1.
Sonja sjedi u automobilu, sa sobom je ponijela rječnik. Težak je, i nalazi se u torbi na stražnjem sjedalu. Dopola je prevela novi krimić Göste Svenssona, a već mu je prethodni bio osjetno lošiji. Sad si to mogu priuštiti, pomislila je, na internetu potražila autoškole i upisala se kod Folkea u Frederiksbergu. Učionica za teoretski dio bila je skučena i modro obojena, vonjala je po ustajalom dimu i svlačionicama, ali teoriju je dobro svladala. Osim Folkea, u učionici je bio samo jedan čovjek Sonjine dobi, a taj je odrađivao kaznu zbog vožnje u pijanom stanju pa se držao po strani. Sonja se isticala među mladima, te je instruktor odlučio baš na njoj pokazati pružanje prve pomoći. Pokazao je mjesto na njezinu vratu gdje su trebali zamisliti blokadu dišnog puta. Izveo je Heimlichov zahvat, prelazio joj je prstima po licu, grlu i gore-dolje po rukama. U jednom trenutku uhvatio ju je oko vrata i stegnuo, ali to nije bilo najgore. Najgore je bilo kad su sami morali izvesti vježbe. Osjećala se poniženom dok ju je neki osamnaestogodišnjak okretao na bok. Od toga joj se vrtjelo u glavi, što nitko nije smio saznati. "Ti si pravi borac", majka joj je uvijek govorila, a Sonja jest borac; nikad ne odustaje. Trebala bi, ali ne odustaje. "A zatim pritisnete srce snažno trideset puta i provjerite diše li osoba", reče instruktor.
Sve se na kraju svodi na to, pomisli Sonja, na disanje, i položi teoretski dio ispita. Njoj je uvijek problem bila praksa i zato sada sjedi u automobilu. Sjajno je što je dogurala dotle, mada to nije dovoljno; voljela bi da je spretna i rutinirana. Sonjina sestra Kate i šogor Frank položili su vozački još u osamdesetima. U njezinu rodnom Ballingu svi vole paljenje guma, vožnju izvan ceste i egzibicije s autima. Kate je kao tinejdžerica obožavala sve moguće opasnosti kojih se sada plaši. Vozila se kao slijepi putnik u krntijama, bila femme fatale na plesnjacima i uvijek u središtu pozornosti u klubovima i na gimnastičkim natjecanjima. Sonju ne bi iznenadilo ni da se Kate noću prikradala kući truckajući se sporednim putom. U Ballingu se ljudi zabavljaju drndajući se cestom iza crkve. Sonjin se automobil također drnda, zato što očajno loše vozi. Mehanizam automobila ne ide joj u glavu, na satima vožnje puno je problema. Najveći problem sjedi pored Sonje na suvozačkom mjestu. Zove se Jytte, učionica za polaganje teorije vonja po njezinim cigaretama. Autoškola je galvanizirana dimom cigareta, a većina tog dima prošla je kroz Jyttina pluća. Kad Sonja dođe u školu, Jytte sjedi u Folkeovu uredu, visi na Facebooku ili pregledava liječničke nalaze polaznika. "Ona Melanie s konjskim repom nema liječničku potvrdu", dovikne Sonji već s vrata. "Jesi znala da ima neki problem sa živcima?"
Sonja to nije znala, a ni ona nema liječničku potvrdu. Ima poremećaj u uhu. Riječ je o nasljednom stanju po majčinoj liniji; izgube ravnotežu kad im se glava nađe u određenom položaju. Dugo je mislila da je nju to zaobišlo, a onda se pojavila položajna vrtoglavica. Zapravo, zove se benigni paroksizmalni pozicijski vertigo, no to je previše latinskog za kraj iz kojeg Sonja potječe. Uostalom, sve je pod kontrolom. Ni u čemu je ne sprječava, pa sada, eto, sjedi u automobilu. Gösta joj je na stražnjem sjedalu, Jytte na suvozačkom mjestu.
Budući da Jytte štošta leži na srcu, nije imala vremena naučiti Sonju da sama mijenja brzine. Sonja uči voziti s Jytte već šest mjeseci i još muku muči s mjenjačem. Jytte rukuje mjenjačem umjesto nje, jer dok mijenja brzine ne mora mijenjati temu razgovora: sin joj se ženi, unuče će imati neko grozomorno ime, buduća snaha odijeva se kao da je posvađana s bojama, a sestra novog muža šogorove majke umrla je ovih dana.
"Ti Tajlanđani nemaju pojma o vožnji."
Sonja i Jytte stoje na semaforu u Frederiksbergu. Dim posljednje cigarete vraća se u kabinu. Miješa se s isparavanjem Sonjina znoja. Daje desni žmigavac, Jytte drži ruku na mjenjaču dok Sonja pazi na bicikliste.
"Ta ženska koju sad podučavam zove se Pakpao. Pakpao!? ZELENO! DRUGA BRZINA, DRUGA BRZINA, BICIKL!"
Jytte ubaci u drugu brzinu dok Sonja izbjegava biciklista.
"Udana je za nekog starog prdonju od 75 godina. Došao nam je u ured, sav je otromboljen."
Približile su se središtu grada, promet nije gust pa Jytte može ubaciti u četvrtu. Služi se kvačilom na suvozačkom mjestu i pokazuje na dućan s prehrambenim proizvodima.
"Ovdje imaju dobru tlačenicu i toplu jetrenu paštetu sa slaninom i koktel-kobasicama. Obožavam Božić, nikad mi ga dosta. Voliš li i ti Božić?"
Početak je kolovoza, a Sonja ne voli Božić. Sve se tada vrti oko Kateinih popisa za kupovinu i saniranja štete od uspomena, no ona ipak potvrdno kimne. Želi ići Jytte niz dlaku, jer ona zapravo vozi. Jytte joj se nekako uvukla pod kožu kad joj je rekla da potječe s poluotoka Djurslanda. Dolazi iz malenog sela u smjeru Nimtoftea. Jyttin otac bio je vlasnik dućana sa stočnom hranom, koji se nalazio preko puta škole, pa je tijekom velikog odmora mogla skoknuti kući na užinu. S dvadeset godina preselila se u Kopenhagen. Mlađi brat seoskog šefa imao je slobodnu sobu u Hvidovreu koju joj je iznajmio. I on je također bio policajac, a Jytte je bila slaba na muškarce u uniformi. Sad živi u unutrašnjosti, u Solrødu, no u to doba najvažnije joj je bilo otići nekamo i plesati dok se ne oslobodi vonja danske farme.
Sonja je rekla Jytte da ne može vjerovati da je i ona podrijetlom s Jyllanda. Nema tamošnji naglasak, no općenito jedva razumije što Jytte govori. Hajde desno je ajdesno, hajde lijevo je ajljevo, a to nema veze s dijalektom. Jytte je tako najlakše davati upute, a da ne skrene s teme.
"Uopće se ne čuje da si s Jyllanda", kaže Sonja.
"Trebaš me čuti – ajdesno – kad razgovaram sa sestrom telefonom. ZELENA STRELICA, ZELENA STRELICA! SKRENI, JEBOTE! BICIKL!"
Sonja skrene udesno i zamisli se kako ona zvuči kad razgovara telefonom s Kate. No ona se gotovo uopće ne čuje s Kate, a evo ih sad na putu prema Vesterbrou. Pred njima se pruža ulica Istedgade s prometnim krkljancem, a Jytte kaže da voli ona švedska stubišna svjetla staviti na prozore. Na božićno drvce pristaju srebrne girlande, ali njezina se buduća snaha ne slaže. Kod nje drvce uvijek mora imati bijele ukrase, što Jytte ne razumije, kao što ne razumije ni zašto Folke prima toliko stranaca u autoškolu.
"Neka idu u svoje autoškole", kaže Jytte. "Ne razumiju što im govorim. Nosim glavu u torbi – ajljevo – svaki put kad se vozim s njima."
Sonja razmišlja o dućanu sa stočnom hranom na Djurslandu. I u Ballingu je postojao takav dućan. S druge strane ceste bio je dućan mješovite robe Gazda Aage, nazvan prema vlasniku. U Ballingu više nema ni dućana, ni mesnice, ni pošte. Farme su se širile i gutale jedna drugu, pa su sada ostale samo dvije velike; istisnule su mljekarske staze, puteljke za trač-babe i obične drndave ceste. Balling se doima kao izoliran slučaj civilizacije u prevelikom polju kukuruza, a iza njega su vrištine, pošteđene težnje za korisnošću. Ondje ima žutokljunih labudova, a premda se gotovo nitko više ne bavi poljoprivredom, kuhinje seoskih kuća ostale su goleme. Veličinom podsjećaju na omanje zalogajnice. Na jednom kraju nalazi se dugi, lamelirani stol za težake kojih više nema, uz prozor su novi, moderni kuhinjski elementi. Uvijek se trebalo stisnuti kako bi bilo mjesta na klupi za sve težake, a evo i Jytte na Djurslandu, mlatara nogama. U vrijeme užine dotrči kući na jelo, noge joj ne dosežu do poda. Nosi crvene dokoljenice i tartansku suknjicu. Majka pred nju stavi krišku bijelog kruha. Majka sama peče kruh; suh je i Jytte ga maže margarinom. Zatim uzme paketić smeđeg šećera, koji hruska. Zabavlja je utiskivanje mrvica šećera u margarin. U tome provede dosta vremena. Zatim osluškuje kako joj smeđi šećer pucketa u ustima. Rastapa se u njezinoj slini, koja postaje slatka poput sirupa. Kad školsko zvono zazvoni, majka joj dovikne da će zakasniti. Jytte trči preko ceste, a noge joj pritom izgledaju kao bataci.
"KOČI, JEBOTE! KAKO NE VIDIŠ VRAŽJU ZEBRU?!"
Jytte nagazi kočnicu i kvačilo. Zaustave se i gledaju u skamenjenog čovjeka u vjetrovki.
"Moraš stati pješacima!" Jytte će joj.
"Znam", odvrati Sonja.
"Pa ne bi se baš reklo, jebote", odvrati Jytte pa otpusti kvačilo, prva, druga.
Jyttin mobitel zazvoni. Voze se ulicom Vesterbrogade u trećoj brzini. Muž joj ima slobodno prijepodne i ne može pronaći daljinski upravljač.
"U KOŠARI JE. DA, U KOŠARI PORED (ajdesno, žmigavac, žmigavac, jebote, ajdesno, polako, POLAKO!) PEČENIH SVINJSKIH REBARACA."
Voze se ulicom Istedgade kroz more blještavih bicikala. Sonjin je vid zamagljen i jedva diše, no na križanju s Enghavevejem uspije skrenuti više-manje bez pomoći. Jytte više ne razgovara s mužem, ali ugledala je MMS poruku sa slikom od buduće snahe. Na slici je Jyttino unuče u krsnoj haljinici i njezin glas odjednom postane otegnut, želi da i Sonja vidi sliku, ali Sonja bi je radije pogledala malo poslije, ako može, pa Jytte stavi mobitel na kontrolnu ploču.
Teško je povući granice u automobilu. Kao polaznik autoškole moraš se odreći svoje volje, pa ju je Jytte tako jednom natjerala da pretekne kolica s kobasicama. Polako su krenule u pretjecanje, no tada se na cesti pred njima stvorio prometni otok. Prometni otok i kolica s kobasicama. Sonja tu nije smjela pretjecati, ali oni u automobilima iza nje postali su nervozni i počeli trubiti. "Pretječi, jebote!" zaurlala je Jytte, pa je Sonja prešla u lijevi traku, pretekla i toliko se brzo vratila udesno da je gotovo udarila prodavača kobasica. Hodao je ispred kolica i vukao ih. "Malo je falilo da ga nosiš na duši", zaključila je Jytte.
U njezinu tijelu zbog toga i dalje prebiva sram. Sram i strah od ubojstva iz nehaja, a sada se približavaju aleji Vigerslev. Cesta vodi pored Zapadnog groblja, a Jytte odluči da skrenu i obiđu oko cijelog groblja.
"Znaš, baš mi se sviđa Zapadno groblje", započne Sonja. "Na kraju groblja je kapela sa šperpločom na prozorima. Mislim da više nije u funkciji. Ima i jedan drvored kvrgavih topola. I jezerce. Volim ondje raširiti prekrivač, izvaliti se i čitati."
Jytte smatra da je čitanje za ljude na godišnjem odmoru, a groblje za mrtve. Mrtvih je mnogo u njezinoj obitelji. Neki su poginuli u prometnim nesrećama, neki od raka ili pak nesreća na radnom mjestu. Majka joj je još živa, ali sestra boluje od kroničnog bronhitisa, a Sonja treba skrenuti. Treba skrenuti ulijevo. Jytte ubaci u drugu, dok Sonja sama mora odabrati traku. Odabere ispravnu, što nije lako jer ih je mnogo. Upali se crveno na semaforu i one stoje u prvoj brzini i čekaju. U desnoj je traci dostavni kombi. Turira motor.
"Neandertalci", kaže Jytte pokazujući na kombi.
Sonja pogleda u semafor. Upali se zeleno. Krenu. Kombi također krene i počne se ubacivati ispred Sonje. Protupropisno je skretati iz desne trake u lijevu. Sonja to zna, a zna i Jytte. Jytte već spušta prozorsko staklo, pruža ruku van i pokazuje srednji prst, a drugom rukom udara po trubi na upravljaču. Jytte tako udara po trubi i pokazuje srednjak, a automobil se zaustavi usred križanja na zelenom valu. Zaustavi se i kombi i prozorsko se staklo spusti.
"GOVNA ARAPSKA!" urla Jytte.
"KURVETINO!" galami vozač kombija.
Sonja razmišlja o pokojnim premijerima na groblju. Običava ležati ondje i promatrati Hansa Hedtofta dok patke kvaču, a krov velike kapele blista na suncu. Doima joj se kao da je u novom Jeruzalemu ili negdje daleko od Danske. Buka prometa u daljini. Miris tise i šimšira, kao da se nalazi usred ničega. Teoretski, pored nje bi mogao prošetati jelen; kupila si je kolačić uz kavu, kriomice iščupala bršljan iz grma. Mrtvi su potpuno tihi, ako bude sreće iznad nje će preletjeti neka ptica grabljivica. Kad ondje leži, uspije pobjeći.
Roman je s danskog jezika preveo Mišo Grundler.
