[POGLAVLJE] Zoran Žmirić, "Pacijent iz sobe 19"

Za svakog po centimetar

Na svoj trideset i osmi rođendan, popišao sam se u krevet. Ne pamtim da sam to ikad prije napravio, čak ni dok sam bio dijete. Jednostavno je procurilo iz mene. Postao sam svjestan što sam učinio tek kad sam dobro namočio madrac. To je bio prvi put. Od tada, svako malo bih pišao pod sebe. No taj, prvi put, dogodio se baš na rođendan. I to, rekao sam već, na trideset i osmi. Devetnaest godina nakon devetnaestog rođendana. Devetnaesti rođendan zatekao me u nekom selu. Tada je bilo njihovo, danas je naše. Moje nije bilo ni onda ni sad. Nitko nije imao pojma da mi je rođendan. Nekako, nisam mislio da je to važno spominjati, iako sam o devetnaestom rođendanu razmišljao kao o posebnom. Osamnaesti je trebao biti onaj prijelomni, no nije se dogodilo ništa spektakularno. Stari mi je rekao: “Sad kad si punoljetan, ako napraviš neku pizdariju, ti ideš u zatvor, ne ja.” Najveća pizdarija koju sam dotad napravio bila je poneko pivo više zbog kojeg bih pjevao na sav glas. Devetnaesti rođendan trebao je potvrditi odraslost. Osamnaesti je precijenjen. Imaš osjećaj da si novorođeni muškarac, a s devetnaestim već imaš neko iskustvo. Jedino iskustvo s kojim sam ušao u devetnaesti rođendan, bilo je... strah. Da sam barem došao ranije, da sam se stigao priviknuti na ljude, okolinu i atmosferu. Obukli su me tek dan prije, a skinuli dan kasnije. Da, bizarno. Nisam se zadržao dulje od dvadeset i četiri sata, i to baš na dan kad sam napunio devetnaest godina. Nedovoljno da bih se znao nositi s emocijama koje sam tada prvi put tako intenzivno osjetio. Prvo čega se sjećam bio je dim. Jednom sam nešto slično vidio na koncertu grupe Sisters of Mercy u Ljubljani. Pustili su umjetnu maglu s pozornice, toliko gustu da se nisu vidjeli ni bend ni prvi redovi, gdje sam se i ja naguravao. Samo se čula nesnosna buka. Nimalo ugodan osjećaj, a to je ipak koncert. Tu si zato što želiš biti, nitko te na to nije prisilio. Uživaš u glazbi, a istovremeno osjećaš nelagodu. Zamisli onda osjećaj u tom selu, na moj devetnaesti rođendan. Tamo sam protiv svoje volje, a umjesto glazbe, oko mene vriska i jauci, jedva vidim prst pred okom. Zanimljivo je kako se čovjek nosi sa stresnim situacijama. Ja sam u misli prizvao svoj osamnaesti rođendan. Stojim nasred kafića i zovem runde. Stiže pivo, vino, rakija. Ja sve plaćam, a ekipa nazdravlja. Popnem se na masivni stol od mramora, okrenem dlanove prema nebu i uz Sisters of Mercy pjevam “Dominion”, a gomila me prati. Ali, onda me nečiji vapaj odvede na sasvim drugo mjesto. Sad odjednom vidim sebe prekrivenog tim mramornim stolom na kojemu pišu isti datumi i različite godine, s razlikom od devetnaest. Tad se strah odjednom povuče i napravi mjesto bijesu. Ako misliš da strah blokira razum, trebaš vidjeti što mu tek čini ljutnja. Pogotovo ako u rukama držiš moć. Ta kombinacija te istovremeno pretvara u nadčovjeka i nečovjeka. Cijelo vrijeme sam u glavi vidio brojeve s mramora; 19. 11. 1972. – 19. 11. 1991. Sve same jedinice i devetke, sedmica i dvojka. A kad zbrojiš jedinicu i devetku, sedmicu i dvojku, opet dobiješ devetnaest. Tek predvečer sam sve prebrojio. Devetnaest ljudi za devetnaest rođendana. Devetnaest osmrtnica na devetnaest zidova, ograda, portuna i stupova u gradovima koje nikad neću posjetiti. Devetnaest nekrologa koje nikad neću čitati. Devetnaest rupa iskopanih u sebi koje od toga dana pokušavam zatrpati. Gasio sam ljude poput svijeća. Poslije sam skidao odjeću s njih, kao da odmotavam poklone. Dominantno i bez milosti. Lako... lakše nego kad poslije nekoliko piva pjevaš na sav glas. Nisam ni ja jeftino prošao. Jedan metak me pronašao. Nedovoljno. Devetnaest naprema jedan za mene, a ne osjećam se pobjednički. Možda zato što se sve odvilo prebrzo. Kažem ti, bizarno je, došao sam dan prije i otišao dan kasnije. Od tada, svakog rođendana, iznova proživljavam taj devetnaesti. Dlanovi mi bride, a ruke se tresu, kao da pokušavam obuzdati automat u rafalnoj paljbi. I sad pitaš zašto sam nakon toliko godina ovo napravio? I to baš na rođendan? OK. Razumijem, primaš plaću da bi postavljao takva pitanja. Naime, jednom smo se napili poslije škole. Netko je izvukao ravnalo i rekao da izmjerimo čiji je veći. Ja sam izmjerio devetnaest. Svašta ti padne na pamet dok ležiš u krevetu obliven toplinom mokraće, a znaš da to nije normalno i svjestan si da više ne možeš kontrolirati ni osnovne funkcije. Tako sam se i ja sjetio svog devetnaestog rođendana, devetnaestorice koju sam otpuhao kao rođendanske svjećice i tih devetnaest centimetara pruženih uz ravnalo za tehničko crtanje iza Brodograđevne škole... i zaključio da bih si olakšao kad bih sve to odjednom, na neki način... odrezao od sebe. U prvi mah učinilo mi se primjerenim za svakog ubijenog odrezati po centimetar. Razmišljao sam, poslagati dijelove u neki geometrijski odnos, pobosti u njih svjećice i prigodno iskrvariti. Ili se odvojen od muškosti, iznova rođen kao žena, pridružiti Sestrama milosrdnicama i život posvetiti brizi za druge. Od tog trenutka slaviti svoj novi rođendan. Smiješno, no tad mi nije palo na pamet da se u krevet može pišati i osakaćenog spolovila. No na kraju sam odustao od te ideje. Ne samo da ne mogu kontrolirati tuđe odluke, poput, recimo, one da me se kao dijete pošalje u rat, već nisam sposoban kontrolirati ni one koje vlastitom voljom donesem kao zreo čovjek. Zato sam odabrao lakši način i jednim rezom riješio sve. Kako bi ti, doktore, nazvao takvu osobu? Ne znaš? Onda ću ti ja reći. Sad si barem, kad se jednom godišnje pogledam u ogledalu, mogu s punim pravom reći: “Sretan rođendan... pičko!”

"Pacijent iz sobe 19", naslovnica (izvor: Fraktura)