0:53
Četiri porcije, najmanje.
To misli prazneći lonac riže u kantu za smeće. Zrna riže zalijepljena jedno za drugo, prekuhana. Sad kad to promatra, nakon što je utažila glad: prizor obitelji crva. A ipak joj sreća poput upaljene šibice baca iskre kroz prsni koš. Luksuz se ne krije u nužnom, nego u suvišnom. Mukli gong drvene žlice koja upravlja posljednjim ostacima iz lonca. Ne, to je nešto drugo. Zadovoljstvo zbog bezbrižnosti s kojom obavlja taj zadatak. Krasno, bacanje hrane. Misli Na Dječicu U... Ne, ona u ovom trenutku baš ne misli na Dječicu U. S Dječicom U nema nikakve veze.
Postoji samo jedno dijete za koje se Aurélie osjeća odgovornom, a ono trenutačno leži gore i spava.
Kad se to djetešce u ranu večer hrani, pri čemu sve češće samo smije rukovati priborom za jelo, onda pola obroka prospe po podbradniku, ubrusu ili po podu, uz grumenove koji su se proizvoljno zalijepili negdje po dječjem licu. Ne radi se o tome što se prospe, radi se o tome što nestane u ustašcima. Misli li to djetešce na Dječicu U? Ne. Brlja bez ikakve krivnje.
Pola kokoši baulja iza riže, isto kao i sadržaj tave sa saté umakom i zdjelom zelenih mahuna. Vreća za smeće uzdiše, plastika se prilagođava, hrana tone dublje u kantu na pedalu sad kada je zrak ponovno izašao i time se oslobodio prostor. "Ponovno si skuhao daleko previše", dovikuje Philipu, koji sjedi u dnevnoj sobi i gleda dokumentarac o-čemu-li-se-uopće radi. Blagi prigovor u glasu nije namjeran. Baš je šarmantna, ta njegova nespretnost: onaj čije su oči veće od želuca jest optimist. Ali ona to ipak treba spomenuti.
Iz dnevne sobe čuje se promrmljano brundanje koje joj pokazuje da ju je samo napola razumio. Ili trenutačno nema volje za diskusiju o svojim kuharskim kvalitetama. I to je moguće. Kratak pogled na mobitel. Nema poruka. Nedjelja navečer. Mir.
Ona čisti kuhinju jer će sutra ujutro doći čistačica. Dok perilica posuđa radi, ona se žuri gore da pogleda kako je Lydia.
Lydia spava. U šačici joj je plišana životinjica: nekakva izmišljena životinja izbuljenih očiju. Crvena sa žarkožutom kosom. Zovu je Crvenoguzi. Clvenogusi na Lydijinu jeziku.
Oprezno se spušta na rub dječjega kreveta, drži ruku nad djevojčicom ne dodirujući je. Izvor topline: zrak iznad pokrivača je užaren. Gleda svoj mobitel. WhatsApp od Alice: "Vrijedi li još dogovor za srijedu, zlato?" SMS od roditelja: "Bok, draga, je li sve u redu s vama?" Facebook: četiri nova lajkanja popodnevne fotografije na kojoj Lydia jede kašu od jabuke – pozadina: sunce se diže iznad vode, pogled iz njihove dnevne sobe.
Još malo uživati ovdje u svojoj sreći, ili otići i napraviti nešto korisno? Zaostalu administraciju?
Ona ustaje, napušta dječju sobu. Hodnik je mračan. Opipava zid da pronađe početak stubišta i prestravi se.
Kretanje u krajičku oka.
Prsti joj nalaze prekidač. Duh je demaskiran. Ona postiđeno uzdiše videći što je to: plahta na sušilu, možda je ona svojim kretanjem sama prouzročila njezino pomicanje.
Ova joj je kuća prevelika. Dva kata toliko puna soba da čak kad su svi troje kod kuće, barem četiri sobe ostaju prazne. Tata je inzistirao na njoj, svojevremeno. "Pa nećete valjda ostati u tom studentskom stančiću i znojiti se? Oboje dobro zarađujete, onda je uzmite. S djecom u kući treba vam prostora."
Gdje je Philip? Tamo, još uvijek na kauču. U međuvremenu emitiraju dnevnik u osam. I ona bi trebala sjesti i pogledati ga, zbog posla. Svaljuje se na kauč kraj njega, s rukom na njegovoj nozi, on svojom šakom ovija njezin mali prst. "...ilegalni tražitelji azila", kaže spiker, "ne mogu više biti smješteni u bivšem bunkeru ispod..." Radujem se sutrašnjem danu. Nemam volje za sutrašnji dan. Radujem se sutrašnjem danu. Nemam volje za sutrašnji dan. Svake nedjeljne večeri ista stvar. Rastrgana između snažne potrebe da bude samo tu, ovdje kod kuće, uz dvoje ljudi koje najviše voli, a s druge strane poriva da ide u svijet, da ne dozvoli da je obiteljski život okuje u lance. "...kraj žrtve", kaže spiker, "nađena je bejzbolska palica kojom je vjerojatno nanesena ozljeda glave..." Na kraju radnog tjedna, nakon emisije u petak navečer, ne može dovoljno brzo napustiti oproštajno piće u društvu i otići kući, a istovremeno joj oproštaj od kolega svaki put teško pada, iako će samo dva dana biti bez njih. Nedjeljom navečer teme za sljedeći tjedan uvijek joj već jure kroz glavu, ona planira, ima ogromnu volju – a istovremeno ne želi, ne želi biti prisiljena rano ustati, odnijeti Lydiju u jaslice, biciklom se odvesti na posao. Ostaviti za sobom svoju tako ranjivu oazu.
Miluje Philipove bradate obraze. Grlo, Adamovu jabučicu. Njegov vrat, noktima prelazi preko dlačica, on kaže "Au" i "Nemoj protiv smjera rasta", a ona premješta prste na kosu njegove glave, koja je puna i meka. Toliko su dugo zajedno, a još uvijek ima nečeg što može naučiti.
Vijesti su prošle. Zvuk se stišava.
Dogovaraju se o sljedećem tjednu. Sastanci, to se može svuda, i kod kuće. "...u utorak ću otići po Lydiju u jaslice, a ako ti onda preuzmeš kupo..."
Dok razgovaraju, kažiprst joj klizi preko ekrana iPhonea.
Ray na Facebook-chatu: "Možeš li sutra donijeti sa sobom DVD-ove The Hunters?"
"...u srijedu večera s Alice i možda još nakratko ..."
"Sezone 3 i 4, zar ne?" piše ona.
"Popij svoj čaj."
"Moj čaj?"
Kad je on...? Kad je bila gore?
"Yup!" odgovara Ray. "Thnx!"
Ona pije čaj, Philip pojačava zvuk na televizoru. Program je ne zanima, glas televizijskog spikera koji govori o fiktivnim poduzećima, slike Zuidasa, amsterdamske Financial Mile, slike neke afričke zemlje u kojoj ta fiktivna poduzeća operiraju bez poreza. Sve to vrlo je loše, ali ona uzima časopis Brenda sa stolića i počinje listati.
Intervju s nekom visoko osjetljivom ženom.
Visoka osjetljivost. Ne sjeća se da je za vrijeme svog studija ikad išta čula o tome, ali utoliko više u medijima proteklih godina. Stil intervjua podsjeća je na njezin vlastiti posao, serijale intervjua koje je do prije dvije i pol godine radila za Brendu, Lydia još nije bila rođena. Nakon završetka TV-sezone mjesecima je imala vremena za vlastite projekte. "Žene koje varaju svoje partnere", zvao se prvi serijal koji je napravila. Lijepa tema, baš za Brendu. Ono što je nju intrigiralo, bile su laži. Kad bi se u njezinu životu ikad pojavio neki potajni drugi – samo po sebi jedva zamislivo – ni u kojem slučaju ne bi bila u stanju lagati Philipu. Neke od žena s kojima je razgovarala mjesecima su vodile dvostruki život, jedna čak godinama. "Laganje", rekla je jedna od njih, "jedan je oblik poštovanja. To moraš činiti dobro i brižljivo, jer ako tvoj muž dokuči istinu, po mome bi mišljenju baš to bilo najteže za njega: ne prevara sama, nego pomisao da si godinama živio s nekim za koga si vjerovao da ga skroz-naskroz poznaješ, a da je to bila iluzija. To je kao da jednog dana otkriješ da Bog ne postoji. Ako ta temeljna istina, postojana kao klisura, ne postoji, u koju još istinu možeš vjerovati?"
Ona odlazi na WC, i dalje sanjari. Nedostaju joj intervjui, ne sviđa joj se duga ljetna pauza od nekoliko mjeseci. Sljedeće ljeto bilo bi treće po redu u kojem nema posla, osim brige za Lydiju. To joj postaje dosadno: njezin se svijet smanjuje, i iako je luda za tim malim svijetom, ni onaj veći ne želi sasvim zapustiti. Rad za televiziju puno toga nadoknađuje, iako je često usmjeren na ono što se događa u maloj Nizozemskoj. Ona bi rado koji put putovala.
Preko cjevovodnog sustava do nje dopire prigušen glas.
"Putov-nica... Putov-nica... Putov-nica..."
Ponovno čuje Toona s drugoga kata. Njegova stalna mantra. Putov-nica... Putov-nica. Često to ponavlja. Često i broji. U svakom slučaju, uvijek ritmično, i uvijek tako glasno da se čuje kat više. Putov-nica. Što mu to znači? Ili je to samo lijepa riječ? Snažna riječ koja bi demonima trebala prepriječiti pristup njegovu mozgu. Ludi Toon. Carinik svoje vlastite glave. Njezina putovnica uskoro istječe, trebat će zatražiti novu. Ne smije zaboraviti. Još jednom provjerava Facebook. Nema novih lajkova, ali zato poziv na neki događaj. Twitter: ništa posebno. Naslovnice na Nu.nl. E-mail. WhatsApp.
Konačno ustaje, pušta vodu, stavlja mobitel u stražnji džep hlača.
"Idem u kupaonicu", dovikuje Philipu. "Hoćeš li i ti skoro?"
Po stubama na kat. Sjećanje na upravo pretrpljeni strah. Svjetlost u hodniku još gori, nasreću.
Pušta vodu u kadu. Kada: jedino što joj pomaže protiv nemira. Svijeće za podgrijavanje čaja porazmještene po rubu. Ostatak voštanice u svijećnjaku na perilici. Koraci na stubama: Philip dolazi.
Gasi svjetlo, topli odsjaj svijeća, i zrak je topao, vlažan. Tišina. Toona se više ne čuje. Philip se spušta u kadu. To ne čine svake večeri, čak ni svakog vikenda, ali ipak što češće mogu, to je žbuka njihove ljubavi, lijek protiv jednoličnosti. Kupelj je uvijek omami, prsti joj klize niz njegovu stražnjicu, pod vodom. Nakon svršetka tijela su im još vlažna, vode ljubav u spavaćoj sobi. Lydia uredno čeka s plačem dok oboje ne svrše i dođu do daha. Kći iz snova.
***
Semafori i snažan vjetar oduljili su vožnju biciklom do Lydijinih jaslica. Druga etapa, do njezina posla, vožnja je popraćena psovanjem. Aurélie psuje vjetar u leđa od kojeg joj se bicikl zanosi, psuje kej Piet Hein koji je predugačak i premalo zaštićen. Psuje sat zato što kod pola deset nije malo pričekao. Psuje svoje kolege koji, naravno, već odavno spremni sjede u Pentagonu, i proklinje njihove prijekorne poglede koje sad već vidi pred sobom.
Konačno stiže u Skladište. Zaključava bicikl, oznojena utrčava unutra. De Tuin je, potpuno prema očekivanju, prazan. Skida jaknu, odlaže torbu, nema vremena za kavu, dođavola, i ulazi u Pentagon.
"Aurélie, konačno si stigla", kaže Clara. S nekim daškom prezira u glasu – kako se Aurélie čini da čuje, zato što je uvijek isti problem s tim kokama koje obavezno moraju kombinirati majčinstvo s ozbiljnim poslom.
Glavna urednica sama vodi divlji medijski život: svakodnevna pića s društvom, odlasci u restorane, kavane i noćne klubove sasvim običnih radnih dana u tjednu. Gungula s glumcima vječno u potrazi, na sve spremnim glazbenicima, koktelima i koksom, za što su pergamentna koža i ljubičastosmeđi podočnjaci teško zarađeni trofeji. Clara Quilt permanentno je umorna, permanentno prehlađena, ali pljuje na građanski život koji može učiniti kraj tim mukama. Aurélie uglavnom sliježe ramenima zbog toga, sad ne, ne sad, sad kad zna da je podrugljivi pogled glavne urednice uperen u nju dok se ona ugurava na svoje stalno mjesto u peterokutu.
Neodređen miris po nagorenom od pretjeranoga grijanja. Zagušljivo je, dvadesetak ljudi diše i znoji se za stolom, iz vrućih se napitaka diže para. Izglasavanje nepovjerenja državnom tajniku za financije lebdi u zraku. Nabraja se niz uobičajenih političkih komentatora. Teren je već sondiran, da. Clara za stolom želi još i stručnjaka za financije. Dosadno, kaže Ray, sad kad mu prijeti da jedan od njegovih gostiju ispadne s popisa. Ne ako pozovemo Thea Buninka, kaže Clarence. Koga? Buninka, trgovca vrijednosnicama. Dobro govori, umije stvari držati jednostavnima. O da, taj.
Aurélie je još uvijek pomalo bez daha. Grlo joj je suho, kava bi joj izvrsno došla: ali onda bi ponovno morala ometati sastanak. Neugodno. Clara. Jedva prikrivena sugestija da se ona baš ne ubija od posla zato što slučajno ima dijete, što ima život izvan ovog programa. Iako baš ona možda radi više nego većina ljudi za ovim stolom.
U pravilu uživa u ovim sastancima, ali ponedjeljkom joj teško pada zbaciti sa sebe pospanost od vikenda, lagodnu omamljenost obiteljskim životom, mirno more na kojem se čamac njezine svijesti uglavnom opušteno ljuljuška na valovima, a ona s vremena na vrijeme tromo pomakne kormilo – Lydia, nemoj – čak i djetetovi napadaji plača donose zanos, zanos utjehe, vlažnih toplih obraza uz njezino rame, brzo umirivanje, kratkotrajnu tugu, hoće li se ona, majka, sama svega toga još uspjeti sjećati nakon deset godina?
Što? O, pitanje glasi bi li bilo dobro pozvati nekoliko nizozemskih glumaca da pričaju o novoj sezoni neke američke TV-serije? Koga? Bokmu? Scholtena van Aschata? Teško ih je dobiti obojicu.
Ona se pokušava prebaciti u multitrack-modus.
Nekoć je imala momka koji je bio basist u rock-grupi. Zvao se Ian. Kod kuće je opremio studio u kojem je središnje mjesto zauzimao staromodni rekorder s dvije velike špule. "Mr. Eight-track", nazivao je taj aparat od milja, i jednog joj je poslijepodneva objasnio kako to funkcionira: da je vrpca podijeljena u stupce, trake, i da svaki instrument dobiva posebnu traku. Taj se proces naziva "multitracking". "U profesionalnim studijima često rade s aparatima od dvadeset četiri trake, i još s različitim primjercima povezanima i međusobno sinkroniziranima. Onda dakle možeš svaki djelić udaraljki staviti na posebnu traku, možeš snimiti različite gitare za lijepi, puni zvuk, možeš dati pjevaču da otpjeva deset različitih dionica, tako da nastane zbor..." Da, Ian se pjesnički izražavao kad je govorio o zvučnoj aparaturi. "Ali u redu, danas većina studija prelazi na digitalni sustav. Pro Tools i Logic i tako. Onda je broj traka u teoriji beskonačan, i jedino ga još ograničavaju veličina tvog tvrdog diska i opseg tvoje ambicije."
Carice i Halina? Bilo bi lijepo kad bi barem jedna žena sjedila za stolom. Zar ne bi trebao biti prisutan i neki režiser ili pisac scenarija? Dick, koji govori o filmovima i televizijskim serijama, rukom prelazi kroz svoju kosu boje kane, prsti su mu češalj.
Uzdisaji dubokog razmišljanja ispunjavaju prostoriju. Luksuzni problemi za nekog tko stoji izvan svega toga, pitanje života i smrti za onog tko uskoro ima deadline, milijun gledatelja večeras očekuje nešto od televizije, a oni ovdje u Pentagonu, u ratnom stožeru, moraju ne samo ispuniti očekivanja nego ih i premašiti. Iznenađenje je pola posla. Iznenađenje zapakirano u poznati ukrasni papir prepoznatljivosti. Oni recikliraju puno svojih gostiju, ali uvijek na originalan način.
Ian je već odavno nestao iz njezina života i tehnika snimanja u emisiji Tanjur na krilu nalazi se, nasreću, u rukama nekog drugog, ali princip multitrackinga uvijek je ostao s njom: njezina svijest kao vrpca. U pravilu je njezin aktivni mozak podijeljen na najmanje tri trake: kuća, posao i digitalni svijet. Nekad se tome pridruži dodatna traka: neka knjiga, neki film, na trenutke njezini roditelji. A onda je tu još i njezina prošlost, kategorija "opće", koja s velikom redovitošću zahtijeva svoju traku. Ian: ako trenutačno još uvijek muzicira, vjerojatno radi s nekom naprednom programskom opremom na laptopu. Mr. Eight-track leži na tavanu i skuplja prašinu. A veliki studiji, o kojima je uvijek govorio s toliko poštovanja, svoje su rekordere vjerojatno poklonili nekom muzeju. Iako još uvijek postoje ljudi koji glazbu kupuju na vinilskim pločama umjesto MP3, dakle, tko zna. Kakva je zapravo kratica MP3? Otvara Wikipediju: "MPEG-1 Layer 3 jest način komprimiranja zvuka, pa je dakle tehnika kodiranja izvora. Često upotrebljavana kratica je MP3. To je MPEG (Moving Picture Experts Group) standard iz 1992. godine, od kojeg postoje implementacije od 1994. godine. Glazbena datoteka u MP3 formatu naziva se mp3."
Sljedeća točka. Glazba. Clarin prstić uperen je u Annabel. Je li s tim country-duom sad konačno sve sređeno? Annabel iskrivljuje lice kao da donosi obavijest o smrti. Pjevačica ima problema s glasom. Sranje! (Clara.) Što ćemo učiniti? Organizirati zamjenu? Hoće li to za tako kratko vrijeme uspjeti? Annabel već kima, pokušat ću, znam ljude koje mogu nazvati.
Student Umjetničke akademije, kolegij crtanje modela za početnike, ovdje u redakciji mogao bi do mile volje vježbati na bezbrojnim različitim držanjima koje ljudsko tijelo može poprimiti u sjedećem položaju. Ray sjedi nagnut naprijed, s oba lakta na stolu; Maurits rasteže mogućnosti njihanja na nogama svog stolca do krajnosti, kažiprst i palac kojima se drži plohe stola sasvim su simbolični; Valeria sjedi u uspravnom položaju kao po mensendieck-metodi, a Annabel, kopajući po svome mobitelu u potrazi za zamjenskim glazbenim činom, ovdje se očito osjeća tako ugodno da je izula salonke i po turski, kao na počasnome mjestu, sjedi na svom stolcu. Njezin susjed Clarence bulji u svoje ruke koje su nestale pod stolom i kojima vjerojatno pritišće tipke mobitela, dugačko mu je tijelo zgureno. Freddy, koji je u međuvremenu shvatio da danas neće biti nikakve sportske teme, zauzeo je gotovo ležeći položaj, sa stopalima na zalutalom sanduku piva kraj svog stolca.
Kad je večerašnja emisija u potpunosti dogovorena, slijedi, kao i svakog ponedjeljka, ustaljena runda inventarizacije za sljedeće razdoblje. Tko što radi? Clarin lijevi kažiprst kruži po stolu i zaustavlja se kod onoga koji upravo ima riječ, desna ruka pravi zabilješke u notesu, kažiprst druge ruke pomiče se do drugoga govornika. "U redu, Clarence, što imaš?"
Clarence. Pravne novosti. Pretražuje svoj i-Phone, češe svoju kuštravu bradicu. Samo da pogledam... Tema zakonodavstva o privatnosti. Nešto s ministrom pravosuđa. I, da, za petak sljedećeg tjedna planirana je presuda u predmetu Nico S.
"Check." Clara nešto križa u svome notesu. "To je odlično. S time nešto moramo učiniti."
"Ja sam se ionako povezao s odvjetnicima optuženog, a također i Državnog odvjetništva."
"Dobro bi bilo ne obraditi tu stvar na čisto pravni način", izjavljuje Monique (vijesti iz zemlje). "Hoću reći, odvjetnici u tom predmetu nisu baš nekakvi šoumeni. Moglo bi ispasti vrlo suhoparno."
Clarence uzdiše. "To i jest vrlo ozbiljan predmet."
"Možda određeni broj stručnjaka za okruglim stolom? Aurélie, što ti misliš? Psihijatar, ili tako nešto? Neki forenzički psiholog?"
"Da, može", kaže Aurélie pa zamišljeno lista po svojoj datoteci psihologa i psihijatara.
"Ili pravi pedofil?" Clara ne podiže pogled sa svog notesa. "Netko iz one udruge, kako li se ono zove..."
"Martijn", kaže Clarence.
"Da, Martijn."
"Ovog sam vikenda nešto vidio u... koje li su to samo bile novine, pričekaj malo..." Ray povlači hrpu novina k sebi i počinje listati.
Kažiprst Aurélieine desne ruke juri po mobitelu. Kontakti: seksolog – preopćenito. Forenzički psiholog – hm, vjerojatno se bavi ubojstvima, koliko ona zna... tko još? Što zapravo traži? Još nije kliknula, još ne sjedi na sastanku, teme se kovitlaju mimo nje, oko nje, izvan nje. Kava, mora popiti kavu. Nejasan osjećaj nelagode koji cijelo jutro ne može otresti sa sebe, od trenutka kad je stajala pod tušem i odjednom bila potpuno uvjerena da se netko ušuljao u kupaonicu, prisutnost s druge strane zavjese tuša. Ne Philip, ne Lydia. Nekoliko se sekunda krzmala: odmaknuti zavjesu ili ne? Držeći četku kojom je ribala leđa u jednoj ruci, drugom je rukom odmakla zavjesu. Nije bilo nikoga. Samookrivljujući smiješak. Idiotkinja. Moraš vidjeti samu sebe. Gola, naoružana četkom.
"Ovdje je, našao sam." Ray otvorenom rukom udara po novinama, Volkskrant, koje leže pred njim. "Morate ovo čuti."
Kultura straha
Sa sve većim čuđenjem prošlog sam četvrtka čitao vaš posebni prilog o predmetu Nico S. (24. siječnja). Kompletan prilog moglo bi se, u najmanju ruku, nazvati pretjeranim, osim ako ste stranice namijenili objektivnom raščlanjivanju tog predmeta, kao i analiziranju načina na koje politika i mediji potpaljuju kulturu straha oko takvog pitanja. Umjesto toga postali ste aktivni sudionik unutar tog fenomena: vi pothranjujete histeriju umjesto da je podrivate i suprotstavite joj se. Kako je već i Seneka pisao, "Djeca se boje nevažnih stvari, mala djeca utvara, mi i jednog i drugog." Vaše novine potvrđuju tu gorku tezu.
Prilog pun intervjua s ljudima koji su samo indirektno povezani s predmetom, s ljudima koji samo imaju mišljenje o tome. To su vaši izvori. Ali bitna pitanja ne postavljate, na primjer: zašto je prihvatljivo ako grupa primitivaca organizira demonstracije na kojima se nose transparenti s natpisima npr. pedofili nisu ljudi, dok istovremeno na sva usta govorimo o ljudskim pravima i kako je naše društvo napredno i humano u usporedbi s drugim zemljama i kulturama? Kako li samo rado svisoka gledamo na barbarstvo drugih, dok u međuvremenu zloćudne horde kod nas poriču čovječnost svojih bližnjih.
I tko stvarno djeluje u interesu zloupotrijebljene djece? Upravo time što pedofile uvlačimo u tabuiziranu sferu, stvaramo klimu tajnosti u kojoj devijantno ponašanje vrlo brzo postaje nedopustivo. Tabu osim toga stvara osjećaje krivnje i stida kod djece koju mi, samim time što ih nazivamo "žrtvama", stavljamo u poziciju koja...
"I tako dalje, i tako dalje", kaže Ray gurajući novine preko stola prema Clari. "Završavajući rečenicom: 'Zdrava doza pedofilije našem bi društvu nanijela više dobra nego zla.'"
Čuje se smijeh.
Clara poput dalekovidne osobe bulji u novine, drži ih malo odmaknute od sebe, kao da je novine same ispunjavaju gnušanjem. "Što bismo s ovim trebali započeti? Ima toliko luđaka koji pišu ovakva sranja. Pa to ne trebamo uzeti ozbiljno?"
"Pogledaj potpis", kaže Ray.
Malo je potrajalo dok je ime koje je Clara izgovorila doprlo do Aurélie u svom punom značaju, onako kako zvuk groma često dođe do tebe tek nekoliko sekunda nakon bljeska munje.
Clara se sa smiješkom nakašljava. "Isuse, to ime dugo nisam čula. Je li taj tip još živ?"
"Očigledno."
"Bio bi pravi geg kad bismo njega dobili u emisiju."
"Suočimo ga s nekim demonstrantom, to bi tek bio smijeh."
"Jesi li lud, to bi bio rat."
"Da se takav čovjek još usuđuje tražiti publicitet", kaže Clara. "Može biti sretan što smo ga zaboravili."
"Tko je to, taj tip?" pita praktikantica čije ime svi uvijek zaboravljaju i koja je premlada da bi se svjesno sjećala afere.
Aurélie se naginje nad svoj iPhone, još uvijek nije pronašla prikladna imena za temu o predmetu Nico S. – čekaj, zar se nisu već jednom prije time bavili? Koga su tada imali kao gosta?
"Smatram da to ne bi smio biti freakshow." Monique sad ima svoj moralan izraz lica, lica koje otvoreno traži vodeću funkciju. "Govorimo o vrlo delikatnoj stvari."
"True", kaže Clara, "ali i takva vrsta mišljenja postoji. Ako to umjereno prikažemo, možda bi bilo moguće. A on u svakom slučaju ima iskustva s televizijom, iako se neko vrijeme nije pojavljivao." Slijedi umjetno ha-ha-ha-cerekanje, iz zluradosti.
Osjećaj nelagode od jutrošnjeg događaja pod tušem, do sada neodređen, retroaktivnom snagom poprima sjaj kristalne kugle Predosjećaja. Je li to stvarno bio predosjećaj? Ili ime Alexander Laszlo slučajno pada na plodno tlo njezina duha, koji ionako nije u najboljem stanju, da bi tamo dovelo do bujanja još veće nevolje?
"Aurélie, to mi se čini zadatak za tebe."
"Molim?"
"Ti ćeš nazvati pedofila."
"Koga?"
"Pedofila. Tog Laszla. O čemu već deset minuta razgovaramo."
"Pa on nije pedofil, zar ne? On se zauzima za pedofile." Onako kako se ona sad, Bog zna iz kojih razloga, zauzima za njega. Iako to uopće nije kanila.
"Kako nije pedofil? Pa ti znaš njegovu priču, zar ne?"
Clara se igra spiralom kose koju povlači iz uvojka i opet je ispušta. Ima lijepu kosu, mora joj se priznati, crnu poput naočala za sunce i sjajnu od skupih preparata, jedino na njoj što nije ocvalo.
Priča je poznata. Nitko je ne treba iscrpno ispričati. Jedino što Aurélie mora učiniti jest izmisliti dobar razlog za otpisivanje toga potencijalnoga gosta, napraviti zamjenski prijedlog – a onda se može prijeći na sljedeću temu.
"Da, ne, okej", kaže. "Ali mora li to stvarno biti, takav čovjek? Izgleda mi kao grozan tip kad samo čujem to pismo. Otrov za stopu gledanosti."
Mogla je jednostavno odbiti, zapitati može li to učiniti netko drugi. Ali onda bi trebala dosta toga objasniti.
Početnici su oni koji radije šalju mejlove. Praktikantima uvijek govori: "Onaj koji nazove je brži." Jednostavno nazvati, onda odmah imaš odgovor, možeš se smjesta dogovoriti.
Tog ponedjeljka poslijepodne ona je sama ta koja bi radije poslala mejl. S nekog bezimenoga korisničkog računa. Pošiljatelj: Redakcija Tanjura na krilu, dalje ništa. Za svojim pisaćim stolom Aurélie ponovno čita poslano pismo. Podalje od nje stoji Clara i na bijeloj ploči radi na shemi za sljedeća tri tjedna.
Neće se izvući.
"Ovdje Aurélie Lindeboom iz televizijske emisije Tanjur na krilu."
"Dobar dan."
"Odgovara li vam što sad zovem?" Govori tiho da prikrije kako joj glas drhti, da spriječi da joj se glas prelomi.
"Ovisi."
To je stvarno on. To je i pretpostavila, naravno, ali sad kad čuje glas, uživo, na telefonu, temperatura se stvarno povisila za nekoliko stupnjeva.
"Znate li za našu emisiju?"
"Tanjur na krilu, rekli ste? Čitao sam nešto o tome. Nikad ga nisam gledao. A promaklo mi je i vaše ime, gospođo..."
"Lindeboom. Aurélie Lindeboom."
Tišina. Jednu sekundu, dvije, pet, deset.
Ušutkala ga je. To je zacijelo prvi put ikad. On, vulkan riječi, prvak u verbalnom proljevu, sa svojim crnim pojasom u retoričkim borbenim tehnikama, feldmaršal jezika, on koji uvijek iz nekog skrivenog unutrašnjeg džepa svog duha uspijeva izvući neku anegdotu, neku asocijaciju, nekakvo enciklopedijsko znanje, po potrebi neki izvještaj koji je tog dana pročitao u novinama, on koji svakog protivnika može oboriti jezikom poput samurajskog mača. On: on je ostao bez riječi kad je čuo njezino ime.
Aleluja.
"Aurélie..."
"Alexander."
Ponovno nastaje tišina. Što je uopće kanila reći? Gleda cedulju s bilješkama.
"Ne nazivam u svoje ime, nego u ime programa. Možda bismo te htjeli imati u svojoj emisiji." Gleda oko sebe, obraća li neki od kolega pozornost na nju, može li netko čuti da ona Laszlu govori ti.
"Isuse, Aurélie... kako si?"
Nema ničeg od oduševljenja s kojim ljudi u normalnim okolnostima jedan drugom postavljaju to pitanje kad se susretnu na cesti, ili na nekoj proslavi. Hej, kako si? Ne. On govori tiho, bezbojno. Zastrašeno?
"Dobro sam. Ovdje u redakciji smo vidjeli pismo koje si poslao novinama, a uskoro ćemo raditi temu o predmetu Nico S. Stoga smo pomislili..."
"Okej", kaže on polako. "Okej, želiš da sve bude službeno."
Tišina na oba kraja. Aurélie voli svoj posao, uživa nazivati ljude, vabiti ih, a zato što je njezina specijalnost znanost, posao je vrlo raznolik, luda je za njim – ali u ovom ga trenutku doživljava kao teret. Ili još gore: kao kaznu. Ali što je skrivila? Daj da on kaže ne, molim, molim, daj da kaže da uopće nema volje pojaviti se na televiziji.
"Nico S.", počinje on. "O tome imam što reći, da. To sam također napisao u novinama. Ali nisam baš tako siguran da vi to također želite staviti u svoj program. Hoću reći, pokušao sam napisati iznijansirani uradak koji je upravo bio uperen protiv..."
Je li loša telefonska veza razlog za kriještanje u njegovu glasu, ili je njegov snažni bariton stvarno isprekidan? Uslijed čega – starosti? Bolesti? Sprema li se tamo u dubljim regijama nekakvo hripanje, čuje li ono pucketanje koje najavljuje napadaj kašlja?
"U principu ćeš jednostavno dobiti priliku da ispričaš svoju priču, ali to ipak mora biti sažeto. I ako želiš biti naš gost, onda ću, naravno, prvo voditi iscrpan razgovor s tobom, tako da sve možemo kratko i jasno..."
Ona vergla u modusu automatskog pilota dok kemijskom olovkom povlači crte po najgornjoj ceduljici blokića post-it, obrnuti V, ležeći V, i onda još povezna crta. Petokraka zvijezda. Koju nakon toga sjenča.
"I kad će se to emitirati? Večeras?"
"Ne, tek sljedeći tjedan u četvrtak. Dan nakon toga sud će donijeti presudu u tom predmetu. Zovem samo da bih provjerila jesi li voljan sudjelovati."
"Okej. I kako bi to trebalo izgledati? Jednostavno intervju sa mnom?"
Kako izgledaju usne koje izgovaraju te riječi? Kakav mu je izraz lica, kako gleda? Slika joj se ne pokazuje jasno pred očima. Svaki put kad pooštri nejasno sjećanje na njegov izgled, on potpuno nestaje. Mogla bi ga guglati. Ali želi li to zapravo znati?
"Najčešće imamo dva ili tri gosta po temi. Tako da možemo prikazati različite strane teme."
"I tko su onda osobe koje će biti intervjuirane zajedno sa mnom?"
"To još nije sigurno. Ali mislimo na nekoga za pravnu perspektivu, i nekog iz forenzičke psihologije."
"Ah, da, i ja među njima kao blesavi pedofil, ležerna nota, shvaćam."
Duboki uzdah kad je razgovor završio. Je li to kaplja znoja koja kliže niz njezinu kožu negdje između pazuha i bedra, ili je to jednostavno svrbež? Ona otkida najgornji listić iz blokića post-it i gužva ga u lopticu. Loptica u kantu za smeće.
Mora nešto čvrsto držati. Svoj mobitel. Mejl antropologa koji je proveo nekoliko godina u indijanskom plemenu na području Amazone i o tome napisao knjigu. "Hvala na pozivu." Naravno, rado bi htio biti gost, svi to hoće.
Na Annabelinu pisaćem stolu leži vrećica sa školskim kredama. Vrijeme je da jednu nabrzinu ukrade.
Sad kad je Alexander Laszlo načelno rekao da, morat će se barem još jedan put čuti s njim: za preliminarni razgovor. I u večeri emitiranja morat će ga primiti. Ponuditi mu piće, pobrinuti se da se ugodno osjeća. Sve stvari koje dobro radi, koje joj u pravilu pričinjavaju zadovoljstvo – ali što joj sad užasno pričinjava nelagodu.
"Hej, Aurić. Jesi li još uzela one DVD-ove?" Ray. Stražnjica na plohi stola, gornji dio tijela naginje prema Annabelinu pisaćem stolu, kopa po vrećici sa školskim kredama. Baca jednu u zrak, hvata je ustima. "Dakle?" Traje još tri sekunde prije nego što ona konačno shvaća o čemu on to govori. The Hunters. Sezone 3 i 4. Zaboravila.
"Shit, žao mi je. Bila je takva hektika jutros, kod kuće. Sutra, okej?"
Biciklom se vozi kući. Siječanj daje osjećaj kao da je produžetak jeseni koja predugo traje. Bezvoljno vrijeme, zima koja ne postaje zima: žalost pokvarenog aparata. Kao dijete znala je plakati za pokvarenim aparatima, bila je presretna kad su joj roditelji kupovali nove baterije, nakon čega bi ta stvar ponovno funkcionirala kao prije. Neutješna kad baterije nisu nudile spas i kad bi tata ili mama rekli: bolje bi bilo da to baciš.
Tamna voda rijeke IJ, iznad nje sivo nebo. Samo da opet bude svijetlo kad se budem vraćala s posla, misli. Neka opet bude svijetlo.
Kraj semafora se javlja njezin mobitel. WhatsApp od Philipa: "Stojim u samoposluzi, trebaš li išta posebno?" Baš kad želi utipkati odgovor, semafor preskače na zeleno svjetlo. Mobitel među zubima, obje ruke na upravljaču. Dok ubrzava uspijeva nastaviti tipkati. "Deo, zlato. Na putu sam kući."
Grad za vrijeme prometne špice demaskiranje je smisla zajedništva: ovdje juri svatko za sebe, svatko proklinje svakoga, put natrag uvijek je žalosniji nego tamo, iznad glava ljudi koji se voze kućama zrak titra, užaren od ljutnje.
Buka od prometa jedan je oblik tišine. Toliko toga čuješ da zapravo ništa ne čuješ. To stvara prostora za misli. Razbijanje glave posljednje je što bi sad bilo pametno raditi. A ipak: je li on jednostavno poludio, je li to to? Je li ga pravni postupak svojevremeno u tolikoj mjeri slomio da je i sam povjerovao u optužbu? Sa studija poznaje slučajeve kad se to događalo. Ljudski mozak je toliko glup, možeš ga u svemu nasamariti. Ili je stvarno svih tih godina duboko u sebi bio uvjereni pedofil i to je umio skrivati, a u trenutku kad je uhićen, nestala je nužnost skrivanja? Ako je to tako, što to govori o njoj, o njezinu tijelu kad su joj bile dvadeset dvije godine, kad je izgledala kao djevojčica, da, s malim grudima, ali ipak s grudima, i nije bila dječačić, ali možda je on volio svu djecu, i o čemu je maštao kad je s njom išao u krevet, i je li to bilo u ono vrijeme kad se dolje potpuno brijala, ili je to bilo poslije, ili prije, i zašto se toga više ne sjeća?
Neki auto trubi. Prošla je preko crvenog svjetla. Na jedvite jade izbjegla smrt. Očima vozača vidi svoju vlastitu nepažljivost, ali još više dječje sjedalo na svome biciklu. Zna što vozač automobila misli: neodgovorna majka. Što se sve moglo dogoditi da... Ona pokušava potisnuti slike.
Kod kuće. Philip je pozdravlja u oslabljenom oblaku parfema Hugo Boss i ugodnog znoja od rada. Jelo koje je upravo počeo pripremati širi miris otopljenog maslaca i češnjaka koji izaziva glad, percepcija slanog i oštrog uvlači joj se u usta, žudnja.
Na kauču se mazi s Lydijom, koja je upravo završila svoju dječju večeru. Vodi je u kupaonicu, stavlja je u krevet. Tijelo joj je s djetetom, glava s pedofilom. Za vrijeme telefonskog razgovora uspijevala je zauzdati svoj glas, nikakve emocije, poslovnost poslovnog telefonskog razgovora. Nonšalantan, ležeran. Možda ipak preležeran. Hoće li on sad misliti da se nje ništa više ne tiče, da je zaboravila sve što se dogodilo?
A onda shvaća da ga u mislima još uvijek naziva Alexander, a ne Laszlo, kako se u redakciji govori o njemu. Laszlo, pedofil.
Večera. Kakav je bio njezin radni dan. Ona, koja mrzi laži, laže da je dan bio beznačajan.
Na početku ljubavne veze jedno drugome možete još ispričati sve o svojoj prošlosti. Nakon godine dana to je malo teže, a ako ste osam godina zajedno, gotovo je nemoguće. Što si u prvoj fazi prešutio, najbolje je da ostane prešućeno. U prvoj je fazi tema Alexander Laszlo bila previše bolna. Poslije je uspjela uvjeriti samu sebe da je postao nevažan; Philipu, naposljetku, nije dala popis svih svojih ljubavi iz srednje škole? Dakle. Onda dakle ne postoji nikakav razlog da bi sad ispričala tu priču. Za tjedan i pol je Alexander – ispravak: Laszlo – na televiziji, jedan od stotine gostiju ove sezone. Nakon svoje teme mjesto za stolom ustupit će drugim gostima. Kad emisija završi, gurnut će mu bocu vina u ruke i pozvati taksi. Zbogom, Laszlo. Nakon toga će otići kući i ponovno ga zaboraviti, kako ga je već i prije zaboravila.
Nije prešutjela sve. Kad je Philip prije nekoliko godina pozvan na večeru s kolegama u neki etiopski restoran, zajedno s partnerima, rekla je: "Etiopija, znaš li da sam nekoć bila tamo?" "Stvarno?" "Za vrijeme studija. Omogućeno nam je da otputujemo s jednom humanitarnom organizacijom." "Humanitarna organizacija? Već vidim pred sobom... ti tamo među malim gladnim crncima s muhama u očima, ha-ha! Uh, kakvo gadno vrijeme."
U restoranu Queen of Sheba prvi put nakon tolikih godina ponovno je jela tu hranu. Očekivala je da će dobiti nadražaj na povraćanje, ali hrana joj je jako prijala; što je nedostajalo, bio je strah da će se razboljeti. To je bilo ono čega se sjećala od tog putovanja: da je svaki zalogaj mogao biti zalogaj koji nosi bolest. Ili je možda poslije izmislila taj strah, sretna što je sve dobro prošlo, s izuzetkom sporadičnih napadaja proljeva.
Ali ipak se bojala da će u restoranu naići na nekog od Klinaca. Apsurdna pomisao. Kao da u Nizozemskoj stanuje samo nekoliko Etiopljana koji svake večeri jedu baš u tom jednom amsterdamskom restoranu.
Na koncu je to bila večera pomirbe. Do tada je Etiopiju – i sve asocijacije koje su se lijepile za nju – doživljavala kao virus herpesa koji je plivao po njezinim krvnim žilama i u nezgodnim trenucima, često onda kad joj je otpornost bila oslabljena, izlazio na površinu u obliku upaljenog čira.
Ali tamo, u restoranu Queen of Sheba, s Philipom kraj sebe i ukusnom hranom u ustima, prošlost je odjednom izgledala nedužna i nevažna. Zaklinjala se u to. Mislila je da je tako.
U krevetu su se utisci dana uvijek iznova vraćali, pred crnom pozadinom noći, prerezani trakom plave svjetlosti koja je ulazila kroz procjep među zastorima. I tako ponovno stoji pod tušem, a i scenarij straha od tog jutra opet se vratio. Bestjelesna ruka koja gura zastor. Ruka koja joj kroz zastor grabi vrat. Postoji samo jedan lijek protiv tog filma strave i užasa: misliti na ono drugo što joj je taj dan donio. Za razliku od jutros, sad može prizvati njegovu sliku, Laszlovu, ali onako kako je izgledao prije deset godina. Procesor posebnih efekata u njezinu mozgu pokušava ga učiniti starijim, ona modulira: dodaje boru na čelu, izbacuje boju iz kose, dodaje bradu, ponovno skida bradu. Naočale. Ili ipak bez naočala.
Nijedno lice nema sličnosti, ali čim ona prestane sa svojim fotošop-igricama, ruka u tušu se vraća. Koliko bi moglo biti sati?
Plavo svjetlucanje telefona u noći: 0:53.
Roman je s nizozemskog jezika prevela Maja Weikert.
