Pod lupom: Zbog čega se zlo uvijek iznova perpetuira?

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Novi Omanut Židovske općine Zagreb 

PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURI

Piše Zdravko Zima

Posebno mjesto u nepreglednoj literaturi o Holokaustu pripada mađarskom piscu Imreu Kertészu. Ne samo zbog toga što je i sam bio zatočen u Auschwitzu, nego zato što je o nacističkim tvornicama smrti sudio na način koji nadilazi konvencionalna svjedočanstva o jednom od najmračnijih razdoblja europske i svjetske povijesti. S jedne strane našli su se kritičari Hitlerovog Trećeg Reicha, apodiktički u osudama nacifašističkog režima i onoga što je poduzimao, implicirajući konačno rješenje židovskog pitanja (Endlösung der Jugendfrage), pakleni plan zasnovan u glavi Heinricha Himmlera, o čemu je definitivno odlučeno na konferenciji održanoj 20.siječnja 1942. u vili Wannsee u Berlinu. Poslije Hitlerova poraza, s godinama koje su prolazile, znanstveni, beletristički i ini tekstovi na te teme dobivali su sve veće dimenzije, prerastajući u svojevrsnu konjunkturu koja je nakon rušenja Berlinskog zida i sloma komunizma dobila svojevrsni apogej u nečem posve suprotnom. Paralelno s propašću Sovjetskog Saveza i Varšavskog  bloka, ubrzano je retuširanje povijesti, čijim se karikaturalnim reprezentantom pokazao David Irving. Taj engleski povjesničar ili, točnije, revizionist, uporno je nastojao dokazati da u Auschwitzu nije prakticirano istrebljenje Židova u plinskim komorama, ali je nakon dugogodišnjeg prodavanja magle, i poslije sudskog spora s američkom povjesničarkom Deborah Lipstadt i izdavačkom kućom Penguin, materijalno i moralno bankrotirao.

Revizionistički vjetrovi nisu mimoišli ni nove države nastale na tlu bivše Jugoslavije, a među onima koji su pokušavali revidirati sliku Pavelićeve NDH i sličnih kvislinških tvorbi, našli su se Josip Jurčević, Igor Vukić, Stjepan Razum, Roman Leljak i drugi. Slučaj Imrea Kertésza, ako ga se uopće može zvati slučajem, po svemu je egzemplaran. Takvim ga s jedne strane čini iznimna snaga njegovog beletrističkog svjedočanstva, a s druge činjenica da Kertész  svoju optužnicu zbog Holokausta nije fiksirao isključivo za Hitlera i nacifašistički režim. U jednom od brojnih eseja on objašnjava da svođenje Auschwitza na puko njemačko-židovsko pitanje nije ništa drugo nego degradiranje. Ili pojednostavljivanje. Kertész je nepokolebljiv u uvjerenju da teorija i praksa nacističkog konačnog rješenja  proizlaze iz prirode zapadnjačke civilizacije. Zato je kao pisac poznavao samo jednu jedinu temu, zato je ponavljao da Auschwitz za njega nije prošlo svršeno vrijeme, zato je tvrdio da smo nakon Auschwitza ostali sami, zato je napokon zaključio da je Holokaust „posljednja postaja velike pustolovne kamo je europski čovjek stigao na svojemu dvije tisuće godina dugome putu kroz svoju etičku i moralnu kulturu“.  U jednoj relativno maloj književnosti kao što je slovenska, najpoznatiji roman o Holokaustu napisao je Boris Pahor. I sam zatočenik nacističkih logora Natzweiler-Struthof, Harzungen, Dachau i Bergen-Belsen, Pahor je u Nekropoli sažeo sjećanja na najmračnije poglavlje svoga (i ne samo svoga) života. Premda se može čitati kao beletristika i kao autentično svjedočanstvo, svjestan da je logoraško iskustvo i uz najbolju volju teško transferirati u prozu, Pahor je s dovoljno razloga konstatirao  da ni smrt ni ljubav ne podnose svjedoke!

Roman Nekropola tiskan je davne 1967. godine, na hrvatskom je publiciran 2012. u prijevodu Jagne Pogačnik, a mnogo godina poslije Pahora iste teme prihvatio se još jedan slovenski pisac, Branko Šömen (1936.). Doduše, Šömen je do neke mjere i hrvatski autor: bio je jedan od scenarista Grlićeva filma Samo jednom se ljubi, predavao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a među inim naslovima objavio je i Povijest slobodnog zidarstva u Hrvatskoj u kojoj, ovoj potonjoj, živi četrdesetak godina. Novinarsku i književničku karijeru počeo je na ljubljanskom radiju. Šömen je u mladosti objavljivao pjesme i humoreske, no najvažniji dio njegova opusa čine scenariji i romani. Među ovim posljednjim izdvajaju se Peto godišnje doba, Med u kosi, Panonsko more, Koncert za samoću Hod po vodi i Usporedno nebo. U eri takozvanog realnog socijalizma održavao je bliske veze s mnogim intelektualcima i piscima, mahom disidentima, ne samo iz Jugoslavije nego isto tako iz Mađarske, Čehoslovačke i Poljske. Tako je nastala i knjiga Češki sanjar Vaclav Havel, objavljena 2012. i u hrvatskoj verziji. Njenih sedamdeset i sedam poglavlja po svemu sudeći aludiraju na Povelju 77, glasoviti dokument iz 1977. godine kojim su čehoslovački intelektualci pledirali za veće građanske slobode, a koji su desetak godina potom trasirali put u višestranačje, legitimiravši se kao protagonisti baršunaste revolucije. Koncem 2023. godine nakladnička kuća Fraktura iz Zaprešića objavila je zbirku Šömenovih pripovijedaka Molitva za Jasenovac.

S obzirom na naslov, nije teško pretpostaviti o kakvim je pripovijetkama riječ.  Knjiga se na neki način nadovezuje na Šömenov roman Tišina za oči, tiskan 2021. godine u izdanju zagrebačke kuće Stilus.

Neobičan je način na koji je nastao taj roman, ali je važan za razumijevanje Molitve za Jasenovac s kojom je u gotovo blizanačkoj vezi. Za vrijeme višegodišnjeg boravka u Sjedinjenim Državama, u Los Angelesu, Šömen je prijateljevao s Brankom Lustigom i na njegov nagovor napisao scenarij na temu Holokausta. Scenarij je prihvatila jedna producentska kuća, čitao ga je i Miloš Forman (čija je majka završila u konclogoru), ali do realizacije filma nikada nije došlo. Poslije svega, Šömen je scenarij shvatio kao roman in statu nascendi. Tako je nastala Tišina za oči s drastičnim prizorima masakriranja i ubijanja koji ostavljaju dojam dijaboličnog i teško podnošljivog sna. Čitajući takvu prozu neizbježno se nameće sintagma banalnost zla koju je za vrijeme suđenja Eichmanu u Jeruzalemu, lansirala Hannah Arendt. Što ona podrazumijeva? Samo to da fanatizam i opsesivne ideje, kanalizirane u ideologiju, rezultiraju zlom čiji su dimenzije apsolutne, takve zapravo da se čine neizbježnim ili u krajnjoj liniji banalnim. U tom romanu ili nerealiziranom scenariju Šömen je prikazao nacistički logor koncem 1944. godine i pripadnike Sonderkommanda, logoraše zadužene za najgore poslove, za izvlačenje i spaljivanje leševa u krematorijima. Impresivan je lik Erike koju su njeni kompanjoni, da bi je spasili, preodjenuli u muškarca. U ambijentu nacističkih logora smrt je jedina izvjesnost. Ili kako je na jednome mjestu napisao sam autor, sve je u toj knjizi izmišljeno, osim smrti. Nešto slično može se zaključiti za zbirku pripovijedaka Molitva za Jasenovac, koju je pohrvatio Božidar Brezinščak Bagola, pjesnik, romanopisac, esejist i marni prevoditelj sa slovenskog jezika. (Bagola je zapravo bilingvist, ali to je posebna tema.)

Izuzimajući introdukcijsku crticu Spomen-ploča, zbirku čini šest novela: Treći hram, Homilija, Kavez, Rezanje kamenja, Romski krematorij te Romeo i Julija iz Jasenovca. Zašto šest? Možda zato što je Bog šest dana stvarao svijet, kako to  u jednoj prilici spominje protagonist novele Homilija, pater Anzelmo iz Košaka. Ali Boga je u ovoj knjizi teško naslutiti. Napokon, ako je Bog tako jedinstveno i po svemu superiorno biće, što sugeriraju vjernici, kako to da dopušta tako goleme razmjere zla koje se u pravilu obrušava na nevine i one koji se zlu, kad bi i htjeli, ne mogu  oduprijeti? To je argument kojim najčešće barataju ateisti. Dostojevskom nije bilo jasno zbog čega su na patnje osuđena i djeca, dok zeloti objašnjavaju da se patnjom pojedinac čisti od grijeha te da je trpljenje kušnja kojom Bog uvijek iznova testira čovjekovu vjernost. Kako god bilo, u Šömenioj zbirci pripovijedaka više nego Bog u punoći svoje bezuvjetnosti otkriva se sotona koju je u krajnjoj konzekvenci isto tako kreirao Bog. U  nekoliko pripovijedaka spominju se masoni, što i nije čudno ne samo zato što su ih nacisti progonili, nego i zato što je Šömen objavio nekoliko knjiga o povijesti slobodnog zidarstva u Hrvatskoj. U masonskoj simbolici Treći hram, kako je naslovljena prva pripovijetka, zapravo je hram smrti, na koju je u Pavelićevoj državi osuđen ugledni zagrebački liječnik Rudi Rosner, naravno, zato što je Židov. Pripovijest je ispripovijedana u prvom licu, narator je Slavko, književnik, koji svoje bezuspješan pokušaj da spasi bliskog prijatelja zaključuje riječima: „Nisam izgubio samo prijatelja. Izgubio sam vjeru u čovjeka“.

Homilija je posvećena sedmorici slovenskih svećenika koji su također zaglavili u Jasenovcu. I svećenik Anzelmo iz Košaka u jednom času priznaje da je izgubio vjeru u život i da vjeruje samo u smrt. U trećoj noveli, pod naslovom Kavez, istražitelj maltretira zatočenika osumnjičenog da je član masonske lože. Novela završava morbidnim prizorom u kojem zatočenika opsjedaju milijuni sićušnih mrava, za koje se zapravo ne zna jesu li mravi ili ustaški ubojice. Ako se neka literatura ne preporučuje publici jer je klasificirana kao pornografija, četvrtu storiju, Rezanje kamenja, isto bi tako trebali čitati samo rijetki, i sa zadrškom, jer je u svojoj srži i potrebi da čim doslovnije prezentira nacističku praksu ubijanja svedena na pornografiju zla. 

Teško je reći dokle u svojoj malignosti može dospjeti zločinačka mašta i dokle joj može ili mora parirati pisac, spreman da cjelinu literarnog postupka izjednači s dokumentarnošću Jasenovca. Poslije svega, monstruozni koljač ispovijeda se logorskom liječniku. U tom času žrtva i krvnik u neku ruku mijenjaju uloge, jer krvnika počinje proganjati njegova naknadno probuđena savjest. Romski krematorij je pripovijest s elementima horora i groteske, dok Romeo i Julija iz Jasenovca već naslovom sugerira ljubav između pripadnika dvaju nespojivih ili krajnje zavađenih entiteta. U potonjem slučaju ljubav se rađa između Crnog Petra (čitaj: crnog ustaše) i Židovke Hane. Uzimajući u ruke Šömenovu, premda ne samo njegovu knjigu, čitatelj se u nedoumici pita zbog čega se zlo uvijek iznova perpetuira? Odgovor na to nije jednostavan, tim  više što religije u načelu propovijedaju poniznost, milosrđe i ljubav prema bližnjemu. Odgovornost za zlo kršćanstvo je transferiralo na praroditelje ljudskog roda, Adama, Evu i njihovu neposlušnost. Jer, prema Bibliji, sve što je požuda očiju, požuda tijela, oholost i zloba, nije od Svevišnjeg, nije od onog nego od ovog, zemaljskog svijeta.

Pitajući se o svemu tome, Hannah Arendt navodi da je katalog ljudskih poroka iznimno bogat, ali da se ignorira sadizam ili, drugim riječima, ignorira se užitak u nanošenju i promatranju patnje. Premda apostrofira mnoge, čak i nevinije poroke, Biblija isto tako zapostavlja sadizam, što je možda razlog zbog kojeg Tertulijan i Toma Akvinski među rajske užitke ubrajaju gledanje patnji onih koji su prokleti! Za divno čudo, prvi koji se nad time zgrozio bio je Nietzsche, iako je njegova misao u bližoj i  daljoj prošlosti bila izložena svim mogućim krivotvorenjima i reinterpretacijama. U pojedinostima i cjelini Šömenova zbirka pripovijedaka implicira filmske postupke, možda zato  što je Šömen znatnim dijelom svog autorskog bića scenarist, a možda i zato što je neke proze svjesno zamišljao kao predloške za potencijalne ekranizacije. Bez obzira na istovjetnost teme, pa i činjenicu da je već spomenuti Branko Lustig producent Schindlerove liste, Šömenove proze nisu u radijusu tog Spielbergovog filma koji je s jedne strane dočekan panegiricima i bombastičnim komplimentima, a s druge krajnjim rezervama (Claude Lanzmann, Imre Kertész). Naturalističkim deskripcijama u pojedinim novelama, usporedivim sa scenama iz klaonice, osobito u Rezanju kamenja, Šömen kao da je evocirao Zafranovićevu Okupaciju u 26 slika, a korištenje narativne forme u prvom licu zaziva Saulovog sina, film kojim su se proslavili László Nemes i tumač glavne uloge Géza Röhring. Nemesov film dolazi iz Mađarske, koju bije loš glas zbog ksenofobije i rasizma, a Šömenove knjige Tišina za oči i Molitva za Jasenovac prevedene su i objavljene u zemlji u kojoj povijesni revizionizam ide ruku pod rukom s neoustaškim mistifikacijama od kojih se vlast ne ograđuje ili tek hini da se ograđuje.

Na koncu, što je nagnalo Branka Šömena da se u poznoj fazi svoga stvaralaštva tako dosljedno prikloni beletrizaciji zla s velikim ili malim početnim slovom? Možda su ga na to potakle neformalne  američke sjedjeljke u Los Angelesu, u kojima je jedan Branko, Lustig, evocirao logoraške užase u Auschwitzu, dok je on, Lustigov imenjak, njegova sjećanja istog časa derivirao u narativne ili filmske slike. Možda je Šömen poslije pustih godina, od najranijeg djetinjstva, kad je instinktivno oćutio dah fašizma, do mladosti i zrele dobi, proteklih u znaku rigidnog komunizma i virtualnog disidentstva, naprosto zatvorio krug, osjećajući u dnu duše eho onog potmulog, davno pobijeđenog i ponovno probuđenog fašizma. Možda je povjerovao da se sve uvijek vraća, pa se vraća i zlo koje je neuništivo i koje niče poput korova. A možda se prihvatio zla jer je ono za pisca provokativnije od neke druge i neutralnije teme. Na zlo fašističkih logora koji poništavaju život i  elementarno ljudsko dostojanstvo, Šömen je odgovorio dostojanstvom pisca. Sasvim dovoljno za književnost, pa i za vrijeme u kojem se rekreiranje fašizma kao europske tekovine prvoga reda na različitim punktovima starog kontinenta tek sporadično naziva  svojim pravim imenom.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Novi Omanut Židovske općine Zagreb 

Piše Zdravko Zima