se čuli povišeni tonovi, a Martha je odjednom shvatila što se događa, pa je sjela na tlo i počela puzati.

Nad njom je već počelo guranje, psovanje i udaranje. Nekoliko njih, koji su brzo našli svoje cipele, uhvatilo je maglu, ali među nama ostalima provalio je bijes, tako snažan, kao da se dugo nakupljao. Stolar Moritz Blatt i kovač Simon Kern udarali su jedan drugoga šakama, i to tako da netko tko bi mislio da je tu riječ samo o cipelama uopće ne bi razumio jer bi, da bi razumio, morao znati da je Moritzova žena kao dijete bila obećana Simonu. Obojici je curila krv iz nosa i usta, obojica su dahtala kao konji i nitko se nije usudio razdvojiti ih; i Lore Pilz i Elsa Kohlschmitt odvratno su se zubima držale jedna za drugu, ali one su se, na kraju krajeva, već toliko dugo mrzile da više nisu znale zašto. No zato se jako dobro znalo zašto su obitelj Semmler i ljudi iz kuće Grünangerovih nasrnuli jedni na druge: zbog sporne njive i stare priče s nasljedstvom koja potječe još iz dana kneza Petera, ali i zbog Semmlerove kćeri i njezina djeteta koje nije bilo muževo, nego mu je otac bio Karl Schönknecht. Bijes je uzimao maha poput vrućice – kamo god čovjek pogleda, ljudi su se derali i tukli, tijela su se valjala, a Martha je sada okrenula glavu i pogledala prema gore.

Stajao je tamo i smijao se. Tijela izvijena unatrag, širom razjapljenih usta, ramena su mu se trzala. Samo su mu stopala stajala mirno i kukovi su mu se micali zajedno s njihanjem užeta. Marthi se činilo da će, samo ako malo bolje pogleda, shvatiti zašto se on toliko veseli – ali u tom je trenutku prema njoj potrčao neki muškarac koji ju nije vidio; njegova čizma pogodila ju je u prsa i udarila je glavom o tlo, a kada je udahnula, imala je osjećaj da je bodu igle. Okrenula se na leđa. Uže i nebo bili su prazni. Tylla Ulenspiegela više nije bilo.