Naslovnica knjige Danilo Kiš. Žamor povijesti; izvor: Fraktura
Tekst je izvorno objavljen u časopisu Novi Omanut Židovske općine Zagreb
PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURI
Godište XXVII. broj 4 (153), Zagreb, listopad-studeni-prosinac 2021 /tišri-hešvan-kisev-tevet 5782
Piše Zdravko Zima
"Ako Kiševe proze izazivaju vrtoglavicu, koliko zbog cirkularne filozofije, toliko zbog vještine pisanja, opsesivno nošene milošću uobličenja, Thompson je u svojim interpretacijama dospio do točke u kojoj teorijska fundiranost i kreativna energija poprimaju razmjere intertekstualne eksplozije".
U antičkoj eri pojam barbarin koristio se za nehelenske narode i plemena, odnosno za one koji su slabo ili nikako govorili grčki, svojevrsni koinē pretkršćanske civilizacije. Sanskrtska riječ barbarāh već je arijskim Indijcima služila za označavanje ako ne i stigmatiziranje inorodnih naroda, dok se u staroj Grčkoj prvi put pojavila u Homerovoj Ilijadi. S povijesnim mijenama odnos prema toj atribuciji se mijenjao, premda je uvijek čuvala ili zadržala eho plemensko-rasne diskriminacije, a samim tim i osjećaj superiornosti nacije i rase koja je u danom času kreirala kartu globalne povijesti. Instruktivan je u tom smislu slučaj Konstantina Kavafisa, jednog od najvećih novogrčkih pjesnika, koji u svom opusu aktualizira svijet zavičajne Aleksandrije i davno nestale grčko-rimske civilizacije, tražeći u njoj estetski i etički ideal koji nadilazi uske nacionalne i teritorijalne granice. U jednoj pjesmi Kavafis se pita zbog čega senatori ne kroje nove zakone, zaključujući gotovo rezignirano da će ih ionako donijeti barbari koji se zakonito javljaju u sutonskim danima svake civilizacije. Austrijanac Gerhard Amanshauser objavio je autobiografsku prozu Kao barbarin u Prateru (Als Barbar im Prater, 2001), u kojoj se ideja zavičajna provincije i obiteljskog nacionalsocijalizma najjasnije sažima u naslovom apostrofiranom pojmu barbarina, pojmu koji se u svom paradoksalnom obratu ponajprije odnosi na pobornike nacionalizma, na Fűhrera i njegove nastavljače, umjesto na one koji su tom diskvalifikacijom bili svedeni na stvorenja nižeg reda te samim tim osuđeni na likvidaciju ili konačno rješenje (die Endlösung).
Koliko god se hranili iluzijom da je današnji svijet bolji od jučerašnjeg, od predrasuda se teško osloboditi. Tako je i jedan od najveći pisaca koji se rodio u južnoistočnom kutku Europe, Danilo Kiš, proglašen barbarinom. Takvim ga je proglasio nitko drugi nego Milan Kundera. Ne kanimo sugerirati da je Kundera na taj način želio poniziti Kiša, tim više što je velik poklonik Kiševe literature. Možda se samo poveo za općeprihvaćenom predodžbom, fiksiranom u Oxford English Dictionary, prema kojoj su barbari pripadnici narodā koji ne tvore ni jednu od velikih civilizacija. U knjizi Danilo Kiš. Žamor povijesti, taj podatak navodi Mark Thompson, engleski povjesničar koji je devedesetih godinama prošlog stoljeća živio u Zagrebu i Dubrovniku i koji je osim nekoliko studija o postjugoslavenskoj stvarnosti objavio uvelike hvaljenu biografiju Izvod iz knjige rođenih. Priča o Danilu Kišu (2014). Potonji naslov bio je dovoljna preporuka za novu monografiju o Kišu koja je prije nego na izvornom engleskom objelodanjena na hrvatskom u prijevodu Muharema Bazdulja i nakladi zaprešićke Frakture. Taj naizgled tehnički podatak dovoljno svjedoči o Thompsonovim kompetencijama i agilnosti citiranog nakladnika koji nije časio ni časa da knjigu o Kišu, sinu mađarskog Židova i Crnogorke koji se rodio u Subotici, koji je prema vlastitoj tvrdnji pisao srpskohrvatskim jezikom, a koji je po Kunderi, koliko god to bilo (ne)točno zapravo barbarin, čim prije podastre publici. Dobro je poznato koliko se Kiš grozio svih klasifikacija koji su pisce svodile na strogo nacionalne okvire. Ostavio je o tome brojna svjedočanstva, pogotovo potkraj svog razmjerno kratkog vijeka, u vrijeme koje je označeno aferom što su je u povodu Grobnice za Borisa Davidoviča provocirali njegovi oponenti ili, drugim riječima, notorni srpski nacionalisti kojima su njegov modernizam, njegov kozmopolitizam, pa i njegovo židovstvo bili strani ili, štoviše, iritantni. Kad bismo bili zlobni, ili kad bismo se služili prijetvornom formom sofistike, mogli bismo dokazati da je Kundera svojom kvalifikacijom stao uz Kišove balkanske oponente ili čak Hitlerove sljedbenike. Nema dvojbe da bi takvo što bilo apsurdno. Možda je posrijedi bila Kunderina šala, usporediva s njegovim istoimenim romanom zbog kojeg se u komunističkoj eri i sâm našao na ledu, šali koja makar izgovorena i bona fide, uvijek i neizbježno ima ideologijske, a sami tim i teško sagledive konotacije, bliske grudi leda koja u spletu svih mogućih okolnosti prerasta u opasnu lavinu.
Naslovna stranica Thompsonove monografije
Kiš se rodio u multietničkom gradu jedva nekoliko kilometara udaljenom od mađarske granice, za vrijeme Drugoga svjetskog rata majka ga je pokrstila da ne bi postao metom nacista, prve pjesme napisao je na mađarskom, radio je godinama kao lektor u Strasbourgu, Bordeauxu i Lilleu, s francuskog je prevodio Raymonda Queneaua (i ne samo njega), prevodio je isto tako s mađarskog i ruskog, živio je u Beogradu, Crnu Goru je smatrao svojom neformalnom domovinom, znatnim dijelom zbog sentimenta prema majci Milici Dragićević, u nacrtu je ostavio roman o Didaku Piru, portugalskom Židovu iz 16. stoljeća koji zbog progona završio u Dubrovniku i postao hrvatski pjesnik-latinist, umro je u Parizu, u gradu u kojem je umro njegov duhovni blizanac Andrej Tarkovski i u kojem je dva mjeseca poslije Kiša umro jedan od njegovih književnih mentora, Samuel Beckett, ali unatoč tome Kundera se nije mogao oteti napasti da ga etiketira onako kako ga je etiketirao. Usprkos svemu, usprkos najvišim umjetničkim i moralnim kriterijima kojih se opsesivno držao, Kišu nije bilo ni na kraj pameti da se odrekne vlastitih korijena. Znao je vrlo dobro razliku između države i domovine i njegove ideologijske invektive nemaju nikakve veze s odnosom prema zavičaju, geografskom tlu i Balkanu, neovisno o tome kako imenovali taj dio Europe i u čijoj se (ne)mogućnosti imenovanja ili definiranja krije njegovo bogatstvo i njegovo prokletstvo. Uostalom, kao da je drukčije bilo s Kišem: u mnogolikosti njegovih korijena u mješavini identiteta, krvnih i onih drugih, plemenskih i kulturom usvojenih, zrcalio se njegov sjaj, ali i njegova intimna i spisateljska drama.
Povijest je rijetko kad pravedna, a još manje je učiteljica života. Da je pravedna, ne bi se Kišu dogodilo ono što mu se dogodilo, niti bi ga Kundera prozvao barbarinom. Jer upravo pobuna protiv barbara Kiša je koštala živaca, a onda i života. U jednoj fazi Kundera je počeo pisati na francuskom, što Kišu nije bilo ni na kraj pameti. Kad je jedan francuski kritičar pisao o Peščaniku, hvaleći roman i vjerujući da bi autorov rafinman još više došao do izražaja kad bi se okušao u francuskom jeziku, Kiš je takvu mogućnost rezolutno odbio. Kako god bilo, što god tvrdio Kundera, sa figom ili bez fige u džepu, Kiš je jedan od rijetkih pisaca iz balkanskog dijela Europe koji je izvan svojih ideologijom i predrasudama zacrtanih granica prihvaćen kao literarna veličina. Jednu monografiju o njemu napisala je Lily Halpert Zamir, drugu Viktorija Radič, treću Milivoje Pavlović. I tako dalje. Mark Thompson napisao je već dvije. Prva je dočekana s unisonim pohvalama, ali ni u drugoj nije smanjio kriterije. Naprotiv. Prva knjiga slijedila je gotovo kronološki Kiševu egzistencijalni putanju od zavičajnoga grada i obiteljskih predaka do prvih tekstova i prvih književnih uspjeha, finaliziranih međunarodnim aklamacijama, zbirkom pripovijedaka Enciklopedija mrtvih te fizičkim krajem i pravoslavnim pokopom na Novom groblju u Beogradu. Nije pretjeravao Milan Milišić kad je Kiša prozvao nezamjenjivim i jedva zamislivim piscem. Tu konstataciju bez zadrške je prihvatio i Thompson, kreirajući knjige koje ga uvrštavaju u red najvažnijih kišologa. I više od toga: ako Kiševe proze izazivaju vrtoglavicu (vertigo), koliko zbog cirkularne filozofije, toliko zbog vještine pisanja, opsesivno nošene milošću uobličenja, Thompson je u svojim interpretacijama dospio do točke u kojoj teorijska fundiranost i kreativna energija poprimaju razmjere intertekstualne eksplozije. Simptomatično je da o najvažnijim protagonistima balkanske kulturne povijesti i povijesti ovog dijela svijeta najkompetentnije knjige u ovom času pišu stranci (Mark Thompson, Michael Martens, Max Bergholz, Christian A. Nielsen i drugi). Dakako, to što Balkan na ovaj ili onaj način komentiraju inozemni autori samo po sebi nije sporno. Nevolja je u činjenici da se književni povjesničari i ini stručnjaci iz ovog kutka globusa ponašaju kao nojevi, što će reći da zbog konformizma ili komoditeta glave najradije guraju u pijesak, baveći se marginalijama i čekajući neka bolja vremena koja najčešće ne stižu ili stižu kad je za takve i slične istraživače bespovratno kasno. Prvu od dviju spomenutih monografija Thompson zaključuje tvrdnjom da je Kiš, uz Ivana Meštrovića i Ivu Andrića, jedan od trojice velikana jugoslavenske umjetnosti. Već pridjev jugoslavenski dostatan je da mnogi istraživači iz Hrvatske, Srbije i drugih državica na Balkanu svoje ionako skromne ambicije stave pod ključ. U sprezi s njihovim potencijalima, takva defenzivna pozicija u konačnici rezultira kreativnom prazninom, sinkroniziranom s ideologijom što je nude njihovi nacionalni i po mnogočemu provincijalni prvaci. Ali zato imamo Thompsona koji je poslije jedne izvrsne monografije o Kišu ponudio još jednu. Jednako izvrsnu, ali neobičnu, koliko po strukturi, toliko po detaljima i finesama koje je izdvajaju među knjigama takve vrste. Izvod iz knjige rođenih sastoji se od uvoda i sedam interludija, kako ih je nazvao sam pisac. Žamor povijesti čini šest poglavlja te nekoliko dodataka koji su u knjigama takve vrste koliko dobrodošli, toliko zapravo i neizbježni. Poput holografske paradigme koju je lansirao Karl Pribram, u svakom detalju (hologramu) zrcali se cjelina, dok cjelina reflektira detalje u snopu svih mogućih interferirajućih mogućnosti. Za razliku od Izvoda iz knjige rođenih, ovu drugu monografiju, Žamor povijesti, mogu čitati, a samim tim i razumjeti oni koji su barem donekle upućeni u Kišev opus. Prva knjiga ima sintetski karakter, dok druga vispreno, s osjećajem za neke bizarne i naizgled periferne sitnice svjedoči o piscu za kojeg su rafinman i virtuoznost bili alfa i omega literarnog zanata. Zamislite studiju o piscu koji je pretendent za Nobelovu nagradu, magister ludi iliti majstor igre usporediv s likom iz Hesseova romana Das Glasperlenspiel, zamislite takvu knjigu, ozbiljnu i ambicioznu, koja počinje tvrdnjom da je Danilo Kiš bio zavodnik. Na prvi pogled, takva konstatacija priliči petparačkim žurnalima, od kojih je Thompson podjednako daleko, koliko i subjekt njegovih istraživanja. Jer Kiš je bio zavodnik, ne samo svojim riječima, nego isto tako figurom, stasom i glasom. Kao što nije mogao pobjeći od barbarske atribucije, makar iz usta pisca koji ga je respektirao, tako nije mogao pobjeći od onog što su mu namijenili geni, njegove u prošlosti sedimentirane osobine, njegovo ahasverstvo, njegova buntovnost i njegova prinčevska gesta, ukorijenjena u krajnjoj liniji u rođaštvu što ga je po majčinoj liniji vezivalo s Markom Miljanovom Popovićem, posljednjim poznatim junakom predmoderne Crne Gore koji se opismenio u 50. godini. I u tome se krila Kiševa egzemplarnost, utjelovljena u liku i djelu pisca koji je habitus Montenegrina isklesanog iz kamena ogrnuo galskom profinjenošću i jezičnom elegancijom svojstvenom samo odabranima. Po nekim kriterijima, ne samo onim što ih je prihvatila visokorazvijena Europa, a samim tim i Kundera, Kiš bi i danas bio barbarin. Istina, znao je vrlo dobro mađarski, izvrsno je vladao francuskim i ruskim, ali nikada nije u potpunosti naučio engleski. Kao što su u antičkoj eri barbari bili oni koji nisu govorili grčki, tako bi se novim barbarima moglo zvati one koji ne znaju koinē digitalnoga doba. A to je, dakako, engleski. Kakav kuriozum! Thompsonovo baratanje podacima je toliko fascinantno da se stječe dojam kako je o nekim detaljima iz biografije znao više od Kiša. I vjerojatno je znao. Jer Kiš nije arhivirao sve sitnice, nije sačuvao pisma, ni ona koja je slao na različite adrese, pa ni ona koja je primao. Naravno, pismo je važno upravo u onoj mjeri u kojoj je važna komunikacija. Sporedno je pitanje služe li u tu svrhu golubovi, kočije ili digitalna tehnika. A pismo koje dopire iz vremenske daljine, iz davne i zaboravljene prošlosti, spajajući čitača s njegovim prethodnicima i odzvanjajući u glavi kao kakav dubinski eho, ima dimenzije rijetke i utoliko dragocjenije relikvije. Žamor povijesti počinje otkrićem baš jednog takvog pisma što ga je mladi Danilo negdje 1953. poslao na adresu Jean McCrindle, šesnaestogodišnjakinje iz Engleske koja se u Makarskoj zatekla na ljetovanju. Da bi storija bila potpuna, Jeanin otac bio je deklarirani komunist koji se protivio želji svoje kćeri da otputuje u Jugoslaviju, zemlju koja je tako rezolutno raskinula veze sa Staljinovim Sovjetskim Savezom. Ali ljubav je bila jača od svega, pa je Danilo svojoj dragoj napisao pismo koje je na engleski preveo njegov prijatelj Franc Žižek i koje je Thompson publicirao u izvornoj i prevedenoj verziji. Osim toga, Danilo je svojoj prvoj ljubavi poslao informativni ogled o Crnoj Gori i tri pjesme. Premda je njihova idila bila kratka vijeka, nevjerojatnom se doima činjenica da je Jean McCrindle sačuvala Kiševo pismo, kao što se nevjerojatnim doima da je Thompson šezdesetak godina kasnije, u Jeaninom obitavalištu u Londonu, u blizini Arsenalova stadiona Emirates, držao u rukama Danilovo pismo, glosu o Crnoj Gori i tri nikad objavljene pjesme. Sudbina jedne davno sročene epistole neodoljivo podsjeća na pismo što ga je negdje 1942. Kišev otac Eduard uputio svojoj sestri Olgi (koja je također skončala u Auschwitzu), a koje je poslužilo kao osovina za Kišev možda najpoznatiji roman Peščanik. Teško je također preskočiti pismo što ga je dvanaestogodišnjem Slavku Goldsteinu iz ustaškog zatočeništva poslao njegov otac Ivo, a koje je u ruke adresate dospjelo tek poslije 64 godine. Pronađeno u ostavštini Vinka Nikolića, pismo završava rečenicom kojom otac poučava svog sina, zaključujući da je nepravdu bolje trpjeti nego nanositi. Za divno čudo, istim ili sličnim riječima, odnosno poukom iz Talmuda, završava i Kišev Peščanik. No, serija nevjerojatnih epistola time ni približno ne završava. U inauguralnoj besjedi održanoj prigodom primanja Nobelove nagrade, Imre Kertész spominje pismo koje mu je 2002. godine, kada je i dobio Nobela, poslao doktor Volkhard Knigge, ravnatelj spomen-područja Buchenwald. Uz nekoliko kurtoaznih fraza, Knigge je priložio kopiju izvornog dokumenta o stanju zatočeničkog sastava s nadnevkom od 18. veljače 1945. U stupcu Abgänge navodi se da je zatočenik s brojem 64 924, Židov rođen 1927. mrtav. Taj Židov s tim brojem nije bio nitko drugi nego Imre Kertész koji je poslije 57 godina, na vrhuncu svoje literarne slave, uspio saznati da je pokojnik. Neovisno o takvim i sličnim bizarnostima koje potvrđuju onu otrcanu istinu o stvarnosti koja je fantastičnija od svake literature, rariteti iz arhive Jean McCrindle ne pripadaju najstarijim Kiševim tekstovima. Prije njih nastala je pripovijetka Crveni bik, a možda i pripovijetka Juda koja, po Mirjani Miočinović, prethodi takozvanom obiteljskom ciklusu. U prvom poglavlju Thompson se poziva i na Joycea, jednog od Kišu najbližih autora, dok u drugom iznalazi suptilne i teško odgonetnute utjecaje što ih je u Kišu ostavio Beckett.
"Naslovna sintagma Thompsona, Žamor povijesti, neodoljivo podsjeća na sintagmu Buka vremena (The Noise of Time) kojom je Julian Barnes nazvao svoj roman o Dmitriju Šostakoviču. Ne samo zbog engleskog indigenata, mogli bi se uspostaviti paralelni kolosijeci između Barnesove biografske fikcije i Thompsonove biografske fakcije, koja isto tako ne bi bila moguća bez odgovarajućeg udjela mašte".
Jukstaponirajući Kiševe proze i uspoređujući ih s Beckettom, posebno s romanom Molloy, Thompson detektira njegove tragove u Bašti, pepelu, Ranim jadima i Peščaniku. Pobratimstvo s Beckettom uokvireno je otkrićem da je posljednje što su jedan i drugi napisali bila pjesma kao što je posljednja riječ u tim pjesmama bila, doslovce, riječ. Žamor povijesti nije prestao, zaključuje Thompson, a početna sintagma neodoljivo podsjeća na sintagmu The Noise of Time kojom je Julian Barnes nazvao svoj roman o Dmitriju Šostakoviču. (U Srbiji je preveden pod naslovom Šum vremena, dok je u Hrvatskoj imenicu šum zamijenila buka.) Ne samo zbog engleskog indigenata, mogli bi se uspostaviti paralelni kolosijeci između Barnesove biografske fikcije i Thompsonove biografske fakcije, koja isto tako ne bi bila moguća bez odgovarajućeg udjela mašte. Kakva kreativna pedanterija i strast, kanalizirane u vulkan koji izranja na površinu kao zrcalo njihovih perpetuiranih dvojnika! Egzemplarnost Thompsonovog istraživačkog postupka identificirana s egzemplarnošću koja je bila Kiševa forma mentis i njegov zaštitni znak, uzorno je demonstrirana u poglavlju U potrazi za Baruchom (Jevrejin Baruch i Pastijeri). Oni koji su pošto-poto htjeli dokazati da je Grobnica za Borisa Davidoviča plagijat, osobito su se okomili na pripovijetku Psi i knjige, optužujući autora za krađu, a zanemarujući činjenicu da je posrijedi bila adaptacija, odnosno prijevod, pri čemu je Kiš pribjegao sebi svojstvenim kraćenjima i umetanjima. U kombinaciji s crvenom, crnom i plavom bojom, Duvernoyjev francuski tekst u Kiševoj verziji doima se kao arabeska u kojoj će ignoranti (i sikofanti), jučer jednako kao i danas, spremno pronaći razloge za optužbe. Premda je Enciklopediju mrtvih pisao u sve prije nego u povoljnim okolnostima, u izolaciji, u inozemstvu, dekintiran i dekuražiran događajima oko jedva minule afere, rezultat je bio izniman i, ne samo po engleskom biografu, dostojan usporedbe s najboljim prozama Flauberta i Borgesa. Peto poglavlje Sokrat u Bosni naslovom na neki način zaziva Kureishijevog Buddhu iz predgrađa (The Buddha of Suburbia). Antički mudrac u balkanskom vilajetu i glasnik nirvane u londonskoj periferiji, takvo što može zamisliti samo onaj tko ima visoko estetiziranu maštu; uostalom, poput Karla Jaspersa koji je tu dvojicu, uz Konfucija i Isusa, proglasio die masβgebenden Menschen (mjerodavnim ljudima). Junak Kureishijevog romana, adolescent iz miješanog braka, potomak Indijca i Engleskinje želi se domoći Londona, onog centralnog, metropolskog, kao što se potomak jednog mađarskog Židova i jedne Crnogorke, slavenski bastard i francuski dijak koji je djelovao kao princ - iako ga je Kundera vidio kao barbarina - htio domoći Pariza. I domogao ga se, u literaturi i u stvarnosti, ondje je boravio i napokon umro, ostajući negdje na granici, tamo gdje se svjetovi miješaju i antagoniziraju kao što se miješaju i antagoniziraju u njegovoj književnosti.
Pisac i njegov (d)vojnik: Mark Thompson; izvor: Sa(n)jam knjige u Istri, Tanja Draškić-Savić
Polovicom listopada 1989. u francuskom glavnom gradu skončao je Kiš, a nepunih mjesec dana kasnije, 9. studenoga, srušen je Berlinski zid, označavajući propast komunizma kao globalnog projekta. Oni koji su povjerovali da će svijet u tom času krenuti izvjesnijim i stabilnijim putem, prevarili su se. A oni koji su pretpostavljali da će se Kiševa književnost, u znatnoj mjeri impregnirana poviješću i dokumentarnim referencama, poslije svega pokazati kao anakronizam, kao guščje pero s tintarnicom lociranom u aseptičnom cybersurferskom krajoliku, isto su se tako prevarili. U povijesti i ideologijama Beckett nije nalazio inspiraciju, još manje ju je nalazio njegov prethodnik i sunarodnjak James Joyce. Sasvim suprotno od Kiša kojem su staljinistički i drugi užasi poslužili kao postament na kojem je fiksirao svoju poeziju u prozi, unatoč tome što je i Joycea i Becketta tretirao kao uzore. Nakon čitanja Enciklopedije mrtvih, američka autorica Cynthia Ozick konstatirala je da takav pisac i takve pripovijetke ne mogu imati nasljednika. Jer ono što je neponovljivo, ne može se imitirati. Idući tim tragom, stječe se dojam da se ne mogu imitirati ni Thompsonova istraživanja. Izuzev Mirjane Miočinović, koja nije samo Kiševa dugogodišnja suputnica, nego je i connaisseur, gospođa koja je Kiševe tekstove čitala in statu nascendi, bdijući nad njegovim rukopisima za života, a još i više nakon što je otplovio u vječnost, Thompson je u dešifriranju disparatnih silnica Kiševa opusa dospio možda i dalje od njihova tvorca. U žanrovskom smislu mišljeni kao postile, kao bilješke nastale na rubu, ogledi engleskog istraživača imaju učinak mikroskopskog uvida u srž Kiševog pisma, poetskog kao i proznog, središnjeg kao i marginalnog. Da je kojim slučajem živ, u disperziji uzajamno ukrštenih ali opet sinkroniziranih znakova, Žamor povijesti verificirao bi i glavni junak te knjige. Po svemu sudeći, veći kompliment Thompson ne bi ni iskao.
Tekst je preuzet iz časopisa Novi Omanut Židovske općine Zagreb - PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURI (Godište XXVII. broj 4 (153), Zagreb, listopad-studeni-prosinac 2021 /tišri-hešvan-kisev-tevet 5782)
