U rano ljeto 1948. moja je majka sa suprugom i dvoje djece – djevojčicu od jedva godinu dana nosila je u torbi za kupovinu – bez isprava napustila Istočni sektor. Potajice, oba puta u praskozorje, prešli su dvije granice; jedanput je ruski granični vojnik viknuo "stoj", kao lozinka poslužio je majčin odgovor na slovenskom, dok je za mene, dijete, to otad trojstvo praskozorja, šaputanja i opasnosti; radosno uzbuđenje tijekom vožnje željeznicom kroz Austriju i ona se ponovno našla u svojoj rodnoj kući, gdje su njoj i njezinoj obitelji stavili na raspolaganje dvije male sobe. Suprug je kao predradnik zaposlen kod brata tesarskog majstora, dok je ona ponovno postala dijelom prijašnje kućne zajednice.
Drukčije nego u gradu, ovdje je bila veoma ponosna što ima djecu, pa se rado i pokazivala s njima. Prije bi se, u najboljem slučaju, malo inatila; sad je jednostavno ismijavala druge. Svakog je mogla ismijati tako da se prilično utiša. Prije svega bi supruga, kad bi pričao o svojim silnim naumima, ismijala tako oštro da bi počeo zamuckivati i samo još tupo gledao kroz prozor. Naravno da bi sljedećeg dana ponovno počeo pričati o tome. (U tim zvukovima majčina ismijavanja tadašnje vrijeme ponovno oživljuje!) I djecu je, kad bi nešto poželjela, prekidala tako da ih ismije; jer bilo je smiješno gajiti ozbiljne želje. U međuvremenu je na svijet donijela treće dijete.
Ponovno je počela govoriti domaćim dijalektom, makar i samo u šali: bila je žena s ISKUSTVOM INOZEMSTVA. I njezine prijašnje prijateljice u međuvremenu su gotovo sve ponovno živjele u rodnom mjestu; u grad i preko granice izletjele su samo jedanput, nakratko.
Prijateljstvo je u tom obliku života, ograničenom uglavnom na gospodarenje i puko preživljavanje, u najboljem slučaju značilo da su se ljudi poznavali, ali ne i da bi jedni drugima mogli nešto povjeriti. Ionako je bilo jasno da sve muče iste brige – razlikovali su se samo u tome da su te brige jednome padale lakše, a drugome teže, jer sve je to bila samo stvar temperamenta.
Ljudi iz tog sloja stanovništva koji nisu imali baš nikakvih briga djelovali su neobično; pomalo kao luđaci. Kad bi se napili, ne bi postali razgovorljivi, bili bi samo još šutljiviji, možda malčice bučni, katkada bi kliknuli, ali bi potom ponovno utonuli sami u sebe, sve dok oko policijskog sata ne bi počeli zagonetno grcati i prvog koji bi im se našao nadohvat ruke zagrlili ili pretukli.
Nije bilo ničeg što bi čovjek mogao ispričati sam o sebi; čak i u crkvi, pri uskršnjoj ispovijedi, gdje bi se bar jedanput godišnje moralo spomenuti i nešto osobno, samo su se mrmljale natuknice iz katekizma, u kojima bi riječ ja čovjeku djelovala stranije nego komad Mjeseca. Kad bi netko govorio o sebi, a da to nisu smiješne besmislice, zvali bi ga "samosvojnim". Osobna sudbina, ako bi se uopće ikad razvila u nešto vlastito, lišavana je osobnosti, preostale tek u ostacima snova, i iscrpljivana u ritualima religije, folklora i dobrih običaja, tako da od individua nije preostajalo gotovo ništa ljudsko; riječ "individua" bila je, osim toga, poznata samo kao pogrda.
Krunica bolnog otajstva; krunica slavnog otajstva; žetvena zahvalnica; slavlje u spomen na plebiscit; dame biraju; bratimljenje pri piću; prvotravanjske šale; mrtvačke straže; poljubac za Novu godinu: u tim formama izražavali su se privatni jadi, potreba za razgovorom, poduzetnost, osjećaj jedinstvenosti, čežnja za daljinom, spolni nagon, uopće svaka misaona igra s jednim naglavačke okrenutim svijetom, u kojem su sve uloge bile zamijenjene; i nitko samome sebi više nije predstavljao problem.
Živjeti spontano – ići u šetnju radnim danom, zaljubiti se po drugi put, popiti kao žena sama u gostionici rakiju – to je već značilo neku vrstu nepodopštine; "spontano" bi se u najboljem slučaju zapjevalo ili pozvalo nekoga na ples.
Prevareni za vlastitu priču i vlastite osjećaje, ljudi bi s vremenom, kao što se to inače govori o domaćim životinjama, recimo, o konjima, počeli "zastranjivati": postajali bi plahi i jedva da bi još govorili, ili bi djelovali malčice uvrnuto i urlali po kućama.
Spomenuti rituali imali su utješnu funkciju. Utjeha: ona nije ulazila u čovjeka, kao što bi se očekivalo, već bi se čovjek rastakao u njoj; napokon suglasan da kao individua nije ništa, u svakom slučaju ništa posebno.
Definitivno se više nisu očekivali nikakvi osobni podaci, jer nitko više nije imao potrebu raspitivati se o nečem. Sva pitanja pretvorila su se u floskule, a odgovori na njih bili su toliko stereotipni da za njih više nisu bili potrebni ljudi, već su dostajali predmeti: slatki grob, slatko srce Isusovo i žalosna Bogorodica izobličili su se u fetiše vlastite čežnje za smrću, što zaslađuje svakodnevnu nevolju; pred tim utješnim fetišima prolazio je život. A kroz uvijek isto ophođenje s uvijek istim stvarima i one bi čovjeku postajale svete; nije bio sladak nerad, nego rad. Ljudima ionako nije preostajalo ništa drugo.
Ništa više nije bilo zanimljivo. "Radoznalost" nije bila obilježje nečije prirode, nego ženska ili ženskasta nepristojnost.
Ali moja je majka bila radoznale prirode i nije poznavala utješne fetiše. Nije tonula u rad, obavljala ga je samo usput i tako je postala nezadovoljna. Svjetska bol katoličke religije bila joj je strana, ona je vjerovala u ovostranu sreću, koja je, opet, bila slučajnost; ona sama slučajno je imala nesreću.
Pokazat će ona još ljudima!
Ali kako?
Kako bi voljela da je bila onako istinski lakomislena! I onda je jedanput bila istinski lakomislena: "Danas sam bila lakomislena i kupila si jednu bluzu." Ipak je, a to je za njezinu okolinu bilo već mnogo, počela pušiti i pušila čak i u javnosti.
Mnoge žene u kraju potajice su pile; njihove debele, kose usnice odbijale su je: time se nikome nije moglo pokazati ništa. Ona bi se u najboljem slučaju malo omamila – i onda se s nekim pobratimila. Na taj način ubrzo je bila na ti s mlađim uglednicima. Bila je rado viđena u društvu, što su ga čak i u tom malom mjestu činili oni malobrojni boljestojeći ljudi. Jednom je prerušena u Rimljanku osvojila prvu nagradu na maskenbalu. Bar u pogledu zabave seosko je društvo bilo besklasno, ali samo ako bi čovjek bio NJEGOVAN, RADOSTAN I DOBRO RASPOLOŽEN.
Kod kuće je bila "majka", čak ju je i suprug češće zvao tako nego po imenu. Pristajala je na to, jer ta je riječ bolje opisivala odnos prema njezinu mužu; on za nju nikad nije bio nešto poput zlata.
Sad je ona bila ta koja je štedjela. Štednja, naravno, nije mogla značiti stavljanje novca na stranu, kao što je to bio slučaj kod njezina oca, moralo je to biti otkidanje od usta, ograničavanje potreba do te mjere da su joj ubrzo počele izgledati kako HIROVI, pa bi se ograničavale još i jače.
Ali i unutar tog jadnog preostalog prostora ljudi su se umirivali tako što su oponašali bar shemu građanskog načina života: iako je bila smiješna, još uvijek je postojala podjela dobara na neophodna, samo korisna i luksuzna.
Činjenica da je od toga ipak ponešto preostajalo pomagala je da se bar jedanput tjedno osjeti malo ponosa: "Nama je još uvijek bolje nego drugima."
Ljudi su si, dakle, mogli priuštiti sljedeće luksuze: kartu za kino u devetom redu, a poslije toga čašu uštrcka; tablu čokolade Bensdorp za jedan ili dva šilinga sljedećeg jutra za djecu; jedanput godišnje bocu likera od jaja vlastite izrade; katkada zimi nedjeljom čak i slatko vrhnje, koje se skupljalo preko tjedna tako što bi se lonac s mlijekom preko noći ostavio među dvama zimskim prozorskim staklima. Kakvo je to bilo slavlje! napisao bih kad bi to bila moja vlastita priča; ali bilo je to samo ropsko oponašanje jednog nedostižnog načina života, dječja igra zemaljskog raja.
Božić: ono što je ionako bilo neophodno, umatalo se kao dar. Jedni su druge iznenađivali neophodnostima, donjim rubljem, čarapama, maramicama, i onda govorili da su upravo to ŽELJELI! Na taj način mogla se kod gotovo svega, osim kod jela, izigravati darivana osoba; ja sam, primjerice, bio iskreno zahvalan na najnužnijem školskom priboru i držao ga pokraj kreveta kao darove.
Život koliko prilike dopuštaju; određen mjesečnim radnim satima, što ih je, pazeći pohlepno na svaku minutu, zbrajala za svoga supruga; strah od jedva plaćenog odsustva s posla zbog dugotrajne kiše, kad bi muž sjedio kraj nje u maloj sobi i brbljao ili pak uvrijeđeno buljio kroz prozor.
Zimi naknada za nezaposlene u građevini, koju je njezin muž trošio na piće. Jednu za drugom obilazila je gostionice, ne bi li ga pronašla; a on bi joj zlurado pokazivao ostatak novca. Udarci, pod kojima bi nestajala; prestala bi razgovarati s njim, odbijajući tako od sebe i djecu, koja su u tišini strahovala i vješala se shrvanom ocu za skute. Vještica! Djeca su je gledala netrpeljivo, jer je bila tako nepomirljiva. Kad bi roditelji izašli, spavala su u strahu i zavlačila se pod pokrivač čim bi pred jutro vidjela kako muž ženu nagurava po sobi. Ona bi svako malo zastala, zakoračila prema naprijed, a on bi je gurnuo dalje. Oboje zadrti, oboje zajedljivi, sve dok ona napokon ne bi otvorila usta i učinila mu uslugu: "Stoko! Stoko!", na što bi je zaista počeo tući, a onda bi ga nakon svakog udarca kratko ismijala.
Inače jedva da bi se i pogledali, ali u tim trenucima otvorenog neprijateljstva neprestance su jedno drugom gledali duboko u oči, on odozdo, ona odozgo. Djeca su ispod pokrivača čula samo naguravanje i glasno disanje, a katkada i zveckanje suđa u kredencu. Sljedećeg jutra sami bi si pripremili zajutrak, dok je muž u nesvjestici ležao u postelji, a žena se kraj njega zatvorenih očiju pretvarala da spava. (Svakako: ovaj način opisivanja djeluje kao da je prepisan, preuzet iz drugih opisa; zamjenjiv; stara pjesma; bez odnosa prema vremenu u kojem se događa; ukratko: "19. stoljeće". Ali upravo se to čini nužnim; jer toliko su zamjenjivi – izvan vremena, uvijek jedno te isto, ukratko, 19. stoljeće – bar u tom kraju i pod skiciranim gospodarskim uvjetima bili svi događaji, koje valja opisati. I danas je ista pjesma: na oglasnoj ploči u općinskom vijeću izvješene su gotovo isključivo službene zabrane ulaska u gostionicu.)
Ona nikad nije pobjegla. U međuvremenu je znala gdje joj je mjesto. "Čekam samo da djeca odrastu." Treći pobačaj, ovaj put uz teško krvarenje. Malo prije četrdesetog rođendana zatrudnjela je ponovno. Još jedan pobačaj nije bio moguć i ona je rodila dijete.
"Siromaštvo" je bila lijepa, nekako čak i plemenita riječ. Zračila je predodžbama koje kao da su potjecale iz starih školskih udžbenika: siromašni su, ali čisti. Čistoća je siromahe činila društveno prihvatljivima. Socijalni napredak sastojao se u higijenskom odgoju; kad bi se bijednici očistili, "siromaštvo" bi postalo oznakom časti. Bijeda bi tada za njih same bila samo još prljavština asocijalnih u nekoj drugoj zemlji.
"Prozor je posjetnica stanara." Tako su siromasi sredstva predviđena za sanaciju poslušno trošili na čistoću vlastitih soba. Dok su živjeli u bijedi, svojim su odbojnim, ali upravo zato konkretnim slikama u javnim predodžbama još predstavljali smetnju, dok im je sad, kao saniranom, očišćenom "siromašnom sloju", život onkraj svake predodžbe postao toliko apstraktan da ih se može zaboraviti. Bijeda je još imala konkretne opise, siromaštvo ima samo još simbole.
A konkretni opisi bijede bili su usmjereni samo na njezinu tjelesnu odvratnost, štoviše, oni su svojim uživalačkim načinom opisivanja tek proizvodili gađenje, čime je ono, umjesto da se pretvori u djelatan poriv, čovjeka samo podsjećalo na vlastitu analnu fazu, kad su se još jela govna.
U nekim domaćinstvima događalo se, primjerice, da se jedina zdjela kojom se raspolaže noću koristi kao noćna posuda, a da se sljedeći dan u njoj mijesi tijesto. Zdjelu se prije toga sigurno pralo kipućom vodom i u tome zapravo nije bilo ništa loše: ali pukim opisivanjem tog postupka on bi postao odvratan i mučan: "Oni vrše nuždu u isti lonac iz kojeg potom jedu." – "Bljak!" Riječi tu vrstu pasivno-ugodnog gađenja izražavaju mnogo zornije od pukog prizora njima označenih stvari. (Sjećanje na vlastitu zgroženost nad književnim opisom mrlji od žumanca na kućnim ogrtačima.) Odatle moja nelagoda pri opisivanju bijede: jer kod čistog, ali svejedno nepromijenjeno bijednog siromaštva nema se što opisivati.
Pri spomenu riječi "siromaštvo" ja, dakle, uvijek pomišljam: bilo jednom; a i čujemo je uglavnom iz usta osoba koje su ga pretrpjele, kao riječ iz djetinjstva; ne "bio sam siromašan"; nego "bio sam dijete siromašnih ljudi" (Maurice Chevalier). Ljupko-sladak memoarski signal. Ali pri pomisli na životne uvjete moje majke ne uspijeva mi to memoarsko kukičanje. Od samog početka ucjenjivana je da kod svega čuva samo formu: još u školi predmet što su ga učitelji smatrali najvažnijim za djevojčice za seosku se djecu zvao "Vanjska forma pisanih radova". Poslije se nastavio u zadaći žene da obitelj drži na okupu prema van; nikakvo radosno siromaštvo, nego formalno savršena bijeda. I svaki dan iznova napor da se zadrži obraz, koji je time polako postajao bezdušan.
Možda bi se ljudi u bijedi bez forme osjećali bolje, možda bi stekli minimalnu proletersku svijest. Ali u tom kraju nije bilo proletera, čak ni proletaraca; u najboljem slučaju bilo je odrpanih ubogara, ali nikog tko bi postao drzak; dok su se oni sasvim osiromašeni samo sramili, jer je siromaštvo zaista bilo sramota.
Prijevod: Boris Perić
