UVOD
Holistički pristup zdravlju
Pokušat ću najkraće moguće sažeti glavni teorijski okvir iz knjige (P)ostati zdrav jer vjerujem da je nisu pročitali svi među vama, a ako i jeste, sigurno će vam ovaj uvod poslužiti kao koristan podsjetnik. Vjerujem da nismo samo svoja tijela. U literaturi se često govori o odnosu uma i tijela, duha i tijela ili pak psihe i tijela... Naravno da sve te pojmove treba razlikovati, ali zasad možemo samo konstatirati da naš unutarnji, neopipljiv svijet utječe na ono opipljivo – naše tijelo. Stanje psihe itekako može utjecati na zdravlje i to danas više nije dvojbeno. Za zdravlje je važno kako se osjećate, kakvi su vam međuljudski odnosi, kolika je razina stresa, u kakvom ste odnosu sa svojim tijelom, a u kakvom sa svojim duhom, osjećate li životnu svrhu, imate li nešto u vezi s čim ste strastveni, jeste li optimistični i proaktivni, koliko gorčine ili zamjeranja držite u sebi, jeste li osvijestili na čemu ste zahvalni, volite li (sebe ili druge), imate li generalno pozitivan mentalni sklop, pa se trudite pronaći rješenja umjesto da tražite izgovore, zanemarujete li sebe i svoje potrebe, sjećate li se uopće koji su vaši snovi i imate li prostora za njih na svojoj životnoj pozornici, imate li bar jedan podržavajući odnos u kojem se osjećate cijenjeno i voljeno, jeste li usamljeni...
Bezbroj je faktora koji utječu na našu psihu, koja onda utječe na tijelo. Pozitivno ili negativno. U knjizi (P)ostati zdrav kreirao sam svojevrsni indeks zdravlja gdje sam u brojnik stavio faktore koji osnažuju imunitet, a u nazivnik ono što ga oslabljuje, ali zapravo su najvažniji dio tog razlomka bile tri točkice na kraju brojnika i nazivnika jer je nemoguće navesti sve. Naš unutarnji svijet toliko je kompleksan da je nemoguće sve egzaktno raščlaniti. Zamislite to kao prometnu petlju s nebrojenim etažama.
Nemoguće je shvatiti kako funkcionira naša psiha pratite li samo jednu od tih cesta i nemoguće je reći da zdravlje ovisi o stanju isključivo jedne ceste, odnosno samo jednog faktora. Ali možemo jasno ustvrditi koje je ceste poželjno pratiti i koje osnažuju imunitet, a koje ga oslabljuju. U prvoj sam knjizi naveo desetke znanstvenih istraživanja koja potvrđuju utjecaj našeg unutarnjeg svijeta na tijelo, pa ću sada navesti samo jedno. Istraživanje je djelo američkih psihologinja Ellen J. Langer i Alie J. Crum s Harvarda u kojem je sudjelovalo 84 hotelskih čistačica. Kao što je to uobičajeno, bile su podijeljene u dvije grupe, a obje su se bavile onime što i inače rade – čišćenjem soba i apartmana. S jednom važnom razlikom – članicama prve grupe rekli su da sve što rade odgovara vježbanju (prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti), pratili su ih tijekom dana te izvještavali koliko su kalorija potrošile ovisno o aktivnosti koju su obavljale. Primjerice, čišćenje kupaonice = 70 kalorija, pranje prozora = 40 kalorija... Dakle, obje grupe radile su isto – čistile. Razlika je bila samo u tome da je jedna grupa mislila da vježba, a druga grupa nije mislila ništa posebno. Istraživanje je trajalo četiri tjedna i pokušajte pretpostaviti koji su bili rezultati.
Ako ste rekli da se prva grupa osjećala bolje, u pravu ste.
Vjerojatno ste pretpostavili i da su izgubile koji kilogram; opet ste u pravu. Smanjili su im se indeks tjelesne mase i obujam struka. No možda niste pretpostavili da im se poboljšao i krvni tlak. I to samo zato što su mislile da rade nešto dobro za sebe! Treba napomenuti i da nije ustanovljeno da su žene iz prve grupe počele više vježbati izvan posla ili da su poboljšale prehrambene navike, ali ustanovljena je razlika u percepciji sebe, pa je tako većina žena iz prve grupe izjavila da zdravije živi. Iako, ponavljam, na poslu su radile sve isto kao i druga grupa, a izvan posla nisu promijenile životni stil. One su samo vjerovale da zdravije žive jer su osvijestile da “vježbaju”. Također, nije primijećeno ni da prva grupa bolje obavlja svoj posao, tako da nije postojala nikakva razlika u načinu obavljanja posla. Ali postojala je značajna razlika u vezi s onim što su žene mislile o tome što rade! Različito su doživljavale ono što rade. I to je utjecalo na njihova tijela. Ponovit ću ovo još jednom: razlika nije bila u onome što su radile, nego u onome što su mislile da rade. To znači da za vas također nije važno samo što radite (dok vježbate, kuhate ručak ili čitate knjigu), nego i koje značenje pridajete tim aktivnostima. Kako doživljavate te aktivnosti, s kojim im mentalnim sklopom prilazite... U tome je razlika! Imati to na umu jest blagoslov i svi bismo se mogli češće sjetiti toga. Da nije važno samo što radite, nego i što mislite o tome što radite. Jer ako su to rezultati nakon samo četiri tjedna, možemo samo zamisliti kakvi bi bili rezultati tijekom duljeg razdoblja. Dakle, možemo pretpostaviti da je za svaku vašu aktivnost bitno što mislite o tome što radite. Npr., možete kuhati s gorčinom jer “opet moram kuhati za ove nezahvalnike” ili s mišlju da se tako brinete o sebi i svojim voljenima. Možete vježbati stalno gunđajući da vam je muka što vi morate vježbati, dok “ona Martina iz marketinga nikad ne vježba, a stalno nešto jede”. Ili možete vježbati s mišlju da tako pokazujete ljubav prema sebi. Ovisno o tome što mislite, te će aktivnosti različito utjecati na vas. Ovo istraživanje jedan je od najeklatantnijih dokaza utjecaja našeg načina razmišljanja na tijelo. Ovo nije bilo klasično istraživanje placeba, ali jest jasan dokaz utjecaja uma na tijelo. Upravo zato želim redefinirati onu klasičnu paradigmu zdravog života koja nam je svima poznata – U zdravom tijelu zdrav duh. Pretpostavka je da ćemo se bolje osjećati i biti zdraviji što se bolje brinemo o tijelu. Zato treba redovito vježbati, kvalitetno spavati, kvalitetno se hraniti, ne pušiti, umjereno piti alkohol, izbjegavati droge... I naravno da se slažem sa svime time, pa zato tako i živim. Redovito vježbam i često sam u planinama. Kvalitetno spavam, trudim se konzumirati što više domaćih namirnica i općenito pazim što, kada i koliko jedem. Vrlo rijetko pijem alkohol, a drogama nikad nisam bio sklon. Dakle, zadovoljavam sve parametre klasičnog koncepta zdravog života, ali smatram da to nije najvažnije što radim za svoje zdravlje. Mislim da je za moje zdravlje važno i izbjegavati stres, a ako ga ipak doživim, pametno ga regulirati. Mislim da je za zdravlje važno uzeti vrijeme za sebe kada mi je potrebno. Mislim da je za zdravlje važno imati nekoliko bliskih odnosa. Ne samo da bismo osjećali zadovoljstvo, nego baš da bismo povećali šansu da (p)ostanemo zdravi. Isto tako, barem je jednako važno i znati kada treba pokazati srednji prst, kada trebate postaviti granicu i ne dati na sebe.
Važno je i imati osjećaj smisla.
Važno je i ne potiskivati emocije.
Važno je i pronaći rješenje za toksične odnose i polako ih ozdravljivati ili ih se rješavati.
Važno je mnoštvo faktora našeg unutarnjeg života kojima nismo navikli pridavati pažnju u brizi o zdravlju, a mislim da je nužno to promijeniti.
Dakle, slažem se da je važno zadovoljiti ono što klasični koncept zdravog života traži od nas, ali ja bih ga proširio i zapravo okrenuo naglavačke. Zato se najsrčanije moguće zalažem za promjenu paradigme zdravog života, a ona glasi – U zdravom duhu zdravo tijelo!
Brinite se o svome tijelu, ali nemojte zanemariti brigu o duhu.
Dapače, brigom o duhu brinete se i o tijelu!
I zato vodite računa o onome što jedete.
Ali nemojte ignorirati ono što vas izjeda!
Redovito vježbajte i krećite se.
Ali pazite da se pokreću i vaše emocije, jer potisnute emocije
mogu biti vrlo štetne!
Pazite na toksine u hrani.
Ali još se više čuvajte toksičnih odnosa!
Važno je dobro spavati.
Ali nemojte se životno uspavati. Pronađite prostora za svoje
strasti i snove. I ne, mirovina nije idealno vrijeme za to.
Što nedostaje sadašnjem trenutku?
Nemojte pušiti.
Ali nemojte pušiti ni životne fore!
Nemojte piti alkohol.
Ali nemojte ni dati drugima da vam piju krv!
To nije ili/ili rasprava. Ne moramo birati hoćemo li se brinuti o tijelu ili o duhu. Najmudrije je oboje. Ali kako smo u ovom instagramiziranom stoljeću opsjednuti tijelom i izgledom, imam dojam da se briga o tijelu dovoljno naglašava, pa čak i prenaglašava. Jer kad se u javnosti raspravlja o zdravom životu, o tome se gotovo isključivo govori u okviru tradicionalnog koncepta zdravog života. Dovoljno kretanja, zdrava prehrana, alkohol u razumnoj mjeri, spavanje... Tek poneki stručnjak, bilo liječnik ili psiholog, ponekad navede i važnost bliskih odnosa i redukciju stresa. Ali to nisu jedini elementi našeg unutarnjeg života koji utječu na zdravlje. Jer vjerujem da će nam toksičan odnos naštetiti više od lošeg obroka. Vjerujem da će neosjećanje životne svrhe i puko redanje dana više štetiti od pokojeg propuštenog treninga. Životna statičnost problematična je isto kao i tjelesna. Naravno da je najbolje vježbati i tijelo i duh, zato tako i živim. Ali doista smo previše opsjednuti brigom o tijelu, a zanemarujemo brigu o duhu. Panično ćemo mjeriti koliko smo šećera unijeli u tijelo, alićemo zato zanemariti koliko životne gorčine osjećamo! Opsesivno ćemo brojiti dnevne korake, ali nećemo se brinuti ako u romantičnom odnosu idemo u krivom smjeru. Bit ćemo opsjednuti mjerenjem struka, ali nas neće uzrujati ako nam se srce sužava... I zato mislim da je vrijeme za novu, širu paradigmu zdravog života – U zdravom duhu zdravo tijelo! Mislim da tako imamo neusporedivo veće šanse (p)ostati zdravi. Dakle, smatram da trebamo krenuti u smjeru holističkog poimanja zdravlja, gdje čovjeka ne svodimo na njegove tjelesne funkcije. I ne samo da ga ne svodimo na njih nego ni tijelo kao takvo ne gledamo odvojeno od duha. Descartesov dualizam odvojio je um od tijela, ali danas znamo da je to neopravdano. U knjizi (P)ostati zdrav mnogo sam detaljnije obrazložio potrebu za sveobuhvatnijom paradigmom zdravog života, pa prelistajte njezine stranice ako vas zanima ova proširena paradigma zdravog života. Nije pitanje utječe li naš unutarnji svijet na tijelo, nego kako i koliko! I zato kada gledamo bolesnog čovjeka, ne bismo trebali vidjeti dijagnozu, nego osobu. Stil života trebali bismo uzeti u obzir i kao mogući akcelerator pojave određene bolesti, a promjenu stila života kao dio rješenja. Ne mogu govoriti o postocima jer je sasvim izvjesno da za različite bolesti vrijede različiti postoci. Nekim bolestima u visokom postotku pogoduje genetika, nekim okolišni uvjeti, a za razvoj mnogih presudan je upravo stil života. Ali u svim bismo se zdravstvenim problemima mogli okrenuti i sebi kao dijelu rješenja! Čak i kada naš stil života nije uzrokovao neku bolest, promjena stila života i dalje može djelovati ljekovito. Upravo se zato u zapadnim zemljama već nekoliko desetljeća snažno razvija tzv. medicina životnog stila. Taj pravac okuplja liječnike, ali i kineziologe, nutricioniste, pa i psihologe. Uz uobičajeni naglasak na primjerenu tjelesnu aktivnost, pravilnu prehranu, uredan san, izbjegavanje pušenja i prekomjerne konzumacije alkohola, snažan je naglasak i na važnosti međuljudskih odnosa koji u nama stvaraju osjećaj povezanosti, mudrom upravljanju stresom te na brizi o mentalnom zdravlju. Ja bih još veći naglasak stavio na ove potonje faktore (a uveo bih i brojne druge koji se tiču našeg unutarnjeg svijeta). Ali raduje sama činjenica da je medicina životnog stila dio kurikuluma na Harvardu i da u brojnim zemljama već postoji i kao posebna specijalizacija liječnika.
Ta i razna druga nastojanja u službenoj medicini svakako idu u prilog holističkom poimanju čovjeka, pa onda i holističkom konceptu liječenja. No želim naglasiti da se moje poimanje holističkog pristupa ne odnosi samo, pa čak ni primarno, na dodatne metode liječenja, prisutnije u istočnjačkoj tradiciji. Dokazana je korist nekih od njih, a neke mogu pomoći ako osoba vjeruje da mogu pomoći, pa ih ne treba odbaciti samo zato što nismo navikli na njih. Uključivanjem takvih metoda (mindfulness, energetski rad, metode disanja, meditacija...) nikako se ne isključuje službena medicina; eventualno se nadopunjuje. Ali u mom poimanju holističkog pristupa naglasak nije na tim komplementarnim metodama. Prije je to poziv, ili čak vapaj, da čovjeka gledamo u njegovu totalitetu. Da ne odvajamo duh od tijela. Da ne odvajamo emocije od tijela, jer što je emocija nego neurološki proces koji se događa u tijelu? Zato je važno ne samo koji će lijek propisati liječnik nego i kako će se obraćati pacijentu. Važno je i da pacijent stekne povjerenje u njega i sam lijek. Jer i to povjerenje može biti ljekovito. U najmanju ruku, može smanjiti i strah i stres, a znamo da oboje djeluje negativno na imunitet ako smo im dugoročno izloženi. Holistički pristup zdravlju znači da pojedinac i sebe treba vidjeti kao ljekovito sredstvo! Njegov pristup bolesti i njegov pristup životu utječu na zdravlje. Svjestan sam da takav pristup traži i djelomično preuzimanje odgovornosti za vlastiti život, a mnogi imaju otpor prema tome. Lakše je samo popiti tabletu. Ali mislim kako je vrijeme da konačno shvatimo da i ta tableta ima veće šanse da bolje djeluje ako optimiziramo rad svog srca i uma, svoje tvornice lijekova! uvod – holistički pristup zdravlju Holistički pristup stavlja čovjeka u središte procesa iscjeljenja. U najmanju ruku, u nama je barem dio tajne iscjeljenja! Kako slična razmišljanja u duhovnoj literaturi znaju otići predaleko u smjeru zalaganja da se za iscjeljenje isključivo koristimo svojim umom i duhom, želim još jednom naglasiti kako se nikako ne zalažem za odustajanje od klasične medicine. U dijelu duhovne literature postoji zalaganje da se službena medicina svede na kirurgiju i hitnu medicinu jer se implicira da se sve ostalo može riješiti svemogućim umom. I dok itekako priznajem moć i važnost utjecaja uma na tijelo, to nikako ne znači da se slažem s takvim redukcionističkim stavom koji ponižava iznimne dosege suvremene medicine. Daleko od toga da je medicinski sustav savršen, da uspješno liječi sve bolesti, da se nisu događale situacije kad se lijek požuruje na tržište ili da neki lijek riješi jedan problem, a stvori drugi. Naravno da ima svakakvih situacija i problemi se ne trebaju ignorirati. Ipak, ono što se iz moje perspektive čini kao najveći problem, jest činjenica da službena medicina i dalje počiva na razdvajanju uma i tijela, ni približno ne uvažavajući u dovoljnoj mjeri utjecaj našeg unutarnjeg svijeta na stanje našeg tijela. Možemo reći da postoje pozitivne tendencije i da sve veći broj klasičnih zapadnih sustava ide u tom smjeru, ali itekako trebamo ubrzati integraciju tih dvaju pristupa jer oba imaju svoju ulogu u procesu iscjeljenja. Dakle, sve ovo nikako ne znači da bismo trebali odustati od blagodati službene medicine. Ali itekako podrazumijeva neodustajanje od naše unutarnje medicine! Vaš um, vaše srce, vaši međuljudski odnosi, pa i odnos prema sebi, životu, bolesti, a što kad se netko naš razboli tome je fokus holističkog pristupa zdravlju! Barem ja to tako vidim... Lijekovi neka odrade svoj dio posla za vaša tijela, a vi trebate odraditi dio posla za liječenje svog duha! Za liječenje svog života. A to onda pozitivno utječe i na vaša tijela. I to je opet i/i rasprava. Opet ne moramo birati između klasične medicine i odluke da se koristimo samo svojom unutarnjom tvornicom lijekova. Vjerujem da je najmudrije oboje. Znam da živimo u ili/ili svijetu. Znam da smo u vremenu ratovanja na društvenim mrežama oko svakog, ali baš svakog pitanja pomalo izgubili tendenciju uvažavanja i/i opcija. Sve brže donosimo sve čvršće zaključke, a suprotstavljeni stavovi ugrožavaju našu brzopleto stečenu sigurnost. I onda jedni druge uopće i ne slušamo. Samo se još dublje ukopamo u svoj rov i lajemo na drugu stranu. Okružimo se istomišljenicima u stvarnom i virtualnom životu koji će potvrđivati naša uvjerenja i prestanemo ih propitivati. Ili/ ili dominantan je mindset čovjeka 21. stoljeća. Confirmation bias naš je najbolji saveznik u očuvanju osjećaja da smo u pravu. U svjetlu krajnje referendumizacije društva doista nismo navikli percipirati i/i opcije. Najčešće se prevodi kao kognitivna pristranost, a zapravo se radi o tome da smo skloniji percipirati, pa i obraditi one informacije koje će potvrditi ono u što već vjerujemo ili ono u što želimo vjerovati. uvod – holistički pristup zdravlju.
Ali ovo je doista takva situacija. Jer ne trebamo se odreći blagodati klasične medicine da bismo koristili blagodati unutarnje medicine i ljekovitih svojstava sebe samih i svoga stila života. Tako bih postupio i da se sam suočim s nekom bolešću. Pokušao bih pronaći najboljeg mogućeg liječnika i najbolje dostupno klasično liječenje za tu određenu bolest. Ali bih se istovremeno pitao što ja trebam napraviti da ojačam svoju unutarnju tvornicu lijekova. Što trebam napraviti da svoje srce i um usmjerim u najboljem mogućem smjeru. Vjerujem da su i jedno i drugo važni za iscjeljenje. Pitanju kako u tome uspjeti te od svog srca i uma stvoriti uspješnu tvornicu lijekova posvetio sam stotine stranica u prethodnoj knjizi, pa se neću ponavljati... Zato ćemo sada krenuti s objašnjenjem kako okolina oboljelih može biti dio rješenja jer to je cilj ove knjige.
Želite pomoći svojim voljenima u borbi za zdravlje?
Odlično!
U knjizi ćemo istražiti kako to možete napraviti na najbolji mogući način.
Pa krenimo...
