Prvi put kada te vidjeh uplakanog
Na groblju Addolorata. Na grobu tvoje majke. Iza debelih tamnih stakala tvojih naočala vidjeh ti suzu kako klizi. Nije to smjela, ali svejedno je kliznula. Navrla je i kanula. Mislio si da nisam primijetio, ali gledao sam te. Uvijek sam te gledao, uvijek te držao na oku da vidim kako ćeš se ponašati. Kao onomad kad sam te uhvatio s rukom na leđima, kako prste oblikuješ u rogove kada te netko – ne znam tko – hvalio kako dobro izgledaš, Bog te blagoslovio, unatoč svojoj dobi, unatoč svojoj trajno ozlijeđenoj lijevoj nozi, unatoč svemu što si proživio. Uvijek sam za tebe imao otvorene oči, a toga dana gledao sam kako klizi, ta suza puna stida, stida koji ćeš osjetiti drugom prigodom, kad sam ti skrenuo pozornost na drugu suzu koja ti je klizila niz obraz. Toga dana još sam te više posramio kad sam, pripijen uz pregaču tvoje žene natopljenu mirisom češnjaka i luka, pred svekolikima izjavio da sam te upravo vidio kako plačeš.
Nisam znao da i vojnici plaču.
Mislio sam da su vojnici sazdani od čelika.
Mislio sam da im je lice uvijek strogo, nepopustljivo i čvrsto.
Mislio sam da samo ja plačem, da samo ja činim ono što ne bih trebao.
Baš kao i toga dana.
Toga dana.
To je bilo to doba kad si mi govorio da ne smijem plakati. Da sam već velik. Ne možeš narasti i postati muškarac ako plačeš. Kako takav dječak može još plakati? Kako još možeš plakati kad si dovoljno snažan da razoriš sve oko sebe? Ne možeš plakati, razumiješ li? Jednostavno ne možeš.
Svejedno plačem i stidim se pritom. Stidim se jer ne bih trebao plakati. Još se više stidim jer – želiš li to zaista čuti – zapravo volim plakati. Volim osjetiti onaj topli potočić. Volim osjećaj začepljenosti nosa, čvrsto zatvorene oči. Volim kad mi je vid zamućen.
Volim ti otkazivati poslušnost.
Volim te se bojati jer si strašan. Jer me gledaš i tvoj me strogi pogled plaši. Ustuknem i povlačim se.
I ti plačeš.
Vojniče, i ti plačeš.
Kao i onoga dana kad je čovjek do tebe poginuo. Zar nisi plakao onoga dana kad si vidio kako je pogođen? Nisi li?
Kao i onoga dana kad je na tvoje oči sve pretvoreno u prah. Kao što činiš kad god se sjetiš da je tvoj svadbeni pir održan u skloništu.
Pred samom vojarnom
Na ulazu tom,
Stajao je fenjer
I još stoji on
Ondje mi šapnu riječi te
Da ljubiš me
I uvijek ćeš
Wie einst Lili Marlene,
Wie einst Lili Marlene.
Cigareta beživotno visi s kuta tvojih usta. Šešir ti je nakrivljen preko jednoga oka. Humphrey Bogart. Casablanca. Tripoli. Bengazi. Tvrdi ovratnik na košulji. Čvrsto stegnut mali uzao na tvojoj kravati. Onaj pogled. Onaj tanki brk na glatko izbrijanu licu, miris pjene za brijanje svakog jutra prije zore. Wie einst Lili Marlene, Wie einst Lili Marlene.
I zato, kad vidim suzu koju nisam trebao vidjeti, ondje kraj obiteljskoga groba, ostajem bez riječi.
Ja, Ġużeppi Marija Mifsud iz Vallette, sin Pawle i Salvua, proleter i predani socijalist, premda nisam nikad pročitao crvene knjižice (jer su na crnoj listi naše Majke Apostolske rimokatoličke crkve i jer nemam pameti za teške zle knjige, premda umijem malo čitati), vojnik iz Drugog svjetskog rata raspoređen u protuzračnu obranu da branim domovinu od zračnih napada fašističkih talijanskih gadova i nacističkih svinja, stavljao sam život na kocku za domovinu, za obitelj povjerenu mi na skrb milošću Božjom, s utetoviranim oznakama na ruci jer sam proleterski vojnik – isprva kaplar, zatim narednik u Kraljevoj malteškoj regimenti i Kraljevskome malteškom topništvu u mjestima Bigi i Tignè – kože ispucale od usijana čelika, crnčeći, kao i uvijek, još od djetinjstva, nakon što mi je mati obudovjela po drugi put, trčkarao sam ulicama sa samo jednom cipelom na nozi kako bi dulje trajale kao par, prihvaćao bilo kakve poslove kako bih uzdržavao majku i mlađu braću, učio životne činjenice na uličnim uglovima, ispirao pljuvačku, umake i žumanjak prženih jaja s tanjura i čaša u seoskim krčmama, drapao putničke karte u autobusu, lomio leđa u tvornicama Marse i vraćao se kući prekriven čađom i krhotinama ugljena, kalio se kao muškarac, kao što muškarci i trebaju, oda bosonogu čovječanstvu i nadahnuće za Radnički pokret, živeći i umirući i nišaneći na neprijatelja dok leti u avionima s nakanom da mi raznese glavu, postajao sam, postojao i bivao.
U dobi od četrdeset sedam godina raširenih sam ruku dočekao svoje osmo dijete. Bilo bi mi to deseto da su sva moja djeca preživjela. Rekoh tad Gospodinu: Gospodine, budi volja tvoja jer iako sam mislio da ću napokon zaslužiti malo odmora, podigavši obitelj i obranivši domovinu i jedinu istinsku vjeru, Tvoja providnost gledala me s visina, prepoznala moje sposobnosti i uvidjela da još imam potrebnu snagu unatoč svemu što mi se slučilo, svemu što sam proživio, i tako mi poslala još jedno dijete. Ne znam kako ću uzdržavati taj dodatni teret koji se pojavio tako neočekivano, ali polažem vjeru u tebe, Gospodine, kao što sam uvijek i činio.
U dobi od osamdeset sedam godina, Gospodine, pozvao si me k sebi.
Ġużeppi Marija Mifsud, poznat i kao il-Kikkra, Šalica.
Da vidimo sad možeš li ovo pogoditi: tvoje usne na njezinima u činu poljupca, a jedan prst u njezinoj šupljini. Dakle, što je to?
Zarumenim se: misli su mi već bile zatrovane, što si zacijelo primijetio i nastojiš vidjeti koliko su mi misli postale prljave. Hajde, što je to? Tvoje usne na njezinima u činu poljupca, a jedan prst u njezinoj šupljini. Šutim jer nisam siguran što očekuješ: nastojiš li vidjeti koliko sam odrastao ili sam ostao dječarac kakav sam oduvijek bio. Nasmiješiš se i kažeš: Šalica, šašavko! Pa da, šalica. I lutam tako blatnjavim stazama svojeg uma koje nekako podsjećaju na ulice kojima si trčkarao napola bos, misleći da možda govoriš o djevojci s kojom sam sinoć bio dok sam trebao biti na misi za prvi petak u mjesecu. Šalica – to ti je nadimak, nije li? Mifsud, il-Kikkra.
One teške crne čizme. Rasparene. Te čizme trebale su prikriti tvoju manu. Negdje na putu do Madliene vojnik vozi motocikl uzbrdo. Negdje na putu u Madlienu vojnik leži u polju bez svijesti. Godinu dana u vojnoj bolnici u Bigiju. Još jedna godina u vojnoj bolnici u Londonu.
Kada stigneš kući, strovališ se u najbliži stolac i razvežeš čizme. Uvijek prvo lijevu. Tražiš od mene da ti ih izujem. Teške su kad mi ostanu u ruci. Kažeš mi neka ih uredno posložim ispod kreveta. Kliziš dalje poput čamca na uzburkanu moru. More se burka još jače kad su ti čizme izuvene. Ne ponestaje ti daha uza sve te cigarete koje pušiš. Roniš do samoga dna zaljeva ispod Šajranske kule i izranjaš morske ježeve. Hrpe ježeva u pletenoj košari. Zaudaraju na more. Zadah morskih ježeva stran mi je, nikad nisam bio kod Šajranske kule i plaše me one mračne dubine. Bojim se. Bojim se mnogočega: groblja na koje me vodiš svake druge nedjelje; krupnih konja konjičke policije koje me vodiš vidjeti; tvoje posve iskrivljene lijeve noge; pasa; skakavaca koji skaču među stolisnim ružama u kutu našeg dvorišta; kornjače koju si prokrijumčario bez dozvole, skrivenu u telećaku koji si nosio u Tripoli, u Bengazi; mačjeg okota koji skakuće uokolo, množi se i koti po ormarima u susjednoj kući rođakinje Leli; same rođakinje Leli, koja smrdi na znoj, mokraću i cigarete Du Maurier; tame što se spušta svake večeri; grmljavine; sijevanja; podrhtavanja zemlje jedne noći 1972.; visokoga krvnog tlaka od kojeg patiš; tvojega glasa koji povisiš kada si ljut; pojasa koji raskopčavaš svaki put kad odbijem poslušnost; naočala koje ti pokrivaju lice; tvojeg ušiljenog brka; zelenih tetovaža na tvojoj ruci; tvoje dobi; smrti, od koje strahujem da će mi svaki čas ugrabiti majku; unakaženoga Kristova lica na križu; fotografije tvoje majke s obješenom donjom usnom; svih tajanstvenih priča moje tete Stelle, koju nisam nikad vidio, ali bih je volio jednoga dana upoznati; lopova koji su provalili kod Rexie i odnijeli pedeset funti nakon što su je istukli i pridavili; duhova koje tvrdiš da si viđao u stambenoj zgradi u Valletti, gdje je živjela tvoja teta Basilica; tvrdokornih socijalista koji su marširali ispod našeg prozora prateći ministra Lorryja ili ministra Grimu; osvetoljubivog državnog aparata koji te premjestio na drugo radno mjesto jer nisi znao držati jezik za zubima, nego si izrazio svoje mišljenje; sna koji sam sanjao svake noći, o čovjeku na samrti, kojeg sam gledao kako leži i umire, o lutki koja mu je pala pod krevet kad je udahnuo posljednji dah; sjene koja me neumorno progonila (tako si mi govorio: Bojiš se vlastite sjene!); a više od svega: tebe.
Ispunio si moje snove teškim vojničkim korakom; tutnjavom topova Bofors; zavijanjem Stuka što se obrušavaju s neba. Ispunio si mi snove povraćenim snopljem i engleskim časnicima koji su te ismijavali, sitnog Maltežanina koji je žvakao kore kruha, grickao tvrdi bijeli sir i donosio djecu na svijet. Toliko sam te puta upitao: Što taj križ radi na našoj zastavi? A ti bi spremno izvukao svoje fotografije, istaknuo ožiljak na lijevom bedru i ispričao mi priče koje su nabujale u vlazi skloništa u kojem je održano tvoje vjenčanje u veljači 1942. Ispunio si mi snove plećatim junacima koji razdrljeni stoje i izbačenih prsa brane domovinu, štiteći britansku krunu koja jarko sja nad ovim otokom. Ispunio si moje djetinjstvo zvucima Vere Lynn: Srest ćemo se opet, ne znam gdje, ne znam kad; ali znam da ćemo se opet sresti jednog sunčanog dana.
Dana 21. prosinca 1939. pristupio sam britanskoj vojsci te sam raspoređen u 2. bataljun. Kraljevska malteška regimenta, ta je regimenta bila smještena u vojarni St. Andrews i zapovijedali su nam dočasnici iz različitih jedinica. Prvoga dana provedenog u vojarni bio sam vrlo zadovoljan, moji su me drugovi poučili slaganju prekrivača, montiranju opreme i čišćenju puške.
Pronašao sam tvoj dnevnik u tamnosmeđim koricama i prisvojio ga. Zadržao sam ga.
Dana 21. prosinca 1939. pristupio sam britanskoj vojsci te sam raspoređen u 2. bataljun. U dobi od devetnaest godina dali su ti u ruke pušku s bajunetom, navukli na tebe odoru i odveli te u St Andrew's da naučiš pucati. Sutradan su me odveli u intendantsko skladište da uzmem ostatak svoje odore pa kad sam sve kompletirao, stožerni narednik rekao mi je da svučem civilnu odjeću i stavim na sebe uniformu, što sam i učinio. Nazuo sam vojne čizme i čarape, a zatim navukao vojni kombinezon, dodatnu opremu i vojnu kapu, uzeo sam pušku i otišao na prvu smotru. Raspoređen sam u odred br. 9 pod zapovjedništvo potporučnika Homesa iz Irskog kraljevskog puka. Pošto mi se obratio i otkrio da ja govoram engleski rekao je da ću biti vodnik odreda. To je početak mojeg vojnog života.
I tako si položio svoju prisegu odanosti kruni, a od svih zavjeta, ovaj si održao do kraja. Prema tvrdnjama Jessice Meyer, vojnik je u Britaniji na prijelazu u dvadeseto stoljeće smatran ekvivalentom carskog ideala i stvarne muževnosti. Morao si se usuditi postati vojnikom, a muškarci su morali pokazati da imaju nešto u donjim predjelima, inače bi ih se smatralo dječacima, jedva starijima od adolescenata. Bio si muškarac. Dnevnici koje su vojnici vodili za vrijeme rata, nastavlja Meyer, pokazatelj su njihovih pokušaja da dokumentiraju svoje doživljaje, od svakodnevnih aktivnosti, kao što su kuhanje i pranje, do primjedbi o vremenu te o strahu od bombardiranja i okršaja. U svojoj studiji utemeljenoj na mnogim vojničkim dnevnicima Meyer primjećuje da se u dnevnicima tih vojnika, za razliku od pisama koja su slali obiteljima, dom jedva i spominje.
Kao devetnaestogodišnjaku dali su ti u ruke pušku s bajunetom, navukli na tebe odoru i odveli te u St Andrew's da naučiš pucati, no nekako si se domogao male smeđe bilježnice i olovke. Htio si pisati. Htio si zapisati svoju priču, tako da jednoga dana tvoj sin može napisati priču o tvojoj priči.
Kao devetnaestogodišnjak ja sam bio student. Kao devetnaestogodišnjak nisam se više bojao: sjenu sam ostavio za sobom i sanjao sam o revoluciji na tragu građanskog neposluha i pasivnog otpora. Dotle sam već bio naviknut na neposluh i naučio sam pružati otpor kraljevskoj vlasti. Možda si imao pravo: sudbina nas drži pod svojom čizmom, kao što si i vjerovao. Ili sam možda ja ono što jesam jer sam oblikovan u po uzoru na tebe. Kao devetnaestogodišnjak – zapravo, i prije toga – počinio sam svoju tko zna koju već izdaju. Prva osoba koju sam izdao: ti.
Jer s prozora svoje kuće gledao sam kroz okvir i među mladima u prolazu razaznao jednoga kojem je spoznaja stran pojam. Hoda ulicom blizu ugla na kojem je živjela jedna žena. Kroz mrklu noć ide putom koji vodi do njezine kuće. Ondje se susreo sa ženom odjevenom poput bludnice, ali profinjene duše. Licem u lice, gledali su jedno u drugo. Ta izbezumljena i uznemirena žena ne stanuje u svojoj kući, nego tumara ulicama ili vreba i čeka, čas s kraja ulice, čas na trgu, čas za uglovima ulice. Tada ga uzme k sebi, poljubi ga i, gledajući ga ravno u oči, reče mu: "S današnjim danom održala sam svoje zavjete. Stoga dođoh da te potražim, da te upoznam, da te pronađem. I evo te sad. Postelju sam nastrla ukrasnim prekrivačima, a posteljinu namirisala smirnom, alojom i cimetom. Dođi, naužimo se ljubavi do jutra jer muža nema kod kuće – otišao je na dalek put. Uzeo je sobom vreću s novcem i vraća se kući istom o uštapu." Privuče ga k sebi, očara ga, njezina ga slatkorječivost natjera da popusti. Onako budalast, odmah se baci na nju, kao vol na klanje, kao jelen zapleten u mrežu dok mu strijela ne probije jetru, kao ptica što nesmotreno srlja u stupicu. Poslušaj me zato sada, sine, obrati pozornost na moje riječi. Ne daj srcu da poklekne pred njezinom voljom. Ne zalutaj na staze njezine. Jer premnoge je smrtno ranila. Posrnut ćeš na putu k njezinu domu, završit ćeš u odajama smrti.
Ali nisam te poslušao. U tome je ležala klica moje pobune.
Ispunio si mi snove tapkanjem bosonogog dječarca, što hrama uokolo bez jedne cipele, drugog tabana izranjana. Hrama. Hrama ulicom kojom je raštrkan životinjski izmet. Ispunio si mi snove socijalizmom, njegovim ljubavima i mržnjama. Hej, ti, ti socijaliste koji ustaješ svaki dan i pokazuješ tobožnju odanost radnicima: ti koji si grdio radničke mekušce kad su potraživali svoju koricu kruha bez želje da im se udari žig na sliku u partijskoj knjižici. Hej, ti!
?? bi se oglasio u 0630 na što bismo ustali iz kreveta i otišli se oprati, a neki vojnici bi se brijali, nakon što bismo propisno namjestili krevete, a rog bi se oglasio za gimnastiku, ovo je prvi mimohod u danu nakon što je prvi mimohod završio idemo u sobu u vojarni, oblačimo se i opet defiliramo za doručak. Poslije doručka išli smo se odjenuti za vježbu laštili smo čizme čistili krevete stavili na sebe opremu i uzeli puške i bili spremni ispred sobe za postrojavanje. U 0830 stojimo postrojeni, zapovjednik nas prozove da vidi jesu li svi na broju, a zatim se krećemo na strojilište, na mimohodu će glavni časnik i zapovjednik izvršiti smotru da vide jesu li svi čisti. Nakon smotre nastavljamo s programom.
Od mrlji nastalih od strojnog ulja i baruta ruke ti mirišu još bolje. Ruke su ti neustrašive, odlučne; ništa ih ne može odvratiti. Tvoje ruke očekuju da budu umrljane krvlju jednoga dana. Pa kad prvi put osjete pušku, kad je čvrsto stegnu, kad im se prsti oviju oko nje i obgrle je, kao da su duboko uzdahnule, uzdahom onoga tko je napokon stigao na odredište. Kao što čini i ostatak tebe, zaklonjen odorom boje pustinjskih oluja. Čekaš pravi čas. Podižeš pušku, zažmiriš na jedno oko i naciljaš. U tišini. Posve miran i pribran. Pritišćeš obarač i prsa ti dožive udar od trzaja pri izbacivanju metka. Grudi ti od toga podrhtavaju. Gotovo te oborilo na tlo. Ali ti si čvrst, snažan i mišićav, žilama ti teku vatreni jezici. Ne daš se pokolebati, na vrijeme repetiraš da zažmiriš na jedno oko, naciljaš na zapovijed i PALI! Ti pališ.
Ima te u svakom filmu o vojnicima koji gledam. Gledam ih kako pričaju iste priče koje pričaš i ti. Gledam ih: njihovo držanje, njihov izgled, sve je posve isto. To su pravi muškarci, a ne adolescenti.
Rujan 1983. Zid u kinu Gornja Savoja. Sam u kinu gledam još jedanput kako se odigrava tvoja priča. Gledam dječarca u odori njegova oca. Eric Fletcher Waters borio se u istom ratu kao i ti, pod istom krunom, protiv istih demona. Eric Fletcher Waters. To ime imalo je tako sjajan prizvuk. Možda zato što je to englesko ime. Možda zato što je to ime junaka. Tebi pak, nekako, ime kao Ġużeppi Marija Mifsud bolje odgovara. Ġużeppi Marija Mifsud, bombaš, kaplar, vojni narednik. Avion vrišti nebom rešetajući topničku bitnicu i Eric Fletcher Waters beznadno zove na telefon. Telefonska slušalica ostala je visjeti, a Eric Fletcher Waters leži potrbuške, razrogačenih očiju, lica oblivena krvlju, ne diše, nema života u njemu. Stuka vrišti nebom, glasno i uporno. Ne samo jedna, nego cijeli roj. Topnici na Boforima pucaju svom snagom. Ti si među njima, Ġużeppi Marijo Mifsude, broju 11408, RK (rimokatolik) tako da, završiš li kao Eric Fletcher Waters, znaju kakva ti posljednja pomast najbolje odgovara. Pločice koje ti vise oko vrata sadržavaju tumačenje: 11408 Joseph Mary Mifsud, RK.
I ja sam dospio pogledati tvoj film. Na plahti koja nikad nije poravnana. Gledao sam ga u pričama koje si mi pričao onih poslijepodneva, kad bi se izvalio na veliki krevet nakon filmova o Stanliju i Oliju ili kad smo se vozili natrag kući u Cortini dok su mi sunčeve zrake lebdjele u kosi prošaranoj solju iz zaljeva Birżebbuġa. Gledao sam tvoj film na tim stranicama koje su mirisale na vojnike, išaranima nesumnjivo tvojim rukopisom, i to crnom tintom koja je s vremenom požutjela. Gledao sam tvoj film na fotografijama vojnika koji su se smiješili onako iscrpljeni ili su stajali držeći se ravno poput svojih pušaka negdje u Pembrokeu ili Ħal Faru.
Dana 11. lipnja 1940. Italija je objavila rat Saveznicima i sutradan ujutro nad otokom se našlo dvadeset pet zrakoplova koji su ga bombardirali 11 puta u tom danu. Strašna se panika proširila otokom, pogotovo njegovim trima gradovima.
Vojnicima je rečeno da ne napuštaju položaj do daljnjih zapovijedi i dva su mjeseca zadržani u Utvrdi. Pošto je Italija obznanila rat "na Malti je počelo novačenje".
U studenom 1940. premješten sam u vrt Buskett na obuku iz ?? i za vrijeme te obuke postao sam ratni stalni kaplar, a nakon završene obuke otišao sam u postaju Rabat.
1941.
Godine 1941. otišao sam u St Andrew's obučavati ročnike i iste godine Bataljun je postao Statična četa pod zapovjedništvom majora Mallije.
U siječnju 1941. nacističke zračne snage udružile su se s talijanskim zračnim snagama i nadletjele otok gdje smo se mi, civilno stanovništvo, našli u velikoj opasnosti. U listopadu iste godine, otprilike u 0200 dva Messerschmitta napala su brod na Gozu, nekoliko je putnika poginulo, a nekoliko vojnika skočilo je u more da pruže pomoć. Kad smo završili obuku ročnika, vratili smo se u svoje jedinice.
Samome u kinu Gornja Savoja, suze mi navriješe na oči: isprva curkom, zatim u bujici. Cigareta mi je dogorjela u dugi stup pepela dok sam gledao crno-bijele prikaze na platnu, prizore vojnika i aviona koji neprekidno vrište, poniru nisko da ne mogu niže, sijući čelično sjeme koje krši sve uokrug. To su iste one priče koje si mi pričao u našem dvorištu iza kuće dok si mi rezbario lampaše od kora lubenice, gulio opuncije ili žvakao ledene kocke koka kole ili Ovaltina.
Wie einst Lili Marlene.
Wie einst Lili Marlene.
Lili Marlene nije baš bila plavokosa i nikad te nije čekala pod fenjerom. Vjerojatno se nikad nije odvažila prijeći majčin prag. Bila je izbjeglica iz Bormle i stanovala je u Qormi s posve nepoznatim ljudima. Prema riječima Lili Marlene, okupili bi se za stolom, a kako suđa i posuđa nije bilo dovoljno za sve, svi bi uronili ruke u veliki lonac i jeli. A tada si ju jednoga lijepog dana spazio i prodorno je gledao. Iako mi nikad nisi ispričao cijelu priču, zakleo bih se da se zarumenjela i oborila pogled pa požurila natrag unutra. U veljači 1942. uzeo si je za ženu. U skladu sa svojim uličnim odgojem, nisi mario za protokol puka, nego si se oženio u civilki, pa si slike s vjenčanja morao još dugo skrivati. Lili Marlene dala je sašiti vjenčanicu kod krojačice u Mdini i išla je pješice sve do gore da joj se uzmu mjere, no jednoga dana uplašila se kao nikad u životu kad je usred njezina uspona započeo zračni napad. Poslije si sišao u sklonište u Qormiju da možeš jesti svoje biskuttin. Lili Marlene te je noći čvrsto spavala; nije znala ništa o noćnim bračnim obredima. Imala je devetnaest godina i uvijek je živjela u majčinoj sjeni. Mnogo godina poslije, dok si iz mene nastojao iščačkati jesam li naučio kako se prave djeca, ispričao si mi priču o Lili Marlene i o prvoj noći koju si, uz svećenikov blagoslov, proveo s njom. Sutradan se njezin tata pojavio i pitao me kako je sve bilo. Rekao sam: mogu vam je vratiti netaknutu. Nannu se popeo k Nanni na kat i rekao: Marija, zar ti nikad nisi porazgovarala s našom kćeri? Nanna je na to povukla tvoju majku ustranu i porazgovarala s njom. Te večeri tvoja se majka gorko rasplakala i upitala me zašto joj nisam rekao što se od nje očekuje.
Lili Marlene, sive Vincenza Mifsud née Delezio, nastavila je činiti kako joj je rečeno sve do onoga dana kad je umrla u snu. Tako ju je odgojila mati i tako si je naučio ti. Listajući tamnosmeđu bilježnicu, nabasao sam na tvoju malu filozofsku raspravu, podijeljenu u dva dijela:
Čovjek bi trebao imati tri srca. Plameno srce koje izgara od ljubavi prema Bogu, srce od krvi i mesa koje kuca ljubavlju prema svojem susjedu i još jedno od bronce da potisne putene želje i obitelj mora biti pod vlašću oca; ako je muškarac kokoš, a žena je kokot, cijela je obitelj izvrnuta naglavce.
Bio si glava obitelji, glavna manga, poglavar, svemogući, muškarac, falusni moćnik pred kojim su svi padali ničice. Unatoč svojem niskom rastu. Unatoč mani zbog koje si bio još niži. Bio si ratni veteran, odlikovan ordenima koje ti je Britannia prikvačila za prsa u znak priznanja tvoje službe, tvoje odanosti i iznad svega tvojeg junaštva za vrijeme opsade.
Ja sam ti bio trn u peti.
Bio sam ti trn u peti kojim si bio posve zadovoljan iako te ubadao.
U kinu se svjetla zatamne i nastupi tišina. Tama. Zastor se podigne. Kuća na selu. Sjedim tako i čekam katarzu. Ima jedan brkati muškarac prodorna pogleda, sa štapom u desnoj ruci. On se zaustavi na sredini i ostane stajati.
Madamigiella Valery?
Son io.
D'Alfredo il padre in me vedete!
Voi!
Sì, dell'incauto, che a ruina corre, ammaliato da voi.
Ritorna di tuo padre orgoglio e vanto.
Roman je s engleskog jezika preveo Marko Kovačić.
