2.
Žica
“Nećete tako izaći, inspektore”, kaže mu ženski glas pokraj uha.
Jon se primi za podlakticu doktorice Aguado, koja mu pomogne da stane na noge. Od forenzičarskih ruku podilazi ga jeza, ali kad ti dupe utone u pješčano korito rijeke, hvataš se za ono što se nudi.
“Mislio sam da trupla plutaju. Ali čini se da ovo uporno želi potonuti.”
Aguado se nasmiješi. Četrdesetak godina. Dugačke trepavice, izblijedjela šminka, piercing u nosu, lukava nezainteresiranost u pogledu. Sad i iskra veselja. Našla si je curu, kažu zli jezici.
“Više od sedamdeset posto ljudskog tijela čini voda. Voda ne pluta, dakle najprije ide na dno. Kad su vremenski uvjeti prikladni, bakterije za nekoliko sati počnu rastvarati tijelo. Mi smo na četiri stupnja, voda na nekih šest, dakle... vjerojatno je prošlo više dana. Plinovi ispune želudac i crijeva, i hop. Opet gore.”
Aguado klekne, jednom rukom primi tijelo, a drugu gurne ispod njega, opipavajući.
“Hoćete da vam pomognem, doktorice?”
“Ne brinite se. Samo moram pronaći što je sputava.”
Jon pogleda bezobličnu napuhnutu masu. Pluta okrenuta na trbuh, napola potonula, gola. Kosa, neodređene boje, vrlo kratka. Jon se pita kako li je, dovraga, znala da je žena.
“Kako, dovraga, znate da je žena?”
“Mnogo je razloga, inspektore”, odgovori Aguado. “Zbog položaja ključne kosti, zbog odsutnosti okcipitalne izbočine i zato što je upravo sada, iako vi to ne vidite, moja ruka u vodi položena, u to sam sasvim sigurna, na žrtvinu lijevu dojku.”
Forenzičarka ustane i doda mu svoju svjetiljku. Malenu, ali moćnu. Jon joj pomogne da se snađe, a Aguado iz nepromočive vrećice koja joj visi oko vrata vadi zaobljene škare. Ponovno čučne i zahvati rukom ispod trupla. Ono se iznenada naglo oslobodi i potpuno izdigne na površinu.
“Ubojica joj je za bedro privezao žicu”, kaže Aguado pokazujući na tanku liniju utisnutu na stražnjoj strani noge. “Sigurno s utegom. Pomozite mi da je okrenem.”
Tijelo sada nema težine i lakše ga je prevrnuti nego okrenuti stranicu, i to posljednju. Oči su nestale, izjele su ih ribe. Lice nalikuje na masku koja je priželjkivala karneval, a naišla na zlu kob. Prije nego što je došao u Madrid, dok je još obilazio botxo* i njegove zloglasne ulice, Jon je bio uvjeren da je čvršći. Četvrt Otxarkoaga bila je ispunjena zvukom razbijena stakla, gnijezdima trulih jabuka, rekao bi Joaquin Sabina. Kad bi ondje vidio mrtvaca, Jon ne bi osjetio nalet malodušnosti, niti bi stisnuo zube, ne bi se zapitao što li te snašlo, tko ti je to učinio. Ondje se osjećao kao javni službenik.
Ovdje osjeća odgovornost. Prokleta Antonia. Vukući truplo ispod ramenā, Jon si raskrči put u šašu i odnese ga do suhog dijela otočića.
“Još bez uzroka smrti”, kaže Aguado, kao da razgovara sama sa
sobom. Zastane, kao da nešto čuje. “Vrlo je povišena razina adipocere. Pod vodom je najmanje tjedan dana, možda više.”
“Molim tako da vas svi razumijemo, doktorice.”
* Bask. rupa, ime odmilja za grad Bilbao. (op. prev.)
Forenzičarka pokaže na kvrge i izbočine ispod plavičaste kože trupla. Želudac, bezobličan i napuhnut, nadvio se nad pubični dio i posve prekrio dlake.
“Adipocera nastaje kad truplo ostane potopljeno u vodi. Mikroorganizmi pretvaraju potkožnu masnoću u sapun, da pojednostavimo. Više ću vam reći sutra, sad se moram primiti posla prije nego što dokaze uništi izloženost zraku, inspektore”, kaže Aguado pokazujući na obalu. Jon zna kad ga se žele riješiti. Zamahne rukom, novaci se približe otočiću opskrbljeni nosilima i velikim prozirnim plastičnim spremnicima. Truplo je previše istrunulo da bi ga stavili u klasičnu vreću. Inspektor im prepusti prljavi posao – sad to može učiniti, sad će se snaći. Gaca velikim koracima vraćajući se prema zidu koji usmjerava rijeku. Na ovom dijelu nema stuba niti se može popeti na uobičajeni način, ali policajci su postavili ljestve od užeta, s pomoću kojih Jon podigne svojih sto deset kilograma vraćajući se na razinu ulice. Ulica je pusta, izuzev čovjeka koji je naslonjen na policijski automobil. Tamnokos, upadljivo proćelav s obiju strana čela, tanko odrezanih brkova i s očima lutke koje se ne čine stvarne, nego naslikane. Kratki kaput, boje devine dlake. Skup.
“Čini se da je zahladilo”, kaže Mentor i snažno ispuhne.
Jonov narušeni ponos malo se oporavio. Čovjek se od vlastite sramote najlakše liječi kad vidi drugoga koji se sramoti još više. A Mentor puši električnu cigaretu.
“A čemu to?” kaže Jon pokazujući na napravu.
Mentor stavi usnik između usana – tankih, gotovo nevidljivih – udahne i ponovno izdahne. Vjetar do Jona donese oblak s mirisom mandarine.
“Bio sam na tri kutije na dan. Prošlog tjedna cigaretu sam zapalio
dok sam se tuširao. I onda sam pomislio, zašto ne bih probao.”
“I funkcionira?”
“Što da vam kažem. Unosim dvostruko više nikotina nego prije, a želja za pušenjem je triput jača. Je li Aguado već nešto rekla?”
“Da je žrtva žena. Ubijena. Jedan tjedan u vodi, ili više. I da je
pustim na miru.”
“Komunikativnija je nego inače. Ne čini li vam se da je u posljednje vrijeme veselija?”
“Mislim da si je našla curu”, kaže Jon (zli jezici, to je on).
Inspektor počne skidati plastično odijelo, ali odbije pokrivač koji mu pruža Mentor.
“Nadam se da se niste smočili, inspektore. Ovaj dio rijeke nije previše pogodan za zdravlje.”
“Kako to?”
Mentor pričeka da inspektor pokupi svoj kaput i elegantne cipele te ga odvede na obalu.
“Tisuću devetsto sedamdesete pukla je cijev u tajnom centru za eksperimente koji se nalazio nedaleko odavde. Pokazalo se da je general Franco htio pod svaku cijenu imati atomsku bombu, te su neki znanstvenici izvodili pokuse s plutonijem. To nije objavljeno sve do tisuću devetsto devedeset četvrte, ali više od sto litara radioaktivnog materijala izlilo se u rijeku Manzanares kroz ovu odvodnu cijev.” Mentor pokaže na točku u tami. “Nekoliko stotina slučajeva raka tu i tamo, ništa ozbiljno. Ali nije mjesto na kojem bih se poželio okupati.” Jon ne reagira. Naravno, osjeća kako ga svrbi koža po cijelom tijelu i kako mu crvenkaste dlake počinju otpadati s brade. Ali ne namjerava ni zucnuti. Da mu pritom ne bi slučajno ispali zubi. Mentor, vrlo ozbiljno, pogleda na sat.
“Gdje je Scott?”
“Nazvao sam je prije više od tri sata”, odgovori Jon i ustvrdi da ipak još nema znakova radijacijskog trovanja.
“No nije ni neophodno da dođe. Zbog nje smo samo udaljili nadležna tijela i usred noći mobilizirali jedinicu Crvene kraljice.”
“Niste fer”, negoduje Jon, energično. “Znate da bi to mogla biti...”
Žestinu pokazuje na van. Iznutra se Jonu kroz zavjese probija sumnja. Prošlo je sedam mjeseci otkad su Antonia i Jon spasili Carlu Ortiz. Slučaj misterioznog nestanka nasljednice obišao je cijeli svijet, kao i ono što se poslije zbilo između nasljednice i njezina oca. O Antoniji Scott i projektu Crvena kraljica u medijima nije bilo ni spomena. O Jonu nešto malo. Izlazeći iz odvodnog kanala s Carlom, zaklonio je lice od fotografskih bljeskalica. Jedna mutna fotografija, cvijet bez mirisa. U projektu Crvena kraljica nema nagrada, samo anonimnost. Život bez imena, ali prepun uzbuđenja. I to je već sasvim solidna nagrada. Odvratni Bruno Lejarreta, koji je na račun skandala namjeravao izgraditi televizijsku karijeru u Madridu, naišao je na problem. Više se nije smjelo govoriti o inspektoru Guti.rrezu. Kad te više ne želi emitirati ni katolički kanal Trece TV, znaš da ti je stiglo vrijeme da se vratiš kući povijena repa. Uh, kakva šteta, pomislio je Jon kad je saznao. I otvorio još jedno pivo. U jutarnjim šrot-programima nekoliko dana pretresao se slučaj Ortiz. Pojavio se leš jednog otmičara, ali drugi je, navodno, i dalje bio pod ruševinama tunela Goya B. Nagađali su o njegovu identitetu. O ovom. I o onom. I o koječemu. Sveznalice i tviteraši neupućeno su govorili o toj temi prije nego što su prešli na neupućene razgovore o nekoj drugoj. Život se nastavio, kao što biva sa stvarima koje nemaju puno smisla. Svijet je okrenuo novu stranicu. Antonia nije. Antonia Scott nikad ne okreće novu stranicu.
“To bi mogla biti ona...” zaključi Jon pokazujući na truplo ispruženo na plastici nasred otočića. Novaci su postavili šest moćnih halogenih svjetiljki, s narančastim postoljima zabodenim u tlo između raslinja. Mračna intimnost smrti pretvorila se u izopačenu lekciju iz anatomije. Mentor nezadovoljno odmahuje glavom.
“To je samo još jedan leš koji još nije identificiran. Šesti, ako se ne varam. Još jedan koji će na kraju ispasti rezultat zlostavljača ili putovanja koje je pošlo po zlu. Ništa što bi bilo u našoj nadležnosti. Gubimo vrijeme.”
Antonia je nije prestala tražiti. Ispitujući svaki mogući trag. Analizirajući svaki djelić informacije. Inzistirajući na tome da istraže svako neidentificirano truplo koje se pojavi u Madridu i okolici. No bez obzira na sve vrijeme i resurse koji su na to utrošeni, žena koja je bila poznata kao Sandra Fajardo nije se pojavila. Antonia je odbila prihvatiti nove slučajeve dok se ne pojavi. I to je velik problem. Iako su zbog slučaja Ortiz stekli ugled izvan službenih kanala i naveliko su im gledali kroz prste, ipak je prošlo sedam mjeseci.
Problem s ugledom izvan službenih kanala jest što je nestalan koliko i sjećanje političara. A političari Mentora drže na uzdi.
“No nije ni bilo drugih slučajeva”, uporan je Jon.
“Kog vraga vi o tome znate, inspektore”, kaže Mentor. Koji je zbog pritegnute uzde, hladnoće i žudnje za cigaretama sad umore txarra. Vrlo loše volje. Ni traga od onog njegova osmijeha, kratkog i praznog.
“Što vi znate o naredbama odozgo koje sam morao zaustaviti. O mračnim prijetnjama s kojima nam je ona mogla pomoći.”
Jon se počeše po kosi – kovrčavoj i crvenkastoj, rekosmo – i duboko udahne. Potrebno je nekoliko sekunda i podosta litara kisika da se ispuni taj golemi torzo. A treba ih da se smiri i da svojem šefu ne opali pljusku od koje će se zakotrljati do dna rijeke.
“Razgovarat ću s njom. Ali...”
Jon zastane nasred rečenice. Mentor se okrene prema njemu, začuđen, i prati smjer njegova pogleda do sredine rijeke Manzanares. Nizvodno pluta svjetlo. Sablasno, kad bi sablasti sjajile fluorescentnoružičastim sjajem. Svjetlo se udaljava od otočića, držeći se padine na nasuprotnoj strani rijeke. Za njim ide drugo, koje lebdi bliže sredini.
Još jedno se nazire uzvodno.
Na pedeset metara od njih četvrto svjetlo kao da skoči sa zidića koji malo dalje zaklanja rijeku, a onda udari o površinu s jednim pljus koji se čuje u daljini.
“Scott”, promrmlja Mentor. Ljući nego ikad. Okrene se prema Jonu, a njegov pogled govori: “Idite po nju i dozovite je pameti.”
Jonova stisnuta šaka govori: “Kako bih te rado opalio po faci.” Ali budući da je drži u džepu, poruka ostaje neisporučena. Stoga inspektoru Gutiérrezu ne preostaje drugo nego da posluša i ode po Antoniju Scott.
Knjigu je sa španjolskog prevela Ivana Jandras-Szekeres.
