Drvodjelja sam s položenim pomoćničkim i majstorskim ispitom, ono što većina naziva stolarom.
Kao pomoćnik ispekao sam zanat, a polažući majstorski ispit naučio voditi tvrtku. Za mene je zanat, sâm rad rukama, važniji i dragocjeniji nego vođenje tvrtke, zato mi je pomoćnički ispit bio važniji.
Manualni zanatski rad nije mističan. Moj se posao obavlja po narudžbi i potpuno ovisi o potražnji, o tome da netko želi da se posao izvrši.
Izvođač sam, poduzetnik, obrtnik. Te se riječi upotrebljavaju za ono čime se bavim. Stolar sam, tu riječ ja upotrebljavam, a vodim i malu stolarsku tvrtku.
Male tvrtke u građevinarskoj branši izvršavaju ono što se naziva manjim poslovima, veliki poduzetnici ne bave se takvom vrstom posla. Veliki grade nova naselja, nove četvrti, bolnice, škole, pokoji vrtić i manje poslovne zgrade.
Mali poduzetnici grade nove kupaonice, jednu po jednu, mijenjaju prozore na kućama, grade garaže. Mnoge od novih kuća koje se grade također podižu mali, kao i stalke za poštanske sandučiće. Velik dio održavanja i moderniziranja gotovo dva i pol milijuna stambenih jedinica koje postoje u Norveškoj obavljaju mali poduzetnici.
Mnogo nas je i posvuda smo, stoga je jasno da smo raznolika skupina. Dijelimo isti zanat, manualni rad, i to da ga obavljamo na različite načine najbolje znaju sami manualni radnici. Brzi smo, spori, dobri, loši, namršteni, veseli, jeftini, skupi, iskreni, a neki i neiskreni. Svi ti opisi vrijede za zanat, za manualni rad i to kako ga izvršavamo.
Živim u Tøyenu u Oslu i radim uglavnom u gradu, većinom u istočnim dijelovima Osla. Ponekad radim i u zapadnim dijelovima grada, a imao sam poslove i u Skiju i Åsu, južno od Osla, i u Askeru, jugozapadno od Osla. Kao doseljenik, s Oslom sam se upoznao radeći. Kad idem gradom s nekim, zna se dogoditi da stanem, pokažem rukom i kažem, ondje sam montirao vrata, ondje sam renovirao stan, u onoj sam kući radio kupaonicu.
Nemam zaposlenike, a ni vlastiti ured ili skladište. Alat držim u spremištu u stanu, kao i opremu i materijale koji ne podnose hladnoću; ljepilo i slično. Vijci, čavli i svakojake druge stvari stoje na tavanu. Moj je alat produžetak mene sama; njegovo uredno održavanje dio je poštovanja koje imam prema zanatu, radu i samome sebi.
Automobil, pomalo istrošeno dostavno vozilo, stoji parkiran na ulici, gdje već nađem mjesto. Svaki dan nakon posla nosim opremu u stan. Nije sigurno ostaviti alat u autu. Kroz prozore se vidi unutra. Kad ljudi vide da je auto prazan, nemaju zašto provaliti u nj.
Stan mi je na drugom katu pa puno teglim gore i dolje. Izvještio sam se u planiranju poslova i kad tovarim auto nosim sa sobom samo ono što trebam, pa na račun toga ponešto uštedim na vremenu i trudu.
Dnevnu sobu upotrebljavam kao ured. Stan nije velik, ali fascikle i papire sakrio sam u ormare s vratima, pa ih ne trebam gledati više nego što je potrebno. Uredski posao treba se obaviti, ali naporno je imati ured tako kod kuće. To mi dođe poput teške naprtnjače na leđima koju uvijek moram podići još jedanput nakon što je planinarenje zapravo već gotovo. Nikad dokraja ne dođem do toga da se odmaram, do mjesta gdje se mogu okrenuti, uzeti stanku i pogledati krajolik kroz koji sam prolazio. Kad završim s poslom, s građevinom, moram otvoriti vrata tog ormara i izvaditi fascikl s papirima, uključiti računalo i platiti PDV, pisati mejlove, arhivirati dokumente, ispunjavati formulare, izračunavati ponude. Sati koje moram utrošiti na to dugi su, mnogo dulji nego sati koje utrošim na materijale i alat.
Moja je tvrtka pothvat jedne jedine osobe koja ne zna jasno razgraničiti privatno od poslovnog.
Moja je tvrtka pothvat jedne jedine osobe koja ne zna jasno razgraničiti privatno od poslovnog. Fizički sam u dodiru s materijalima i alatom kojima se koristim, a ne mogu se odvojiti od ekonomskog aspekta i rezultata svojeg rada. Povezanost između mene i moje bušilice, mojeg auta, poda koji polažem, kuće koju gradim i računovodstva tijesna je.
U nekim je razdobljima taj intenzitet silan, ali ne samo negativan. To mi daje snažan dojam da ono što radim ima veliko značenje i za mene sama, ne samo za klijente koji me traže da im izgradim domove. Ekonomski i stručno razgolićen sam, bez zaštite koju većina ljudi uzima zdravo za gotovo u radnoj svakodnevici.
Živim od pravljenja prolaznih stvari koje se mogu zamijeniti drugima i srušiti. I to je dio mojeg zanata. Stvari kojima se okružujemo potpuno su presudne za naše živote, a istodobno nevažne, i zato možemo reći da je dobro prošlo, nitko nije izgubio život kad je katedrala izgorjela.
Projekt na kojem sad radim u Kjelsåsu bliži se kraju; još tri tjedna i više neću imati ništa u rokovniku. Uvijek je tako, odlazim na posao i nešto radim, a istovremeno sam u potrazi za novim projektom.
