Vjerujem da je smrt uvijek bila sa mnom. Zvuči banalno, možda jednako tako govore i drugi koji moraju umrijeti. Ipak, rado bih vjerovala da sam u tom pogledu posebna, kao što sam i u svemu ostalom. Zaista tako mislim. To sam rekla i kad je umro Masood. Kao da smo živjeli na kredit. Čudo je da smo uopće toliko poživjeli. Mogli smo umrijeti u revoluciji. U potresu. U ratu. No dobila sam dodatnih trideset godina. Više od polovine svog života. Nije to malo. Budimo zahvalni. Toliko godina ima moja kći. Moglo bi se reći da sam je ja oblikovala. Iako joj nisam bila potrebna baš ovoliko dugo. Takve potrebe nema.
Kao roditelj smatraš da si potreban, ali to nije točno. Svak se snalazi sam. Tko kaže da je ukupno opterećenje koje stvaram drugima manje od ukupnog olakšanja koje im pružam. Ne mislim da je tako. Nisam ja ta koja olakšava, prije opterećujem. A trebala bih to moći. Kao majka. To mi je posao. Olakšavati drugima. Nikad to nisam učinila nikome.
"Preostalo vam je još najviše godinu dana života", rekla je prokleta vještica.
Rekla je to kao da me obavještava o nezgodi koja se dogodila. Kao kad bi mi tete u vrtiću rekle da se Aram udarila. Nezgoda. S mrvicom krivnje. Nije me gledala dok je to izgovarala. Zurila je u svoj kompjutor. Kao da je on saznao istinu. Kao da se to njemu događa. A onda su joj suze počele teći niz obraze i ostala je gledati sebi u krilo. Sad je nju pogodilo. Trebalo ju je tješiti.
Zaveži! došlo mi je da viknem. Tko si ti da mi kažeš da ću umrijeti. Tko si ti da plačeš kao da moj život ima veze s tobom. Ali nisam zavikala. Ne ovog puta. Iznenadila sam samu sebe.
"Želim razgovarati s vašim nadređenim", rekla sam umjesto toga.
Ostala je zapanjena. Sigurno je pomislila da je to kriva reakcija. I ja bih morala plakati.
"Razumijem da je teško... Teško je to čuti. Ali nema razlike s kim razgovarate", rekla je. Magnetska rezonanca, nalazi. Sve je jasno. Imate rak. Koji je... Jako je uznapredovao."
Ušuti i gleda me. Očekuje neki izraz na mojem licu koji će joj potvrditi da shvaćam. Ali ne nalazi ga, pa nastavlja. "U četvrtoj je fazi. Rak. To znači da nećete još dugo."
"Zaveži!" sad sam joj rekla. "Medicinska sam sestra, radila sam u zdravstvu dvadeset pet godina. Znam da mi ovo ne smiješ reći na ovaj način. Nemaš pojma koliko ću dugo živjeti. Nisi ti Bog!"
Ustuknula je. Vidjela sam da je uzbuđena. Imala je tridesetak godina. Kosu skupljenu u dva djetinjasta mišja repića. Sliku bebe na pisaćem stolu. Zatresla sam glavom. Nije imala pojma o tome što zna, a što ne zna.
Sjedile smo u tišini dok je rukavom brisala suze pa je otišla. Sjedila sam kao zamrznuta još trenutak, prije nego što sam dohvatila torbicu i izvadila mobitel. Trebala bih nekoga nazvati. Trebala bih nazvati kćer. Reći: A-joj, pile moje malo. Sad će ti i mama umrijeti.
Kvragu. Umjesto toga počnem pisati poruku Zahri. Ali izbrišem je. Što reći. Bok, prijateljice, nakon sve ove borbe došao je kraj. Ne mogu to.
Čujem da se približavaju dva glasa, liječnica i njezina šefica. Staju pred vratima. Šapuću. Shvaćam da se ne sreću tako često sa smrću, u ovoj ambulanti. Dogovaraju se tko će ući i dalje razgovarati sa mnom. Razumijem da žele nastaviti s poslom. Primiti sljedećeg pacijenta. Bez usporavanja. Najmanje od svega žele ostati sa ženom koja će umrijeti i slušati je kako ih vrijeđa. Razmišljam. Da se pokupim i odem. Da ih poštedim. Da samu sebe poštedim. Uzimam kaput. Crven je. Pružim ruku da dohvatim torbicu. I ona je crvena. Pogledam čizme. Također su crvene. Sve te stvari koje su mi važne. Koje su mi bile važne. Ruke mi se počinju tresti, zatim ramena. Torbica mi pada na pod. Pokušavam ispraviti tijelo koje se savija prema naprijed. U tom trenutku otvaraju se vrata. Ulaze. Ugledaju me. Vidim da bi najradije odmah pobjegle. Ne želim ih plašiti. Pokušavam se nasmiješiti. Ali sve se ruši na mene. Sve ono o čemu one nemaju blage veze. Ono što nitko u ovoj prokletoj zemlji ne shvaća, iako znaju toliko toga. Sve što ima veze s bolom, gubitkom i borbom. Plačem. Ona također plače, ta prva liječnica. Jadnica. Misli da ima zašto plakati.
U svakom slučaju, ta mi se starija liječnica ispričava. Kaže da ne zna koliko ću dugo živjeti. Možda nekoliko tjedana, a možda nekoliko godina. "Ali umrijet ćete od raka", kaže. "Najbolje da budete iskreni i to kažete svojim najbližima. Naročito svojoj djeci..."
Reci to ti mojoj djeci, pomislim. Ne vjerujem da sam to uistinu izgovorila, jer ona nastavlja.
"Može biti teško, znadete. Biti iskren s djecom, može biti teško. Ali oni zaslužuju znati. Tako da se mogu pripremiti."
Gledam je začuđeno. Ne razumije čemu se čudim, ali pretpostavljam da je to jedini način na koji je mogu gledati.
"Masood je upravo umro... Njezin tata. Umro je nedavno", kažem.
Kimne.
"Umro je naprasno. Ne mislite li da je to bolje? Za Aram, moju kćer? Nego da živi sa smrću, čeka na nju. Nije li bolje da i ja tek tako umrem jednog dana?"
"Ne znam", kaže. Kao da sam od nje tražila ispravan odgovor. "Ali bit će vam potrebna vaša kći. Neće biti lako."
Pruža mi brošuru. Priprema za smrt, ili tako nešto. Odmahujem glavom.
"Ja neću umrijeti! Borit ću se. Želim odmah početi s terapijom!"
Oklijeva.
"Dobro, poslat ćemo uputnicu. Ali postoji lista čekanja. Uskoro će Uskrs. Proći će dosta vremena prije nego što vas uzmu u obradu, Nahid."
Naginjem se naprijed u stolcu.
"Ali rekli ste da ću umrijeti. Umrijet ću ako nešto ne napravite! Akutno je!"
Odmahuje glavom.
"Rak nije tako akutan. Nekoliko tjedana ovamo ili onamo, nema razlike, Nahid."
"Kako to mislite? Što je, ako nije akutan?"
"Dakle, na svoj rak možete gledati kao na kroničnu bolest."
Gledam je začuđeno.
"Kako može biti kronična kad ću uskoro umrijeti?"
"Žao mi je."
Naslanja se na dovratak, nije ni ušla u sobu. Zastala je tamo, na nekoliko metara udaljenosti, kao da je zarazno. Rak. Smrt.
"Žao mi je."
Ustajem.
"Ne mora vam biti. Nisam još mrtva."
Izvlačim ruž i mažem usne. Pokazujem da imam snage. Odlazim. Prođem pored nje. Zazivaju me, ali ja nastavljam naprijed. Žurim, žurim da se ne bih osvrnula i bacila joj se u zagrljaj, moleći je da me tješi. Moleći topla obećanja i utjehu.
Tek po dolasku kući opažam da mi je maskara izbrazdala lice. Da sam se našminkala preko usnica. Da izgledam zastrašujuće. Da sam ja vještica. Strašilo. Preparirani čovjek. Mrtav čovjek. Netko tko ne zna kako je to biti živ.
Preostalo mi je šest mjeseci života. Ili nekoliko tjedana. Ili nekoliko godina. Sjedam na sofu, neumivena. Sjedim s rukama u krilu i pitam se što ću sad. Što se radi kad čovjek sazna da će umrijeti.
Košare s papirima stoje na tepihu. Tu su već mjesecima, možda i godinama. Smatram, ako su tu, brže ću se njima pozabaviti. Prazniti ih. Možda moram to sad napraviti. Pregledati svoje dokumente. Složiti sve. Stare telefonske račune. Bankovne izvatke. Porezne listiće. Pomislim da nikad nije postojao razlog za te košare, da se sve može baciti. Treba sve baciti.
Neka to učini Aram. Poslije. Nakon.
Podižem blok i olovku što leže na stolu. Počinjem zapisivati. Prisjetim se da moji zapisi također leže u tim košarama. Da barem njih sad sakupim i bacim. Što će ona misliti ako ih pročita. Shvatit će koliko sam bila osamljena. Koliko sam bila ljutita. Trebala bih je zaštititi, ali ne želim. Pravo joj budi! Nek osjeti moju bol. Znam da je to krivo, da bi mi moj materinski nagon morao govoriti nešto drugo. Ali kako ništa ne čujem, neka tako i ostane.
Olovka klizi po papiru. Želim znati što ostavljam za sobom. Kad sam se razvela od Masooda, on je uzeo sve. Ništa nisam ponijela sa sobom. Otada skupljam. Sakupila sam, gradila. Izgradila sigurnost. Izgradila budućnost. A sad je nemam. Smijem se. Kad bi to ljudi znali. Čovjek potroši toliko vremena da osmisli i planira budućnost, a onda je odjednom nema. Tko bi to pomislio.
Da sam to znala, bih li živjela drugačije? Odbila raditi u smjenama godinu za godinom. Živjela na kredit i ostavila za sobom velike dugove. Nisam u to sigurna. Možda bih. Vjerojatno bih. Hoću reći, zašto ne. Koja bi me misao u tome spriječila?
Popisujem. Stan u kojem živim. Zlato u bankovnom sefu. One vražje akcije Telije koje su nam naprtili. Novac na štednoj knjižici. Novac sakriven u garderobi! Zapisujem i zbrajam. Mnogo je. Ima poprilično novca!
Pomislim na trenutak da je to mnogo novca za nekog poput mene. Ali u krivu sam. Ima mnogo ljudi koji su se rodili i rasli u ovoj zemlji, a nemaju, ne mogu, nisu mogli. Ljudi koji su bili prekomotni, prelijeni. Koji nemaju to što imam ja. Koji za sobom ništa ne ostavljaju.
Nije riječ o tome da je to mnogo novca za osobu kao što sam ja. Mnogo ga je. Mnogo je to novca za Aram. Ako to ne shvaća, onda dovraga sve! Dijete je rata. Trebala bi biti zahvalna. Bit će zahvalna, znam to. Njoj će novac bolje doći nego meni. Život joj pruža veću mogućnost da ga živi i provodi se nego što je imam ja. Ne samo zato što ću umrijeti. Nego zato što tu mogućnost nikad nisam ni imala, sposobnost da živim život. Ono s čim sam se rodila, u čemu sam se rodila, bila je sposobnost da preživim. Rasla sam da preživim. To je nešto drugo nego život ovdje. Ne znam ima li moja kći tu sposobnost da preživi. Možda je ima, pa rodila se takoreći u skloništu. Ali nemaju je njezini prijatelji, niti je imaju djeca rođena u Švedskoj.
Ponovno pomislim na liječnicu u ambulanti. Na njezine suze. Zbog čega je ona imala plakati?
Mamu su udali kad joj je bilo devet godina. Nisam u stanju to izgovoriti. Stid me je. Kao da dajem svoju privolu kad to spomenem. Zato ne spominjem. Bilo joj je devet, a tati dvadeset šest. U to vrijeme to nije bilo neobično. Ali ne vjerujem da joj je zbog toga bilo imalo lakše. Da joj je to pomoglo u trenutku kad je bila prisiljena napustiti roditelje i započeti seksualne odnose s nepoznatim, potpuno odraslim muškarcem.
Ne mogu se ljutiti na svog tatu jer je postupio kako se tada postupalo. Ali mislim na malu djevojčicu, kakva je bila, i pomisao na nju budi u meni više majčinskih osjećaja no što sam ih imala za vlastito dijete. Mislim na tu malu djevojčicu i čini mi se, kad bih je mogla spasiti, spasila bih i sebe. Kad bih je mogla spasiti, spasila bih i svoju kćer.
Mami je bilo dvanaest kad je rodila Maryam. Srce mi krvari zbog obiju.
Dvanaestogodišnjakinja s bebom u naručju. Beba s dvanaestogodišnjakinjom kao svojom najbližom zaštitnicom.
Ne znam što se u njoj događalo. Mislim da se ogradila. Mislim da je jedino to mogla napraviti. Dvanaestogodišnjakinja s bebom u naručju. Što je mogla s nama?
Rano je ostala sama. Kad je tata umro, bilo joj je trideset sedam i imala je sedmero djece. Nije bilo nikakve razlike kad ga više nije bilo. Dugo je bolovao. Za nju je vjerojatno bio kao još jedno dijete. Ne znam. Nije o njemu govorila. Nije govorila o muškarcima. Na svim našim vjenčanim fotografijama stoji uspravna, ponosna majka mladenke, ali nikada s osmijehom. Na muškarce i brak gledala je kao na nužno zlo. Možda i ne toliko nužnu, koliko neizbježnu komplikaciju.
Moja mama. Kako je samo patila za vrijeme revolucije. Čovjek smatra da žena koja je rodila sedam kćeri može biti mirna. Ne mora slati sinove u rat. Ne mora žaliti za sinovima. Ali bilo je to krivo vrijeme, ili smo mi pak bile kriva vrsta žena. Borile smo se po ulicama, a ona je ostajala budna noćima. Čekala je, hodala gore-dolje i plakala.
Roman je sa švedskog jezika prevela Sonja Bennet.
