Leteće banane
(godina 24. n. e.)
Kneževska obitelj Zima srednjovjekovnim se dvorcem, na rubu velikog parka, koristila kao privatnom i službenom rezidencijom. Skoro polovinu drugog kata zauzimala je velika glazbena soba koju je General Zima preuredio u svoj ured. Čak je i stražnji zid – tamo su nekada stajale police s notama za klavir koji je, okružen crnim tapeciranim stolicama, još uvijek dominirao na tamnocrvenom turskom tepihu nasred sobe – skoro do stropa prekrivao veliki garderobni ormar s kliznim vratima. Na njima su bila pričvršćena ogromna ogledala u kojima je bilo moguće vidjeti veliki kamin od crveno-bijelog mramora s nasuprotne strane sobe, nad kojim je nekada visio portret Generala Zime s blizancima u naručju. Sliku je njegov sin Ognjen, dan nakon Generalove smrti, vlastoručno razderao i spalio u kaminu. Na zid iznad kamina potom je naredio objesiti ulje na platnu u zlatnom okviru na kojem je bio prikazan s bratom Zvjezdanom kako, svaki na svojoj strani čamca, opušteno nasmijani, namaču noge u jezerskoj vodi. Danas su ogledala imala doista težak posao. Morala su ispuniti – ne samo ispuniti, nadograditi – očekivanja četrdesetogodišnjeg Velikog kneza Ognjena, koji je danas opet, s velikim zadovoljstvom, primijetio svoju nevjerojatnu vitalnost, uhvaćenu u klasičnu grčku mušku ljepotu mladenačkog tijela održavanog svakodnevnim vježbanjem. Bio je duboko uvjeren da svaki njegov pokret, svojom neusiljenom elegancijom, privlači opću pozornost kad god se pojavi u javnosti. Sijeda kosa, koju mu je dvorski frizer već više od desetljeća prije svakog nastupa brižno bojio u njezinu prirodnu crnu boju, danas mu se prvi put učinila zanimljivo šarmantnom. U ogledalu si je pogledao duboko u oči i s vragolastim smiješkom kimnuo, u stilu – dok mi odijela iz studentskih dana još uvijek pristaju kao salivena, mogu priuštiti građanima i malo sijede kose, a diplomatskom zboru pokazati trunčicu svoje ljudskosti, zraku svoje zrelosti i dašak svoje opuštenosti. Za dašak opuštenosti umjesto svečane uniforme odjenuo je svoje izlizane i na koljenima poderane studentske traperice. Zraku zrelosti svoje osobnosti potvrdio je sam sebi odlukom da u uho ne zatakne zlatnu naušnicu i da osmerokraku zvjezdicu na vratu, svoju novu tetovažu u sjećanje na brata Zvjezdana, sakrije visokim ruskim ovratnikom upravo za večerašnji koncert izabrane snježnobijele košulje. Preko nje je navukao još crni sportski sako od umjetne kože s resicama na donjoj strani rukava, tako da lamatanjem prate pokrete njegovih ruku. Trunčicu svoje ljudskosti pokazat će dvodnevnom bradom. Polako, dok se u međuvremenu preko ramena promatrao u ogledalu kako izgleda dok hoda, posebno je ozbiljno i elegantno prošetao do klavira, na kojem je ispod biografije fašističkog ideologa Gabrielea D’Annunzija ležala crna kožnata mapa u kojoj je njegov osobni tajnik, Franc Brazda, pripremio večerašnju kneževu “Obavijest” za potvrdu i potpis. Noćas je, naime, pozdravnim obraćanjem na svečanom koncertu namjeravao obavijestiti građane da je prošlog tjedna prekinuo sve veze s Vatikanom i ukinuo vjeronauk u državnim školama. Novo državno-političko usmjerenje već će za nekoliko dana sadržajno objasniti u službenom rješenju koje će ozakoniti činjenicu da je vjera isključivo intimno uvjerenje svakog pojedinca i da kao takva više neće imati nikakvu ulogu u društvenom, gospodarskom i političkom životu Kneževine. S najnovijim će promjenama nakon koncerta upoznati i svoje goste, diplomatske predstavnike država s kojima Kneževina namjerava ubuduće politički i gospodarski surađivati. I s pravoslavnim karnivorskim Istokom, što će nedvojbeno pobuditi veliku osupnutost i iznenađenje. Što se navečer zaista i dogodilo. Publika je oduševljeno pljeskala. Pojedinci, koje je Služba državne sigurnosti pravovremeno organizirala i rasporedila po dvorani, ushićeno su klicali: “Živio naš Veliki knez Ognjen! Živjela naša nova sloboda!” Gromoglasni aplauz polako je prerastao u ubrzano skandiranje: “Ognjen! Ognjen! Ognjen!”, koje se razlijegalo i po hodnicima dvorane, sve do podrumskih garderoba, u kojima su se glazbenici pripremali za svoje nastupe. Čulo ga se i u najvećoj i najljepše opremljenoj dirigentskoj garderobi, koja je smrdjela po prašini i crvljivom namještaju, tisuću puta zalivenom najrazličitijim pićima. Neonske svjetiljke, sakrivene u rubovima ogledala iznad stola, palile su se i gasile s vremenskim odmakom, kao da u svome plinu imaju sakrivenu neku vlastitu, tvrdoglavu volju. Žuži, djevojci u kasnim dvadesetima, koja je ispred ogledala sjedila za stolom i nervozno puhala u znojne dlanove, neočekivana igra svjetla i sjene na licu samo je pojačavala tremu od nastupa. Pogledom je tražila sat i ugledala ga kako bezvoljno visi nad vratima te mu je posve svejedno za vrijeme koje mjeri pomicanjem svojih kazaljki. Onakav, plastičan, iz prošlog tisućljeća, preživjet će i do polovine sljedećega. Onda je ugledala novi broj časopisa Veganska znanost i katoličko društvo, koji je netko zaboravio na stolu, i pročitala sažetak izdvojenog članka: “Zagađenje i mutacije su naša realnost. Zbog zagađenja i narušenog ekosustava uskoro će, ako već i nije, doći do razvoja novih organizama koji će uzrokovati nepredvidive genetske promjene živih bića u našem okolišu. Samo što će tada mutacije započeti tamo gdje je evolucija završila. Kod ljudi.”
Citat ju je nasmijao jer je tvrdnja o evoluciji koja je završila i sad vraća ljude na sve četiri noge, iz njezina iskustva, nedvojbeno bila točna, takvih je mutanata iz dana u dan sve više. Danas najmanje pola dvorane.
“Još petnaest minuta do nastupa”, krčalo je iz starog zvučnika iznad umivaonika, pored kojeg je ležao premalen i do potrganih rubova ispran ručnik za ruke, a uz njega plastična bočica vode, koju je Žuža iskapila. Potom je polako ustala od stola da bi u ogledalu provjerila crnu elegantnu haljinu, posebno odabranu za današnji nastup, koja je naglašavala njezine grudi, a bez naramenica i njezinu nježnu put. Lagano je dodirnula bijelu gardeniju u svojoj crnoj kosi, koju su ukosnice jedva uhvatile u nalakiranu frizuru, odveć staromodnu za njezinu dob. Vitka, dugonoga, elegantna slika crnooke djevojke, s mlječnobijelom kožom i crno nalakiranih noktiju s bijelim obrubima vratila joj je samopouzdanje. Ogledalu je uputila svoj široki osmijeh i provjerila nije li joj crni ruž obojio i zub. Povirila je još dolje prema svojim bosim nogama s crno-bijelim noktima, obuvenim u natikače, koje će skinuti prije nastupa.
“Žuža Frank, gospođica Žuža Frank! Još deset minuta do vašeg nastupa”, ponovio je umoran glas dežurne inspicijentice i pobjednicu ovogodišnjeg TV spektakla Kneževina ima talent pozvao u backstage. Žuža se ogrnula crnom svilenom kućnom haljinom svoje mame Ilonke, kao da će joj crtež kineskog zmaja na leđima donijeti sreću, i kroz labirint hodnika polaganim se, plešućim koracima uputila na pozornicu. Dobrotvorni koncert Dobrota nije sirota svake je godine okupljao najbolje od zabavno-glazbene scene te bi skupio nešto novca za pomoć potrebitima. Dupkom puna dvorana i prisutnost državne televizije već su godinama priredbi jamčile veliku omiljenost, zbog čega je prisutnost aktualnog, upravo otkrivenog, skrivenog talenta Žuže Frank bila sama po sebi razumljiva. Odmah nakon nastupa simpatične citrašice u narodnoj nošnji, koju je s pozornice ispratio glasan aplauz za uživljenu izvedbu “Für Elise”, omiljeni najavljivač i doživotni voditelj tradicionalnog koncerta, karizmatični Žan Polde Ronaldo Pirkmajer, na pozornicu je pozvao mladu i, kako je pisalo na pozivnici za koncert, egzotičnu i tajanstveno opojnu Žužu Frank.
“Pozdrav i dobro došla, pobjednice ovogodišnjeg spektakla Kneževina ima talent, gospođice Žužo Frank. Već izbor vaše pjesme za današnji nastup – Žuža će nam, naime, premijerno otpjevati svoju novu autorsku pjesmu ‘Slomljena duša’ – govori nam da ovo nije obična večer. Ne, zaista nije obična večer – ovo je baš posebna večer. Ali, nemojmo se žuriti. Drage dame i gospodo, molim vas da najprije još jednom velikim aplauzom pozdravite našeg prečasnog Velikog kneza Ognjena i njegove cijenjene goste, diplomate i biznismene iz inozemstva. Neka cijeli svijet čuje i vidi da se kod nas iskreno poštuju svi drukčiji, sve dok nas ostavljaju na miru da u svome domu, na svojoj zemlji, živimo po svojim narodnim običajima... Žužo, izvoli. Mikrofon je tvoj.” Voditelj s tri imena posljednje je riječi, da bi privukao pozornost publike, prošaptao i potom odblještao s pozornice. Dvorana je ostala u mrklom mraku i samo je jedna usmjerena zraka svjetlosti na pozornici osvijetlila bosu Žužu, koja je tijekom uvodnih taktova klavira nepomično čekala sagnute glave. S prvim stihom, koji je pjevao da će život na kraju svakoga ubiti, na dvoranu je legla mučna tišina. Publika je zadržavala dah, pogledavala se i zbog nelagode koju joj je prouzročio neočekivani izbor pjesme – očekivali su, naime, da će zapjevati svoju pobjedničku pjesmu
“Tata, vrati se kući” – posve prečula poruku tužne balade djevojke koja je očito htjela pobjeći iz voda popijevke u vode šansone. Odjednom je na pozornicu doletjela banana. Onda još jedna. I onda još jedna.
“Moj je bio! Bio je samo moj!” iz sredine partera vikala je žena srednjih godina i na pozornicu pred Žužine bose noge bacila i četvrtu bananu. U dvorani su se upalila svjetla. Glazbenici su prekinuli izvedbu i šokirana je Žuža zamuknula. Potpuna tišina vremenu je učas zamrznula kazaljke. Publika je grunula u nemiran šapat, tijekom kojega su neki ustajali kako bi bolje vidjeli odakle banane lete na pozornicu. Gospođa koja je bacala banane zbunjeno se okretala oko sebe. U očima su joj se caklile suze. Imala je staromodnu frizuru koju su joj pod haubom za kosu oblikovali vikleri, bila je odjevena u stari, ofucani kaput koji nije ostavila u garderobi, a zbog vikanja je ostala bez daha. S noktima izgrizenim do mesa, u rukama je stiskala platneni rubac kojim je nervoznim kretnjama neprestano brisala nos i slinu koja joj je zbog vikanja frcala iz usta. Tek kad se nakon nekoliko dugih trenutaka po dvorani razlegnuo spontani glasni smijeh, pomiješan s prezirnim uzvicima, pojavili su se dežurni redari i s obje strane dvorane počeli se kroz gledatelje gurati prema očito neuravnoteženoj ženi koja nije prestajala vikati:
“Moj. Namijenjen meni. Bio je moj!”
Kad su se dva redara konačno probila do nje da je izbace iz dvorane, još je uvijek vikala:
“Moj! Samo moj! Oto, ljubav moga života!”
Redara koji joj je rukom prekrio usta ugrizla je za prst, zbog čega su joj preko glave stavili platnenu vrećicu u kojoj je donijela banane. Neki gledatelji izvukli su svoje mobitele i snimili kako je doslovno odnose iz dvorane. Ljudi su ustajali sa svojih sjedala i okretali se prema svečanoj loži na prvom balkonu, gdje je Veliki knez Ognjen stojeći promatrao redarsku akciju. Kad su se za redarima i neznankom zatvorila vrata dvorane, publici je objema rukama, smirujući ih, pokazao neka sjedne. Njegov ozbiljan izraz nije dopuštao nikakav prigovor. Publika je prestala poluglasno komentirati neočekivani događaj tek kad su se u dvorani ugasila svjetla i na pozornici se ponovo pojavila bijelim snopom svjetlosti osvijetljena Žuža kako među bananama, koje su joj ležale kraj nogu, zatvorenih očiju, još uvijek nepomično stoji pred mikrofonom. Radoznala tišina učas je presjekla mrmljanje. Žuža je odjednom otvorila oči, sagnula se do najbliže banane, pokupila je, ogulila i odgrizla joj vrh. Kad je u tišini pojela prvi zalogaj te potom odgrizla i drugi, iz dvorane se začuo sporadičan, sramežljiv aplauz. Bacila je napola pojedenu bananu na pod i dala znak glazbenicima da nastave svirati. Pjesmu je otpjevala do kraja s uživljenom, iskrenom tugom u glasu, čemu su nedvojbeno pripomogle i leteće banane. Kad je odzvonio posljednji ton, iz dvorane se nije čuo aplauz. Razlegnulo se samo umorno gunđanje kojim su gledatelji pokušavali pregristi nelagodu što bi im mogla pokvariti večer. Žuža je bez naklona napustila pozornicu i namjerno izbjegla lažni zagrljaj blještavog voditelja, koji je htio, sav nasmijan od slatkaste dobre volje, na sve načine iz dvorane izvući aplauz. U garderobi je sjela za stol i dlanovima obujmila lice koje je iz ogledala piljilo u nju povrijeđenim i razočaranim pogledom. Iz kose je maknula bijelu gardeniju koju je htjela nakon nastupa pokloniti nekome iz prvog reda i bijesno je bacila u koš za smeće.
“Tko je ta žena?” pitala se naglas dok su joj suze razlivenom maskarom ocrtavale crne podočnjake. “Je li stvarno rekla Oto? Možda mi se samo učinilo? Pa zašto baš danas?” Kad se iznenađenje malčice ohladilo, sjetila se da je u backstageu zaboravila maminu svilenu haljinu. Priredba je u međuvremenu završila i hodnici među garderobama napunili su se preostalim izvođačima, koji su svi redom odvraćali poglede i nastavljali šaptati čim bi se Žuža progurala pokraj njih. Mamina haljina visjela je na vješalici u backstageu, iza kontrolnog pulta sa zaslonima, koji su sad prikazivali praznu dvoranu i čistačice s vjedrima, metlama i plastičnim vrećicama. Na pozornici su glazbenici pospremali svoju opremu i instrumente. Žuža je htjela zahvaliti muzičarima na odličnoj pratnji. Ali je zastala kad je kroz debelu, tešku crnu zavjesu koja je dijelila pozornicu od backstagea začula njihove komentare.
“Baba je pobrkala koncert s nogometnom utakmicom. Pa Žuža uopće nije crnkinja”, tvrdio je saksofonist.
“Vjerojatno je prolupala zbog pjesme koju je pjevala”, slagao se pijanist.
“Čudakinja idiotska, očito je pomiješala Židove i crnce”, morao je svoje stručno mišljenje dodati i bubnjar.
“Misliš da je Žuža Židovka? Meni više izgleda kao neka crnokosa keltska Irkinja”, saksofonistu je očito bilo zaista svejedno.
“Slušate li vi sebe što lupetate? Danas je boja kože stvar našeg preživljavanja. Ako nas već nisu komunisti i vatikanski luđaci, onda će nas proždrijeti karnivorski crnci, Židovi i muslimani”, razljutio se basist.
“Dečki, ostale su tri banane. Tko će druge dvije?” nudio je bubnjar.
Žuža je odustala od namjeravane zahvale, prebacila maminu crnu haljinu s kineskim zmajem preko ramena i krenula prema službenom izlazu želeći što prije kući.
“Gospodična! Gospodična, oprostite!” Žužu je stigao glas dežurnog vratara.
“Mogu vas zamoliti za jedan selfi?” Izašao je iz svoje staklene
vratarnice s već pripremljenim mobitelom u ruci.
“Naravno, zašto ne”, Žuža je progutala ljutnju, zaustavila se i okrenula prema vrataru sa širokim osmijehom.
“Da imamo lijepo sjećanje na današnji koncert, zar ne?” nije uspjela izbjeći zajedljivost.
Dobrodušni ju je vratar neočekivano, ali nježno zagrlio oko ramena i rekao:
“Sutra će fotka vrijediti barem stotku. Maloprije su luđakinju s platnenom vrećicom na glavi od redara preuzeli policajci i odvezli je pokraj novinara, koji su se iznenada pojavili.”
Žuža se sagnula da izbjegne zagrljaj, kimnula, nastavila prema izlazu kroz automatska vrata i s olakšanjem dočekala svjež zrak. Nasred otvorenih vrata odjednom se zaustavila i okrenula prema vrataru.
“Znate li možda tko je bila ta gospođa? Jeste možda čuli njezino ime? Je li što rekla novinarima?”
“Nažalost, ništa nisam čuo. Policajci su je nabrzinu spakirali u maricu, novinarima su rekli da će dobiti službenu izjavu čim istraže incident. Vjerojatno ćete sutra iz medijā saznati sve o njoj”, namignuo joj je vratar.
“Svejedno hvala.”
Dok je pješačila kući, birala je riječi kojima će roditeljima opisati večerašnji događaj. Ono što bude rekla, morat će objasniti ono što će sutra čuti u medijima i poklapati se s tim. Žurilo joj se, zato se iznimno uputila prečacem, iako su joj njezini posvojitelji strogo zabranili hodati ulicom koju su ljudi zvali Ciganska. Službeno se zvala Ulica Bijele garde, ali u njoj su, kako su to često pisali državni mediji, u grijehu živjeli potomci doseljenika manje vrijednih naroda. Slovila je kao leglo prostitucije i kriminala i zato bila prepuštena propadanju. Gradska vlast odvozila je smeće samo jednom mjesečno, a i tada su smetlari dolazili s pojačanjem. Pitku vodu stanovnici su donosili iz uličnih hidranata. Zapuštene fasade, začepljena kanalizacija, slomljeni crepovi. Umjesto asfaltirane ceste zijevale su rupe, koje bi kiša svaki put pretvorila u velike blatnjave bare. Ulica je uvijek bila puna vrana i pasa lutalica. Ni tada nije uspjela prečacem do kuće jer je ubrzo naletjela na policijsku prepreku na cesti ispred koje se skupilo nešto radoznalih građana. Ulica, u kojoj je kao i obično svijetlila svaka peta ulična svjetiljka, sada je bila osvijetljena ogromnim samostojećim reflektorima. Pauci su odvozili parkirane automobile, smetlarski kamioni hrpe smeća. Živoderi su lovili pse lutalice. Ulicom se razlijegala glasna vika policajaca i stanovnika koju je pratilo cviljenje pasa. Policijske jedinice očito su naredile da se zatvore svi prozori i vrata po kućama. Baš kad je Žuža tamo zašla, iz autobusa su izašli u bijele skafandere odjeveni ličioci pa raspršujućim generatorima iznenada počeli bijeliti fasade preko zatvorenih prozora i vrata. Njima za petama neki drugi počeli su u rupe na cestama dovoziti šljunak, koji je valjak odmah poravnao da mogu početi asfaltirati, jer su cestovni radnici već čekali u stanju pripravnosti. Žuža je iznenađeno prisluškivala razgovor starijih muškaraca koji su stajali iza nje i očito već neko vrijeme prodavali zjake.
“Što se događa? I prozorska stakla će im prefarbati u bijelo.”
“Kladim se da će sutra navečer strane diplomate i biznismene, koji su danas bili na gala koncertu, voditi po obnovljenoj ulici u zračnu luku.”
“Ma daj, to je ipak previše prozirno. Tko to još danas radi? To
su radili ruski komunisti prije sto godina.”
“A od koga misliš da su učili? Radoznalim gostima treba pokazati kakva je u biti Ciganska ulica. Da kod kuće znaju reći kako je kod nas lijepo.”
“Pa neće im nitko vjerovati.”
“Vidjet ćeš. U mraku su sve krave crne.”
“Misliš bijele? He-he-he. Sad će ulica stvarno opravdati svoje službeno ime.”
“Tiše! Jesi lud? Netko će te čuti.”
Žuža se okrenula i polako progurala kroz okupljenu masu, a onda se starim putem požurila kući.
“Što ako mi je Služba državne sigurnosti poslala onu ženu na koncert?” prošlo joj je kroz glavu kad je za sobom ostavila buku strojeva i smrad svježeg asfalta.
U džepu joj je vibrirao mobitel.
“Halo?”
“Ja sam. Kako je bilo?”
“Neka luđakinja mi je bacala banane na pozornicu i čini mi se da je spomenula Ota.”
“Što? Kakve banane? Kojeg Ota? Tvojeg Ota?”
“Svog Ota.”
“Ništa ne razumijem... Ali čini mi se da znam tko bi to mogao biti. Ali nakon deset godina?”
“Sutra ćeš mi reći. Sad ne mogu razgovarati, već sam ispred vrata. Moji o tome ništa ne znaju.”
“Možda je sad prilika da im kažeš za nas?”
“Možda... Ne znam... Ne... Sad sam previše... razočarana. Čujemo se sutra. Hvala na pozivu... Moram prespavati te banane.”
“U redu. Laku noć, Žužo. Mislim na tebe.”
“Volim te.”
Žuža je otključala kućna vrata i začula zvuk upaljenog televizora iz dnevne sobe. Tiho se izula i šmugnula u kupaonicu vratiti posuđenu haljinu na mjesto i umiti šminku s lica razmazanu suzama. Onda se pogledala u ogledalu.
“Žužo, ti si žilava cura. Preživjela si već svašta, pa ćeš i leteće banane.”
