[POGLAVLJE ] Jennette McCurdy, "Drago mi je da je Mama mrtva"

“Tatice!” viknem čim uđe kroz vrata. Glavom se zatrčim u njegov trbuh kako činim svaki dan kad dođe s posla. Udahnem aromu njegova odijela od flanela: mmm, svježe rezano drvo i natruha još uvijek vlažne boje, njegov karakteristični miris.

“Bok, Net”, odgovori s manje entuzijazma nego što bih se nadala. Uvijek se nadam smiješku, razigranom milovanju kose ili zagrljaju, no nikad ih ne dobijem. Barem zasad ne. Još se uvijek nadam.

“Kako je bilo na poslu?” “Dobro.”

Očajnički tražim nešto drugo o čemu bih s njim mogla razgovarati. Neku vrstu povezanosti. S Mamom povezanost dolazi bez napora. Zašto se s njim sve doima tako neprirodnim?

“Jesi li se zabavio?” pitam dok iz hodnika prelazimo u dnevnu sobu.

Ne odgovori. Zabrinut pogled bljesne njegovim licem kad nešto ugleda. Okrenem glavu kako bih vidjela što gleda.

Mamu. A po njezinu govoru tijela i izrazu lica – uspravno držanje, podignuta brada, stisnuti zube i raširene oči – odmah razabirem da nije ni uzrujana ni ljuta, nego bijesna. Spremna je puknuti. O, ne. Mora postojati nešto što mogu učiniti.

“Mark”, kaže, cmoknuvši usnama kako bi zbilja naglasila bijes. Sad ili nikad, vrijeme je da uskočim.

“Volim te, Mamice!” zaderem se. Dotrčim do nje i zagrlim je.

Mogu ovo. Mogu je održati mirnom. No prije nego što stignem smisliti što ću sljedeće reći…

“Mark Eugene McCurdy”, Mama kaže povišenim glasom.

O, ne. Čim se “Eugene” pojavi, spremni smo za skoru eksploziju. “Morao sam ostati dokasno jer sam pomagao kupcu. Nisam mogao otići”, Tata pokuša objasniti. Zvuči prestrašeno. “Kasniš tri sata, Mark…”

Pogledam Dustina i Scottieja, beznadno tražeći pomoć. Igraju GoldenEye 007 na Nintendu 64. Ako postoji vrijeme kad zbilja ne možete pridobiti njihovu pažnju, to je kad igraju GoldenEye 007 na Nintendu 64. Baka i Deda su na poslu. Sama sam u ovome. “Mamice, zašto ne pogledamo Jaya Lena? Želiš li gledati Jaya Lena? Danas pregledava istaknute tjedne teme.” “Tiho, Net.”

Gotova sam. Progovorila je. Ušutkana sam. Bila sam sigurna da će Jay upaliti. Doduše, više volim Conana, no gledanje Jaya u našem je kućanstvu obiteljski običaj. (Kad sam ovo spomenula u crkvi, sestra Huffmire rekla je da je Jay malo neprimjeren i da bih do jedanaest i pol navečer zbilja trebala biti u krevetu. S druge strane, Mama mi je rekla da sestra Huffmire voli osuđivati, pa mogu ignorirati sve što kaže.)

Pažljivo promatram Mamu. Prsa joj se počinju nadimati. Napetost raste. Uši joj postaju rumene. Skoči na Tatu. Tata se povuče nekoliko koraka unatrag, zbog čega Mama posrne na koljena. Počne vrištati. “Zlostavljanje! Zlostavljanje!” Tata je zgrabi za ručne zglobove kako bi je umirio. Mama mu pljune u lice. Netko pobijedi u rundi 007. Slavljenička šaka proleti kroz zrak.

“Deb, kasnim nekoliko sati, to nije osobit problem”, Tata pokuša viknuti kroz njezino vrištanje.

“Nemoj mi proturječiti! NEMOJ MI PROTURJEČITI!” Mama oslobodi svoje ruke i počne ga šamarati.

“Hajde, Mama! Samo naprijed!” potičem je kako uvijek činim čim prevladam strah.

“Deb, ovo je nerazumno. Trebaš potražiti pomoć!” Tata se obrani.

O, ne. Zar ne zna da je ta fraza za nju okidač? Svaki put kad su se on ili Deda posvađali s Mamom i rekli “trebaš potražiti pomoć”, to ju je samo još više razbjesnilo.

“JA NE TREBAM NIKAKVU POMOĆ, TI TREBAŠ PO­MOĆ!” Mama zavrišti. Otrči u kuhinju. Tata počne skidati cipele, naivno misleći da je gotovo. Nada se da se Mamino raspoloìenje možda stabiliziralo. Kako je moguće da ne zna? Kako je moguće da nikad ne zna?

Jedan, dva, tri, brojim u glavi. Vratit će se za manje od deset sekundi. Četiri, pet, šest, sedam. Vrati se noseći kuhinjski nož, onaj veliki kojim joj Deda svake večeri sjecka povrće.

“GONI SE IZ MOJE KUĆE!” poviče. “GONI SE!”

“Deb, molim te, ne možeš se ovako ponašati.”

Posljednji put kad je Mama natjerala Tatu da prespava u autu bio je prije nekoliko mjeseci. Riječ je o razdoblju duljem od uobičajenog. Obično ga izbaci iz kuće otprilike jednom tjedno. I to s dobrim razlogom. Mama kaže da ne pomaže obitelji dovoljno, da uvijek kasni s posla, da je vjerojatno vara, da je nezainteresiran za svoju djecu i da je odsutan otac. Činjenica da je ovoliko dugo izbjegao izbacivanje je čudo. Trebao bi biti zahvalan.

“GONI SE, MARK!”

“Odloži nož, Deb. Ovo nije sigurno. Ovo je opasno za tvoju djecu.”

“NIJE. NIKAD NE BIH POVRIJEDILA SVOJE BEBE.

NIKAD NE BIH POVRIJEDILA SVOJE BEBE. KAKO SE USUĐUJEŠ OKRIVITI ME ZA TO!”

Suze teku niz Mamine obraze. Oči su joj razrogačene, drhtave i zastrašujuće.

“GONI SE!”

Opet skoči na njega. On se povuče. “U redu, u redu. Idem. Odlazim.”

Iznova navuče cipele i požuri van. Mama se vrati u kuhinju i odloži nož u ladicu. Tad padne na koljena i počne jecati uz bolno stenjanje. Čučnem kraj nje i zagrlim je. Netko pobijedi u sljedećoj rundi 007.

"Drago mi je da je Mama mrtva", naslovnica (izvor: Fraktura)

Knjigu Drago mi je da je Mama mrtva s engleskog je prevela Hana Samaržija