Pod lupom: Čovječuljak u staklenom kavezu

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Novi Omanut Židovske općine Zagreb 

PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURI

Piše: Zdravko Zima

Zašto se Argentinac Ariel Magnus odlučio napisati roman o jednom takvom egzemplarnom zločincu kao što je Adolf Eichmann? Zato što je na taj način kanio otplatiti dug svojoj obiteljskoj prošlosti i zato što je za pripovjedača zlo kao fenomen uvijek provokativnije, ako ne i privlačnije od onog što mu je suprotno.

Eichmann je odavno mrtav, što se ne bi moglo tvrditi i za fašizam kojem je ovaj pripadao svim srcem i dušom. Ta svijest o fašizmu koji se vraća kao bumerang, ili kao kakav kobni i teško podnošljivi eho, mogla bi biti incijalna točka Magnusove nove, podjednako zanimljive i provokativne proze.

O tradiciji biografskog romana možda ponajbolje svjedoči podatak da njegovi  počeci koincidiraju s počecima europske i svjetske književnosti. Prvi roman te vrste, Aleksandrida, posvećen životu Aleksandra Velikog, poznat je u sedamdesetak verzija, a pouzdano je utvrđeno da prvi tekstovi o tom slavnom antičkom vojskovođi datiraju iz II. stoljeća prije Krista. U novije vrijeme geneza biografskog romana vezuje se za Williama Shakespearea i kraj 19. stoljeća. Budući da se o životu stratfordskog genija znalo malo, ili gotovo ništa, njegov curriculum i njegovo vrijeme biografi su nastojali dešifrirati na temelju njegovih dramskih tekstova. Takva metoda davno je diskreditirana, iako je André Maurois, autor biografskih romana o Shellyju, Proustu, Byronu, Balzacu, George Sand i Disraeliju, veliku važnost u reaktualizaciji pojedinih biografija pridavao upravo njihovim izvornim tekstovima, s pravom pretpostavljajući da su njihova  djela najbolji ili, još više, nezaobilazni fragmenti njihovih životopisa. Tko polazi od takve pretpostavke, taj vjeruje da je biograf istodobno povjesničar i individualni portretist te da između autentične poezije (ne samo one u stihovima) i egzaktne istine u krajnjoj liniji nema suštinske razlike. Veliki obol biografskom romanu dali su Somerset W. Maugham, Stefan Zweig, Robert Graves, Thomas Mann i Irving Stone, a u naše dane Joyce Carol Oates, Catherine Clément, Jean Echenoz, Sanja Lovrenčić, Nuala O'Connor, Elin Cullhed i mnogi drugi. Poseban je slučaj argentinski pisac Ariel Magnus, iako to možda zvuči kao otrcana faza. Jer premda ljudske sudbine imaju dovoljno dodirnih točaka i elemenata koji se mogu svesti pod univerzalni nazivnik, u toj univerzalnosti ima isto tako mnogo razlika koje ih čine egzemplarnim ili posebnim i baš zato podobnim za beletrističko rekreiranje.

Ariel Magnus rodio se 1975. U Buenos Airesu. Ali španjolsku književnost nije studirao u Argentini nego u Njemačkoj, na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu. Magnus piše romane, novele i surađuje u različitim medijima u Latinskoj Americi i Europi. Među inim, radi i za njemačke novine Die Tageszeitung iz Berlina. Polazeći od onog što je Sainte-Beuve još u 19. stoljeću definirao kao prirodopis duhova (histoire naturelle des esprits), držeći zapravo da ponašanje ljudskog bića, kao i biljke, ovisi o njegovim predispozicijama i njegovoj okolini, može se zaključiti da nije slučajno da je upravo Ariel Magnus napisao roman o jednom takvom individuumu kao što je Otto Adolf Eichmann. U enciklopedijskim natuknicama o slavnim i manje slavnim pojedincima iz svjetske povijesti obično se navode njihova zanimanja: pjesnik, skladatelj, arheolog, teolog, biolog, entomolog i što sve ne. Uz Eichmanovo ime moguća je samo jedna (dis)kvalifikacija: ratni zločinac. Istina, Eichmann je pohodio gimnaziju i zanatsku školu, koje nikada nije završio, neko vrijeme radio je za tvrtku svoga oca, a potom kao trgovac i zastupnik njemačke podružnice Vacuum Oil Company. Godine 1927. učlanio se u Frontkamperfund, savez desnice u Austriji, a već 1932. pridružio se Njemačkoj nacional-socijalističkoj radničkoj partiji s članskim brojem 889895. Nakon što je u Austriji ta stranka zabranjena, otputio se u Bavarsku i učlanio u Österreichische Legion, paramilitarnu organizaciju austrijskih nacionalsocijalista. Ostalo je povijest, komprimirana u činjenici da je od 1939. bio šef odjela IVB/4 sa zadatkom potpunog uništenja Židova (Endlösung) u Europi. Bio je jedan od glavnih organizatora genocida u kojem  je ubijeno oko šest milijuna Židova. Nakon sloma nacizma krio se neko vrijeme u Njemačkoj, potom u Italiji, a završio je u Argentini. Mijenjao je države, gradove i destinacije. Mijenjao je zanimanja  i imena: u Bavarskoj se predstavljao kao Otto Barth, u Porajnju kao Otto Eckmann, u Italiji kao Otto Heningen, u Argentini kako Ricardo Klement. Godine 1960. u gradu San Fernando, dvadesetak kilometara sjeverno od Buenos Airesa, oteli su ga pripadnici izraelske tajne službe i odveli u Izrael gdje je osuđen na smrt. Nakon višekratnog ispitivanja, kad je shvatio da više nema prostora za manevar i da su mu sva izvrdavanja besmislena, izraelskim agentima priznao je svoje pravo ime. Kao u kakvom fantastičnom krimiću, u stupicu ga je namamio slijepi Židov Lothar Hermann, uz asistenciju svoje lijepe kćerke Silvije, koja je koketirala s Eichmannovim najstarijim sinom. 

Zašto se Magnus odlučio napisati roman o jednoj takvoj ličnosti kao što je Eichmann? (1) Zato što je i sâm potomak njemačke, štoviše, židovske obitelji, (2) zato što su njegovi preci iz Njemačke pobjegli u Argentinu, ali bježeći pred onima koji će zbog svojih zločina kasnije isto tako bježati u Argentinu, (3) zato što se njegova Oma Ella “samodeportirala” da bi u  paklu nacističkih progona spašavala svoju majku s upornošu i kuražom koje nadilaze granice mašte, (4) zato što je njegov otac gajio nezaustavljivu mržnju prema Eichmannu, objašnjavajući da je to jedini ljudski stvor na svijetu kojeg bi bio spreman ubiti da kojim slučajem već nije mrtav, (5) zato što je Hannah Arendt napisala knjigu Eichmann u Jeruzalemu, (6) zato što se sa zlom čovjek odavajkada susreće, bez mogućnosti da ga eliminira, ali i bez sposobnosti da dopre do njegovih dubinskih uzroka, (7) napokon, zato što je zlo za pisca uvijek provokativnije, ako ne i privlačnije od onog što mu je suprotno. Doduše, Magnus nije napisao roman pod naslovom Eichmann u Buenos Airesu. U izvorniku njegov roman zove se El desafortunado, što će reći nesretnik, ali ime najvećeg kriminalca svih vremena (kako se o Eichmannu izrazio Magnusov otac) u sprezi s gradom koji se tretira kao latinoamerički Pariz, ipak je atraktivnije za potencijalnu publiku i one koji u tome neće tražiti samo aluziju na Hannah Arendt. Kao pisac koji izbjegava stupice improvizacije, Magnus nije ignorirao činjenice, ali je istodobno bio svjestan da fotografska prezentacija jednog takvog lika sama po sebi ne može polučiti  odgovarajuće efekte. Roman je kreiran iz Eichmannove perspektive, što će reći da njegova kob i godine argentinskog egzodusa, nisu beletrizirani iz očišta žrtve nego iz pozicije krvnika. Tek u romansijerskoj postdataciji, u kojoj se detalji iz private biografije miješaju s autorskim dvojbama i nikad razriješenom enigmom o izvorima zla, Magnus će se opustiti i svesti Eichmanna na njegovu teško usporedivu zločinačku mjeru. 

Ništa nije teže nego razumjeti prošlost, čak i kad se ona zbivala u prostoru naše suvremenosti, zaključuje pisac u svojevrsnom post skriptumu na temu Eichmannovog argentinskog poglavlja. Možda zvuči bizarno, ali da bi se jednog takvog zločinca prezentiralo na papiru, osim golih fakata, nužna je fikcija. U toj tvrdnji Magnus je blizak već apostrofiranom Mauroisu i njegovoj pretpostavci da poezija i istina nisu ili ne moraju biti kontradiktorni pojmovi. Predstavljajući svog glavnog junaka ili antijunaka kao Ricarda Klementa, ne ignorirajući pritom ni druge Eichmannove pseudonime, Magnus je ekvilibrirao na onom koliko privlačnom toliko i opasnom rubu na kojem stvarnost i imaginacija plešu svoju vječnu, nikad do kraja apsolviranu igru. Sve je u znaku smrti, a poslije prisilne razdvojenosti duge sedam godina, prvi susret između Eichmanna i njegove supruge Vere Liebl na latinoameričkom tlu koincidirao je sa smrću argentinske legende Evite Peron. Klement-Eichmann htio je svojoj supruzi pokloniti cvijeće kojeg u Buenos Airesu nije bilo ni za lijek jer su ga građani pokupovali I polagali na odar svoje prerano preminule heroine. Kakav mirakul, žena argentinskog predsjednika Juana Perona zvala se isto kao i Führerova žena: Eva. Nije Magnus zaboravio ni Herzla, naglašavajući da ako se povratak u Eretz Israel iz tko zna kojih razloga pokaže neizvedivim, Herzl je kao alternativu u svojoj cionističkoj bibliji spominjao Argentinu. To je usporedivo s krugom istodobno suprotstavljenih i međusobno privlačnih silnica, tim više što je Eichmann poslije Drugog svjetskog rata širio glasine da živi u Kuvajtu, kako bi zameo trag svojim otmičarima.

Ali nije mogao zamesti trag Magnusu koji ga je portretirao s distanciranošću hladnog fotografa: “Ponovno si je nataknuo šešir i zagledao se u sijedi brk koji je prikrivao urođenu asimetriju koščatog lica s kojeg su poput usatka iskakali dugi nos, gotovo same nosnice koje su završavale u rascijepljenom vrhu nosa, široke uši, židovske, kako su mu često iza leđa komentirali negovi stari suborci, podcjenjujući doseg njegova sluha.” Na drugome mjestu pisac upozorava čitatelja da je Eichmann mijenjao identitet kao čarape, a osim što je mijenjao ime, prezime, mjesto rođenja i što sve ne, mijenjao je i datum rođenja, pa se umjesto 1906. rodio 1913. godine, na trećem mjestu spominje da je imao ožiljak ispod lijevog oka koji je podrhtavao kad se uzrujao, a na četvrtom mjestu, u epilogu, koji se čita kao autorska postila, više se nije mogao ili nije htio suzdržavati, pa je Eichmanna identificirao kao govno koje se naučilo prikrivati svoj smrad. Nije Magnus zaboravio njegove sinove, ponajprije nastarijeg Klausa koji mu je bio liebling, nije zanemario njegov mehaničarski zanat, ni violinu (kakav spoj, klasična muzika i Auschwitz), nije ignorirao boravak u Pragu, u kojem se našao zbog čega drugoga nego da provede dejudeizaciju, nije preskočio uzgajanje kunića, propalu ambiciju s kemijskom čistionicom, Eichmannove domoljubne snove, pa ni podrijetlo njegove bake po očevoj liniji, Johanne Schifferling, rođene Gross, iz čega slijedi da je u žilama jednog tako egzemplarnog monstruma (kao za kaznu) jednim dijelom kolala i židovska krv.

Okvir je općepoznat, a detalji su prepušteni piscu i njegovoj imaginaciji. Iz onoga što slijedi, stječe se dojam da Eichmanna alias Klementa nije pekla savjest te da se ni u jednom času nije pokajao ili posumnjao u svoje postupke. Ili kako kaže u jednom dijalogu: “Nagon za održavanjem jači je od svakog morala. Mravi, pčele, sve od bacila do planetarnog sustava, upućuje nas na logiku koja stoji iza podčinjavanja tomu okrutnom zakonu, iz kojeg su izuzeti samo  bolesnici i degenerici. Pojedinac se mora pokoriti kako bi mogućnost za bolji život pružio široj zajednici, kao i samome sebi unutar te zajednice. Pred ledenom strogosti zakona toplo ljudsko srce mora kapitulirati. U tom sam duhu izvršavao zapovijedi svojih nadređenih, kako je i nalagala prisega koju sam položio domovini. I upravo se zbog toga ovdje  u prirodi nemam razloga skrivati, ona me ne osuđuje, zna da sam učinio ono što je bilo pimjereno mojem položaju, da sam postupio prirodno.” U drugoj prilici, ili neprilici, kad se našao pred svojim otmičarima, ako ne i pred svojim žrtvama, tobožnji Klement a stvarni Eichmann reći će da su njegova uvjerenja i njegovi postupci bili kondicionirani situacijom u kojoj se zatekao njegov narod poslije ponižavajućeg Versailleskog ugovora. Dakako, njegovi postupci bili su isto tako uvjetovani zakletvom koju je dao Führeru, ali i megalomanskim iluzijama nacističke Njemačke svedenim na pojednostavljenu dilemu: ili potpuna pobjeda ili krah njemačke nacije kao takve. Zagonetka zvana zlo možda bi bila odgonetljiva, kad oni koji čine zlo ne bi bili uvjereni – ili hinili da su uvjereni – kako ga čine iz najplemenitijih pobuda.

Kierkegaard je tvrdio da radikalno zlo izvire iz dubina najmračnijeg očajanja, ali ta spoznaja sama po sebi nije pomogla da ga ljudski rod u stoljećima svoje povijesti na neki način anulira. Naprotiv. Narodi koji uvijek i po bilo koju cijenu zlo vide u drugima, i isključivo u drugima, lišeni sposobnosti za preispitivanje vlastitih zabluda, ako ne i grijeha, osuđeni su da svoje zablude, ako ne i grijehe, ponavljaju u beskraj. Od takvih sposobnosti, da zlo pronađe u sebi, a ne nužno u drugom, kao fanatični Teutonac i ultranacionalist Eichmann je bio nedostižno daleko. Naravno da je takvih sposobnosti Eichmann bio lišen. Jer da nije, morao bi sam sebi priznati da je mu je život bio ekstremni  promašaj, garniran činjenicom da je moralna nakaza kojoj u impozantnoj galeriji povijesnih zločinaca pripada najviši postament. Zato nije čudno da se Magnus priklonio teškoj ironiji, navodeći kako se Klement iliti Eichmann “još uvijek sjećao  da se na prvom popisu ratnih zločinaca na koji je naišao u tisku njegovo ime nalazilo na skromnom sedmom mjestu.” Ali nakon Nürnberškog procesa i smrti mnogih pajdaša, dospio je na toliko željeno prvo mjesto. Dakako, Eichmann se nikada nije pokajao za ono što je učinio. Štoviše, bilo mu je žao što nije uspio dovršiti taj đavolji projekt. U spletu svih mogućih i uzajamno prožimajućih silnica, kakve rađaju ideologije, nacionalizmi i potreba za supremacijom, nije bez temelja ni crnohumorna teza da je Eichmann  za osnivanje države Izrael učinio isto ako ne i više nego Herzl.

Neovisno o knjizi Mein Kampf, u kojoj su fiksirana načela nacističke ideologije, argumente za ono što ide u prilog Eichmannu i njegovim istomišljenicima, nije teško naći u mnogim djelima europske baštine. Anatemizirani markiz De Sade, koji je znatan dio svog vijeka proveo u zatvorima I umobolnicama, gdje je pisao knjige, zagovarao je seksualnu slobodu, ateizam i posvemašnji egoizam. Više od sto godina poslije njegove smrti otkrili su ga nadrealisti i citirali kao svog preteču, a Filozofiju u budoaru Kundera je proglasio jednom od svojih favoriziranih knjiga. U romanima koje nije lako čitati i u kojima se kao na pladnju nude najmračnije strane ljudske egzistencije, De Sade objašnjava da su sva ljudska bića za prirodu jednaka, što će reći da nije moguće da preferira jedno na račun drugog. Iz toga slijedi da je “priroda potpuno ravnodušna prema djelu koje ide na ruku nekom pojedincu šteteći pritom drugome.” Nikada priroda ne provocira u čovjeku porive oprečne od onih koji mu idu u prilog, tvrdi francuski markiz posredovanjem svog lika Dolmancéa, zaključujući da ništa nije sebičnije od prirode. Od toga do notornog egoizma, pa i fašizma tek je jedan nevelik korak. U glasovitom eseju O uživanju u mržnji (On the Pleasure of Haiting), nastalom desetak godina poslije De Sadeove smrti, William Hazlitt piše da je mržnja besmrtna te da ljubav u prosječnog Engleza, naroda kojem pripada i sâm tvorac eseja, manje podrazumijeva prijateljski osjećaj ili spremnost da se pomogne drugom, dok mnogo više implicira  mržnju prema Francuzima kao njihovim stoljetnim antagonistima. Na sličan način moglo bi se svjedočiti o Englezima i Ircima, Srbima i Hrvatima, Arapima i Židovima, Hutuima i Tutsima i tako dalje, u beskraj. Po Hazlittu, moglo bi se svjedočiti o narodima koje mnogo više nego ljubav povezuje i istodobno razdvaja žestoka, stoljećima sedimentirana mržnja.

Magnus bježi od simplifikacija kao vrag od tamjana, što će reći da ne prikazuje Eichmanna isključivo kao monstruma, koliko god to on nesumnjivo i bio, a nije ga vidio ni kao idiota, kako je to htjela Hannah Arendt. Raport s jeruzalemskog suđenja koji je potpisala njemačko-američka filozofkinja i politička teoretičarka izazvao je brojne kontroverze jer se u svojim interpretacijama događaja za vrijeme Drugog svjetskog rata nije libila sumnji na računa Židova, koje su osobito izražene u sedmom poglavlju njene knjige. Napadi kojima je bila izložena ponajprije su se ticala kontroverzi  vezanih za židovska vijeća (Judenrat), odnosno za njihovo djelovanje u doba nacizma. Intepretacije Hannah Arendt potaknula su i druge autore u istražiavanja o židovskim vijećima i njihovoj možebitnoj suradnji s nacistima. Među najpoznatijima su slučajevi Lea Baecka, okićenog titulom židovskog Hitlera i Chaima Rumkovskog, čelnika Židovskog vijeća i starješine u getu Lódz, kojeg su 1944. u Auschwitzu ubili sami Židovi. Nakon objavljivanja njene knjige Hannah Arendt dobila je brojne pohvale, ali je isto tako bila izložena uvredama, pa i prijetećim pismima, a neki Židovi proglasili su je bezdušnom (unempfindlich). U pisanju svog romana, koji u kronološkom smislu prethodi suđenju u Jeruzalemu, premda je nastao mnogo kasnije od raporta Hannah Ardendt, Magnus nije mogao niti htio zanemariti svoj obiteljski background, ali je prije nego što se upustio u taj delikatni projekt proučio relevantnu literaturu.

To se, među ostalim, odnosi na Eichmannovo svjedočanstvo "Ich, Adolf Eichmann", nastalo na temelju razgovora koje je s Eicmannom vodio Willem Sassen, nizozemski novinar i kolaboracionist, član Waffen SS-a, koji je također prebjegao u Argentinu, nakon toga šurovao s Augustom Pinochetom i umro 2002. u Čileu, knjigu Das Eichmann Protokoll, u kojoj su reproducirana njegova ispitivanja prije jeruzalemskog suđenja, knjigu Götzen, koju je Eichmann napisao u zatvoru i njegov rukopis Meine Flucht. Osim nezaobilaznog Eichmanna u Jeruzalemu Hannah Arendt, Magnus se posebno koristio knjigom Eichmann vor Jerusalem Bettine Stangneht, filozofkinje koja je doktorirala s tezom o Immanuelu Kantu i s kojom je izravno surađivao u procesu nastajanja svog romana. Od koristi su mu bile i druge knjige koje je Bettine Stangneht, ako se tako može reći, posvetila Eichmannu, a nije zanemario ni Criminal Case 40/61 Harryja Mulischa, Operation Eichmann Zvija Aharonija, alias Hermanna Arndta, agenta Mossada koji je bio glavni akter Eichmannove otmice, Kuću u ulici Garibaldi, šefa Mossada Issera Harela te roman La disparition de Josef Mengele Francuza Oliviera Gueza. Razapeta između potrebe za dobrim, i zla kao njegova antipoda, ljudska je povijest u politici Trećeg Reicha i Eichmannu kao njegovoj inkarnaciji dočekala jedan od svojih zastrašujućih apogeja. U svijetu u kojem su ispravnost i pogrešnost, a samim tim kriteriji pravde i krivde relativizirani do riskantnih granica, u kojem narodi i pojedinci opsesivno žude za onim što moraju dobiti  milom ili silom, makar i po cijenu anihilacije drugog, iluzijama nema mjesta.

Nije ih imao ni Magnus, ali je imao dovoljno imaginacije i invencije da se u deskribiranju jednog arhetipskog zločinca ne uhvati u stupicu prekomjernih emocija. Uostalom, kako se postaviti prema individuumu, makar i iz naizgled nevine romansijersko-esejističke ili blinkeraško-beletrističke perspektive, koji je u razgovoru s već apostrofiranim novinarom Willemom Sassenom lakonski izjavio da mu je žao da Treći Reich nije likvidirao 10,5 milijuna Židova? I onda tome samozadovoljno dodao da nije bio običan egzektur jer je sve to poduzimao iz pukog idealizma. Nacistički Obersturmbannführer, glavni operativac u dijaboličnoj matematici lidera Trećeg Reicha koji su projicirali svijet bez Židova, na jeruzalemskom procesu završio je kao čovječuljak u staklenom kavezu. Je li to bilo zato da ga se zaštiti od mogućih napada ili zato da oni koji su prisustvovali suđenju ne udišu s njim isti zrak, poslije svega i nije važno. Eichmann je odavno mrtav, što se ne bi moglo tvrditi i za fašizam kojem je ovaj pripadao svim srcem i dušom. Ta svijest o fašizmu koji se vraća kao bumerang, ili kao kakav kobni i teško podnošljivi eho, mogla bi biti incijalna točka Magnusove nove, podjednako zanimljive i provokativne proze.

Kupi knjigu!