Kao da skidam veo s prošlosti, nagorjelu zavjesu što leprša na otvorenom prozoru kuće u proljeće ’86. Te burne godine obilježene spaljenim automobilskim gumama na ulicama Santiaga pod policijskim ophodnjama. Santiaga koji se budio uz lupanje loncima i poklopcima i nestanke struje zbog olujna nevremena; uz munje koje paraju nebo i iskrenje električnih kabela. Zatim mrkli mrak, svjetla oklopnog vozila, ne miči se, sranje, pucnji i prestravljeno trčanje, poput željeznih kastanjeta koje razdiru tmaste noći. Te gorke noći uokvirene kricima, neumornim ponavljanjem Past će i svim onim silnim najnovijim priopćenjima što su potiho čitana odjekivala s radijskog Zadrugarskog dnevnika.
Tada je na uglu još stajala mala trošna trokatnica sa samo jednim stubištem koje je vodilo sve do potkrovlja. Odatle se nejasno nazirao grad prekriven sivom koprenom prašine. Bio je to golubinjak, obična ograda za sušenje plahti, stolnjaka i donjeg rublja koje su vješale mršave ruke Tetke iz Kvarta. Jutrom bi ispred širom otvorenog prozora pjevušila, Strahujem, toreadore, strahujem da će večer utihnuti tvoj smijeh. Svi u kvartu su znali da je novi susjed takav, kao nekakva kvartovska mladenka kojoj je za oko zapela baš ta trošna straćara. Turoperator koji se podignutih obrva raspitivao iznajmljuje li tko tu ruševinu na ćošku. Ta kazališna scenografija koja tamo i dalje stoji samo zahvaljujući građanskoj pokondirenosti iz nekih boljih vremena. Bila je dugo zaključana, puna miševa, duhova i šišmiša koje je Tetka iz Kvarta neumoljivo tjerala, skidajući paučinu s peruškom u ruci, dok je metući pôd piskutavim glasom veselo pjevušila “Bésame mucho” Lucha Gatice, kašljucala u oblaku prašine i pjevala, okružena gomilom starudije koju je poslije odnijela nasred ulice i tamo ostavila.
Još joj samo treba frajer, cerekale su se babe s druge strane ulice i oponašale njezino lepršanje na prozoru. Ali drag je, govorile su dok su slušale njezine otrcane pjesmuljke, kimajući glavom u ritmu starih hitova zbog kojih se već probudila cijela ulica. Te prodorne glazbe zbog koje bi ujutro nevoljko ustajali neispavani muškarci, pospana dječurlija koja bi samo navukla deku preko glave, lijeni učenici kojima se nije išlo u školu. Kad bi Cecilia, ta novovalna pjevačica, viknula Aleluja, bilo bi to poput vojne trube za buđenje, pijetlovog kukurikanja u zoru, uglazbljen vrisak koji bi ta tetka ispalila nebu pod oblake. Kao da je sa svima na svijetu željela podijeliti sladunjave stihove, A tiii... daaaj mi svojuuu ruku, koji bi sve susjede trgnuli iz sna. Tako je Tetka iz Kvarta vrlo brzo postala dijelom lokalnog zvjerinjaka u Santiagu u kojem si taj polusvijet trijebi buhe dok nezaposlen čeka u redu ispred dućana za vrećicu šećera na veresiju. Kvartovska birtija, centar za tračeve i kavansku politiku. Ishod posljednjih demonstracija, izjave oporbe, Diktatorove prijetnje, pozivi na proljetne prosvjede. Jer ovaj put će uspjeti, jer neće dočekati kraj ’86., jer mu je ’86. posljednja godina. Svi u park, na groblje, sa solju i limunom protiv suzavca, i još bezbroj novinskih priopćenja koja je radio neumorno prenosio.
ZADRUGA POZIVA,
MANOLA ROBLES OBAVJEŠTAVA.
Ali ona se tom političkom neizvjesnošću nije nimalo zamarala. Bilo ju je zapravo strah slušati taj radio jer su samo emitirali loše vijesti. Taj radio na kojem su povazdan puštali prosvjedne pjesme i onu sirenu za opasnost zbog koje je svima srce stalno bilo u petama. Ona bi radije birala neku nostalgičnu radiostanicu: U ritmu srca. Samo za mlade. Noći u predgrađu. I tako bi po cijele bogovetne dane samo vezla velike stolnjake i plahte za neku bogatašicu koja je dobro plaćala filigranski rad njezinih ruku.
Tetki je ta kuća u proljeće ’86. bila slaba točka. Možda jedino što je voljela, jedini osobni prostor koji je ikada imala. Otuda ta silna želja za ukrašavanjem zidova kao da su svadbena torta. Za oslikavanjem zidnih vijenaca pticama, lepezama, cvatovima potočnica, i sve one svilene filipinske marame kojima je prekrila nevidljivi klavir. One resice, čipke i volani od tila kojima je prekrila sanduke što su joj služili umjesto namještaja. Te užasno teške sanduke koje je čuvala onome mladiću kojeg je upoznala u dućanu, onom prezgodnom frajeru koji ju je zatražio tu uslugu. Rekao je da su to samo knjige, sve odreda zabranjeni naslovi, izgovorile su njegove usne kao dvije rosne ruže. A opet tako muževno da ga nije mogla odbiti, riječi s tih usana odzvanjale su u glavi te već ocvale tetke. Zašto bi više išta provjeravala, pa rekao je da se zove Carlos, da se nekako preziva, da nešto studira na nekom fakultetu, a pokazao joj je i osobnu iskaznicu, doduše toliko brzo da je nije stigla ni pogledati, toliko ju je očarala ljubičasta sjena u njegovu pogledu.
Prva je tri sanduka odložio u hodnik. No ona je rekla da tamo smetaju i neka ih unese u spavaću sobu da ih može iskoristiti kao noćni ormarić na koji će staviti radio. Ako ikako možeš jer radio mi je jedino društvo, rekla je zarumenjevši se kao umiljato janje dok je gledala kako mu se na čelu sjaje kapljice znoja. Ostale je rasporedila praznim prostorom svoje mašte, kao da oprema filmski set, govoreći mu: Ovdje, Carlose, ispred prozora. Ne, Carlose, ne tako blizu, izgledaju kao mrtvački sanduci. Više u sredinu, Carlose, kao stolić za kavu. Ne okomito, Carlose, bolje ih položi vodoravno ili bočno, Carlose, da razdijelimo sobu na dva dijela. Malo više, Carlose, udesno, oprosti, htjedoh reći ulijevo. Jesi li se umorio? Odmorimo se malo. Jesi li za kavu? I tako je ogrnuta šalom zujala stanom kao kakav bumbar. Da, Carlose. Ne, Carlose. Možda, Carlose. Moguće, Carlose. Kao da će ponavljajući mu ime ispisati ga u zraku uskovitlanome jekom njegove prisutnosti. Kao da ga njezin tetkasti jezik neumorno želi izgovarati, dozivati, lizati, kušati njegove slogove i žvakati ga, pa je već cijela ispunjena tim toliko moćnim Carlosom, imenom tako širokim da se sva pretvorila u vapaj, uljuljkana između slova C i A tog Carlosa što joj je svojom prisutnošću obasjao cijeli stan.
Za sve to vrijeme stizalo je još sanduka i svaki je bio teži od prethodnoga, a unosio ih je Carlos na svojim snažnim plećima. Tetka je u međuvremenu izmišljala nove komade namještaja koje će pokriti jastučićima i prekrivačima da tako ušuška tajnu tih sarkofaga. Poslije su počeli sastanci, u ponoć, u cik zore, dok se ulicom još zborno orilo hrkanje i prdež u gromoglasnoj Marseljezi sna. Po najvećem pljusku, cijedeći se, pristizali bi ti Carlosovi prijatelji na sastanak u potkrovlju. A ona bi se u zapećku pretvarala da ništa ne razumije. Carlos ju je to zamolio, prepredeno trepćući okicama poput kakva lisca. To su mi prijatelji s faksa, nemaju gdje učiti, a tvoja kuća i tvoje srce toliko su veliki. Kako da odbije tog crnokosog ljepotana kad je oblije znoj čim joj se približi? Osim toga, vidjela je da su ti klinci pristojna i kulturna mladež. Mogli bi se sprijateljiti, pomislila je dok im je posluživala kavu, oblizavši vrškom jezika usne da se više sjaje i pjevušeći ljubavne balade koje su se vrtjele na radiju, Postao si mi navika, pa se pitam, i sve te petparačke stihove koji su ometali tu mladež u strateškom razmišljanju. Oni bi joj tada presjekli zanos promijenivši radijsku stanicu da mogu slušati ovako užasne vijesti.
ZADRUGA POZIVA: NASILNI IZGREDI
I BARIKADE PRIMIJEĆENI OVOGA ČASA
NA AVENIJI ALAMEDA BERNARDO O'HIGGINS.
Kad bi zapuhao prohladan vjetrić, kuća bi bila poput igračke. Scenski rekvizit iz mjuzikla navrat-nanos sklepan od restlova hollywoodskih želja. Orijentalna palača ispunjena zastorima od sintetičke svile i starim krojačkim lutkama, ali nekako pomlađenih, da izgledaju kao anđeli Apokalipse ili centurioni-čuvari iz mokrih Tetkinih snova. Kutije i sanduci postali su udobna prijestolja, naslonjači i otomani gdje bi njezini malobrojni prijatelji pederčići odmarali kosti kad bi joj došli u posjet. Uzak krug tetkica koje bi došle na čaj i otišle prije nego što dođu “damini muškarci”, a zadirkivale su je i moljakale da ih upozna s tim odredom mišićavih obožavatelja vlasnice te kuće. Ali ona bi brže-bolje sklonila šalice, otresla mrvice i ispratila ih do vrata, rekavši da tu dječurliju pederluk ne zanima.
Učestali su sastanci i parade tih muškaraca njezinim nakinđurenim stanom, svaki je dan nešto bilo hitno, penjali bi se i spuštali rasklimanim stepenicama koje su izgledale kao da će svakoga časa propasti pod njihovim nogama. Pokoji put ni Carlos ne bi smio u potkrovlje, pa bi je vrtio oko maloga prsta kako ne bi vidjela tajnovite goste. Ni njemu nije bilo dopušteno sudjelovati na tim sastancima, a njoj bi zapriječio put kad bi im onako znatiželjna ljubazno ponudila kavu. Jer gore se sigurno smrzavaju od hladnoće, rekla bi gledajući u oči nepotkupljivog Carlosa. Osim toga, zašto ne smijem gore kad je ovo moja kuća? Carlos bi tada malo popustio pa bi je, uzevši je za ruke, probio pogledom kao jastreb nevinu grlicu. To su muške stvari, znaš da ne vole da ih se ometa dok uče. Imaju važan ispit, uskoro će završiti. Hajde sjedni, da malo popričamo.
Carlos je bio dobar kao kruh, tako sladak, tako pažljiv. A ona zaljubljena preko ušiju, potpuno opčinjena dok bi noću kao kakav mjesečar razgovarala s njim dok ne završi sastanak. Satima bi mu u tišini gledala noge nakon što se on onako umoran udobno zavalio među satenske jastučiće boje fuksije. Baršunasti mir milovao mu je tamnoput, neobrijan obraz. Grobna tišina, a glava mu kljuca i samo što ne padne. Mukla paperjasta tišina, njemu pada glava teška kao kamen, a ona brižno, mekano kao pamuk, oprezno podmeće spužvasti jastuk da mu bude udobnije. Toliko nježnosti, tihog šuškanja, pa golicanje ženskom rukavicom koja se primiče njegovu licu i želi ga dotaknuti. Nakon čega se on trgne, usplahiren tim naelektriziranim dodirom od kojeg se probudio, ustane i brže-bolje traži nešto pored sebe i pita: Što je bilo? Što se događa? Ma ništa, zaspao si, hoćeš deku? Hm? Još nisu završili? Ne daj mi da zaspem, pričaj mi o svom životu, o sebi. Imaš još malo kave?
Obavijena zavjesom od dima, dok je na toj straži pušila jednu cigaretu za drugom, čekala je i rasplitala niti sjećanja, piskutavim unutarnjim glasom prebirala po sitnim, neuhvatljivim uspomenama. Po ulomcima iz vremena bludnog bauljanja bezimenim slijepim uličicama, vucaranja prljavim cestama namirisana ishlapjelim cvjetnim parfemom. Njišući bokovima u ritmu noći, u ritmu trljanja s posljednjim pijancem na plesnjaku, smislom njezina života na samo nekoliko sati, za sitniš, tek toliko da u tom strastvenom klinču podijeli s njime čemer i studen. Ma s bilo kojim beskućnikom drkadžijom koji se osvećuje za svu nepravdu u životu trljajući spolovilo o svoju zlu kob. A zatim skorene gaće, zaboravljena čarapa, prazna boca bez poruke, bez cilja, bez otoka ni blaga ni karte da u nju ucrta svoje golubinje srce. Svoje ustreptalo srce malenog kolibrića, besprizornoga još od malih nogu, kad mu je uginula mama. Svoje nemirno srce vjeverice uplašene očevim povicima, udarcima po guzi već crvenoj od prijekoga remena. Govorio je da će napraviti od mene pravoga muškarca, zato me tukao. Jer da se ne želi sramotiti ni tući s kolegama iz sindikata koji mu dobacuju da sam se rodio naopako. Njemu koji je tako muževan, koji zna sa ženama, koji toliko voli kurve, koji pijan svaku pipka. Koji se onako jak kao bik i sav uspaljen grči dok me pritišće i guši u polutami sobe, a ja u očaju lepećem krilima kao pile na ražnju, kao očerupani golub bez tijela i hrabrosti da se oduprem nasrtajima njegova nabreklog živca koji me buši. I naposljetku uvijek isti bljutavi osjećaj otuđenosti, ista zaboravljena čarapa, ista plahta umrljana crvenim laticama, isti žar, ista prazna boca s pozivom upomoć koja pluta u ružičastoj vodi sanitarnog čvora.
Bio sam feminizirano dijete, a mama me ostavila njemu kao kaznu, govorio je. Zato me mlatio kao vola u kupusu,prisiljavao da se tučem s drugim dječacima. Ali ja se nikada nisam naučio obraniti, čak ni od manjih dječaka od sebe, i oni bi me istukli i pobjednički otrčali sa šakama umrljanima krvlju iz mog nosa. Iz škole su ga nekoliko puta pozivali i preporučili mu psihologa za mene, ali svaki put je odbio. Učiteljica je govorila da bi mi liječnik mogao produbiti glas, da samo liječnik može ispraviti moj hod po jajima, moje ženskaste korake zbog kojih su mi se druga djeca rugala, a njoj pak remetila red na nastavi. No on je govorio da su to sve gluposti, da mi samo vojska može pomoći. Zato me unovačio čim sam navršio osamnaestu, razgovarao je s nekim prijateljem poručnikom, zamolio ga da me prime u vojsku. Carlos se razbudio i pognute glave pijuckao kavu. Dakle, odslužila si vojni rok? pitao je zagledavši se u njezine njegovane ruke položene na koljena. Jesi normalan, ni u ludilu. Zato sam pobjegla od kuće i više ga nikada nisam vidjela. Koraci u potkrovlju označili su kraj sastanka. Sutra ćeš mi ispričati drugi dio, prošaptao je Carlos i ustao, a ona ga je onako visokog pogledala odozdo, prebirući prstima resice na zastoru.
O prošlosti me pitaš, s kim i gdje sam bio,
je li vjera važna kad te ljubav neće,
dati sebe cijelog, smrt i život cio,
to je ljubav prava, nema od nje veće.
Knjigu je sa španjolskog preveo Boris Dumančić.
