Lenina sličnost s Magdalenom osupnula me je čim sam je bio ugledao na pozornici. No kad je izišla iz hotela i zastala na tek nekoliko metara od mene, ostao sam bez daha i na trenutak kao da sam bio paraliziran. Nakratko se krzmala i gledala ulicom lijevo i desno, zatim je krenula prema centru, naizgled nasumce, ali nepokolebljivo. Hodala je prilično žustro, a ja sam je slijedio bez mnogo razmišljanja. Izgledala je isto kao i moja Magdalena kad je prije šesnaest godina pošla sa mnom u Stockholm, hodala je kao na oprugama, gotovo poskakujući kao i ona, imala je jednak izraz lica, mješavinu čuđenja i veselja. Katkad bi iznenada protegnula vrat i pogledala uvis, kao da je odande nešto začula ili kao da nešto traži pogledom, zatim bi joj se lice uozbiljilo te se na trenutak činilo kao da napeto osluškuje nešto što samo ona može čuti.
Bili smo već tri godine zajedno, u nekom sam trenutku otkazao svoj stan i preselio se k njoj. Ona je u međuvremenu glumila u jednoj slobodnoj glumačkoj družini, a ja sam još samo ponekad pisao tekstove za marketinšku agenciju te sam umjesto toga počeo raditi za novine i časopise. Od želje za pisanjem književnih djela nisam nikad u potpunosti odustao, no nisam mnogo poduzimao kako bih je i ostvario. Tekst o Magdaleni i mom životu nije vodio nikamo. Jednom sam joj to rekao, ali sam tvrdio da se u našem životu premalo toga zbiva da bi od toga nastala književnost. Zašto da sve to zapisujem? rekao sam, pa to živimo. U stvarnosti sam se bojao da bi mi Magdalena mogla ponovno postati stranom, da bi fiktivni lik mogao naposljetku istisnuti onaj pravi. Činilo se da je Magdaleni drago što sam odustao od tog projekta. Ohrabrivala me je da pišem dramske tekstove, uloge koje bi ona mogla igrati. No ni to mi nije polazilo za rukom. Najdraža si mi kad ne igraš nijednu ulogu, rekao sam. Doista je nisam volio gledati na pozornici, možda zato što nisam htio vidjeti da može biti sasvim druga osoba, da naša ljubav nije jedina mogućnost koja se u njoj krije.
Čak i kad je bila sa mnom, nekad mi se činilo kao da igra neku ulogu, ne namjerno, nego zato što ne može drukčije. Možda je upravo to bilo ono što me je držalo uz nju, osjećaj da joj se nikad ne mogu posve približiti, nikad je prozreti, nikad u potpunosti posjedovati. Nagađao sam njezine osjećaje prema meni. Jedini siguran dokaz njezine ljubavi bio je to što je ostajala sa mnom. Kad bismo zajedno odlazili na proslave ili svečane premijere, oblijetali bi je muškarci koji su bili zgodniji od mene, zabavniji, inteligentniji, a ponajprije uspješniji, koji bi joj bili mogli više pružiti nego ja. Koketirala bi malo s ovim ili onim, no uvijek je ona bila ta koja bi u nekom trenutku rekla da želi kući. Moja je ljubav prema njoj imala nešto bolno, nešto što me je izjedalo. Čak i kad smo već živjeli zajedno, nekad bi mi lupalo srce kad bi stigla kući nešto kasnije nego što je najavila te bi se iznenada pojavila u stanu kao da nikad prije nije bila ondje.
Jednog mi je dana Magdalena pokazala oglas u novinama. Na televiziji su tražili scenariste za nove serije. To bi bila prava stvar za nas, rekla je. Ti pišeš scenarije, a ja igram glavnu ulogu. Postat ćemo bogati i slavni kao Marilyn Monroe i Arthur Miller. Ali ta je priča loše završila, rekao sam, no ipak sam se prijavio. Uobličio sam nekoliko zamisli, napisao nekoliko probnih scena i poslao ih u redakciju. Pozvali su me na razgovor na kojemu su mi priopćili da se moje zamisli ne mogu ostvariti, no da u mojim tekstovima vide određeni potencijal. Još sam se jednom latio posla i predložio televizijskoj kući seriju koja se odigrava u meteorološkoj postaji u planinama. Nekoliko sam mjeseci bio u redovitom kontaktu s ljudima s televizije. Inzistirali su na tekstovima prikladnijima za široke mase, slali mi primjere scenarija koje su smatrali dobrima i malo-pomalo uklanjali iz mojih dijaloga sve što sam smatrao originalnim i duhovitim. Kako god bilo, nisam bio loše plaćen za svoj rad, a naposljetku su me čak i pozvali da zajedno s jednim urednikom i jednim redateljem sudjelujem u scenarističkoj radionici u Stockholmu koju je vodio neki američki televizijski autor.
Nadao sam se da ću moći malo obići grad, no umjesto toga sam čitave dane sjedio s autoricama i autorima iz pola Europe u dvorani za sastanke nekog anonimnog hotela i slušao kako Amerikanac govori o story lines i plot lines te nas pokušava okuražiti glumeći oduševljenje. Ništa vas ne može zaustaviti osim vas samih, rekao je i podijelio letke sa savjetima i trikovima, kao da trebamo samo slijediti njegove naputke da bismo se proslavili kao televizijski autori. Pitao sam se zašto mu je potrebno da vodi radionice po švedskim hotelima srednje klase kad je već proniknuo u tajne uspješna pisanja. Uopće, sve me je deprimiralo, razmetljivi Amerikanac, sudionici koji su sve revno bilježili, dvojac s televizije s kojima sam došao i koji su me tretirali kao početnika, što sam i bio. Magdalena je provodila dane u gradu i pripovijedala bi mi što je radila kad bismo se našli kasno poslijepodne. Navečer bi svi sudionici i voditelj radionice išli zajedno na večeru. Prve nam se večeri Magdalena još pridružila, no činilo se da se dosađivala čak i više od mene te je po povratku u sobu u ponoć izjavila da joj je jedan autor sasvim dovoljno, da će sutradan sama nešto pojesti, a onda možda otići u kino ili kazalište.
Dok sam slijedio Lenu, pitao sam se nije li možda i moju Magdalenu prije šesnaest godina netko slijedio, nemam li možda samo ja svog dvojnika, nego sam i sam nečiji dvojnik, dio beskonačne niske uvijek istih života koja se provlači kroz povijest. Pokušavao sam se prisjetiti što mi je Magdalena onomad pripovijedala o tome kako je provodila dane, je li bila na šumskom groblju s nekim muškarcem koji joj je ispričao neku suludu priču. No bi li ona to uopće priznala? Bi li mu vjerovala? Je li Lena meni vjerovala?
Ušla je u nekoliko trgovina, gledala odjeću, cipele, artikle za kućanstvo. Kupila je crvenoga drvenog konja, dvije svijeće u staklenim čašama i majicu kratkih rukava s natpisom I love Swedish Girls. Ručala je u nekome malenom kafiću. U strahu da je ne izgubim iz vida, čekao sam ispred lokala i kroz velike prozore vidio kako razgovara s konobaricom smijući se, dok ova gestikulira rukama kao da joj objašnjava put. Nakon jela Lena je još odlučnije izabrala smjer te me odvela do Nacionalnog muzeja, klasicističke zgrade koja je stajala tik uz vodu.
Bilo je vrlo malo posjetitelja te sam je slijedio po tihim dvoranama. Slike su bile gusto poslagane, često je jedna visjela iznad druge, a u nekim su prostorijama stajale skulpture i pregradni zidovi s dodatnim slikama. Činilo se da Lenu umjetnost ne zanima pretjerano. Prolazila je kroz dvorane bez zaustavljanja, kao da mora prehodati neku pistu ili kao da nešto ili nekoga traži. Zastala je samo ispred nekoliko mrtvih priroda. Nakon što je nastavila, i ja sam promotrio te slike, pripadale su nekome nizozemskom slikaru iz sedamnaestoga stoljeća i prikazivale su pomno posložen plijen uspješnog lova, mrtve lisice, ptice i zečeve. Na jednoj su slici usto bila prikazana i dva psa, na jednoj drugoj mačka koja je pružala kandže prema mrtvim pticama.
Lena je nastavila, no ubrzo sam je ponovno sustigao. Dvije prostorije dalje sjela je na klupu i zamišljeno zurila preda se. Činilo se da nije primijetila da sam ušao u dvoranu. Povukao sam se u kut i pretvarao se da promatram jednu sliku, neki Bonnardov ženski akt, a pritom sam svako malo zirkao prema njoj. Napokon je ustala, odlučno se okrenula pa žustrim koracima izišla iz muzeja kroz prostorije iz kojih je i došla te se vratila u hotel. Bio sam potpuno izmožden, ne od brzog hodanja gradom nego od svojih osjećaja. U predvorju sam napisao kratku poruku i zamolio portira da je odnese u Leninu sobu. Molim Vas, dođite sutra u četrnaest sati na šumsko groblje. Želim Vam ispričati jednu priču.
Baš čudno, rekla je Lena, nisam vas vidjela jučer u muzeju. Ni ostatak dana nisam primijetila da me netko prati. Zapravo bih se mogla s razlogom ljutiti na vas, rekla je, ali ne uspijevam vam išta zamjeriti, ni sama ne znam zašto. Nekad mi se stvarno čini kao da se već dugo poznajemo. Što vas je tako zainteresiralo na onim lovačkim slikama? upitao sam. Ne znam, rekla je, možda smirenost kojom zrače? Tišina nakon lova. Tišina nakon smrti? upitao sam. Činilo se da razmišlja. Nakon nekog vremena je rekla, ali kako je to moguće? Ako je on kao vi, a ja kao vaša Magdalena i ako mi vodimo isti život kao vas dvoje prije petnaest ili dvadeset godina, onda bi i naši roditelji morali biti isti, i naši prijatelji, kuće u kojima živimo, predstave u kojima smo ja i vaša Magdalena nastupile, tekstovi koje Chris i vi pišete. Onda bi čitav svijet morao biti udvostručen. A nije se udvostručio. Ne, rekao sam, nije. Postoje razlike, odudaranja. To su pogreške, asimetrije koje uopće i omogućuju naš život. Jednom sam razgovarao s jednim fizičarom koji mi je objasnio kako se čitav univerzum temelji na malenoj pogrešci, sitnoj neravnoteži između materije i antimaterije koja je vjerojatno nastala prilikom velikog praska. Da nije bilo te pogreške, materija i antimaterija već bi se odavno poništile i ne bi postojalo ama baš ništa. Ne bi li se onda i svako najmanje odudaranje moralo umnogostručiti? upitala je Lena, ne bi li svaka njegova ili moja odluka koja se razlikuje od negdašnje vaše i Magdalenine morala dovesti do opetovano drukčijih odluka? To bi se moglo pomisliti, rekao sam, ali uvijek se ponovno vraćate na pravi put. Kao da ono što radite nema utjecaja na ono što će se dogoditi. To je kao kad različiti redatelji postavljaju isti komad. Scene su drukčije, čak i tekst može biti promijenjen ili skraćen, ali radnja teče svojim neizbježnim tijekom.
Lena je zastala i izvadila mobitel. Moram se nakratko javiti Chrisu, rekla je i natipkala poruku. Napisat ću mu da sam u kazalištu. Večera sa scenaristima jučer stvarno je bila ubitačno dosadna. Neće vam vjerovati, rekao sam, bit će ljubomoran. Je li tada bilo tako? upitala je i vratila mobitel. Tada još nismo imali mobitele, rekao sam. Magdalena nije bila u sobi kad sam se vratio. Jutro prije toga bili smo se posvađali, a kad je bila ljuta na mene, često bi se udaljila. Kad bi se onda ponovno pojavila, gradila bi se kao da se nije ništa dogodilo.
Istina je, rekla je Lena, igrala sam gospođicu Juliju, a on mi je pomogao pri učenju uloge i tada smo se prvi put poljubili. Okrenuo sam se prema njoj. Izbjegavala me je pogledati, no unatoč slabašnom svjetlu uličnih svjetiljki vidio sam da se zarumenjela. Upravo mi je palo na pamet što sve znate o meni, ako je vaša priča stvarno istinita. Mislim… ne samo to kamo smo putovali na odmor, o čemu smo razgovarali, što smo doživjeli. Nego i sasvim privatne, intimne stvari. Da ne istiskujete pravilno pastu za zube? Još malo intimnije, rekla je Lena.
Šutio sam, nisam je htio još više dovoditi u nelagodu. Nisam mogao a da ne pomislim na to kako smo tog poslijepodneva prvi put vodili ljubav. Magdalena je bila neobično kruta. Usne su joj bile suhe, možda zbog vrućice, i jedva da je uzvraćala moje poljupce, ali nije im se ni opirala. Kad sam joj svukao spavaćicu, doimala se ravnodušnom, prepustila se tome kao kakvoj neopozivoj nužnosti. Nakon nekog vremena je rekla, dođi k meni u krevet, to je bolje.
Poslije se katkad po čitave noći nismo razdvajali jedno od drugoga. Pritom kao da nije bila riječ o seksu, bilo je to kao da oboje osjećamo neku vrst neutažive gladi, potrebu da si budemo posve blizu, da se stopimo jedno s drugim. Ležali smo na krevetu jedno pokraj drugoga potpuno iscrpljeni, Magdalena je naslonila glavu na ruku i znatiželjno me promatrala. Privukao sam je k sebi i poljubio te smo počeli iznova voditi ljubav dok u nekom trenutku netko od nas nije zadrijemao.
I čitavo ste vrijeme živjeli uz osjećaj da vas netko prati u stopu? prekinula je Lena moje misli. Isprva me je to izluđivalo, rekao sam, ljutio sam se na njega, možda sam čak bio i ljubomoran. No onda sam ga počeo sažalijevati. Jer nije imao izbora, jer je čitav njegov život bio predodređen, unaprijed proživljen. Osjećao sam se odgovornim za njega. Ako se sve što radiš događa dvaput, ako svaka odluka koju doneseš ne pogađa samo tebe nego i nekoga drugog tko ti je prepušten na milost i nemilost, onda ćeš radije dvaput razmisliti prije nego što nešto učiniš.
Neobično je zamisliti, rekla je Lena, da bi negdje mogao postojati netko kao ja. Ne samo netko tko izgleda kao ja, tko vodi isti život, nego i misli i osjeća isto što i ja. Mislim da mi se sviđa ta zamisao. To je kao da imaš jako, jako dobru prijateljicu koja sve zna o tebi i o kojoj ti sve znaš a da o tome ne morate govoriti. Ne, rekao sam, to je kao da više nisi čitav čovjek, kao da iščezavaš. Užasno je. Možda svatko negdje ima svoga dvojnika, rekla je Lena. A vi ste jednostavno imali tu nesreću da ste svojega susreli. Ne znam zašto, rekao sam, no ponekad imam osjećaj da on postoji samo radi mene. Da ga nisam susreo, ne bi ga ni bilo. Kao da je dijete mog sjećanja, sjećanje koje je postalo stvarnost.
Niste li nikad došli u napast da se umiješate u naš život, pitala je Lena, da ispravite pogreške koje ste vi počinili, da usmjerite naš život u drugome smjeru? Ili jednostavno iz znatiželje, da isprobate što će se dogoditi? Bojim se toga, rekao sam. Tko zna kako bi to završilo?
Nakon drugog susreta trebalo mi je neko vrijeme da se ponovno saberem. Pokušao sam ne razmišljati o svome mlađem ja, ali postao sam ovisnim o tome da ga promatram, da preispitujem vodi li doista moj život. A možda i o tome da se prisjećam i da sve proživim još jednom, pa makar i kao promatrač. Nije ga bilo teško pronaći, bilo je dovoljno da pogledam u svoje stare rokovnike, ondje gdje sam ja bio prije šesnaest godina, sad je bio on. Svijet se promijenio, rasporedi na fakultetu bili su drukčiji, kao i redovi vožnje vlakova, on je nosio drukčiju odjeću i služio se mobitelom umjesto fiksnim telefonom, ali sve to kao da nije imalo utjecaja na njegov život.
Moja je knjiga bila već gotovo pala u zaborav, tek su me još rijetko pozivali na gostovanja, a moj se izdavač više nije raspitivao za sljedeću knjigu jer sam mu bio prečesto ulijevao lažne nade. Budući da se nisam upustio ni u novu ljubavnu vezu, imao sam mnogo slobodnog vremena. Stoga sam gotovo stalno slijedio svog dvojnika, odlazio na predavanja koja je pohađao, vrebao na njega ispred njegove kuće i slijedio ga za njegovih šetnji gradom. Kupovao sam u trgovinama u kojima je on kupovao, odlazio u kafiće u kojima se susretao s prijateljima. Tu i tamo dogodilo bi se da nam se pogledi sretnu, no činilo se kao da me ne primjećuje, kao da sam za njega nevidljiv ili nevažan.
Bilo je neobično promatrati moje mlađe ja. Primijetio sam kako sam mnogošto zaboravio i kako se koječega sjećam drukčije nego što se vjerojatno zbilo. Često bi me zapanjilo kako sam naivan bio, a nerijetko sam dolazio u iskušenje da ga pogurnem ili mu šapnem kakav savjet na uho. No nisam to nikad učinio, možda iz straha da bi se pri izravnom susretu s njim moglo dogoditi nešto nesagledivo.
Zapostavio sam svoj posao, nisam se više nalazio s prijateljima, nisam izlazio. U nekom trenutku, potpuno iscrpljen i na rubu živaca, odlučio sam se odseliti u neki drugi grad, u neku drugu zemlju. Htio sam otići što je moguće dalje od njega, da ga nikad više ne moram vidjeti te da se napokon vratim sam sebi i vodim vlastiti život. Nakon nekog vremena pronašao sam posao u njemačkoj školi u Barceloni, gradu u kojemu još nikad prije nisam bio i u kojemu me, dakle, moj dvojnik nije mogao iznenaditi. Otkazao sam stan koji sam unajmljivao, prodao i poklonio većinu svojih stvari, a ostatak pohranio kod prijatelja. Zatim sam otputovao.
Gladna sam, rekla je Lena, a i hladno mi je. Hajdemo nešto pojesti. Trebalo nam je neko vrijeme dok nismo pronašli restoran, gostionicu s oskudnim jelovnikom. U mračnom lokalu sjedila je još samo nekolicina samotnih muškaraca i pila pivo. Lena je izabrala stol u sredini prostorije, očito joj nije smetalo što je drugi gosti promatraju. Naručili smo nešto sitno i šutke jeli. Ja sam pio pivo, Lena vodu. Treba mi bistra glava, rekla je. Zašto ste onda ovdje, ako ga više nikad ne želite vidjeti? Idemo redom, rekao sam.
U Barceloni sam se ubrzo počeo bolje osjećati. Nisam imao mnogo više stvari nego što stane u jedan kovčeg i na početku sam stanovao u povoljnom pansionu. Volio sam raditi s djecom, sprijateljio sam se s kolegicama i kolegama te sam uskoro pronašao stančić u staroj gradskoj jezgri. Isprva sam živio prilično povučeno, imao sam osjećaj da se moram sam od sebe skrivati, pobjeći od sebe sama. No s vremenom sam se slobodnije kretao krivudavim uličicama. Namjerno sam tražio mjesta na kojima je sve vrvjelo od ljudi, volio sam taj osjećaj stapanja s masom. Katkad sam po pola noći lunjao uokolo, satima sjedio po kafićima, a nakon njihova zatvaranja u klubovima, i promatrao život. Blizu mog stana nalazio se hotelčić u kojemu su često odsjedali Švicarci i zabavljalo me je prisluškivati ih dok su bili uvjereni da nitko ne razumije njihov jezik.
Upustio sam se u vezu s Argentinkom koja je stanovala kat iznad mene. Bila je ilegalno u zemlji i krpala se povremenim poslićima. Kao da sam vjerovao da će moj život biti teže oponašati što neupadljivije i besciljnije bude protjecao. Preko svoje djevojke upoznao sam druge Argentince, malu labavo povezanu zajednicu ljudi koji su živjeli u oskudnim uvjetima, no držali su se zajedno i pomagali si kad bi netko upao u probleme s vlastima ili stanodavcem ili poslodavcem. U nekom trenutku, možda nakon sedam ili osam godina što sam proveo u tom gradu, Alma se vratila u svoju domovinu. Otac joj se bio razbolio te je htjela biti uz njega. Razgovarali smo o tome kako bi bilo da zajedno pokrenemo nešto u njezinoj zemlji, restoran ili knjižaru ili čak švicarsku školu, no očito ni ona ni ja nismo baš ozbiljno shvaćali te planove. Ni svoj plan da posjetim Argentinu nisam proveo u djelo.
Nakon što je Alma otputovala, nedostajala mi je snažnije nego što sam to bio očekivao. Unatoč tomu, sve smo si rjeđe pisali. Zato sam sada češće razmišljao o povratku u Švicarsku. Barcelona je, otkako sam ondje živio, iz godine u godinu postajala sve većom turističkom mekom, ponajviše je stara gradska jezgra, gdje sam još uvijek stanovao, bila preplavljena turistima s naprtnjačama koji su onamo došli samo da bi tulumarili sa sebi sličnima.
A onda sam jednoga proljetnog subotnjeg jutra ugledao njega. Chrisa, rekla je Lena. Da, rekao sam. Kao i svake subote, otišao sam u Boqueriju u nabavu. Uto sam ga odjednom ugledao kako ide prema meni. Odmah sam ga prepoznao, nije bilo nikakve sumnje. Pogledi su nam se nakratko susreli, no ni ovaj put nije dao nikakav znak prepoznavanja te je prošao pokraj mene i ne trepnuvši. Prestravljeno sam zastao, okrenuo se i krenuo za njim. Tumarao je između nizova tezgi ništa ne kupivši. Slijedio sam ga nakon što je napustio tržnicu i hodao starim gradom. Činilo se da nema određeni cilj, u nekom je trenutku sjeo u neki kafić, popio piće, nešto zabilježio u svoj notes, krenuo dalje.
Čitav sam ga dan u stopu pratio. Bio sam u šoku što sam ga susreo, a istodobno sam osjećao veliko olakšanje. To što je došao onamo značilo je da vodi samostalan život, da čini stvari koje ja nikad nisam, da ide na mjesta koja ja nisam nikad posjetio. Počeo sam sumnjati u cijelu tu priču o dvojniku. Možda sam si sve to samo umislio, ipak sam pri našemu prvom susretu bio pijan, a i to se sve dogodilo tako davno da se u sjećanju činilo tako nestvarnim kao ružan san nakon buđenja.
Platio sam i konobar se ponovno povukao iza šanka kad je u kafić ušao neki starac. Nosio je samo tanašan kaput, a lice mu je bilo crveno od hladnoće. Osvrnuo se po lokalu, a kad nas je ugledao, zakoračio je prema nama, a potom zastao, kao da se boji približiti. Rekao je nešto, govorio je na njemačkome, ali tako tiho da sam ga jedva razumio. Prekasno je, rekao je. Uvijek će biti prekasno. Bezglasno se smijao, ali pogled mu je bio mahnit. Nakon što mi je dugo zurio u oči, kao da se iznenada nešto promijenilo, pogled kao da mu se ugasio te je žurnim koracima izišao iz gostionice.
Želite li još hodati? upitala je Lena, koja je prije toga bila zaokupljena mobitelom te se činilo da nije ni primijetila što se dogodilo. Kimnuo sam te smo ponovno krenuli. Chris je sigurno na večeri do ponoći, rekla je, ne da mi se čučati u hotelu i čekati ga. Uz smiješak je strpala mobitel u džep. Je li odgovorio? upitao sam. Nisam još nikad bila u Barceloni, rekla je Lena, je li lijepa? Malčice je toplije nego ovdje, rekao sam. A stari je grad na samoj morskoj obali, ima čak i pješčanih plaža. Ta i Stockholm je na moru, rekla je Lena. Ili su to samo jezera?
Dok smo bili u kafiću, počelo je sniježiti, malene, zrnate pahulje prekrile su ulice i nogostupe tankim pokrovom koji su ispresijecali tamni tragovi automobila i pješaka.
Naše je okruženje iznova malo živnulo. Na čistini između dviju zgrada nalazilo se klizalište osvijetljeno reflektorima po kojemu se klizala nekolicina ljudi. Pogledajte onoga tamo, rekla je Lena i pokazala tamnoputog mladića koji je posve sam vijugao, vrtio piruete te se čak odvažio i na nekoliko jednostavnih skokova. Izgledao je kao da pleše samo za sebe, zadubljen u sebe, klizio je između drugih klizača kao da ne postoje. Lena je kročila na led. Dođite. Uhvatila me je za ruku te smo kratkim, opreznim koracima zajedno hodali uz rub glatke površine. Na drugome kraju malenog parka neki je starac pekao kestene. Kupili smo malu porciju i jeli vruće plodove hodajući dalje.
Ne znam zašto sam odlučio ispričati svom dvojniku čitavu priču. Možda zato što je odjednom i meni samome zvučala poput anegdote, neke od onih urbanih legendi koju je proživio prijateljev prijatelj i koje se prenose s uha u uho a da nitko u njih ne vjeruje. Kad se Chris zaustavio na semaforu, stao sam pokraj njega, pozdravio ga i upitao ima li malo vremena. Činilo se da ga je preplašilo to što mu se netko obraća na njegovu narječju, no onda je rekao, da, naravno, da nema ništa posebno u planu. I ja sam se prepao, ne zbog sličnosti koje je imao s mojim negdašnjim Ja, nego zbog razlika koje su mi odmah upale u oči. Nije to bio toliko njegov izgled nego više način na koji je govorio i kretao se koji je bio nekako umjetan. Čak se i njegova ljubaznost doimala izvještačenom, pod krabuljom njegova osmijeha vidio sam nešto stisnuto, zgrčeno, kao što sam to poznavao kod ljudi koji su krili svoje prave motive, ali su svoje ciljeve slijedili ne obazirući se na druge. Nisam mogao vjerovati da je moje lice tako izgledalo prije šesnaest godina. Bio mi je antipatičan na prvi pogled, no bilo je prekasno za promjenu plana.
Chris se bio zaputio u Barcelonetu, staru gradsku četvrt na samoj obali u kojoj su prije živjeli ponajprije ribari i tvornički radnici, no koju su u međuvremenu zaposjeli turisti gotovo isto kao i stari grad oko las Ramblas. Rekao je da je htio otići na plažu. Ja ću vas tamo odvesti, rekao sam, poznajem ovaj kraj. Vodio sam ga jednom od dugih, uskih ulica kojima je četvrt prošarana u rasteru. Iako sam volio more, nisam često onamo zalazio. Kad bih se zaželio plaže, odvezao bih se vlakom u neko od mjestašaca sjeverno od grada, u Mataró ili Caldetas, gdje su plaže bile manje napučene i gdje su se uglavnom kupali domaći.
Kuće su izgledale zapušteno, u prizemljima je većina prozora imala rešetke. Ulica je već bila u sjeni, sunce je obasjavalo samo još najviše katove kuća. Ondje se na nekim balkonima sušilo rublje. Na ulicama su se kuhinjski mirisi miješali sa slanim vjetrom koji je puhao s mora i milovao nam tijela poput ruku koje za nama posežu. Od šetnice opšivene razbarušenim palmama stube su se spuštale do plaže. Na obzoru se vidio kruzer.
Dok smo hodali, ispripovijedao sam Chrisu čitavu svoju priču, našu priču. Naposljetku smo sjeli u pijesak i pili pivo koje smo usput kupili u nekome malenom supermarketu te sam nastavio priču. Za našim se leđima sunce bližilo obzoru i sve više duljilo naše sjenke. Visoki spasilački stolci bili su pusti, ali u moru je još bilo ljudi, dok su drugi igrali odbojku na pijesku ili se šetkali amo-tamo. Tek sam nakon nekog vremena primijetio da ptice koje su tražile hranu u pijesku nisu galebovi nego golubovi.
Nakon što sam završio te je Chris neko vrijeme razmišljao, počeo mi je postavljati pitanja o našem djetinjstvu i mladosti, precizna pitanja o stvarima koje nije mogao znati nitko osim nas. Kad bih točno odgovorio, kratko bi kimnuo i postavio sljedeće pitanje. Kad ga moj odgovor ne bi zadovoljio, odmahnuo bi glavom i rekao, eto vidite! Ponešto i odudara, rekao sam, naravno da ponešto odudara. Nije moguće, rekao je. Priča je previše suluda, a naš razgovor već predugo traje da bi bio san. Kako bi se ono trebala zvati ta knjiga koju ću napisati za nekoliko godina, a koju ste vi navodno već odavno objavili? Rekao sam mu naslov te je izvadio mobitel, kuckao po njemu i uza zluradi osmijeh rekao, ta knjiga ne postoji. Onda više nije dostupna, rekao sam, nakon toliko godina to ne bi bilo nikakvo čudo. Nastavio je tipkati po svom uređaju. Nema je ni u antikvarijatima, naposljetku je izjavio, a ni u katalogu Nacionalne knjižnice. Znam da je knjižnica nabavila knjigu, rekao sam, kupuju sve knjige koje se objave u Švicarskoj. Bio sam jednom ondje s Magdalenom. Zatražili smo je, a onda je Magdaleni palo na um da bih je trebao potpisati. Jedna zaposlenica zatekla me je pritom i podignula strašnu frku i rekla da je to uništavanje javnog dobra. Možda je knjiga zbog toga uklonjena. Ta je scena iz jednog filma, rekao je Chris.
Prijevod: Latica Bilopavlović Vuković
